INTERVJU: Ivo Bićanić: ‘Nadam se da Plenković neće dobiti parlamentarne izbore jer će ukorijeniti ortački kapitalizam’

ISTAKNUTI MAKROEKONOMIST upozorava da je nova recesija u Hrvatskoj pred vratima i da ako Vlada provede privatizaciju po Tuđman-Škegrinu modelu iz 90-ih, zbog preuzetih obaveza za uvođenje eura, slijedi nova pljačka po principu ortačkog kapitalizma

Ivo Bićanić, 68-godišnji profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i makroekonomist, nedavno je javnost zaintrigirao objavom teze da u Hrvatskoj slijedi novi val privatizacije po, kako ga je nazvao, Tuđman-Škegrinom modelu. Procjenjuje da će zbog toga u vodu pasti doskočica Ljube Ćesića Rojsa „tko je jamio, jamio je“ jer će se opet „jamiti“. Sve je to najavio na portalu Ideje. Taj novi val privatizacije uslijedit će zbog obveze koju je Hrvatska preuzela da bi u sljedećih pet godina u svoj monetarni sustav uvela euro. Bićanić je doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ali je magistrirao na britanskom Oxfordu, a surađivao je i u Woodrow Wilson International Centeru u Washingtonu. Bio je i gostujući profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i na sveučilištu u Zürichu. Bićanić je s engleskog jezika na hrvatski preveo i rad jednog od najpoznatijih američkih ekonomista, Johna Maynarda Keynesa.

NACIONAL: Ljubo Ćesić Rojs lansirao je doskočicu „tko je jamio, jamio je“ sugerirajući da je završeno s tom vrstom bogaćenja kroz privatizaciju kada su politički privilegirani poduzetnici preuzimali negdašnje društvene i državne tvrtke. Vi tvrdite suprotno. Kažete: „Tko je jamio, jamit će opet!“ Ulazi li Hrvatska ulazi u novu fazu „jamljenja“ zbog ulaska u eurozonu, zbog zamjene kune, nacionalne valute, eurom?

Novo „jamljenje“ neće se dogoditi zbog samog ulaska u eurozonu nego zbog preuzetih obveza za to uvođenje eura. Naime, u sklopu uvođenja eura Vlada se obvezala prodati tvrtke, odnosno udjele državnog vlasništva u njima, i to u kratkom roku. Doduše, još nisu rekli kako će to napraviti, kako će privatizirati tu državnu imovinu, po kojem modelu. Ali provedu li je po Tuđman-Škegrinom modelu, kako je provedena privatizacija devedesetih godina, ponovit će se i nepovoljni ishodi s kroni kapitalizmom kao rezultatom pa će se zato opet „jamiti“. Povjerujemo li u iskrenost Vlade da doista ima namjeru uvesti euro onda to znači da će se na tržištu naći puno stvari koje treba prodati, a to otvara prostor onome što se u ekonomiji zove tržište kupaca. Tada kupac određuje uvjete trgovanja onime što se mora prodati, a ne prodavač, u konkretnom slučaju država. To je u pravilu povoljnije za kupca, koji će po povoljnim uvjetima i za relativno male novce dobiti vrijednu imovinu.

NACIONAL: Pogoduje li to i stvaranju starih i novih Todorića, Gucića, Miroslava Kutli?

To su uvjeti kada tržišni kriteriji više ne mogu vršiti selekciju nego postoje neki drugi kriteriji kako se ta imovina onda dijeli: po braći, po stričevima, prijateljima. To je onda „jamljenje“ što je davno ranije pronicljivo prepoznao, pa i definirao, Ljubo Ćesić Rojs. On je bio, kako je sam o sebi govorio, uspješan poduzetnik još u vrijeme socijalizma. Švercao je audio-vizualnu opremu iz Njemačke u bunkeru autobusa koji je vozio na međunarodnim linijama. Ukratko, zbog tog novog kruga privatizacije vjerojatno bi se ponovo uspostavilo to tržište kupaca, a onda i repriza privatizacije iz devedesetih godina.

