U dvije sezone, koliko hokejaški klub Medveščak igra u KHL-u, drugoj najjačoj hokejaškoj ligi na svijetu, na trenerskoj klupi izmijenila su se tri trenera. Nakon uspješnog Marka Frencha u prvoj sezoni i neuspješnog Chucka Webera na početku druge sezone, doveden je 53-godišnji Doug Shedden. Shedden je zasigurno najatraktivnije trenersko ime koje je do sada angažirao Medveščak. U igračkoj karijeri devet je sezona igrao u NHL ligi, od čega je dvije sezone bio partner Maria Lemieuxa u napadačkoj liniji Pittsburgh Penguinsa, jednog od najboljih hokejaša na svijetu, dok je u juniorskim danima igrao s Wayneom Gretzkyjem. Nakon igračke karijere deset godina radio je kao trener u nižim hokejaškim ligama u sjevernoj Americi da bi 2005. otišao u Finsku gdje je ubrzo postao izbornik njihove reprezentacije te 2008. osvojio brončanu medalju na svjetskom prvenstvu.

 

  • U KHL-u IMA KLUBOVA s proračunom od 70 milijuna dolara. Naš je samo 4 milijuna, ali možemo biti bolji od njih, iako su neki igrači problematični jer se klub pojačavao na brzinu’

 

Na sreću Damira Gojanovića, čelnog čovjeka Medveščaka koji je otprije poznavao ovog kanadskog trenera, Shedden je bio u potrazi za poslom nakon što je posljednjih šest godina proveo u Švicarskoj. Vrlo brzo je postignut dogovor i taj iznimno cijenjen trener došao je u Zagreb. Shedden je jedan od onih koji o hokeju i svojim sportskim i životnim iskustvima može pričati danima, a tako je bilo i na intervjuu za Nacional koji smo vodili neposredno pred odlazak kluba na Spengler Cup u švicarski Davos.

NACIONAL: U Hrvatskoj svaki klinac želi postati nogometaš. Pretpostavljam da u Kanadi svaki klinac želi postati hokejaš pa ste to i vi željeli.

Bez svake sumnje. Hokej na ledu je sport broj jedan u Kanadi, kao i u Finskoj i, pretpostavljam, Rusiji. Odrastajući u Kanadi, naročito u moje vrijeme, jedino o čemu smo cijelo vrijeme razmišljali bilo je otići na zaleđeno jezero ili na neki drugi led i igrati hokej. Igrali smo hokej i na zaleđenim ulicama, svugdje gdje smo mogli postaviti hokejaški gol i mrežu. Svaku subotu uvečer gledali smo hokejaške utakmice, navijali smo za Toronto Maple Leafs i jedino o čemu smo sanjali bila je želja da postanemo profesionalni igrači hokeja. Dok sam išao u školu, profesori bi pitali učenike ”što želite postati kada odrastete?”, mnogi su govorili kako žele biti vatrogasci ili policajci, a ja sam uvijek govorio kako želim postati hokejaš.

NACIONAL: Koji je to bio ključni trenutak u vašem životu kada ste shvatili da doista želite biti profesionalni hokejaš koji će igrati u NHL ligi?

Dok odrastate, niste svjesni kako se razvija ta želja. Mislim da se ključan trenutak zbio u mojim juniorskim danima kada sam trebao zaigrati za novu momčad, što je značilo odlazak u novu školu koja se nalazila daleko od mog doma. Znao sam da, ako ću biti uspješan, mogu završiti na NHL draftu i jednog dana igrati u NHL ligi. Imao sam 17 ili 18 godina kada sam shvatio u kakvoj se situaciji nalazim i tada mi je postalo jasno da mogu postati profesionalac koji će jednog dana živjeti od hokeja.

DOUG SHEDDEN SA SUPRUGOM I KĆERIMA FOTO:
DOUG SHEDDEN SA SUPRUGOM I KĆERIMA
FOTO: MDV Press, Igor Šoban

NACIONAL: Je li netko u vašoj obitelji igrao hokej?

