NACIONAL: Koliko danas vrijedi IN2 Grupa?

To je teško reći jer nešto vrijedi onoliko koliko je netko drugi spreman platiti. Prema nekim danas uobičajenim metodama procjene tvrtki ovog tipa temeljenim na prihodu i dobiti, vrijedimo više od 35 milijuna eura.

U proteklih sedam godina i sami smo kupili više softverskih tvrtki, tako da posjedujemo neka iskustva. Ovdje treba spomenuti da smo kao Grupa ove godine ostvarili prihod od gotovo 200 milijuna kuna. Iako se pri procjenama vrijednosti pokušavaju koristiti razne matematičke i slične metode, treba reći da se sve na kraju svede na tržnicu s dosta cjenkanja.

NACIONAL: Kako stoje planovi s izlaskom IN2 Grupe na burzu?

To bi bila moja željena izlazna strategija. To je prirodan način da se IN2, slikovito rečeno, transformira iz društva ljudi u društvo kapitala. Smatram da se za taj korak IN2 treba još povećati barem na 400 milijuna kuna godišnjih prihoda, što nužno povlači zapošljavanje još nekoliko stotina ljudi. Ionako moramo dalje rasti jer smo na taj put krenuli prije sedam godina i povratka više nema.

NACIONAL: To se ne bi realiziralo preko Zagrebačke burze?

Vjerujem da izbor burze ne bi bio problem jer, uz dobre poslovne pokazatelje, poslujemo u perspektivnoj industriji čiju važnost priznaju industrijske strategije i EU i Hrvatske. Softver je temelj digitalne ekonomije, IT industrija je po svojoj vokaciji globalna i lakše je preskočiti granice nacionalne ekonomije. To ne znači da domaće gospodarsko okruženje ne djeluje destimulativno na nas. Primjerice, da je IN2 nekim slučajem tvrtka u Njemačkoj, sigurno bismo već ostvarivali od 40 do 50 posto veći prihod i svi bi nam parametri bili drastično bolji.

NACIONAL: IN2 ne prima nikakve državne poticaje?

Ne primamo ih jer ih nema, a ni ne trebaju nam. Ja sam protiv ikakvih poticaja u gospodarstvu jer se ona uvijek svode na to da se jednima uzima i drugima daje. Sve industrije i poljoprivredu koje smo do danas obilno poticali su propale. Zato, bez neke posebne strategije, ne vidim smisla da se potiče IT industriju koja čak i ne stoji tako loše u odnosu na ostale industrijske grane. Zadatak države bi bio da nam stvori stimulativno ekonomsko okruženje kroz uklanjanje, a ne da stvara prepreke u poslovanju. Najbolji bi poticaji bili kad bi se novac ostavio onima koji ga stvaraju. To bi značilo smanjenje poreza i niza parafiskalnih nameta koji se neprekidno izmišljaju. Poticaji dakako imaju smisla za mlade tvrtke koje bi trebalo maksimalno rasteretiti, barem u prvih nekoliko godina poslovanja. Mi to, na žalost, nismo nikada imali.

NACIONAL: Jeste li razmišljali da preselite tvrtku u neko stimulativnije okruženje?

Ma razmišljam o tome, više simbolički, gotovo svaki put kad se naljutim. Ali s druge strane, to ne bi bilo u redu, čak i u slučajevima kad je problem u tome da dolazimo iz Hrvatske. Dosta puta nam je to odmagalo zbog postizanja realnih tržišnih cijena, jer se očekuje da smo jeftiniji, ili zbog predrasuda jer dolazimo iz male i relativno nepoznate zemlje. Za razliku od nižih cijena, predrasude čak i razumijem jer se i mi u Hrvatskoj slično ponašamo. Imamo predrasude prema nekim drugim državama i nacijama. Možete li zamisliti kako bi tretirali softversku tvrtku iz, recimo, Ugande, bez obzira na to koliko god ona bila kvalitetna. Danas je moguće sjedište tvrtke, da tako kažem, virtualno preseliti u bilo koju državu EU, ali o tome još ne razmišljam.

