Redateljica Saša Broz redovito reagira na medijske napade, kojih nije malo, a uglavnom su povezani s tim što je unuka Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije koji je umro prije tri i pol desetljeća, kad je njoj bilo 12 godina. Na društvenim mrežama često se uključuje u razne polemike, a posebno su zapaženi bili njezini komentari izjava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je njezina djeda prozvao jednim od deset najvećih zločinaca u povijesti.

[quote_box_center]

• Redateljica Saša Broz priprema predstavu “Postolar i vrag” u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja

• Redovito reagira na medijske napade, kojih nije malo, a uglavnom su povezani s tim što je unuka Josipa Broza Tita

• Na društvenim mrežama često se uključuje u razne polemike, a posebno su zapaženi bili njezini komentari izjava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka

[/quote_box_center]

“Bravo za Karamarka, on je moj novi idol! Stvarno nije lak posao naći adekvatan ‘lijek’ za ovo naše bolesno društvo. Znala sam da će jednog dana dojahati moj princ, toplog srnećeg pogleda, zaštitnički raspoložen prema rvackoj naciji. Živio ti nama 1000 godina!” Zatim: “Dođe mi da se vratim u djetinjstvo i napokon naučim nešto iz povijesti, a ne sve te laži na kojima smo svi mi odrasli. Ja ću glasati za to da se, kada se napokon Hrvati oslobode ukletog duha mog djeda, sve ulice i trgovi koji su imali njegovo ime preimenuju u Trg Tomislava Karamarka presvijetlog i plemenitog – amen! P.S. …a ja ću se tada gola okupati u Manduševcu. Tomica – volim te!” Tim statusima uzvratila je na medijske napade na svog djeda.

U intervjuu za Nacional Saša Broz – koja upravo priprema predstavu “Postolar i vrag” u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja – odgovara na takve komentare o Titu, ali govori i o životu u Jugoslaviji, svom djetinjstvu, kazalištu i najvećim izazovima koji su pred Hrvatskom, od kojih je po njezinu mišljenju najveći nepostojanje jedinstva naroda.

NACIONAL: Za koji dan očekuje se premijera predstave “Postolar i vrag” u Gradskom kazalištu Trešnja u vašoj režiji. O čemu se radi?

Tekst je prema “Postolaru i Vragu” Augusta Šenoe napisala Zinka Kiseljak. Postolar Hinko sklapa ugovor s Vragom u zamjenu za svoju dušu. Naš Postolar živi onako kako danas živi velik dio ljudi u našoj zemlji. Teško. Hinko ima obitelj koju ne može prehraniti jer u njegovoj maloj postolarskoj radionici, koja je obiteljski obrt, posao propada. Da spasi obitelj, postolarsku radionicu i samoga sebe, potpisuje ugovor s Vragom koji mu u zamjenu za dušu daje nešto što život njegove obitelji okreće naglavce…. Naš Vrag i njegove pomoćnice postolara vežu u dužničko ropstvo, što je vrlo slično onome kroz što prolaze svi koji dižu kredite.

Šenoinu dugovječnu priču o Vragu kojeg nadmudruje lukavi postolar autorica teksta i ja prebacili smo u današnje vrijeme i kroz probleme koji opterećuju malog čovjeka poručile da materijalne vrijednosti ne mogu zamijeniti sve ono što čovjek treba. Hinko je potpisavši ugovor dobio sve što je tražio, i više od toga, ali se njegova obitelj pogubila u trčanju za novcem.

Uz malu pomoć “s neba” Hinko nadmudruje Vraga, a njegova obitelj shvaća da novac ne može zamijeniti prave obiteljske vrijednosti. Vrijednosti koje se temelje u obitelji, nažalost, upravo zbog tempa života i stalne trke za novcem svedene su na minimum.

NACIONAL: Je li riječ o mjuziklu?

