INTERVJU: Đelo Hadžiselimović – TV majstor svjetske dokumentarističke scene

Autor:

07.11.2006., Zagreb - Djelo Hadziselimovic, urednik stranog programa na HTV-u. 
Photo: Boris Scitar

Boris Scitar/Pixsell

Objavljeno u Nacionalu br. 685, 2008-12-30

Poznati urednik na HTV-u otkriva tajnu skrivenu iza slogana ‘Odabrao Đelo Hadžiselimović’ te govori o 35 godina karijere i kontroverznim dokumentarnim filmovima

Đelo Hadžiselimović (58), urednik na HRT-u, postao je jedan od najjačih brandova hrvatske televizije, a sintagma “Odabrao Đelo Hadžiselimović”, kojom se godinama odjavljuju odlični dokumentarni serijali, pretvorila se u najkorišteniji slogan: Kazalište slijepih tako je nazvalo svoju predstavu, splitska grupa “ST!llness” snimila je CD pod nazivom “Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović”, dizajnirana je majica, a kruži i vic o njemu i Jamesu Bondu. Đelu Hadžiselimovića forumaši na internetskim stranicama smatraju kultnom ličnošću i govore “da su sve što znaju naučili od Đele”. Sve češće ga zovu u žirije raznih filmskih festivala, od zagrebačkog do sarajevskog, što ga kao zaljubljenika u film, magistra filmologije kod pokojnog Ante Peterlića i nekadašnjeg urednika filmskog programa, kaže, iznimno veseli. Drži i predavanja na kojima često objašnjava razlike između običnog i autorskog dokumentarca. Godinama je u vezi s Marijom Nemčić, nekadašnjom ravnateljicom HRT-a i jednom od najmoćnijih žena na Prisavlju, koja je u novoj kadrovskoj rošadi marginalizirana. Kad smo se našli, objasnio nam je da po pravilima HRT-a ne smijemo razgovarati o programskim tajnama HRT-a, a on sam ne bi želio pričati o svom privatnom životu.
Sinonim za kvalitetu

Nacional: Mladi smatraju vaš posao idealnim: putujete svijetom i gledate filmove, a za taj užitak još ste i plaćeni. Je li vaš posao stvarno tako savršen?
– To je točna konstatacija i s njom se u potpunosti slažem. Radim jedan od najljepših poslova i u njemu neizmjerno uživam. Inače je krasno kad čovjek radi ono što voli, a ja sam imao tu sreću. No moram priznati da nakon 35 godina rada na televiziji polako dolazi do zasićenja i sad bih ovaj način života rado zamijenio nekim ležernijim, recimo, na obali gdje bih lovio ribu.

Nacional: Sintagma “Odabrao Đelo Hadžiselimović” postala je sinonim za kvalitetu, a vi brand. Je li vam težak taj teret?
– Brand se ne postaje preko noći. Imao sam sreću da sam sudjelovao u svim velikim projektima HRT-a, od Jadranskih susreta, Nedjeljnog poslijepodneva sa Sašom Zalepuginom i Programa plus, preko stvaranja Drugog i Ratnog programa, pa do Porina i Baluna. Uz to učio sam od najboljih znalaca posla, najviše od Mignon Mihaljević. Na televiziji je uobičajeno da se dokumentarci odjavljuju imenom novinara ili urednika, primjerice, to se radilo i u slučaju Nede Ritz, koja je birala odlične kulturne dokumentarce. Zbog goleme količine dokumentaraca i privrženosti publike slogan “Odabrao Đelo Hadžiselimović” postao je opće mjesto. Kad se oko mene počela stvarati strka, na televiziji su smatrali da je to dobro, jer se svaka kuća trudi stvoriti što više brandova. Tako sam postao brand posve spontano, bez ekipe koja u pozadini osmišljava projekt. Nisam eksponirana osoba i većina ljudi i ne zna kako izgledam, što je moja velika prednost. Nemam ni majicu, proizvođač mi je nije ni poslao, iako je netko u Saboru konstatirao da ja očito dobro zarađujem na prodaji tih majica. To je totalni idiotizam – nisam ni znao da se proizvode, niti imam išta s tom proizvodnjom. U svemu je najvažnije da publika voli dokumentarce.