NACIONAL: Protivnik ste Tuđman-Škegrinog modela privatizacije koji je Hrvatskoj donio kroni (ortački) kapitalizam. Zašto je to problem?

To je bio loš model privatizacije, koji smo sami izabrali. Za to smo svi pomalo bili krivi: i vi i ja. I mi smo bili birači, glasali smo na izborima i tako smo izabrali.

NACIONAL: Svi smo glasali na izborima, ali to ne znači da smo tada donosili i odluku o tome kakvu će ekonomsku politiku voditi vlada?

Kako god okrenuli, nismo ni mi posve nevini.

NACIONAL: U čemu je bio temeljni problem?

Nepravedan je bio pristup državnoj imovini jer nije svima bila dostupna pod jednakim uvjetima. Pristup toj imovini imali su oni koji su se i opernatili u toj privatizaciji. Što se tiče te privatizacije, nemam toliko problema s Kutlima, Gucićima, Rajićima, Ćesićem Rojsom koji su prepoznali svoju šansu da se obogate. Daleko su mi veći problem bili ljudi koji su djelovali iz pozadine na važnim mjestima poput Borislava Škegre i još nekih ekonomski vrlo obrazovanih ljudi iz tehnomenadžerske strukture HDZ-a.

‘Novo ‘jamljenje’ neće se dogoditi zbog samog ulaska u eurozonu nego zbog preuzetih obveza za uvođenje eura. Vlada se obavezala prodati tvrtke, odnosno udjele državnog vlasništva u njima, i to u kratkom roku’

Borislav Škegro i Miroslav Kutle jednostavno nisu bili u istoj kategoriji. Glavni kreatori nisu bili medijski eksponirani. Dobar lopov ne želi da se o njemu govori, on se ne eksponira, a sve radi prema zakonu. Velike krađe se obavljaju po zakonu, a sitnim krađama bave se kokošari. Doduše, i tim pozadinskim igračima iza scene ponekad se omakne, pa i oni povremeno postaju predmet medijske obrade kao što se to dogodilo odvjetniku Borisu Šavoriću u Agrokorovoj aferi Borg. Obično o ljubavnicama tih ljudi mediji ne pišu.

NACIONAL: Znači opet su krivi novinari?

Pa mora netko biti krivac.

NACIONAL: Postoji li način da se izbjegne takav model privatizacije?

Jedini način da se to izbjegne je vaučerska, odnosno kuponska privatizacija. Te bi kupone moglo dobiti oko 3.000.000 ljudi, dakle punoljetni građani Hrvatske. Što bi potom građani s tim radili, nemam pojma, ali to bi postala njihova imovina, što bi osiguralo barem neku inicijalnu vrstu pravednosti u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Bi li se i u tom slučaju ponovno pojavili tzv. torbari, poduzetnici koji su u pravom trenutku bili na pravom mjestu? Bi li oni s torbama novca opet otkupljivali te vaučere odnosno bonove od građana kao što su devedesetih godina otkupljivali dionice od zaposlenika u hrvatskim poduzećima?

Došli bi opet torbari, ali bi postojala velika razlika njihove uloge danas u odnosu na ulogu onih torbara iz devedesetih godina. Novi torbari bi kupovali te bonove u drugim okolnostima jer građani ipak iza sebe imaju iskustvo 30 godina življenja u kapitalizmu pa bi bolje razumjeli i ono što su dobili, čime raspolažu. S druge strane, danas imate i nekakva tržišta kapitala koja su organizirana, a devedesetih godina nisu postojala. Prema tome, torbari bi trebali ponuditi pošteniju cijenu nego što je to bio slučaj devedesetih godina. Ako bi građane i nakon 30 godina torbari opet prevarili, onda bi sami bili krivi za to što im se dogodilo.