NACIONAL: Kad ste bili najviše ljuti da ste se htjeli preseliti?

Sjećam se da nas je prije nekoliko godina Porezna uprava neopravdano kaznila. Jedno ministarstvo nam nije plaćalo godinu dana naše usluge, a mi smo prema tumačenju porezne inspekcije trebali sami sebi obračunati PDV i platiti ga svaki mjesec. Na sav taj nenaplaćeni iznos trebali smo još platiti i porez na dobit. Nakon toga i na temelju te nepostojeće dobiti trebali smo još platiti akontacije poreza na buduću dobit. Sporni posao smo obavljali za državu u nadi da će nam jednom biti plaćeno i jer je to izuzetno važan javni servis tog ministarstva. PDV nismo ni mogli obračunati jer nismo znali koja cijena će nam na kraju biti priznata kad dobijemo ugovor. Dakle, jedno državno tijelo nas je kaznilo jer nam nije platilo drugo državno tijelo.

Očekivao bih da naše porezne inspekcije u ovakvim i sličnim slučajevima postupaju edukativno jer je jasno da se ne radi o namjernom izbjegavanju plaćanja, nego više o neznanju ili nemogućnosti. Na stranu to da ne razumijem zašto se plaća avans poreza na dobit za koju ne znate hoćete li je uopće te godine imati; ili zašto država ne sudjeluje u riziku naplate kroz plaćanje PDV-a na naplaćen, a ne na fakturiran iznos. Uz sve to, davanja u Hrvatskoj u odnosu na zemlje regije, pa i na svijet, iznimno su visoka. Na neto plaću se u našoj branši državi daje kroz niz poreza i doprinosa čak 110 posto. Nikad ne shvaćam zašto bi državi trebao davati više nego radniku, a da za uzvrat ne dobijemo adekvatnu uslugu.

NACIONAL: Koliki udio u poslovanju IN2 Grupe čine poslovi s državom i hoćete li ga mijenjati?

S obzirom na to da je razvoj infrastrukturnog softvera naš temeljeni posao, tzv. javni sektor je naš prirodni korisnik. Stoga oko 30 posto našeg prihoda dolazi iz tog tržišnog segmenta. Ne odnosi se to samo na hrvatski javni sektor, nego i susjedne zemlje, odnosno BiH, Srbiju, Kosovo i Makedoniju, gdje radimo direktno ili kroz svoje tvrtke. Taj udio će u našem poslovanju ostati jednak jer to znamo dobro raditi i malo je tvrtki koje nam mogu kvalitetno konkurirati. Hrvatska je, kao i regija, malo tržište i država je kroz svoje investicije najjači igrač te tako utječe na razvoj domaće IT industrije. Problem je što postoji tendencija da se svi veći projekti povjeravaju državnim tvrtkama prema netržišnim i netransparentnim uvjetima.

NACIONAL: Mislite li na Apis IT?

Apis IT je državna informatička tvrtka i poslove od države dobiva direktnim ugovaranjem, tako da je u takvim slučajevima teško reći što je tržišna cijena takvog posla. Pretpostavka je da se onda cijena određuje po principu “koliko mi treba”. Primjerice, ako netko daje projekt fiskalizacije Apisu ili centralnog obračuna plaća FINA-i, onda je normalno da se malo raspita kod još nekoliko tvrtki za koliko bi one to mogle napraviti. Tako bi se znala realna cijena. Treba reći da je Apis to obavio korektno i kvalitetno te da čak postoji mogućnost da je posao radio i ispod tržišne cijene.

NACIONAL: Je li vama bio jasan premijerov posjet velikim tvrtkama u Silicijskoj dolini? Koje su koristi tog posjeta?

