Premda je svoj drugi mandat na čelu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog dobio bez velike pompe i buke, Dražen Siriščević nastavlja bučno raditi svoj posao u toj instituciji. Još je jedna uspješna godina iz njega, s brojnim odličnim koncertima, sjajnim gostovanjima iznimnih orkestara i solista, ali i nekoliko uspješnih koncerata izvođača popularne glazbe koji su sve češći. I ovu će godinu, kao i prethodnih, Lisinski završiti u plusu, unatoč tome što je Grad Zagreb otkad je postao ravnatelj 2009. smanjio iznos koji izdvaja za dvoranu za čak 60 posto. Siriščević tvrdi da će zato iduće godine on i zaposlenici Lisinskog morati još jače i više raditi.

U intervjuu za Nacional Siriščević priča o završetku još jedne poslovne godine, odnosima s gradskim vlastima, osobnim neispunjenim ambicijama te o politici koju će u budućnosti voditi na svom sadašnjem poslu, a koja će vrata dvorane Lisinski vjerojatno otvoriti i izvođačima turbofolka.

 

 

  • ‘ZGRADA MUZIČKE AKADEMIJE izgrađena je na pogrešnome mjestu, ali svejedno se radi o podvigu grada i države. Prostor u njoj je premali i u budućnosti će biti tijesna’
  • ‘ŠTO NAM VRIJEDI ELABORAT o održavanju dvorane kad bi se godišnje u održavanje objekta trebalo ulagati dva milijuna, a mi na raspolaganju imamo samo 70-ak tisuća kuna’
  • ‘SANJAM DA POSTANEM INTENDANT HNK u Zagrebu, ali to mi je mjesto ‘preotela’ Dubravka Vrgoč. Unatoč tomu, zahvalan sam Vjekoslavu Šuteju što me nagovorio da se kandidiram za svoj sadašnji posao’

 

 

 

NACIONAL: Prije koji dan svečanim je koncertom, ovaj put bila je riječ o Španjolskoj noći, obilježen još jedan Dan dvorane Lisinski. Zašto se tek posljednjih desetak godina počelo davati više pozornosti tom danu?

Taj je dan uvijek bio važan i svečan. Danas je samo marketing agresivniji. Želimo osvijestiti publiku Zagreba i Hrvatske o vrijednosti koje ima dvorana. Sjećam se kad sam tek došao na mjesto ravnatelja 2009., krenuo sam s oglasima pa su mi kolege iz marketinga govorili da se to ne treba raditi jer ljudi ionako dolaze u Lisinski. No vremena su se itekako promijenila od 1973., kad je Lisinski otvoren, do danas. Svašta se otad dogodilo na ovim prostorima. Tih 1970-ih je, primjerice, postojao samo jedan televizijski program i samo se on gledao. Danas je konkurencija strašna, Dvorana Lisinski se mora izboriti za svoje mjesto i potrebna je agresivna kampanja. Ono što moramo “izbrusiti” jest činjenica da je baš Lisinski prava dvorana za glazbu. Glazbu možete slušati bilo gdje, kod kuće, u automobilu, na sportskom borilištu, pa i u shopping centru, ali ako hoćete otići onamo gdje glazba stanuje, onda ćete doći u Lisinski. Tu je adresa glazbe, od tamo glazba može otići u bilo koje mjesto, ali ovdje joj je dom.

Zato Dan dvorane 29. prosinca uvijek slavimo lijepim koncertom. Ove smo godine odlučili publiku osvojiti posebnim programom. Razmišljali smo o tome što bi bilo zanimljivo, vedro i snažno i odlučili smo se za Španjolsku. U dogovoru s maestrom Ivanom Repušićem – jednim od najboljih hrvatskih dirigenata svoje generacije, koji radi sjajnu karijeru u Njemačkoj i drugim zemljama i nastupa s najznačajnijim orkestrima, pjevačima i solistima – osmislili smo program Španjolska noć. Bila je riječ o popularnim naslovima klasične glazbe, a veličanstvena Meksikanka Tena Lucero nastupila je prvi put u Hrvatskoj, s kastanjetama kao solističkim instrumentom.

NACIONAL: Spomenuli ste da je bilo riječi o popularnim naslovima. Je li to nužno da bi se privukla publika?