NACIONAL: Hrvatska je već jednom bila prisiljena prodavati svoje banke pa danas 95 posto bankarskog tržišta u Hrvatskoj kontroliraju strane banke, koje ostvaruju pristojne profite u Hrvatskoj.

Hrvatska, kada je prodavala svoje banke, nije bila na to prisiljena. To je bio njen izbor. Nije morala prodati banke strancima. Ona je to htjela, a mislim da je ta prodaja značajno popravila situaciju u hrvatskom bankarstvu.

NACIONAL: Zašto je to učinjeno kada je zbog toga ostala bez važnog instrumenta za upravljanje vlastitim gospodarstvom?

Osobno nemam problema s tim što su banke prodane strancima. Mislim da je to bilo bolje jer nije bilo dovoljno domaćeg znanja pa je bila ideja da ako ih prodate strancima onda ćete imati i bolje bankarstvo. To se pokazalo točnim jer su banke u Hrvatskoj danas prilično dobro organizirane. Usporedite li ih s bankama u istočnoj Europi, vidjet ćete da su hrvatske banke dobre.

NACIONAL: Dobre su, jer ovdje zarađuju, a onda dobit transferiraju svojim bankama majkama u inozemstvu.

U čemu je problem? Htjeli smo kapitalizam i imamo kapitalizam. I te banke moraju zarađivati, što i rade. Što bi banke trebale drugo činiti? Biti dobročinitelji? To nije njihova uloga. Strane su banke i ušle u Hrvatsku zbog profita. Tu se pojavljuje drugi problem: sanirali smo te državne banke novcem poreznih obveznika, a onda smo ih kao relativno zdrave prodali strancima.

NACIONAL: Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski u intervjuu Nacionalu rekao je da je ta teza da su banke bile sanirane novcem poreznih obveznika netočna. Po njemu, banke su formalno bile sanirane državnim vrijednosnim papirima, a onda su ih kupili stranci donoseći im na taj način svjež novac i likvidnost.

To ne znam. Ja govorim o onome što je HNB objavio: da je vrijednost ulaganja u sanaciju banaka bila 11 posto hrvatskog BDP-a. Željko Rohatinski je možda mislio na vrijeme prvog guvernera HNB-a Ante Čičin-Šaina, a ja govorim o drugom razdoblju, o onome što se događalo 1996. i 1997. godine. Ovo o čemu govori Rohatinski vjerojatno se događalo 1991. i 1992. godine, ali to je bila druga pjesma od onoga što se dogodilo kasnije kada je Marko Škreb prodavao banke.

NACIONAL: Spomenuli ste guvernera Marka Škreba, a on je ostao upamćen i po tome što je tvrdio da će sve probleme hrvatskog gospodarstva riješiti nevidljiva ruka tržišta. Je li tome doista tako?

Nepravedno ga optužujete. On je dovoljno dobar ekonomist da je znao da tržište ne može riješiti sve probleme, da postoji niz stvari gdje treba intervenirati. Sumnjam da je on doista mislio da se sve treba rješavati tržištem. I on je znao da postoje tržišni neuspjesi, koji se jedino mogu riješiti državnom intervencijom.

NACIONAL: Može li nova rasprodaja državne imovine donijeti i novi korupcijski tsunami u Hrvatsku a da iz postojećeg još nismo izašli?

Ako Vlada odluči to prodavati po starom Tuđman-Škegrinom modelu onda će se to desiti. Ako se, međutim, oni odluče ići na kuponsku privatizaciju, onda se to ne mora dogoditi. Ako netko ustupi građanima određen broj dionica Janafa ili Podravke, tvrtki koje uspješno posluju, zašto bi onda bilo pogrešno da oni to nekome prodaju da bi kupili vešmašinu ili bolji auto? Taj će se novac davati na jednom organiziranom tržištu, a građani će te dionice, s druge strane, moći nuditi i kao zalog za hipotekarne kredite.