Nacional: Forumaši vas neizmjerno vole i cijene. Šalju li vam e-mailove s kakvim prijedlozima?
– Šalju mi brojne mailove u kojima daju hvalevrijedne prijedloge i preporuke za neke programe pokazujući da odlično poznaju svjetsku dokumentarističku scenu. Najviše traže autorske dokumentarce, koji se jako razliku od televizijskih. Autorski dokumentarci nemaju nikakvog ograničenja i mogu trajati sedam, petnaest ili 360 minuta. Međutim, televizija poznaje dvije dokumentarističke forme, od 30 i 60 minuta, jer se pokazalo da gledatelji teško prihvaćaju dulje dokumentarce. Samo u rijetkim situacijama može se pronaći autorski dokumentarac koji odgovara toj televizijskoj formi. Prije dvije godine kupio sam autorski dokumentarac “No Direction Home” Martina Scorseseja o Bobu Dylanu, koji traje 180 minuta. Čekao sam više od godine dana da pronađemo termin u kojem bismo ga mogli emitirati. Zbog tog ograničenja ne emitiramo mnoge predivne dokumentarce jer ih ne možemo uvrstiti u program, rijetko se prikazuju i u kinima, a rade se uglavnom za festivale, za biranu publiku i zaljubljenike u autorski dokumentarac.

Smjene

Nacional: Unatoč vašoj nedvojbenoj popularnosti, Hloverka Novak Srzić smijenila vas je s mjesta urednika Stranog programa. A i prije ste već bili smjenjivani. Je li to imalo veze s političkim razlozima ili vašim prezimenom?
– Ne, nikad nisam imao problema zbog prezimena, možda više zbog toga što nikad u životu nisam pripadao ni jednoj stranci. Takvi su ljudi obično sumnjivi. O članovima stranaka sve je jasno: kad je njihova stranka na vlasti, oni su u povlaštenom položaju, a kad je u opoziciji, nisu u povlaštenom položaju. Međutim, oni koji nisu ni u jednoj stranci, smatraju se opasnima jer razmišljaju svojom glavom. Sad je došao novi direktor programa, koji je formirao ekipu kakva njemu najviše odgovara. Ni ja niti itko od stare ekipe nije se našao u njoj, ali pravo je svakog direktora programa da slaže ekipu koja će, po njegovu mišljenju, napraviti najbolji posao. To nisam ni shvatio kao neku smjenu. Smjenjivali su me već osam puta, no teškoće sam imao samo s prvim smjenjivanjem u vrijeme nakon rata, u kojem je bilo političkih primjesa.

Nacional: Vašu karijeru u zadnje vrijeme prate kontroverze, od zabrane emitiranja vaše reklame za Škodu do navodno problematične epizode britanske dokumentarne serije “Istina o hrani”, u kojoj su žene gutale spermu. Što su vam zamjerili?
– Svi su pričali o nečemu što uopće nisu vidjeli. Na nekom portalu izišla je vijest o navodno spornoj epizodi, a zatim su sve novine kopirale tu vijest nadovezavši se na taj portal, iako je nisu provjerile. Tu seriju “Istina o hrani” BBC-jevi autori radili su vrlo izazovno, primjerice, u prvoj epizodi je čovjek progutao kameru, koja je zatim prolazila kroz cijeli ljudski organizam, a na kraju izišla iz njega. U toj spornoj epizodi govorilo se o tome koliko hrana može poboljšati pokretljivost spermija kod muškaraca. Autori su to prikazali na spektakularan način: supruge dobrovoljaca kušale su njihovu spermu uz njihov pristanak, u kontroliranim uvjetima – bolnici, iz epruveta, a sve je bilo podržano znanstvenim pristupom. Taj je prizor u Engleskoj izazvao frku, a prenošenjem tamošnjih reakcija u Hrvatsku želio se kod nas stvoriti slučaj. Nije mi jasno zašto, jer je to bila jedna od najhvaljenijih i najgledanijih dokumentarnih serija. Naša služba gledatelja nije zabilježila ni jedan prigovor gledatelja na tu emisiju nego samo pohvale. Zamjeralo nam se što je ta epizoda emitirana na Drugom programu HTV-a, odmah nakon crtića, u ranovečernjem terminu, koji ne postoji. Imamo dnevni, poslijepodnevni, večernji i kasnovečernji termin. U uputama Vijeća za elektroničke medije stoji da se takve stvari mogu prikazivati u drugim terminima ako su opravdane istraživanjem. Po meni nije postojao nikakav razlog za takvu reakciju, osim što su ljudi mogli biti pogođeni time što su vidjeli.

