Poznata pijanistica mlađe generacije hrvatsko-japanskih korijena, Mia Elezović, prošlog je petka nastupila u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u sklopu 28. Muzičkog biennala Zagreb, gdje je s ansamblom Alisios Camerata izvela djelo suvremenog japanskog skladatelja Torua Takemitsua. Miu Elezović rijetko se može čuti u Zagrebu jer je njezina karijera gotovo u cijelosti vezana za druge europske i svjetske glazbene centre. Teško je, osim dviju diplome i dvaju magisterija, nabrojiti sva usavršavanja, stipendije i majstorske tečajeve koje je polazila kod svjetski renomiranih pijanista i komornih glazbenika, kao i glazbene centre u kojima se usavršavala, predavala, nastupala i živjela, od Beča, Frankfurta, Kyota, New Yorka, Tokija do Madrida. Iako u Hrvatskoj ima status samostalne umjetnice, od 2010. predaje komornu glazbu na Kraljevskom konzervatoriju u Liègeu u Belgiji. Osim nastupa na Biennalu, moći ćemo ju slušati i na otvorenju izložbe velikog francuskog kipara Augustea Rodina u Zagrebu i Splitu početkom svibnja.

 

• Pijanistica hrvatsko-japanskih korijena, Mia Elezović, održala je jedan od rijetkih nastupa u Hrvatskoj, a za Nacional je otkrila zašto toliko voli modernu i suvremenu glazbu te najavila nove nastupe u našoj zemlji

• ‘Treba podržati mlade kompozitore. Ne moramo stalno posthumno nekoga otkrivati! Suvremena je glazba često ‘jednostavnija’, nije opterećena prošlošću ili poviješću’

 

U razgovoru za Nacional otkrila je kako izgleda svakodnevni život vrlo angažirane pijanistice i zašto toliko voli modernu i suvremenu glazbu 20. i 21. stoljeća, kao i suradnju s drugim glazbenicima.

NACIONAL: Kako je uspostavljena komorna suradnja s Alisios Cameratom?

Već smo nastupali zajedno u različitim formacijama, kao duo, trio, pa smo se izmjenjivali, i sad smo se napokon dogovorili da nešto radimo zajedno. Započeli smo s Messianovim Kvartetom za kraj vremena i osjetili neki “klik” među nama pa smo nastavili. Bili smo u Japanu, na Cipru, na Danima hrvatske glazbe u Opatiji praizveli smo pet novih hrvatskih kompozicija. U sadašnjem sastavu Cameratu čine klarinetist Radovan Cavallin, violinistica i violistica Vlatka Peljhan i violončelist Branimir Pustički, kojega je sada u “Lisinskom” mijenjao bečki kolega Martin Rummel.

NACIONAL: Imali ste odlične startne pozicije za inozemnu karijeru. Diplomirali ste i magistrirali klavir na zagrebačkoj Akademiji kod Zvjezdane Bašić, zatim i na Visokoj glazbenoj školi u Beču i Frankfurtu. Što je bilo presudno za odlazak u inozemstvo, veće mogućnosti rada ili znatiželja?

Presudna je bila želja za znanjem, traganje za novim idejama i znatiželja. Nisu sve informacije tada bile dostupne u Hrvatskoj i još uvijek mislim da kasnimo s nekim stvarima.

NACIONAL: To misli mnogo naših uglednih pijanista mlađe generacije, zar ne?

Točno. Važno mi je bilo produbljivanje i usavršavanje sebe kao pijanistice.

NACIONAL: Dosta ste se rano počeli baviti pedagoškim radom?

Od svoje diplome kontinuirano se bavim pedagoškim radom, a budući da su mi i majka i otac profesori, to je bio sastavni dio moje svakodnevnice. Raditi na visokoškolskim ustanovama počela sam ne baš rano. U Kyotu u Japanu 2005./06. to je bilo posve slučajno. Rekla sam si: idem na audiciju ako me pozovu. Znate, i vani malo toga možete postići ako nemate preporuke, veze i poznanstva, i za audiciju morate imati veze, a još da dobijete posao a da nikoga ne poznajete…

NACIONAL: Jako rano dobili ste odlične kritike da ste sjajna interpretkinja suvremene klasične, odnosno “bijenalske” glazbe. Otkud motivacija za tzv. Novi zvuk?