NACIONAL: Čemu žurba za ulazak u eurozonu? Hoće li to doista biti dobitak za Hrvatsku i njene građane?

Mislim da u eurozonu uopće ne treba žuriti. Ali Hrvatska je kada je postala članica Europske unije rekla i da želi ući u eurozonu i uvesti euro. Ta je odluka već donijeta. Je li ona dobra ili loša, nevažno je, jer je to potpisano i postalo je međunarodna obveza. Pitanje je sada samo kako će se brzo ta odluka provesti. Mislim da ne treba s tim žuriti, ali postoje i druga mišljenja.

‘Velike krađe se obavljaju po zakonu, a sitnim krađama bave se kokošari. I pozadinski igrači nekad se nađu u medijskoj obradi kao što se to dogodilo odvjetniku Borisu Šavoriću u Agrokorovoj aferi Borg’

NACIONAL: Zašto mislite da ne treba žuriti?

Iz dva razloga. Prvo, zato što eurozona nije završen projekt, pa onda i nema smisla ulaziti u projekt za koji se još ne zna kakav će biti. Eurozona još traži sebe i loše je riješila problem recesije u Europi nakon krize 2008. godine. Europa ima niže stope gospodarskog rasta i gubi korak s razvijenim zemljama. Projekt eura još se nije legitimirao kao uspješan projekt. Euro ima u sebi ugrađene nedostatke koji se moraju riješiti. Naivna je ideja da bi Hrvatska mogla utjecati na ta rješenja kada se uvede euro. Dok se još ne zna kakav je taj klub u koji ulazite, mislim da je bolje pričekati i vidjeti kakav će on biti. I drugo, slijedi nova recesija.

NACIONAL: Mislite da se nalazimo pred novom recesijom?

Da, da. Ne zna se samo hoće li to biti za godinu dana ili dva mjeseca, ali ona je pred vratima. Zato bi sada trebalo dokazati da bi Hrvatskoj u takvim uvjetima bilo bolje biti članicom eurozone nego imati vlastiti novac – kunu. U suprotnom, bilo bi bolje ne uvoditi euro. Mislim da razumni argumenti govore da bi se u nadolazećoj recesiji ekonomisti opredijelili za veći stupanj slobode.

NACIONAL: Bi li Vlada u tom slučaju s kunom imala veći manevarski prostor za borbu protiv recesije?

Upravo tako.

NACIONAL: No ta žurba u eurozonu uspjela je smanjiti hrvatski javni dug, proračunski deficit čak svesti na 3 posto, u okvire definirane kriterijima iz Maastrichta, a i rast BDP-a u posljednjem tromjesečju bio je 3,9 posto.

To je točno. Ali kada dođe do recesije, a to će se dogoditi, onda je razumno očekivati da će taj javni dug opet porasti. Ulazak u eurozonu ograničava vam djelovanje u tome što možete raditi s javnim dugom i proračunskim deficitom, a upravo se u tom sektoru mogu rješavati problemi u recesiji. U takvim uvjetima bilo bi nam pametnije usporiti ulazak u eurozonu. Ovo što govorim nisu neki kroatocentrični argumenti u ime obrane hrvatskih nacionalnih interesa.

NACIONAL: Kakvi su onda to argumenti?

Ulazak u eurozonu podrazumijeva ulazak u klub koji se još mijenja. Kako će djelovati Europska centralna banka doista nema nikakve veze s Hrvatskom. Ovo su argumenti o tome kako će izgledati Europa u budućnosti. Pristupanje eurozoni ne može se promatrati isključivo s pozicije uskih hrvatskih interesa. Ideja da je eurozona savršeno mjesto ne stoji, jer ona to nije. Tamo je potpuni nered, i to ne samo još uvijek nego oduvijek. Eurozona je politički projekt s ekonomskim felerom, a kako će se taj feler riješiti još nije na vidiku. Europski ekonomisti iz ideoloških razloga neće o tome govoriti. Zanimljiviji su američki ekonomisti koji pišu o euru jer oni nemaju problem s tim ideološkim razlozima.