Nacional: A zašto je zabranjena reklama za Škodu?
– Tu se radilo o nesporazumu. Dobio sam dopuštenje da radim tu svoju prvu reklamu, a valjda se mislilo da će biti korišten samo moj lik. Međutim, agencija je imala ideju da iskoristi i slogan “Odabrao Đelo Hadžiselimović”. U kući su smatrali da je neprimjereno da se taj slogan pojavljuje u reklami. Emitiranje reklame je u dogovoru sa Škodom prekinuto. A zabrana je napravila još veću reklamu.

Nogomet u Medulićevoj

Nacional: Kako ste se na televiziji počeli baviti filmom i dokumentarcima?
– Kad sam 1974. bio apsolvent komparativne književnosti i engleskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pozvao me moj profesor Ante Peterlić i predložio mi da odem na televiziju na mjesec dana gdje su njegovi prijatelji Lazo Goluža i Miro Mahečić, tadašnji alfa i omega kvizova, trebali suradnike. Kako su obojica bili komparatisti, uvijek su tražili srodne suradnike smatrajući da je to izvanredan studij za novinarsko zvanje. Otišao sam u Zabavni program i tamo mi se strašno svidjelo, a očito sam se i ja njima svidio. I ostao sam 35 godina. Iako je na televiziji bilo dokumentaraca Davida Attenborougha i prije, tek s Programom plus i Mignon Mihaljević potkraj osamdesetih počinje njihovo sustavno prikazivanje, prvo iz svijeta životinja, a zatim putopisa. Reakcije su bile fantastične. Danas gledanost putopisa u jutarnjem terminu iznosi od četiri do sedam posto, što je izvanredno. Kad gledanost neke emisije postigne u prime timeu gledanost oko 6 posto, to je već odlično, a mi to postižemo ujutro.

Nacional: Kakvo je bilo vaše odrastanje u Zagrebu?
– Djetinjstvo sam proveo igrajući nogomet u Medulićevoj ulici i gutajući filmove Jacquesa Cousteaua i Carla Sagana. Često se sjetim kako smo svakih pola sata pomicali golove s ceste kako bi automobil mogao proći. To je bilo potpuno drugo vrijeme, nije bilo ove današnje strke, živjelo se mirnije, a možda i kvalitetnije. Išao sam u vrlo kvalitetnu i strogu IV. gimnaziju, u kojoj su predavali odlični profesori. U vrijeme Beatlesa redovito su nas slali kući na šišanje, a kolegicama se ispod kuta nisu smjele vidjeti minice. Osim Beatlesa, slušao sam Rolling Stonese, Pink Floyde, kasnije Davida Bowieja, Nirvanu, Talking Headse, Alanis Morissette, a danas najviše volim Hot Chili Pepperse. Na Filozofskom fakultetu bio sam zadnja generacija profesora Ive Hergešića. Knjige uglavnom čitam po preporuci, a neke klasike čitam i po nekoliko puta, recimo, Hašekova “Dobrog vojnika Švejka”. Mislim da bi neka svjetska djela trebalo povremeno ponovo čitati jer ostavljaju drugi dojam.