Premijer Zoran Milanović je trebao ići jer ne vjerujem da bi delegacije niže razine imale takav prijem u tim tvrtkama. To su ogromne korporacije koje, ilustracije radi, na svojim računima imaju više gotovog novca nego što cijela Hrvatska ostvari u godinu dana. Takve korporacije danas pregovaraju s državama. Primjerice, u Seattleu, u Microsoftu, paralelno s nama u posjeti je bilo još šest kojekakvih delegacija. Nekakvih odmah vidljivih rezultata nema, a nije ih ni moglo biti. Dobro je što se Hrvatska ovim posjetom i razgovorima ipak pozicionirala na njihovim kartama. Iskreno, mi njima gotovo da nemamo što ponuditi. Ako bi te korporacije i željele kod nas razviti, primjerice, nekakav veliki razvojni centar, ne bi mogle naći dovoljno stručnih ljudi jer Hrvatska godišnje “proizvede” jedva 600-tinjak programera. A ne dopuštamo dolazak onih koji bi i htjeli doći izvan zemalja EU.

NACIONAL: Koja je onda poanta tog posjeta?

Očekivao sam da će premijer i ljudi koji vode ekonomiju i politiku shvatiti i uvidjeti važnost ICT industrije te donijeti niz mjera s kojim bi napravili neki iskorak u tom smjeru. Da pristupimo reformi obrazovnog sustava u cilju povećanja broja učenika i studenata u znanstveno-tehničkim usmjerenjima. Da napravimo strategiju digitalne transformacije Hrvatske za barem sljedećih pet godina, kako se to sada radi u EU. Mislim da su premijer i njegovi ljudi shvatili važnost ICT industrija i da to nije nekakva “zlatna groznica”, kako je to jednom prilikom premijer bio izjavio, nego ozbiljna industrija koja ne samo da vrti ogroman novac već i mijenja budućnost svijeta. Dopala mi se misao Johna Chambersa, predsjednika i izvršnog direktora Ciscoa, koji je prilikom našeg posjeta rekao da je izgradnja “fizičkog svijeta” završena i da se tu više ništa revolucionarno ne može više napraviti osim, recimo, par katova viši neboder, duži tunel ili most. No to su i dalje samo neboderi, mostovi ili tuneli. Pravi pomaci pravit će se u tzv. virtualnoj sferi gdje se kroz društvene mreže, mobilno računarstvo i analize velike mase podataka mijenja društvo. Mijenja se u smislu međusobne komunikacije, odnosa, ljestvice ljudskih vrijednosti i stavova. Ako Hrvatska tu ne nađe svoje mjesto, slikovito rečeno, ostaje u kamenom ili fizičkom dobu. Podsjećam na listu strateških projekata koje je hrvatska kandidirala za EU financiranje kroz onaj Junckerov plan. Mislim da ih je bilo oko 70, a da je barem njih 60 bilo u betonu. Ceste, mostovi, pruge, zgrade. Ne sjećam se ni jednog informatičkog projekta. To pokazuje da ne shvaćamo što se zbiva i da ćemo i dalje imati prazne ceste.

NACIONAL: Što bi se trebalo dogoditi da Hrvatska napokon krene naprijed?

Nadam se da će Hrvatska konačno dobiti sposobnu i stručnu vladu koja se ne boji donositi odluke i koja će biti spremna napraviti značajne reforme, pa makar to značilo da izgube sljedeće izbore. Kad ovo govorim, prisjetim se brojnih odluka koje ova Vlada nije provela i povukla se odmah nakon prvih otpora. Zadnji primjer s registarskim tablicama najbolje oslikava to o čemu govorim.

NACIONAL: Više puta ste rekli da ste IN2 pokrenuli iz nužde i da ste poslije imali problema jer ste prije rata bili časnik JNA. Je li se u tome išta promijenilo?

