INTERVJU MIROSAV MIĆANOVIĆ: ‘Poezija je pustolovno traženje riječi koje stvaraju osjećaj punine i gubitka’

Intervju: Miroslav Mićanović, ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca

Miroslav Mićanović dobitnik je ovogodišnjeg Goranova vijenca, najvišeg priznanja za pjesništvo u Hrvatskoj. Žiri u sastavu Branko Čegec, Tvrtko Vuković, Andreja Zlatar Violić i Marko Pogačar dodijelio mu je tu nagradu zato što, prema riječima Vukovića, „već više od tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u našoj suvremenoj kulturi“. S Brankom Čegecom sastavio je pregled pjesništva osamdesetih i devedesetih godina “Strast razlike, tamni zvuk praznine” te je izdao zbirke pjesama “Grad dobrih ljudi”, “Zid i fotografije kraja” i “Zib”. U povodu osvajanja nagrade, Mićanović je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto u vašem književnom opusu prevladava poezija?

Poezija koja upućuje na ono što nam je nerazumljivo i neuhvatljivo, ali privlačno i uzbudljivo, čini dobar dio moga čitanja, pisanja i ništa manje života. Riječ je o strasnom, pustolovnom traženju riječi, rečenica koje barem nakratko stvaraju osjećaj punine i gubitka, zadovoljstva i melankolije, užitka koji ne računa na dugotrajnost i sigurnost. Uvijek sam na početku i na kraju, nisam siguran što je moj izbor, donosim li odluku sam ili je sve ionako manje-više određeno, dogovoreno. Poezija je dobrodošao način odupiranja, približavanja planu iz kojeg si ionako izuzet, isključen, jer pomaže da u beskonačnoj slici svijeta domišljaš svoje mjesto, zvijezdu ili što već, sretnu razliku.

NACIONAL: Što vama znači nagrada Goranov vijenac? 

Nagrada je ono o čemu drugi odlučuju i možeš reći hvala onima koji su te nagradili, koji ti čestitaju i pomažu da odgovornost i pitanje o pravu na priznanje podijeliš s njima. Već je rečeno da sam sklon drugim autorima, da su u moje tekstove kao refreni, parafraze, posvete i citati upleteni glasovi drugih, glasovi koji podsjećaju na to koliko su pojedina iskustva, vjerovanja i znanja nestabilna i promjenjiva. Upravo smo zahvaćeni događanjima koja, nadajmo se kratkoročno, virusno preplavljuju svijet i čine naša nastojanja relativnima. Ali tu počinje poezija, radost pjevanja, govorenja i sjećanja. Kad je svojedobno pjesnik Stjepan Gulin dobio Goranov vijenac, nije mogao doći u Lukovdol, nego su mu ga uručili u Šibeniku. Ručak je gotov, rekao je skidajući vijenac s vrata okupljenim članovima odbora, misleći da ga sa završetkom simbolične šibenske dodjele treba vratiti za idućeg dobitnika. Kao što znate, zasad ne idemo u Lukovdol, ali ručak nije gotov, čekaju nas još mnoge nevolje i radosti, nastavljamo čitati i pisati poeziju, što je, vjerujem, mogući smisao dobivenog Goranova vijenca.

NACIONAL: Koja tematika prevladava u vašim zbirkama pjesama i zašto? 

Pišem pjesme koje govore o tome kako pišem pjesme, pišem pjesme o sebi, bližnjima i daljnjima, o onome što sam doživio ili mi se nikada neće dogoditi, o zabludama, fantazijama i utopijama. O majci koju sam sreo 400 kilometara od Gunje, ali to nismo bili ni ja, ni moja majka. Kad sam došao u Zagreb na studij, zatekao sam se u uzbudljivu vremenu učenja, djevojaka, snalaženja u atlasu grada, kazališta, filmova, koncerata i knjiga. Brzo sam se uvjerio da narativ o dolasku u grad i napuštenom zavičaju, koliko god bio poticajan za pisanje pjesama, ne govori puno o mojim očekivanjima, radostima i sumnjama. Dominantan ton vladajućeg „semantičkog konkretizma“, uz svu neobuzdanost jezične prakse, činio mi se doslovan i mehanički nedovoljan. Ostala je vječita dvojnost, napetost između teme i njezina jezika. Čestitajući mi na Goranovu vijencu, jedna mi je gospođa poslala poruku: „Obrt za pisanje poezije ipak je bolji od obrta za pranje perja.“

NACIONAL: Koji su vam pjesnički uzori? 

Nemam pjesničkih uzora u smislu da bi mi cjelovitost i završenost, savršenost nečijega pjesničkog projekta bio ideal koji bih trebao slijediti. Važni su autori koji uznemiravaju, otkrivaju nevidljivo u vidljivom. Uzori su oni koji to ne žele biti. Uzori su oni koji su zamjenjivi i iskrsnu kad mislim da ih nema, kad ih prepoznam u vlastitim redovima. Ali da ne prešutim Dragojevića, majstora mikrofikcije, čudesne jednostavnosti, uvida i prizora djetinjstva, mora, onoga s kojim se ide na putu prema sedam, ili Arsena koji je kao ljetni pjesnik sentimentalno pjevao o tragičnosti ljubavi, Marunu koji se vratio tražeći novi jezik za stare teme. Makovića i Maleša, pjesnike koji su obilježili hrvatsko pjesništvo osamdesetih, generacijski kontekst u kojem je vidljiva uloga Čegeca, Bagića, Rešickog… Uzori? Mijenjaju se, pristižu, odlaze. Pročitao sam jutros Mehmedinovićevu priču-zapis o preseljenju knjiga iz jednog u drugi američki grad i zanijemio od strašne jednostavnosti kojom piše o sebi i sinu, o prijateljstvu, samoubojstvu prijateljice…

NACIONAL: Ima li odrastanje u Gunji i Brčkom utjecaja na vaš rad? 

Iznimno su mi važni, ti su prostori upisani, utisnuti u gotovo svaki moj tekst. Gunja i Brčko na granici bili su lijepi, žestoki, ponekad suprotstavljeni, ali samo toliko da me čine otvorenim i osjetljivim za različito, da mi daju više uvida, lica. Imao sam potporu učitelja i nastavnika u osnovnoj školi, gimnazijskih profesora i prijatelja, jer su vjerovali da je pisanje pjesama, priča vrijedno pažnje. Knjiga pjesama Jedini posao nastala je iz uvjerenja da u ime nekoga drugoga (dalekog) ja rekonstruiram prostor koji sam napustio. Međutim, pokazalo da nisam ja taj koji piše kratko pismo za dugo rastajanje. Upravo suprotno – poezija započinje kad te stvari napuštaju i opraštaju se od tebe, kad počinju padati u zaborav.

Komentiraj