Apsolutno. Kad sam na televiziji radio “Operu box”, radio sam isto. Kad radite nešto s klasičnom glazbom, ne računate samo na publiku koja je voli i sluša. To je publika koja će ionako doći u dvoranu. Morate zato zainteresirati one koji nisu namjeravali doći, koji to ne slušaju.

NACIONAL: Je li to što radite svojevrsni kompromis?

Nije, to je nužnost. Da biste osvojili vrh planine, morate vježbati. Imate genijalaca poput Mozarta koji je s tri ili četiri godine radio ono što su drugi mogli tek s 18 ili 20 godina, ali to su iznimke. Morate svladati pravila igre, ponuditi publici nešto jednostavnije da bi se ljudi “upecali” i da bi počeli istraživati i otkrivati nešto novo.

NACIONAL: Jeste li u tome uspjeli?

Po publici se to najbolje vidi. Broj pretplatnika najpopularnijeg programa “Lisinski subotom”, ne samo u Lisinskom nego i u Hrvatskoj, drastično se povećao i kontinuirano raste. Sad ih imamo 1300, a do prije nekoliko godina taj je broj bio oko tisuću. Dvanaest je koncerata sezone i među njima mora biti nekih koji će sigurno privući publiku, ali onda “ubacite” i neke stvari koje publika još ne poznaje, ali ih treba približiti. Na tom principu funkcionira cijeli naš život. I simfonija se sastoji od različitih stavaka, postoji scherzo koji je lakše prirode, postoje brže i sporije dionice.

NACIONAL: Kakva je danas pozicija dvorane Lisinski u Zagrebu i Hrvatskoj?

Moramo se boriti. Prije Lisinski nije imao konkurenciju. Prije koji god umjetnik je dolazio u Zagreb ili Hrvatsku, nastupio je u Lisinskom. Sjećam se kad je Tina Turner prvi put bila u Hrvatskoj, nije nastupila u sportskoj dvorani ili na stadionu, nego upravo u Lisinskom. Znam reći i da bi Beatlesi, da se nisu razišli 1970., sigurno nastupili u Lisinskom. Moramo se boriti da privučemo ne samo publiku, nego i izvođače, treba im biti stalo da nastupe u Lisinskom. Vjerujem da je nekom izvođaču popularne glazbe lakše nastupiti u Areni, gdje njegov koncert može slušati 15 tisuća ljudi. Ako želi nastupiti u Lisinskom, trebao bi pjevati više večeri, kao što je nekoć Vice Vukov nastupio i više od deset večeri zaredom. Ali, Lisinski brojem mjesta ne može konkurirati sportskoj dvorani, stadionu ili livadi. Ali može konkurirati kvalitetom. Nikad se koncert neće moći tako dobro doživjeti kao što je to u dvorani Lisinski. Ulazak u sportsku dvoranu i sjedenje na plastičnim sjedalima nije ni blizu ulasku u koncertnu dvoranu, sjedanju na udobne stolce, ostavljanju kaputa u garderobu, hodanjem raskošnim stepeništem prema dvorani. To je ritual koji nema nijedan drugi prostor. U posljednje vrijeme kod nas često nastupaju glazbenici iz žanra popularne glazbe, poput Olivera, Nene Belana, Parnog valjka. Odnedavna je to intenzivnije. Idemo s agresivnijom promidžbom svih sadržaja. Radimo to i za izvođače popularne, ali i za one klasične glazbe u jednakoj mjeri. Želim dvoranu profilirati kao prostor otvoren za sve što je dobro. Nevažno je o kojem je žanru riječ.

NACIONAL: Kako onda komentirate napade zbog organizacije koncerata Harisa Džinovića ili Željka Joksimovića?

Takve stvari ne trebam opravdavati, ništa se nije dogodilo što već prije u Lisinskom nije postojalo. Džinović je nedavno nastupio u Lisinskom pa su se mediji raspisali o razlozima i koječemu, ali to je bio njegov sedmi ili osmi koncert u Lisinskom!

NACIONAL: Zašto se onda oko toga toliko javno diskutiralo?

Zbilja ne znam, to rade ljudi koji ne razmišljaju. S jedne strane, povijest vam govori da su se takvi koncerti u Lisinskom događali i prije, a s druge strane slušate takvo što. U Lisinskom su se prije održavali partijski plenumi Saveza komunista. Je li se netko ikad bunio radi toga? Nije. Danas se, pak, u dvorani održavaju politički skupovi drugih stranaka i simpoziji, i dobro je da je tako.