NACIONAL: Je li ta pozicija europskih ekonomista više posljedica njihovih osobnih interesa, a manje ideologije i ideoloških motiva?

Nemam ništa protiv ni takvog objašnjenja. Hoću samo reći da je pisanje američkih ekonomista o eurozoni zanimljivije nego njihovih europskih kolega, koji su ograničeni.

NACIONAL: Švedska, Danska, Mađarska, Poljska, Češka i dalje su ostale rezervirane prema uvođenju eura. Članice eurozone nisu ni Rumunjska i Bugarska. Jesu li njihove rezerve razložne?

Kod ovih prvih pet zemalja koje ste spomenuli, a sve su već mogle ući u eurozonu, nije isti slučaj. Švedska i Danska nisu isto što i Poljska, Mađarska i Češka. Prvo, Danska i Švedska su stare članice Europske unije, a Poljska, Mađarska i Češka nove. Švedska i Danska bile su članice Europske unije prije uvođenja eura, a Mađarska, Poljska i Češka nisu. Kada su te tri države srednje Europe ulazile u EU nisu imale izbora i pristale su u doglednoj budućnosti uvesti euro. Sa Švedskom i Danskom nije bio takav slučaj. One su imale mogućnost izbora i ne prihvatiti zajedničku europsku valutu, što su i učinile. S druge strane, Poljska i Mađarska imale su tradiciju kvalitetne tečajne politike. Ni Velika Britanija nije uvela euro. Zašto Danska i Švedska nisu uvele euro, bilo je pomno izračunato. To nije bio nikakav hir nego racionalna računica. Bilo je ekonomski istraženo i promišljeno. Poljska, Mađarska i Češka ušle su kasnije u Europsku uniju i one su preuzele obvezu uvođenja eura, ali očito imaju racionalne razloge zašto s tim ne žure. I te će zemlje morati uvesti euro, ali misle da je bolje s tim odugovlačiti, iz unutarnjih i vanjskih političkih razloga.

NACIONAL: Suština je, međutim, kod svih ista: procjenjuju da im se ekonomski više isplati čuvati nacionalnu valutu od uvođenja eura?

U svim tim zemljama postoje političari, ali i ekonomisti koji misle da bi bilo bolje da i oni uvedu euro. Ni svi poljski, mađarski i češki ekonomisti ne slažu se s tezom da im je nacionalna valuta bolja opcija od eura. Međutim, njihove vlade i centralne banke smatraju da je odugovlačenje s uvođenjem eura mudra odluka. Među novim članicama Europske unije, Slovenci, Slovaci i baltičke zemlje odlučili su drugačije i ocijenili su da im se isplati uvesti euro.

NACIONAL: No nakon uvođenja eura Latvija je ostala bez skoro trećine stanovništva?

Ne vjerujem da se to dogodilo zbog uvođenja eura. Bugari i Rumunji nisu uveli euro pa su također ostali bez više od 10 posto stanovništva. Ne treba povlačiti uzročno-posljedičnu vezu između migracija iz novih članica EU-a s uvođenjem eura.

NACIONAL: I nepovoljni demografski trendovi izraziti su u novim članicama EU-a. Rumunjska je nakon ulaska u EU 2007. godine, prema popisu stanovništva iz 2011., ostala bez 3.000.000 stanovnika zbog migracija. Zbog odlaska njenih državljana u zemlje zapadne Europe svela se na 19,5 milijuna stanovnika.