Imam repertoar koji moraju imati dobri pijanisti za pokazivanje umijeća, primjerice Beethovena, u kojemu sam se osjetila i prepoznala, ili njemački romantizam. Zašto suvremena glazba? Moja prva profesorica u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, Blaženka Zorić, nekako je instinktivno prepoznala kod mene taj afinitet kojega nisam bila svjesna. Ali meni taj zvuk nije stran. Dok sam još bila sasvim mala, ona mi je davala neke male kompozicije od Detonija, Hindemitha, Stravinskoga, Bartóka i drugih skladatelja 20. stoljeća. Poslije sam sama počela istraživati nove hrvatske i inozemne autore. Mislim da treba podržati mlade kompozitore. Ne moramo stalno posthumno nekoga otkrivati!

NACIONAL: Mislite da bismo trebali živjeti i s glazbom koja se stvara oko nas?

Apsolutno. Za neke skladatelje nisam sigurna da će opstati u povijesti glazbe, ali za neka djela osjećam da kroz njih mogu publici prenijeti neku poruku i takva apsolutno podržavam, sviram i izvodim.

NACIONAL: Upoznajete li osobno skladatelje čija suvremena djela izvodite? Je li vam to uopće važno?

Svakao. No znalo mi se dogoditi da ponekad u analizi notnog materijala “preduboko” odem u kompoziciju, što kompozitori nisu htjeli ili možda nisu razumjeli pa mi je i to bilo važno iskustvo. Ali volim izvoditi svoju interpretaciju kompozitorima uživo, to su produktivna iskustva.

NACIONAL: Koliko vam vremena treba da osmislite i uvježbate koncept neke nove skladbe, koja se prvi put izvodi?

Često je suvremena glazba “jednostavnija”, nije opterećena prošlošću, poviješću, publika ne očekuje da nešto mora biti “baš tako i tako” izvedeno, niste u situaciji da iznevjerite njihova očekivanja. Što duže analizirate jednu kompoziciju, dolazi vam više ideja. Neki put samo gledam formu skladbe ili stil i to mi daje dovoljno informacija. U suvremenoj su glazbi emocije drukčije zvukovno prikazane, sasvim drukčije od romantizma. Kroz odgovornost prema interpretaciji dolazi i emocija prema toj skladbi.

‘POTREBNO JE KONTINUIRANO ISTRAŽIVANJE KOJE IZISKUJE SAMOĆU, ALI ZAPRAVO SE RADI O KONCENTRACIJI. SLUŠANJE GLAZBE MOŽE SMIRITI, ALI BAVLJENJE GLAZBOM JE POPUT TRČANJA MARATONA’, KAŽE MIA
FOTO: Nacional

NACIONAL: Koliko su vam važna stalna usavršavanja, majstorske radionice za pijaniste? Ima ih vrlo mnogo u vašem životopisu.

Budući da sam bila na Manhattan School of Music, gdje je u to vrijeme, 2007., bio baš prvi program za suvremenu glazbu, Contemporary Performance, upoznala sam fenomenalne muzičare i umjetnike, što mi je dosta pomoglo. Dok se mladi čovjek formira, majstorski tečajevi su vrlo važni, ali danas mi je važno da se snimim i slušam svoju izvedbu. Možda je to najbrži način da čujem greške, iako za to suočavanje treba hrabrosti! Na kraju krajeva, publika osjeti zašto se nešto radi baš tako kako se radi. Mi smo ogoljeni na pozornici, glazba nas odaje.

NACIONAL: Neki suvremeni kompozitori jako cijene vaše interpretacije, poput Davorina Kempfa. Je li to idealna situacija za interpreta, kad skladatelj u vama prepozna optimalnog tumača?

Jako mi je drago to čuti! Dr. Kempf mi je bio profesor na zagrebačkoj Akademiji i mnogo sam naučila od njega, upravo o analizi skladbi. Mnogo sam svirala njegove kompozcije, praizvela sam i njegov Koncert za klavir i orkestar sa Zagrebačkom filharmonijom na prošlom Biennalu. To je dugo poznanstvo. Što više svirate jednog kompozitora, to vam postaje jasniji njegov pristup, razmišljanje. A tada njegove ideje možete i bolje podijeliti s publikom.

NACIONAL: Koliko ima istine u tome da je život pijanista jednoličan, pun rada, discipline? Je li to teško ili iz te izolacije crpite snagu?

Nisam mi bavljenje glazbom nije bilo problem; to nije posao, čak ni izbor – to je život. Možda zvuči kao floskula, ali nije. Potrebno je kontinuirano istraživanje koje iziskuje samoću, ali zapravo se radi o koncentraciji. Slušanje glazbe može smiriti, ali bavljenje glazbom je poput trčanja maratona. Aktivno vježbanje i aktivan rad – svakako.

NACIONAL: Poprilično komorno surađujete s muzičarima, u malim sastavima. Što vas u tome toliko privlači?