NACIONAL: Tko ne može nastupiti u Lisinskom?

Onaj tko ne zna pjevati ili svirati. Kvaliteta je najvažnija.

NACIONAL: Znači, mogla bi doći neka zvijezda turbofolka i održati koncert u Lisinskom?

Tko god svoj posao radi dobro, dobrodošao je kod nas. Tako je uvijek bilo i bit će. Tako je i svugdje u svijetu.

NACIONAL: Kako komentirate odnose s gradskim vlastima? Je li u toj suradnji važan samo novac koji se izdvaja za rad dvorane?

Drago mi je da me Grad podržava, a mi svojim radom podržavamo Grad. Jer da mi ne radimo ovako kako radimo, slabo bi bilo. Grad daje sve manje i manje novca, tako da vlastitim programima i ovakvim koncertima popularne glazbe ne samo financiramo programe klasične glazbe, nego i plaćamo održavanje dvorane. Za sve to bismo trebali dobivati novac od Grada, a ne dobivamo. Da ne radimo na ovakav način, ne bismo imali dovoljno žarulja!

NACIONAL: Koliko vam rad otežava to što dvoranu morate besplatno ustupiti za različite koncerte i događanja?

Takvih termina je jako puno i pokušavamo smanjiti njihov broj, nadam se da ćemo u tome uspjeti. Grad kao vlasnik ima pravo zaslužnim umjetnicima ili programima ustupiti dvoranu na korištenje. Svako takvo ustupanje dvorane nama je gubitak jer u tim terminima ne možemo održavati svoje programe, ali ne samo to već imamo i troškove koje nam nitko ne pokriva. Imamo studente koji nam pomažu tijekom trajanja programa. Godišnji trošak samo za to iznosi 800.000 kuna! I to sami moramo platiti, iz vlastitih sredstava.

S LIJEVA NA DESNO: KOLEGE S HRT-a DRAŽEN PETRAČ, MARIO KIŠIĆ, DRAGAN ARUNOVIĆ I DRAŽEN SIRIŠČEVIĆ 1993. GODINE, NA POČECIMA EMITIRANJA 'OPERE BOX' FOTO: Privatna arhiva
S LIJEVA NA DESNO: KOLEGE S HRT-a DRAŽEN PETRAČ, MARIO KIŠIĆ, DRAGAN ARUNOVIĆ I DRAŽEN SIRIŠČEVIĆ 1993. GODINE, NA POČECIMA EMITIRANJA ‘OPERE BOX’
FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako se osjećate kad u dvorani prisustvujete nekom uspješnom koncertu?

Strašno volim glazbu, uživam na svakom koncertu i to je veliko ushićenje. Najviše volim operu, ne samo zbog svog backgrounda,nego i zato što operu smatram kraljicom umjetnosti. Ali uživao sam i na Parnom valjku, bilo je veličanstveno. Pitali ste prije radim li to sve zbog financija. Naravno da je važno zaraditi, ali nije to jedino važno. Važno je uživati.

NACIONAL: Jeste li uživali na koncertu Harisa Džinovića?

Nisam bio na tom koncertu. Uostalom, neke programe ne radimo mi, nego iznajmljujemo dvoranu, kao što je to bio slučaj s tim koncertom. Mi smo, primjerice, organizirali koncerte Đorđa Balaševića i Miše Kovača, a oko tog je koncerta bilo buke i stotine pitanja. Ali Kovač je prodao milijune i milijune ploča i zna raditi taj posao. Tko sam ja i tko je uopće taj koji može reći da netko ne može nastupiti u Lisinskom?!

NACIONAL: Jeste li nekog odbili?

Ne sjećam se. I to je ono o čemu sam govorio, važno je izgraditi ime, da vam ne bi svatko došao pitati može li nastupiti. Mislim da nije bilo odbijanja, jedino se neki termini nisu mogli uskladiti. Nema crne liste u Lisinskom.

NACIONAL: Kako vidite poslovanje dvorane za pet, deset godina? Mora li se nešto drastično promijeniti?