Mi govorimo kako iz Hrvatske odlaze ljudi, a Rumunjsku je napustilo dvije trećine stanovnika Hrvatske. Druge zemlje se puno ozbiljnije od Hrvatske suočavaju s istim tim problemom. Nisam siguran da je to dobro, ali mene ne muči to što ljudi odlaze iz Hrvatske, nego što nitko ne dolazi u Hrvatsku. Neka potraže ljudi sreću gdje god hoće, a meni je žao što nitko ne želi potražiti tu svoju sreću u Hrvatskoj. Čak to ne žele ni ovi ljudi iz migrantskog vala koji je zapljusnuo Europu.

NACIONAL: Prema izračunu guvernera HNB-a Borisa Vujčića uvođenje eura dobro je za Hrvatsku i tvrdi da to neće biti dodatan trošak?

On samo zagovara i traži svoje mjesto u povijesti kao guverner koji će uvesti euro. Nemojmo podcijeniti značaj tog motiva. Boris Vujčić ući će u povijest kao guverner koji je uveo euro. Za njega osobno to će vjerojatno biti vrhunac karijere.

NACIONAL: A kako u toj operaciji stoji premijer Andrej Plenković?

Pa i on bi mogao biti premijer koji bi ušao u povijest kao premijer koji je uveo euro, ali za to će morati dobiti i sljedeće parlamentarne izbore. Boris Vujčić je u sigurnijoj poziciji od njega jer ima sedmogodišnji mandat.

‘U privatizaciji nije bio problem s Kutlima, Gucićima, Rajićima koji su prepoznali svoju šansu da se obogate. Daleko su veći problem bili ljudi iz pozadine na važnim mjestima poput Borislava Škegre i tehnomenadžera’

NACIONAL: Očekujete li da će premijer Andrej Plenković dobiti sljedeće parlamentarne izbore te u povijest ući kao premijer koji je u Hrvatsku uveo euro?

Nadam se da neće, a ima mnogo razloga zašto mislim da neće dobiti te izbore.

NACIONAL: A zašto se nadate da neće dobiti izbore?

Zato što će napraviti novo „jamljenje“ i ukorijeniti kroni kapitalizam u Hrvatskoj.

NACIONAL: Mislite, dakle, da bi izbore mogao izgubiti zbog uvođenja eura?

Ne zbog uvođenja eura nego zbog obveze koju je preuzeo, ove nove privatizacije. Ta nova privatizacija nije bila nužna nego je to bio premijerov izbor. Moglo se sve to bolje napraviti. On se mogao bolje pripremiti i ispregovarati prihvatljiviji način ulaska u eurozonu. Preuzeo je obveze koje nije smio preuzeti bez nacionalnog konsenzusa. Ako se odlučuje o tako važnoj stvari kao što je uvođenje eura, onda je to morala biti stvar Sabora, transparentnog demokratskog postupka. Mogao je svašta napraviti, a ovako je preuzeo obaveze koje nije smio preuzeti bez nacionalnog konsenzusa. Riječ je o stvarima koje utječu na političku ekonomiju čitave zemlje.

NACIONAL: Konsenzus, međutim, za to nije bio nužan. Kao što ste i sami rekli, Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju preuzela obvezu uvođenja eura, a politički konsenzus za to nije bio propisan.

Moglo se i bez konsenzusa, ali osobno bih volio da je bio konsenzus. Doduše, potpuni konsenzus nije bilo moguće očekivati dok u Saboru imate zastupnika Ivana Pernara. S njim je nemoguć bilo kakav konsenzus. Isto tako Radničku frontu ne možete dobiti za ikakav konsenzus o bilo kojem modelu privatizacije. Ali bilo bi lijepo da barem postoji široka fronta koja se slaže s uvođenjem eura.

NACIONAL: Hrvatska se vlada obvezala ući u novi krug privatizacije i prodavati svoje udjele u tvrtkama. Nasuprot tome, Njemačka se najesen priprema usvojiti novu industrijsku strategiju, koja podrazumijeva ulazak države u vlasništvo važnih kompanija, njihovih tzv. industrijskih prvaka. Istodobno, najstarija njemačka banka Deutsche Bank je u ozbiljnim problemima.