Moj otac je igrao hokej, mislim da je igrao u AHL ligi (Američkoj hokejaškoj ligi) te je odigrao jedan ili dva ekshibicijska dvoboja u NHL ligi igrajući za Boston. Dok je bio junior pamtili su ga kao vrlo čvrstog hokejaša, bio je jedan od prvih jakih i borbenih obrambenih igrača. Klizao je jako dobro, ali je bio poznatiji po svojoj čvrstini i snazi. Oba moja brata također su igrali hokej u juniorskim danima, obojica su vrlo visoki, ali kasnije nisu napredovali u karijeri. Otac me je, dok je igrao, uvijek vodio sa sobom, tako da sam se još kao dijete stalno motao oko hokejaškog leda.

NACIONAL: U to vrijeme vaš najbolji prijatelj bio je Mike Gartner, hokejaš koji je kasnije postao jedan od najboljih igrača svih vremena.

Da, Gartner i ja smo odrasli zajedno. Danas je on poznat kao dio Hall of Fame hokejaške elite. Gartner je bio strašno brz kao klizač, a bio je i nevjerojatan igrač. Sjećam ga se dok je igrao za kanadsku reprezentaciju, naročito u utakmicama protiv SSSR-a, izluđivao je sovjetske hokejaše načinom kako je klizao i borio se. Uz to, tijekom 15-godišnje karijere postizao je više od 30 golova po sezoni. Gartner je dvije godine stariji od mene, ali družili smo se, izlazili zajedno s istim ljudima. Nismo pohađali istu školu, ali smo često igrali zajedno, često jedan protiv drugoga a kasnije se naše prijateljstvo nastavilo tijekom ljeta kada bismo igrali golf jedan protiv drugoga.

NACIONAL: Koji je bio najbolji savjet koji vam je otac dao u trenutku kada ste saznali da su vas na draftu odabrali Pittsburgh Penguins i da postajete NHL igrač?

Znate, otac nije često dolazio na moje utakmice, nije me često gledao. Imao je svoj posao a onda bi od svojih prijatelja saznao kako igram. Jedino me gledao na nekoliko utakmica na televiziji. Važan događaj zbio se u sezoni 1979./1980. kada sam kao junior igrao za momčad Kitchener Rangersa koji su me razmijenili te sam završio u momčadi Sault Ste. Marie Greyhounds. Osjećao sam se loše zbog toga i došao sam kući kako bih razmislio o svemu. Sault Ste. Marie je grad na sjeveru, daleko od mojeg grada, a moj otac je sa sjevera Kanade. Kada sam došao kući, na neki način me je udario ”nogom u guzicu’ i rekao mi ”slušaj, ako želiš biti hokejaš, igrat ćeš tamo gdje ti kažu. Odlazak na sjever moglo bi biti nešto najbolje što će ti se dogoditi”. Tako je i bilo. Tamo mi je trener bio Terry Crisp koji je kasnije, kao glavni trener Calgary Flamesa, osvojio Stanley Cup. Mislim da je to bio ključan trenutak u mojoj karijeri jer me on tada naučio što to znači biti NHL igrač.

NACIONAL: Na NHL draftu izabrani ste tek u petom krugu, kao 93. igrač. Jeste li bili razočarani?

Trebao sam biti izabran s daleko više pozicije, ali u toj sezoni moja momčad nije ušla u doigravanje Ontario juniorske lige, a nastup u doigravanju igrača bi ili dignuo ili spustio na NHL draftu. Kako nisam igrao utakmice doigravanja, tako sam ”stradao” na draftu. Mislio sam da će me izabrati među prvima u trećem krugu, a završio sam u petom gdje su me izabrali Pittsburgh Penguins. Ipak, ispalo je da me izabrala prava momčad u kojoj sam mogao zaigrati izravno nakon juniorske karijere.

 

  • ‘HOKEJ JE JEDINO ŠTO ZNAM RADITI. Nikada nisam razmišljao ni o čemu drugom. Nakon završetka igračke karijere želio sam postati trener’

 

NACIONAL: Nakon vas u Pittsburgh Penguinse došao je i Mario Lemieux, jedan od najboljih hokejaša svih vremena na svijetu. S njim ste čak igrali i u istoj napadačkoj liniji.