Nacional: Jesu li roditelji vama, sestri i bratu ostavljali slobodu u izboru zvanja?
– Apsolutno! Doduše, malo su bili zatečeni mojom odlukom da upišem studij na Filozofskom fakultetu. Naime, u našoj obitelji bilo je puno liječnika; jedan naš rođak bio je dekan sarajevskog Medicinskog fakulteta i govorili su za njega da je najbolji anatom u bivšoj Jugoslaviji, pa se očekivalo da se i ja upišem na Medicinski fakultet. Otac je završio Trgovačku akademiju za vrijeme stare Jugoslavije, a u Zagreb je stigao još 1934. iz predivnog Kotor Varoša pokraj Banje Luke. Čak je po njegovoj želji tamo i pokopan, uz svog oca i majku. Majka je bila kućanica iz Goražda i nakon četničkog pokolja 1941. prvo se uputila u Sarajevo gdje se udala za mog oca, a zatim su zajedno stigli u Zagreb. Otac je na Trgu bana Jelačića imao trgovinu perzijskih tepiha, koja mu je nakon rata oduzeta. Zatim je optužen zbog navodne suradnje s okupatorom na sedam godina zatvora u Staroj Gradišci. Strahovito je puno čitao, ali isključivo biografije i autobiografije, od Džingis kana do Churchilla. Čak sam dobio ime po jednom liku iz biografije o Džingis kanu.

Nacional: Na kojim sajmovima kupujete dokumentarce, kakva je na njima atmosfera te kojim se kriterijima rukovodite?
– Najjači sajam održava se u Cannesu, proljetni i jesenski, MIPCOM i MIFED, a izgleda poput Zagrebačkog velesajma. Smješten je u Palais des Festival gdje se priređuju koncerti i slične glazbene priredbe. Svaka tvrtka ima svoj štand i svi su uređeni tematski. Primjerice, kad je humoristična serija “Kafić Uzdravlje” producenta Jamesa Burrowsa bila veliki hit, tada je Paramountov štand bio dizajniran kao kafić Cheers u Bostonu u kojem se odvijala radnja. NBC pak dizajnira svoj štand poput svemirskog broda Enterprise iz popularne serije “Zvjezdane staze”. Postoje i specijalizirani nacionalni pregledi koje organiziraju Francuzi, Nijemci i druge zemlje. Jedino je BBC kao kuća dovoljno jak da napravi samostalni pregled na kojem prikaže više od 600 sati snimljenog materijala te najavi buduće projekte. Na tim sajmovima često ispliva neki novi žanr ili trend, primjerice, docu-drama pa onda svi počnu proizvoditi taj tip dokumentarca. No najviše informacija dobivamo preko reklamnih DVD-a i interneta tako da na sajmovima samo finaliziramo kupnju.

Nacional: Jeste li na tim sajmovima upoznali najveće autore dokumentaraca poput Davida Attenborougha?
– Nekoliko puta sreo sam najpopularnijeg prirodoslovca svijeta Davida Attenborougha, koji je svjetsku slavu stekao dokumentarcima o svijetu životinja i prirode, čak imam i njegovu posvetu u knjizi “Život na Zemlji”. Obožavam njegove filmove, smatram ih vrhom dokumentarizma o prirodi. Upoznao sam i dečke iz Monty Pythona – Michaela Palina, Terryja Jonesa, Johna Cleesea i Terryja Gilliama, koji su me posebno oduševili. Svi oni napravili su izvanredne samostalne karijere: Cleese se dokazao kao glumac i redatelj, Palin kao pisac i putopisac, Jones kao vrstan povjesničar, a Gilliam je režirao neke od mojih najdražih filmova. Od putopisaca najviše volim Michaela Palina i njegov osobni pristup. Goranu Miliću često se prigovara zbog njegova stila, no mislim da je upravo to dobro. Lako je otići na Maldive, snimiti plaže i reći da je to dokumentarac. Ali nije. Dokumentarac mora imati tzv. vodiča, koji gledatelje vodi kroz priču, a što je vodič osobniji, to je bolji i zanimljiviji. Jer vam predstavlja kraj, ljude i situacije na svoj način. Neki su zamjerali Palinu što je u serijalu “Nova Europa” Hrvatsku predstavio u samo 20 minuta, i to preko vožnje trabakulom i čaše vina, te snimaka Splita, Hvara i Dubrovnika, međutim, on nas je tako vidio i ne možemo mu zanijekati njegovo osobno viđenje. Upoznao sam i Jacquesa Cousteaua. Svi oni imaju široke poglede na svijet i mogu ispričati zanimljive dogodovštine sa svojih putovanja po svijetu.