Što se trenutno priprema u Njemačkoj, nisam posebno pratio jer sam još na godišnjem odmoru. Deutsche Bank se našao u problemima zbog krivih poslovnih odluka, jer su htjeli postati veća banka, a za to nisu imali kapacitet. S druge strane, poslije recesije 2008. godine eurozona se pokazala kao loš okvir za rješavanje recesije. Niz europskih banaka i danas ima probleme zbog načina na koji je eurozona rješavala probleme europskih banaka. Primjerice, bankarstvo Velike Britanije i Amerike nema tu vrstu problema. U Americi se problem rješavao čišćenjem banaka, neke su propale, a neke su preživjele. Za razliku od Amerike, eurozona je željela očuvati sve te banke. Posljedica toga je da je u ozbiljnim problemima gospodarstvo cijele eurozone, a ne samo njene banke. To je i zato što euro nije završen projekt. S eurom kao valutom nije pronađen model za generiranje ekonomskog rasta u Europi. Euro će se morati reformirati. Kako? Nemam pojma.

NACIONAL: Zar nemate i vi neku ideju kako riješiti taj problem?

Ne znam što bih u vezi s tim mogao preporučiti ja odavde iz Zagreba. Veliki hodnici moći su u Frankfurtu, Berlinu, Parizu i ondje će se to rješavati, a ne ovdje.

NACIONAL: Kako gledate na ovu migrantsku krizu, koja je otvorila i novu rutu preko Hrvatske, ovaj put preko Bosne i Hercegovine? Zašto je kancelarka Angela Merkel otvorila vrata migrantima iz Azije i Afrike?

Potez Angele Merkel bio je racionalan. Njemačka ima manjak stanovništva pa zato imaju problem s nedostatkom radne snage, ljudi koje bi mogli zaposliti, a nemaju ih dovoljno. Za razliku od Njemačke, Hrvatska bi mogla riješiti demografski problem povećanjem stope ekonomske aktivnosti. U Hrvatskoj imamo izuzetno nisku stopu ekonomske aktivnosti pa imamo interne rezerve kojima bismo mogli popraviti situaciju. Zašto hrvatski građani imaju nisku stopu participacije, to bi trebalo analizirati. U radno sposobnom stanovništvu imate veliki broj ljudi koji nije ekonomski aktivan.

NACIONAL: Zašto ti ljudi nisu ekonomski aktivni?

Veliki broj među njima su branitelji, relativno mladi ljudi, a to što je Hrvatska s njima i njihovim sudbinama sprčkala drugi je problem. Mnogi od njih danas su umirovljenici od 50 godina pa zato nisu ekonomski aktivni.

NACIONAL: Jesu li se tim ranim umirovljenjem branitelja stvorili problemi i u hrvatskom mirovinskom sustavu?

Nisu. Na ovom mjestu moram braniti sindikate. Mirovine su krivo zbrajane. Te mirovine za branitelje treba smjestiti u posebnu kategoriju. To što one nisu izdvojene greška je, ali i prevara. Kada bi se te braniteljske mirovine izdvojile, vidjelo bi se da mirovinski sustav nije toliko ugrožen kao što se čini. Ako metnete unutra kruške i jabuke zajedno, onda naravno da dobijete problem. Kada te dvije stvari razdvojite, onda se može vidjeti da taj problem i nije tako veliki kao što se činilo.

NACIONAL: Sve dosadašnje ministre financija u Hrvatskoj ocijenili ste negativnim ocjenama, ali ne i Zdravka Marića. Je li on kod vas dobio prolaznu ocjenu?