U njegovoj prvoj sezoni u Pittsburghu igrali smo povremeno zajedno, ali pamtim da je prvu asistenciju upisao tako što je pločicu dodao meni, a ja sam postigao gol. U njegovoj drugoj sezoni jako smo puno igrali zajedno, napadačka linija bila je Lemieux, ja i Terry Ruskowski. Ruskowski je bio buldog, Lemieux je imao finese, a ja sam pucao iz svih pozicija. Divna sjećanja mi se bude na te dane. Znate i sami da je Lemieux jedan od najboljih hokejaša koji je ikada igrao. I danas sam u kontaktu s njim, čujemo se, razgovaramo. Činjenica da sam nekoliko sezona igrali zajedno je velika stvar.

NACIONAL: Je li već tada, u njegovim prvim sezonama, bilo lako za primijetiti da će postati jedan od najboljih ikada?

Da, bilo je. Bio je ogroman, s time da je u NHL ligu došao kada je imao 18 godina i njegovo se tijelo još nije razvilo do kraja. S obzirom na svoj potencijal, nije imao prave radne navike, nije shvaćao da mora smršavjeti, a osim toga je i pušio. No nisi mogao ne primijetiti koliko je vješt na ledu. Onog trenutka kada se tjelesno razvio do kraja, kada je sazrio, bilo je jasno da će biti poseban.

NACIONAL: U juniorskim danima, dok ste igrali za Sault Ste. Marie Greyhounds, suigrač vam je bio po mnogima najbolji hokejaš ikada, Wayne Gretzky. Možete li usporediti njega i Lemieuxa?

Gretzky i ja smo isti godište tako da sam s njim, a kasnije i protiv njega, igrao tijekom cijele karijere. Upoznali smo se kao osmogodišnjaci, odrasli smo zajedno igrajući za Sault Ste. Marie. Uvijek kažem kako je razlika između Gretzkog i Lemieuxa u veličini, Lemieux je 10 centimetara viši od Gretzkog. Gretzky je volio igru, volio ju je strastveno. Lemieux je igrao hokej jer je bio dobar u tome, ali u početku se kod njega strast za igrom nije primjećivala. Ta strast došla je tek kasnije, nakon 1986. kada je zajedno s Gretzkyjem igrao za Kanadu na reprezentativnom turniru Canada Cup. Tada je vidio kako Gretzky radi, kako igra, koliko želi pobjedu. Lemieux se vratio s tog turnira kao sasvim drugačiji igrač no prije. Dobio je tu strast.

NACIONAL: Kada spominjemo Lemieuxa, Gretzkog ali i mnoge druge, mislite li da su osamdesete godine prošlog stoljeća bile najbolje u povijesti NHL-a?

Da, tu su i Mark Messier, Dale Hawerchuk, Paul Coffey, ja sam kasnije igrao sa Steveom Yzermanom u Detroit Red Wingsima i Peterom Stasnyjem u Quebecu, čudesnim igračima. Nisam razmišljao je li to bilo najbolje razdoblje, ali hokej se u odnosu na osamdesete jako promijenio. Brzina igre je veća i bolja, ali osamdesete su, kada pogledate unatrag, bile posebne.

NACIONAL: Kada ste shvatili da želite biti hokejaški trener?

Hokej je jedino čime se znam baviti. Znao sam da nakon završetka igračke karijere neću postati ni bankar ni odvjetnik jer se nisam školovao za to. Iskreno, nikada nisam razmišljao ni o čemu drugom. Nakon završetka igračke karijere želio sam ostati u hokeju, želio sam postati trener. Nisam imao vremena ni razmišljati o tome što nakon igračke karijere jer sam se ozlijedio, a dan nakon ozljede ponuđen mi je trenerski posao. Imao sam samo 32 godine, kao igrač još sam bio mlad, ali kako sam bio ozlijeđen prihvatio sam ponudu. Dakle, nije bilo vremena za razmišljanje. Sutradan sam postao glavni trener momčadi Wichita Thunder iz CHL lige i to bez dana trenerskog iskustva. Radio sam sve u toj momčadi, bio sam trener, menadžer, vozač autobusa, glavni skaut i to mi je tijekom deset godina dalo veliko iskustvo. Nisam mogao naći bolji način kako da naučim ovaj posao. I jako cijenim to što sam krenuo s trenerskog dna, ali to je bio pravi put.