Apsolutno mora! Dvorana je izgrađena prije 41 godinu. Daleko od toga da se u nju nije ulagalo, ali nije bilo sustavno i zaista je došlo vrijeme kad mora doći do temeljite obnove. Dvorana, kad je u pitanju program ili broj publike, nije ugrožena, unatoč teškoj situaciji. Ljudi dolaze, platit će i jako skupe cijene ulaznica za program koji je atraktivan. Kriza je u objektu, treba ga ozbiljno sanirati.

NACIONAL: Gdje bi trebalo tražiti novac za obnovu?

Mislim da će se morati nabaviti novac iz EU fondova. A do tog novca možemo jedino preko Grada Zagreba, što pokušavamo već dvije godine. Ima jedna paradoksalna situacija: kad sam postao ravnatelj uvidio sam da uopće ne postoji elaborat o održavanju dvorane. Nije postojao dokument o tome gdje treba sanirati i što, kako održavati objekt. Taj elaborat nije postojao do unazad godinu dana, neposredno prije nego što smo proslavili 40 godina rada. Ali što nam vrijedi taj elaborat kad bi se, prema podacima u njemu, godišnje u održavanje objekta trebalo ulagati oko dva milijuna kuna, a mi na raspolaganju imamo 70-ak tisuća kuna. Grad rješava kritične situacije, koje su se prije događale svakih šest, sedam godina. No kako je objekt stariji, tako su i te kritične situacije sve češće, pa svako toliko neki dio dvorane otkaže poslušnost. Imamo zaista veliki problem sa saniranjem. Osim toga, imamo problem s tehničkom opremom. Nekad je dvorana imala najsuvremeniju tehničku opremu u ovom dijelu Europe. To je sad sve zastarjelo. Danas se čuda mogu s rasvjetom, s tehnikom, a mi smo ostali u prošlosti. Obnoviti tehniku ne možemo sami. Možemo organizirati dobre programe i napuniti dvoranu publikom. Za sve drugo nam treba pomoć sa strane. Zasad je nema.

NACIONAL: Što je bio hit u ovogodišnjem programu?

Ne znam što bih istaknuo. Otvorili smo sezonu s jednim od najboljih svjetskih orkestara, “Čajkovski” iz St. Peterburga, onda je nastupio Francuski nacionalni orkestar s jednim od najboljih dirigenata današnjice Danielom Gattijem, imali smo fenomenalan koncert orkestra mladih iz Caracasa koji je razdrmao dvoranu, Zvonko Bogdan je dvaput rasprodao dvoranu, kao i Parni valjak. Radost na licima publike ono je radi čega radimo ovaj posao.

NACIONAL: Zašto bi se, prema vašemu mišljenju, svakako trebalo pogledati i poslušati koncert klasične glazbe?

Zato što se takav doživljaj neće nigdje drugdje dobiti. Ali do toga se treba doći postupno. Da bi netko došao pogledati vrhunskog dirigenta Gattija, treba pogledati mnogo drugih koncerata da bi mogao usporediti, doživjeti različitost. Treba odgajati publiku. Puno će vam lakše u uho ući popularna melodija koju čujete na radiju. Ali ako shvatite pravila igre u simfoniji, bit će vam veći gušt pratiti takvu vrstu glazbe. Treba odgajati publiku, a mi smo to prestali raditi. Tu su najodgovorniji mediji i loš školski sustav. Koliko danas klinci imaju sati glazbenog odgoja u školi i što se radi na tim satovima? Ili na satovima likovne umjetnosti? Pogledajte druga društva, na primjer Austriju. Beč ima velik broj koncertnih dvorana, ulaznice su puno skuplje nego kod nas, a ipak ne možete doći do mjesta u dvorani. U Zagrebu to nikad nije tako.

Mi smo napravili jednu akciju za studente i učenike – “Mladost Lisinskog”. Dva sata prije početka koncerta ulaznice mogu kupiti za deset kuna. A riječ je o koncertima koji inače koštaju 200, 300 kuna. No unatoč tomu interes je slab. Samo kad bi polaznici glazbenih škola ili Muzičke akademije došli, dvorana bi bila pretijesna. Ali ne dolaze.

NACIONAL: Nedavno je otvorena nova zgrada Muzičke akademije. Što to znači za kulturu Zagreba i Hrvatske?