Kolektivna odgovornost svih hrvatskih ministara financija sadržana je u činjenici da su nam ostavili korumpiranu zemlju. Nisu napravili modernu državu i modernu javnu upravu. Kako neki poduzetnici mogu biti dužni i po nekoliko milijuna kuna poreza? Kako je Uljanik mogao imati tako velike dugove državi zbog neplaćenih poreza? Kada pogledate neku veliku kompaniju, onda prvo što otkrijete je da je dužna državi. Za to je država kriva jer nije smjela to dozvoliti. Da država nije dozvolila te dugove, te bi firme vjerojatno i posve drugačije poslovale.

‘Borislav Škegro i Miroslav Kutle nisu bili u istoj kategoriji tijekom privatizacije devedesetih. Glavni kreatori nisu bili medijski eksponirani. Dobar lopov ne želi da se o njemu govori, on se ne eksponira’

NACIONAL: A Zdravko Marić?

O Zdravku Mariću još nisam pisao, ali to ne znači da neću pisati. On je do sada djelovao u povoljnim uvjetima, kada se stopa ekonomskog rasta stalno povećavala pa su rasli i prihodi u državni proračun. Tek ćemo sada vidjeti kako će isplivati iz problema. S jedne strane dolazi recesija, a s druge strane liječnici, policajci, profesori, nastavnici sasvim opravdano traže povećanje plaća. Kako će to riješiti, ne znam.

NACIONAL: U Rumunjskoj su plaće u javnom i državnom sektoru porasle za 25 posto dva puta da bi se zaustavio odlazak stanovništva, pa onda i liječnika i obrazovanih ljudi, u zapadnu Europu.

Naravno, ali je pitanje hoće li to moći napraviti Zdravko Marić. On hoće rasteretiti privredu, a mora povećati plaće. Nalazi se između čekića i nakovnja. S tim je problemom sada objektivno suočen. Zdravstvo je u vrlo ozbiljnim problemima zbog odlazaka u inozemstvo liječnika i medicinskih sestara. Zdravko Marić u tom problemu nije zbog toga što vlada hoće uvesti euro, nego zato što HDZ želi dobiti izbore, a da bi ih mogao dobiti ljudi žele imati kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i djecu koja se školuje. Zdravko Marić tek treba pokazati kakav je ministar financija. Do sada mu je bilo lagano. Objektivno nije imao šanse zabrljati jer je u proračunu neprekidno imao višak novca.

NACIONAL: Prije no što je postao ministar financija Zdravko Marić bio je u Agrokoru. Je li tzv. lex Agrokor spasio tu kompaniju? Je li taj zakon trebalo uopće donositi?

To je bio spin da bi se moglo reći: „Mi smo spasili Hrvatsku od propasti, da je propao Agrokor, propala bi Hrvatska.“ To ne drži vodu jer bi tržište samo našlo rješenje. Da zatvorite sve Konzume ne bi se dogodila nikakva katastrofa. Rekao bih da su oni već spomenuti tehnomenadžeri, koji djeluju iza kulisa, u Agrokoru otkrili priliku da se mogu dobro opernatiti. Nitko nije postavio jedno važno pitanje. Od kuda se pojavio fond Knighthead, američki fond koji se uključio u spašavanje Agrokora? Ljudi iz tog fonda sigurno se nisu bavili Hrvatskom. Oni ne vide da Hrvatska uopće postoji. Tko je njima rekao da ovdje mogu zaraditi velike novce? To je netko odavde nanjušio i postavio cijelu stvar.

NACIONAL: Zna se da je s njihovim predstavnicima kavu pio Ante Ramljak, i to i prije no što je imenovan za vladinog povjerenika u Agrokoru.

On je bio izvršitelj, ali ne i osoba koja je nanjušila stvar. Ramljak i Knighthead nisu u istoj kategoriji. Već je odluka bila donijeta kada je Ramljak pio kavu s njihovim predstavnicima. Netko je morao organizirati sastanak i guvernera Borisa Vujčića s Knightheadom, što je poznato. Nepoznato je samo to tko je bio ključni igrač koji je obavijestio Knighthead.

Komentiraj