NACIONAL: Jeste li 2005. odlučili postati trener u Finskoj zato što niste uspjeli postati trener u NHL ligi?

U to vrijeme bio sam trener momčadi St. John’s Maple Leafs u AHL ligi, igrali smo odlično, bila je to najbolja sezona kluba. Pat Quinn je bio generalni menadžer kluba koji me angažirao. Kada je John Ferguson došao na njegovo mjesto nije mi želio obnoviti ugovor i tako sam ostao bez posla. Da je Pat Quinn ostao generalni menadžer, lako je moguće da bi postao trener NHL momčadi Toronto Maple Leafs. Sjedio sam sa suprugom na plaži na Floridi i pitao se ”što sada?”. Nisam želio natrag u CHL ligu, tamo sam proveo deset godina, osvojio pet puta prvenstvo i smatrao sam da nemam što više dokazivati. Bio bi to korak natrag, a ja sam želio napredovati. I onda je stigao poziv iz Finske, iz kluba HIFK. Nisam imao pojma ni gdje je Finska ni koja je to momčad. Da skratim priču, odlučio sam prihvatiti ponudu. Preselili smo se s djecom u Helsinki. Iskreno, u trenerskoj karijeri to je bila moja najbolja odluka. Volim Helsinki, volim tamošnje ljude, Finci su se brinuli za mene kao da su me usvojili, a da ni danas ne znam zašto. Nakon HIFK trenirao sam Jokerit i finsku reprezentaciju, bile su to tri fantastične godine.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni kada ste shvatili da vas žele za izbornika finske reprezentacije?

Nisam mogao vjerovati. Bio sam u šoku. Čuo sam neke priče u stilu ”ako će Jokerit dobro krenuti u sezonu, Doug bi mogao postati izbornik reprezentacije“, ali moja reakcija bila je ”ma dajte, pa tu sam tek godinu dana”. A onda me, nakon što sam s Jokeritom pobijedio u prvih devet mečeva nacionalne lige, iznenada nazvao Jari Kurri, prvi čovjek finske reprezentacije, i rekao kako bi htio pričati sa mnom. Svjetsko prvenstvo 2008. godine igralo se u Kanadi i rekao mi je kako želi da postanem izbornik finske reprezentacije na jednu godinu. Bio sam počašćen, za mene je to bila velika stvar iako, moram priznati, za neke finske novinare to i nije bila tako velika stvar. Oni su bili protiv toga, nije im bilo jasno kako Kanađanin može voditi finsku reprezentaciju. Razumio sam ih, ali za to nisam brinuo. Što sam trebao? Odbiti jer su se neki ljudi uzrujali? Ta godina je bila fenomenalna. S Jokeritom sam izgubio u finalu finske lige, a zatim sam s reprezentacijom Finske osvojio brončanu medalju na svjetskom prvenstvu. To je nešto nezaboravno, prava hokejaška bajka. A moglo je biti i suprotno. Sjećam se da sam rekao svojoj supruzi ”ako ne ostvarimo uspjeh na svjetskom prvenstvu, više se nećemo moći pojaviti nigdje u Finskoj”.

 

  • ‘U 22 GODINE, koliko sam trener, samo dvaput nisam ušao u doigravanje. Neulazak u doigravanje nije ugodan. Kao i sve druge, zanimaju me samo pobjede’

 

NACIONAL: Ljubitelji hokeja u Hrvatskoj su se pitali kako je moguće da trener s takvim znanjem i iskustvom dođe u Zagreb kako bi trenirao Medveščak.