Činjenica da je IN2 danas jedna od najvećih IT tvrtki u jugoistočnoj Europi govori da su se stvari promijenile. Točno je da sam završio Tehničku vojnu akademiju u Zagrebu, tamo sam bio profesor i to nikad nisam negirao. Točno je i da sam osnovao tvrtku jer nigdje nisam mogao dobiti posao, pa sam čak sebe šaljivo nazvao poduzetnik očajnik. Mogu sada uljepšavati povijest, ali ne vidim razloga za to. IzJNA sam izašao prije agresije na Hrvatsku kao dobar stručnjak za nuklearno oružje te vođenje i zapovijedanje. Magistrirao sam na računalskoj simulaciji i trebao sam doktorirati za nekoliko mjeseci. Jasno je da s takvim znanjima u civilnom životu nemate baš puno izbora za rad. Trebalo mi je godinu dana da se posložim i da shvatim što znam raditi, odnosno što mogu ponuditi na tržištu. To što sam bio časnikJNA dodatno mi je otežavalo nastup, što mi je za ona vremena bilo i razumljivo. Često su mi lijepili kojekakve, onda popularne etikete za diskreditiranje poput komunjara, jugonostalgičar čak i udbaš. Ne trebam reći da mi je socijalna umreženost bila ravna nuli. Posla nisam mogao naći jer ga, uostalom, nije ni bilo. Svi su bili zauzeti privatizacijom. No barem se mogla lako i jednostavno osnovati tvrtka, pa sam to i napravio. Pridružilo mi se nekoliko ljudi koji su bili u sličnoj situaciji, posla nije bilo u Hrvatskoj pa smo ga potražili u susjednoj Sloveniji. Tako smo već u ranoj fazi postali izvozna i regionalna tvrtka. Prvi posao u Hrvatskoj smo dobili tek 1995., a to je bila izgradnja današnjeg Sudskog registra trgovačkih društava.

NACIONAL: Rekli ste da su vam se djeca naljutila kad su ih zvali prinčevima softvera. Što oni danas rade?

Kćer i sin su diplomirali na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Kad su se zaposlili u IN2 počeli su raditi kao programeri. Sin još radi u IN2, dok kćer radi u Osijeku, gdje je postala direktorica informatike u jednoj tvrtki. Nisu posebno zainteresirani za nasljeđivanje i slažemo se da IN2 neće biti obiteljska tvrtka.

NACIONAL: Kako ste uspjeli u tome kada vidimo da djeca vlasnika tvrtki obavezno zauzimaju visoke menadžerske pozicije?

Prva lekcija o biznisu koji sam naučio kad sam izašao iz vojske bilo je, slikovito rečeno, odvajanje pravne od fizičke osobe, kao i odvajanje obiteljskog od poslovnog života. Prva tvrtka u kojoj sam kratko radio i to shvatio je imala tzv. gazdinski sistem. Vlasnik tvrtke smatrao je da su zaposlenici njegovo vlasništvo. Primjerice, ako bi stigao njegov namještaj s Balija, onda bismo ga mi morali unositi u njegovu dnevnu sobu; ili kad bi njegova supruga išla na tržnicu, onda smo joj mi čuvali dijete.

NACIONAL: Jeste li poželjeli potrošiti novac na nešto što se oduvijek željeli, a niste si mogli priuštiti?

Pa ne baš, jer osobno i ne raspolažem s velikim novcem. Osim IN2, imam malo bolji stan u Novom Zagrebu, a auto je u vlasništvu tvrtke. Imam i mali apartman na Krku od 32 četvorna metra i više mi ni ne treba.

NACIONAL: No više puta ste rekli da nikad ne biste ušli u poduzetničke vode da ste sve znali.

Točno. Rekao sam to u pozitivnom smislu jer ni ne trebate sve znati. Poduzetništvo je uvijek povezano s rizikom i ako na njega niste spremni, onda je bolje da ne počinjete. Treba vjerovati u ideale jer vam to onda daje snagu da izdržite. Učio sam na vlastitim greškama, trudio se najbolje što sam mogao i vjerovao sam u sebe. Bio sam uvijek spreman promijeniti mišljenje ako shvatim da ono što radimo nije dobro. Zato sam čak izbjegavao planirati poslovanje, kako je to uobičajeno u poslovnom svijetu. Prvi poslovni plan smo, reda radi, napravili tek nakon deset godina poslovanja.