Predstava nije mjuzikl, premda je dosta oslonjena na glazbu koju je skladao Borna Šercar. Imamo sjajne songove, a i glazba koja dramaturški vrlo precizno oplemenjuje predstavu bitan je segment. Svaki element predstave, od glazbe, kostima i scenografije do pokreta odlično se uklopio u moju ideju. Zadovoljna sam fantastičnim glumačkim ansamblom i svojim vjernim autorskim timom. Zahvalna sam i ravnateljici Višnji Babić što mi je nakon više od deset godina omogućila suradnju sa svim tim divnim ljudima u GK Trešnja.

NACIONAL: U predstavi u jednom trenutku postolar proda dušu vragu. Mislite li da je to neizbježno za svakog čovjeka, da bar jedanput u životu proda dušu vragu?

Sve je stvar odluke. Tako i naš Postolar u predstavi kaže da je donio pogrešnu odluku, no bilo je prekasno. Ako razgovaramo iz pozicije koju smo autorica teksta i ja nametnule, prodaja duše vragu danas je redovita i legitimna stvar. Hinko je poželio da mu krene posao u postolarskoj radionici koja je obiteljski obrt, poželio je i da svoju obitelj može odvesti na more. Vrag mu je dao sve što je poželio i puno više od toga. Upravo kao što danas netko mora dići kredit i potpisati ugovor u banci da prehrani obitelj ili plati operaciju koja nekome spašava život. Situaciju potpisivanja ugovora s bankom mi smo transponirali u Šenoinu priču, gdje postolar Hinko također potpisuje ugovor, ali s Vragom. Potpisivanje ugovora s bankom jest svojevrsna prodaja duše vragu, iako mnogima danas spašava egzistenciju, ujedno ih dovodi u moderan oblik dužničkog ropstva.

NACIONAL: Jeste li vi ikad prodali dušu vragu?

U smislu u kojem se mi u predstavi bavimo tom temom, teško da se može naći netko tko to nije učinio. Motivi mogu biti posve različiti, ali potpis na ugovoru s bankom od koje dižeš kredit koji ćeš morati otplaćivati do smrti svakako je svojevrstan ugovor s vragom.

NACIONAL: Volite režirati predstave za djecu. Je li raditi za djecu danas teže i zahtjevnije?

Uživam raditi predstave za djecu. Djeci je danas dostupna sva moguća tehnologija i to ih, naravno, čini vrlo zahtjevnom publikom. Biti vizualno zanimljiv djeci nakon svih fantastičnih kompjuterskih animacija doista je vrlo teško. No upravo zato kazalište, kao druga vrsta medija, mora poticati i pronalaziti neke nove izazove i otvarati drukčiji dijalog s djecom nego što to mogu drugi, sofisticiraniji mediji.

NACIONAL: Kakve ste vi predstave gledali? Sjećate li se svog djetinjstva?

Gledala sam sve što i moji vršnjaci. No ipak sam najviše voljela dramske predstave i balet. Bila sam pomalo starmala djevojčica.

NACIONAL: Unuka ste Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije koji je umro prije 35 godina. Koliko je on obilježio vaše djetinjstvo? Što ste od njega najviše naučili?

Djed je umro kad sam imala nepunih 12 godina, dovoljno za jedan mali život. Jako dobro ga se sjećam. Od njega najviše učim danas, tek danas shvaćam koliko je velik čovjek bio. Danas radim zrele usporedbe i njegovu karizmu, koja je bila opipljiva i dok sam bila dijete, doživljavam kao teret svim političarima s ovih prostora koji su ga naslijedili. Razumijem i njihovu potrebu za minoriziranjem značajnih stvari koje je učinio za našu zemlju. Jasniji mi je i taj potpuno iracionalan strah od čovjeka koji je već desetljećima mrtav. Na stalnu borbu s duhovima već sam otupjela. Iznad toga sam.