To je veličanstveno. Veliki je to podvig grada i države, nešto što je ovaj grad zavrijedio i što će pomoći da se afirmira glazba, mladi ljudi, nešto nevjerojatno vrijedno. Privatno, mislim da bi bilo bolje da nije izgrađena tamo gdje jest, ali to je sad već traženje kruha preko pogače.

NACIONAL: Gdje mislite da bi bio bolji prostor?

Meni se idealnim činio Paromlin. Prvo, puno je veći prostor od ovog koji je trenutačno na raspolaganju u novoj zgradi. Nisam još obišao sve, ali sudeći prema ambicijama o kojima sam čuo za Muzičku akademiju, to nije velik prostor i bojim se da će, ako već nije sad, u budućnosti biti pretijesan. Osim toga, koncertna dvorana u novoj zgradi je premalena. Zagreb treba jednu dvoranu srednje veličine. Imamo dvoranu u Hrvatskom glazbenom zavodu s 500-tinjak mjesta i Lisinski s 1800 mjesta. Nedostaje sredina, a prostor Paromlina je idealan za to, posebno zato što bi se jednog dana mogao i širiti. Bio bi jednostavnije riješen i problem parkinga, a ta potencijalna dvorana s, procjenjujem, oko tisuću mjesta, mogla je ujedno biti i dvorana za koncerte Zagrebačke filharmonije s kojom se “tučemo” za termine u Lisinskom. No odluka je donesena i neka je tako. Moglo se dogoditi da zgrade i nema, a to bi bila katastrofa.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kulturnu ponudu i kulturnu politiku koju vode gradske vlasti?

Svugdje je loše i nema novca. Svi smo nezadovoljni nedostatkom novca. Ono što bih ja drugačije napravio jest ta čuvena preraspodjela novca. Problem u Gradu ili Ministarstvu je taj što se želi svima pomoći, a kulturna strategija se radi tako da se odrede prioriteti. Onda se, ako se negdje dobro posluje, može dati više i potaknuti ih na još bolje, a onome kome ne ide, taj se ne financira. Danas tako velik broj korisnika dobije po pet ili deset tisuća kuna, čime im ne pomognete puno, a kad mnogima date po malo, odmogli ste i onima kojima bi taj novac dobro došao i mogli bi ga oploditi. Lisinskom je, primjerice, budžet od Grada pao za oko 60 posto otkad sam na čelu. To je strašno.

NACIONAL: Poslujete li u plusu bez obzira na smanjenje novca iz gradskog proračuna?

Nadam se da će biti tako. Dosad smo svake godine bili u plusu. Očekujemo to i na kraju ove godine, zato što se stalno restrukturiramo i “izmišljamo” nešto novo. Uglavnom smo taj novac ulagali u program, a ne želite znati koliko su skupi koncerti klasične glazbe, posebno kada dolaze orkestri sa stotinjak glazbenika. Sad kad se taj iznos smanjuje, a očito će se i dalje smanjivati, ne možemo računati na taj novac. A ja, s druge strane, ne želim snižavati kriteriju i kvalitetu programa.

NACIONAL: Što ćete žrtvovati?

Najveću žrtvu podnijet ćemo mi zaposlenici. Dosad smo radili deset sati dnevno, a iduću godinu ćemo raditi 12 sati dnevno. Ali ćemo postići rezultat. Najlakše je odustati i reći “žao nam je, nismo dobili novac”. Radit ćemo protiv onog slogana “koliko para, toliko muzike”. Ali na muci se poznaju junaci. Imam dobar tim, dijelimo iste interese i strast za posao.

NACIONAL: Je li ovo radno mjesto vaš poslovni san?

Ja sam na čelo Lisinskog došao slučajno, nikad nisam o tome maštao. Ono o čemu sam maštao jest pozicija koju mi je “otela” Dubravka Vrgoč.

NACIONAL: Zaista? Zna li to ona?

Ne zna, nismo nikad o tome razgovarali. Dakle, ako sam o nečemu maštao, to je posao intendanta HNK u Zagrebu, u kojem sam odrastao. Na čelo Lisinskog došao sam na nagovor pokojnog Vjekoslava Šuteja. I koliko god mi je ponekad teško, zahvalan sam mu jer sam zaista puno naučio o ovome poslu. Nadam se da to nije kruna, da mogu još puno toga.

Komentiraj