Sve je počelo prije tri godine kada sam kao trener švicarske momčadi Zug došao na turnir u Zagreb. Bilo je to krajem kolovoza, toplo vrijeme, centar grada bio je prepun ljudi. Mojim igračima dopao se Zagreb, a ja sam upoznao Damira Gojanovića koji me odveo da vidim nekoliko mjesta u Zagrebu. Gojanović se stvarno potrudio da se osjećamo kao kod kuće. Kada sam dobio ponudu Medveščaka, najbitnije je bilo to što sam poznavao Gojanovića. Znate, nisam imao posao, žena me je vodila u Pariz, u Veronu, u Istanbul, a ja sam se već umorio od svih tih gradova i putovanja i rekao ”trebam posao”. U Švicarskoj, u Zugu, sam bio šest godina, životni stil je bio savršen. Međutim, KHL je druga najbolja liga na svijetu, a ja sam želio upoznati Ligu, igrače i gradove. U KHL-u nema slabe momčadi, neke su bolje od drugih jer imaju bolje proračune, ali to vam je tako svugdje. U KHL-u imate klubove s proračunom od 70 milijuna dolara, mi imamo proračun od četiri milijuna dolara, ali još uvijek možemo biti bolji od njih.

NACIONAL: Došli ste usred sezone, i to sezone koja nije najbolja za Medveščak.

Kada sam došao u Medveščak, smatrao sam da ovu momčad mogu uvesti u doigravanje KHL lige. No postoji i poslovna strana cijele priče. Prvo je na vlastiti zahtjev zbog bolje ponude otišao Barry Brust, najbolji golman, a ujedno i najbolji igrač Medveščaka. A Cal Heeter, za kojeg se smatralo da će ga nadomjestiti, nije to napravio na očekivani način. To je strašno utjecalo na momčad. A onda je iz istog razloga otišao Matt Anderson, najbolji napadač. A kada dopustite da vam odu dva izuzetno važna igrača, onda se to osjeti i u svlačionici, problemi krenu poput lavine. Razumijem zašto je klub dozvolio odlazak tim igračima, ali to onda dolazi na naplatu.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste vidjeli da je hokej, uz nogomet, jedan od najpopularnijih sportova u Zagrebu?

Znam da imate vrlo jaku rukometnu i vaterpolo reprezentaciju. No zanimljivo je da u zemlji koja ima samo tri dvorane za hokej, ovaj sport ima toliko sljedbenika. To je velika stvar. Prije dva tjedna supruga i ja proveli smo vikend u Splitu. Došao sam u Split s automobilom na kojem je bio velik znak Medveščaka i ljudi su odmah počeli pokazivati prstom jer su znali o čemu se radi. To mi je bilo jako cool. U Sjevernoj Americi ni ne znaju da se u Hrvatskoj uopće igra hokej.

NACIONAL: Teško je vjerovati da će Medveščak ove godine igrati u doigravanju KHL lige.

Nikad ne reci nikad ali, realno gledajući, ne znam kako bi se to moglo dogoditi. Tijekom prosinca izgubili smo previše domaćih utakmica. Da je Brust ostao u momčadi, imali bismo 10 bodova više, ali sada je cilj što bolje završiti sezonu. Nakon toga razmislit ćemo koje igrače želimo vidjeti u momčadi i sljedeće sezone. I zatim ponovo krenuti. I ja trebam razgovarati s upravom kluba o tome hoću li ostati i sljedeće sezone. Razgovarali smo već o tome, uprava me pitala jesam li zainteresiran za ostanak i odgovorio sam im pozitivno. Ali trebam odgovore na neka pitanja, poput onog kako ćemo graditi novu momčad, koja su naša očekivanja, hoćemo li i dogodine prodavati igrače usred sezone ili im dopustiti ugovore po kojima mogu otići, i tako dalje. Budimo iskreni, u ovom poslu ovisiš o pobjedama. Ako kao trener ne postižeš pobjede, nećeš se dugo zadržati. Tijekom 22 godine, koliko sam trener, samo dvaput nisam ušao u doigravanje. Neulazak u doigravanje nije ugodno. Kao i sve druge, i mene zanimaju samo pobjede.

NACIONAL: Teško je i kada momčad mijenja po 15 igrača iz jedne u drugu sezonu.

Da, a još su se pojavili i problemi s ponašanjem nekih igrača. Očito je da su ove sezone dovedeni neki igrači koji su imali problema s ponašanjem u prošlosti. No kad si očajan nije te briga što su igrači nekada radili jer ti je hitno potreban svježi, novi igrač. Za sljedeću sezonu treba dobro napraviti domaću zadaću i složiti momčad od pravih dijelova.

Komentiraj