Pripremam scenarij za dokumentarni film o djedu i djetinjstvu s njim. Ne ide brzo zbog mojih trenutačnih obaveza oko predstave, ali krenula sam u to početkom godine. Obratila sam se za pomoć Nenadu Puhovskom, s kojim mog oca i mene veže jedna neobična životna priča. Vjerujem da možemo napraviti dokumentarac koji će ne samo odgovoriti na sva pitanja koja mi postavljaju novinari, nego i raščlaniti moje uspomene. Suočiti se s njima neće biti jednostavno, jer taj sam dio života ipak najvećim dijelom držala poprilično začahuren svih ovih godina.

NACIONAL: Prije koju godinu bilo je aktualno Titovo naslijeđe s Brijuna koje još uvijek nije riješeno. Kakva je situacija s tim danas?

O djedovoj materijalnoj ostavštini ne mogu govoriti jer je nasljednik moj otac, a ne ja. Sudski proces u vezi s tim nije okončan pa komentar nije dobrodošao. Kad je u pitanju moj djed, materijalno naslijeđe je doista nebitno, naime, njegov stav prema materijalnim vrijednostima je poznat. On je bio čovjek koji je znao uživati u životu, ali uvijek me učio da najveću vrijednost ima upravo ono što sam stvoriš i da svojim djelima mjeriš svoje bogatstvo. Smatram se neizmjerno bogatom osobom zato što sam njegova unuka i što sam dio života mogla provesti s njim.

NACIONAL: Odlazite li na Brijune?

Na Brijune idem svake godine na nekoliko dana ili barem na izlet.

NACIONAL: Kakve osjećaje danas u vama izaziva spomen Titova imena?

Svakog dana otkad znam za sebe djed je sveprisutan u medijima. Činjenica je da svog djeda i osobu koju u medijima nazivaju njegovim imenom ne povezujem. Teško to mogu objasniti. Živimo brzo i površno, a moj pokojni djed nekako je preživio sve scile i haribde i opstao. Kad su ga uzdizali i kad su ga rušili bio je sveprisutan, kao neka nevidljiva sila od koje sve ide i prema kojoj sve ide. Da ga rijetko spominju, vjerojatno bih svaki put kad mi se netko obrati ili napiše nešto lijepo suzu pustila. No mediji su još uvijek zagušeni njime i bajkama o njegovu životu pa mnogo toga i ne primjećujem.

NACIONAL: U jednom ste intervjuu rekli da političari u Hrvatskoj imaju sve kraće karijere, nemaju karizmu, nego, naprotiv, mnogi od njih završavaju po zatvorima. Također ste rekli da je Tito u velikoj zemlji punoj različitosti poput Jugoslavije ipak osigurao dugo razdoblje mira. Kako gledate na Titovu vladavinu?

Sve ste rekli u pitanju. Zaista nemam potrebu braniti ga ni posebno isticati njegove zasluge jer je sve to svima poznato. Sretna sam što sam ga poznavala i što je bio baš moj djed. Sretna sam što su moji prijatelji s kojima sam odrastala imali mirno djetinjstvo, njihovi roditelji posao, stanove. Drago mi je što su se mogli besplatno školovati i liječiti. Uglavnom, jako sam sretna kad ih sretnem, kad se zagrlimo i kad kažu kako im je bilo lijepo, mirno i sretno djetinjstvo. A o usporedbama s današnjim političarima doista ne bih.

NACIONAL: Kad smo kod političara, u posljednje vrijeme na društvenim ste se mrežama nekoliko puta obračunali s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom koji je Tita prozvao jednim od deset najvećih zločinaca u povijesti. Što biste mu u ovom intervjuu za Nacional rekli na takve tvrdnje?

Društvenom mrežom služim se u prvom redu kao besplatnim prostorom za promociju predstava koje režiram. Ponekad se i zabavim. Znam biti i duhovita, barem mislim da jesam. Tada moje statuse prenesu i mediji. Kad kažete da sam se s nekim obračunala, zamišljam sebe u onom kožnom odijelcu ispred saloona, ili obračun kod O.K. korala, točno u podne. To će možda biti moj sljedeći status.

NACIONAL: Mislite li da je komunizam kakav je imala Jugoslavija bio zločinački sustav? Razmišljate li ikad o tome?