Nacional: Smatra se da su najkvalitetniji BBC -jevi dokumentarci. Što je s drugim školama?
– Da, BBC ima fantastičnu školu dokumentaraca s dugom tradicijom. BBC je postao standard, koji je iznimno visok. Neke druge kompanije približile su se BBC-ju, međutim, mislim da je BBC ipak nedostižan. Nordijci snimaju odlične socijalne priče, Francuzi rade fantastične putopise, a Nijemci, primjerice ZDF, uz izvanredne dokumentarce snimaju i prekrasne priče o životinjskom svijetu. Talijani su snimili briljantnu putopisnu seriju “Overland”, koju je publika iznimno dobro prihvatila. Na svijetu više ne postoji ni nekoliko četvornih centimetara koje nije prohodala snimateljska ekipa i snimila dokumentarac. Kad su se Kina i Rusija otvorile svijetu, te su dvije zemlje postale zlatni rudnik za snimanje dokumentaraca. Ali i to je pokriveno. I pande i crni medvjedi su snimljeni, i što sad? Sve to ponovo se snima, ali na autorski način, novim tehnologijama.

Nacional: Znate li koliko stoji proizvodnja jedne epizode putopisa Michaela Palina? I kako se formiraju cijene?
– Ne znam točno koliko stoji proizvodnja putopisa Michaela Palina, ali u svakom slučaju cijena je vrtoglavo visoka, jer on ima fantastičnu logistiku. S Goranom Milićem na put ide još samo dvoje ljudi, a s Palinom cijela ekipa kakva kod nas ne postoji ni za snimanja igranog filma. Zna se da će se Palinovi putopisi prodati u cijelom svijetu tako da se u njih investira veliki novac jer se očekuje velika zarada. Cijene se formiraju prema broju stanovnika određene zemlje, zatim marketinškim cijenama i platežnoj moći tako da će BBC platiti isti program 200 puta više nego Hrvatska.

Nacional: Kakav status na tim sajmovima i pregledima ima Hrvatska?

– HRT izvanredno kotira jer je godinama partner svim velikim distributerima. Tako i moji kolege i ja imamo dobar status na svim tim sajmovima jer predstavljamo kvalitetnog partnera. I HRT ima svoj štand na kojemu nudi vlastite proizvode, primjerice, dobro se prodaju hrvatski dokumentarci Stipe Božića i Marija Saletta, zatim dječji i igrani programi, a svojedobno su bili veliki hit dokumentarci Petra Krelje.

Nacional: Zašto na HRT-u nema dokumentaraca o kulturi?
– Ta je praznina nastala odlaskom Nede Ritz u mirovinu. Katkad sam naišao na kulturne dokumentarce i zatim ih kupio, no nikada se nisam time sustavno bavio kako je to radila Neda Ritz. Nedostatak se osjeti.
Nacional: Što ste odabrali za iduću godine?
– Emitirat ćemo novu seriju Davida Attenborougha “Život hladnokrvnih stvorenja”, u kojoj su autori koristili najmoderniju tehnologiju kako bi pokazali, kako je rekao Attenborough, da ta hladnokrva stvorenja imaju itekako toplu dušu. Kupili smo nove epizode “Overlanda”, prikazat ćemo nastavak odličnog serijala o arhitektonskim čudima.

Nacional: Namjeravate li se i sami okušati u snimanju dokumentaraca?
– Da, to će biti nešto između putopisa i klasičnog dokumentarca.

Biografija

Rođen 1950 u Zagrebu
■ 1974. diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik na FF-u u Zagrebu; počeo raditi kao vanjski suradnik na HRT-u – Jadranski susreti
■ 1981. zaposlio se na HRT-u kao urednik u Zabavnom programu
■ 1986. Program plus s Mignon Mihaljević
■ 1990. urednik Drugog programa HRT-a
■ 1991. urednik Ratnog programa
■ 1993. zajedno s Marijom Nemčić i Velimirom Đuretićem urednik prvog i drugog Porina ■ 1993. urednik Zabavnog programa

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.