Ima tu više aspekata. Rano sam počela svirati i biti dio ansambla. Takva suradnja jako pomaže načinu slušanja glazbe, uzajamnom slušanju. U komornim skladbama ima predivne literature. Nisam još svirala samo s orguljašima, sa svi drugim instrumentalistima jesam. Jako mi to pomaže i u radu sa studentima. Publika je zasićena velikim, dugačkim solističkim koncertima, ljudi danas više nemaju dugu koncentraciju, nisu usredotočeni. Svi vole ansamble, čak ako se u istoj večeri mijenja broj sudionika, ovisno o skladbama. Ta je dinamika primjerena današnjem vremenu, nedvojbeno.

NACIONAL: Bavili ste se i djelimaa suvremenih japanskih skladatelja. Kakvo je to bilo iskustvo?

U jednom je trenutku bio među japanskim skladateljima trend studirati u Francuskoj pa se u njihovim kompozicijama može osjetiti trag europskog 20. stoljeća, od Olivera Messiaena, čak malo pentatonike, Mauricea Ravela. To je sve ugrađeno u njihov zvuk. Nova japanska glazba nije revolucionarno nova, iako su neki njihovi skladatelji uklopili tradicionalni japanski melos u svoje skladbe – i to zvuči sjajno!

NACIONAL: Pamtite li glazbene suradnje koje su vas trajno promijenile, usavršile, oplemenile kao umjetnicu i osobu?

Neki glazbenici djeluju na vas kao vitamini. To su nesumnjivo američki pijanist Leonard Hokanson, zatim u Lozani u Švicarskoj (Lausanne) pijanist i pedagog Jean-François Antonioli, britanski pijanist John O’Connor, klarinetist Karl Leister. Dok je još dirigent Kazushi Ono 1990-ih bio šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, naučila sam mnogo od njega o glazbenoj suradnji. Drugo su ljudi koji me inspiriraju na zajednički rad, ali ako govorimo o jakim tragovima, to su navedeni muzičari. Postoji drugi problem: kad radite s vrhunskim glazbenicima i naviknete se na određenu razinu suradnje i zvuka, teško je sve ono što je manje dobro od toga najboljeg. Zapravo vas ti vrhunski muzičari razmaze, nauče vas kako treba zvučati vrhunski klavir, klarinet, limeni puhači. Potom trajno očekujete taj standard! Što je netko veći ekspert i umjetnik, jednostavniji je i svjestan da samo grebe po površini ledenjaka. Nema taštine. Postoji još jedna razina tog finog razumijevanja i nerazumijevanja. Ponekad ne mogu na vrijeme dobiti note od nekog skladatelja čije djelo želim izvoditi, ili mi se skladatelj uopće ne javi na molbu za note. Drugi vam ih odmah pošalju. To ne znači da uvijek izvodim stvari skladatelja koji imaju odličan management, ali ponekad vam za motivaciju treba brzi odgovor, a to znači uzajamno poštovanje i uvažavanje.

NACIONAL: Kakva vas vrsta glazbene suradnje i novog repertoara zanima ubuduće?

Ta je lista ogromna! Voljela bih se posvetiti ansamblima, daljnjoj suradnji s Alisios Cameratom, našom flautisticom Ivanom Zahirović, s kojom sam snimila CD s hrvatskim skladateljima. Veselilo bi me da nisam često i menedžer i izvođač i pedagog. Već sam četvrtu godinu u Salzburgu klavirski pedagog za pjevače i koordinatorica za Franco-American Vocal Academy, što mi je sjajno, ali voljela bih nekamo doći samo da sjednem za klavir, otvorim note i – sviram. Da sve organizatorske stvari netko drugi napravi za mene. Neke suradnje ne mogu ponoviti iz posve financijskih razloga, jer se svugdje smanjuju sredstva za glazbu i kulturu. Ne mogu očekivati od kolega da nastupaju besplatno, to zna frustrirati u Hrvatskoj.

NACIONAL: Nastupit ćete i na otvorenju izložbe velikoga francuskog kipara Augustea Rodina u Zagrebu, 5. svibnja u Umjetničkom paviljonu, ali s drugim ansamblom?

Da, s Ivanom Bilić na marimbi i Domagojem Pavlovićem na klarinetu. Već smo u siječnju 2014. praizveli skladbu Olje Jelaske “Meštrovićev san” u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, ali u drugom sastavu, za alt-flautu i klavir. Nova se skladba zove “Rodinova meditacija”, ali ćemo ju, iako se radi o praizvedbi skladbe koja je napisana baš za ovu prigodu, skratiti na otvorenju radi protokola. Glazba će zacijelo otvorenju dati poseban svečarski ton. Integralnu izvedbu upriličit ćemo zato u Splitu, 8. svibnja, u Galeriji Meštrović.