Jugoslavija je imala strašnih gotovo 40 godina rata. Ljudi su bili bez posla i bez krova nad glavom. Ništa se nije gradilo, sve je stajalo. Narod se sa sjetom sjećao zlatnog doba osmanlijske i austrougarske vladavine. Nitko si nije mogao priuštiti školovanje i liječenje jer je sve to bilo preskupo.

NACIONAL: Kako ste vi živjeli u Jugoslaviji? Spomenuli ste više puta da vam prezime nikad nije previše pomagalo, što to znači? Jeste li imali problema zbog toga što ste Titova unuka?

Dijelila sam sudbinu napaćenog naroda Jugoslavije. To je bilo mračno doba za sve. Ne ponovilo se.

NACIONAL: Sve je više onih koji tvrde da je u Jugoslaviji bilo bolje, a i sami ste rekli da su ljudi možda bili siromašniji, ali su imali nadu. Kako ocjenjujete političku situaciju u Hrvatskoj?

Dijelim sudbinu radničke klase. Ne spadam u onih 212 bogatih obitelji. Slobodna sam umjetnica, a vremena su doista teška. Dotacije za programe su sve manje i manje. Puno je pesimizma i beznađa, a to se, naravno, reflektira u svim segmentima društva, pa tako i u kulturi.

NACIONAL: Sve su češće ekstremne situacije, a i desničarski nacionalistički ekscesi. Kako ih doživljavate?

Naprosto mi je teško povjerovati da u 21. stoljeću netko uopće može razmišljati na taj način. Gubitnički. Fašizam i nacizam su odavno upokojeni i svaka naznaka tog tinjanja ne miriši na dobro. Nije samo sve stvar struje određene politike, jer politika je samo reakcija na određene procese i stanja u društvu. Uvijek su prisutna ta dva antagonizma – crveni i crni. Nije to samo kod nas. Borba demokrata i socijalista je borba za drukčiju percepciju kapitala. Naše društvo je od osamostaljenja u pubertetu, a naznake zrelosti ne postoje.

NACIONAL: Što vidite kao najveće izazove u Hrvatskoj danas?

Jedan od najvećih izazova u Hrvatskoj bilo bi jedinstvo naroda. Svi se na to pozivaju u predizbornim kampanjama, a razjedinjeni smo više nego ikada. Pogledajte samo rezultate predsjedničkih izbora, to je najjasniji primjer. Bilo bi sjajno kad bismo doista imali demokraciju s barem četiri zrele političke opcije, a ne dvije jače stranke koje od osamostaljenja mijenjaju pozicije. To bi probudilo i desno i lijevo krilo. Svi postižu bolje rezultate ako imaš pravog takmaca i artikuliranu konkurenciju.

NACIONAL: Gdje je u svemu tome kultura?

Kazalište, kao i kompletna umjetnička scena, ovisi o situaciji u društvu jer je kazalište ogledalo društva. Uz to, i država i lokalne zajednice financiraju umjetnost, što znači da je to prirodna sinergija. Uz ovako lošu financijsku potporu kulturi ne možete od mene očekivati da pozicioniram stanje u kulturi danas. Mislim da je ono u svakom slučaju mnogo bolje nego što bi moglo biti s obzirom na materijalne troškove za program. No želim biti jasna, hrvatska kultura opstaje isključivo zahvaljujući vrhunskim i upornim umjetnicima, ali i svih djelatnicima u kulturi, koji bez obzira na manjak sredstava ulažu maksimum svog znanja i talenta.

NACIONAL: Svojevremeno ste dobili otkaz kao ravnateljica Istarskog narodnog kazališta u Puli zbog političkih razloga. Znate li koji su to razlozi?

Lijepo i nadasve korisno iskustvo bilo je obnašanje funkcije ravnateljice INK u Puli. Naravno da znam što je bilo u pozadini, ali s ove vremenske distance to je posve nebitno. U INK rade veliki profesionalci i rado bih se vratila u to predivno kazalište. Kao redateljica, naravno.