Glavni urednik nakladničke kuće Mozaik knjiga za Nacional otkriva kako bi trebalo promijeniti hrvatski knjižarski sustav, zašto se i kako u Hrvatskoj urušio sustav edukacije u nakladništvu te što i zašto današnji mladi ljudi vole čitati

Zoran Maljković, glavni urednik nakladničke kuće Mozaik knjiga, ovih će dana, uz tortu, s najbližim suradnicima obilježiti 20 godina rada u nakladništvu. Kako se radi o nakladniku koji objavljuje različite vrste knjiga, tako je on i uređivao razne žanrove i vrste knjiga, a posljednjih nekoliko godina fokusirao se na domaću književnost za djecu i za odrasle te na stranu beletristiku. Njegovi autori posljednjih nekoliko godina smjenjuju se na najvišim mjestima na listama najposuđivanijih autora u knjižnicama – Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Miro Gavran – a knjige im imaju nekoliko izdanja. Za knjige svojih autora dobio je sve važnije književne nagrade. Samo posljednjih deset godina tri knjige koje je uredio dobile su nagradu K. Š. Gjalski, a književne nagrade za dječje knjige gotovo više da i ne broji. I sam je kao urednik dobio tri posebna priznanja Saveza društava Naša djeca za uređivanje knjiga za djecu i mlade. Godišnje raspolaže višemilijunskim budžetom za proizvodnju knjiga koji mora dostajati do kraja godine i s njim, bez mogućnosti da ga probije, mora proizvesti što veći broj knjiga pa njegova funkcija nije samo urednička, nego i menadžerska. Ali svojim najvećim uspjehom i nagradom smatra svako ponovljeno izdanje knjige svojih autora, što potvrđuje njegov dobar izbor. Godinama je odbijao novinarske pozive za intervjue, gurajući u prvi plan svoje autore, a sad je u razgovoru za Nacional dao priliku čitateljima da oni saznaju nešto i o njemu.

NACIONAL: Ove godine obilježavate 20 godina uredničkog posla. Zašto ste kao profesor hrvatskog jezika i književnosti uopće krenuli u uredništvo, u izdavačku kuću?

Pa moram priznati da je do toga došlo slučajno. Moja tadašnja profesorica na osječkom Pedagoškom fakultetu Julijana Matanović u to je vrijeme postala urednica biblioteke Hit koju je preuzela od osnivača Zlatka Crnkovića, a ja sam joj dosađivao s prijedlozima što bi trebala objaviti i što nikako ne bi trebala. Jednom me je nazvala i rekla da Mozaik knjiga traži urednika pa da se javim i da sam uređujem svoje knjige, a nju pustim na miru. I tako je i bilo.

NACIONAL: Kako danas vidite profesorsko zvanje u Hrvatskoj?

Studij hrvatskog jezika upisao sam nakon završenog Pravnog fakulteta i pripravničkog staža na kojem sam shvatio da to nije za mene, i baš sa željom da radim u školi. Ali to se nije ostvarilo. Sad ne mogu reći kakav bih bio profesor, ali ono što sam shvatio iz razgovora s bivšim kolegama čini mi se da ti je onako kako si sam napraviš. Neki od njih uživaju u svom poslu, a neki se muče i nije im lako s novim generacijama učenika, za koje tvrde da su nezainteresirani za jezik i književnost.

NACIONAL: Kad govorimo o školstvu, odmah se nameće pitanje o čitanju među mladima, koje je vrlo oskudno. Imate li objašnjenje zašto je Hrvatska na dnu europske ljestvice po čitanju, posebno među mladima?

S jedne strane, naša djeca čitaju jako puno, ali samo ono što ih zanima i što ih se tiče. Jer ako Sanja Polak u 15 godina proda 150.000 svojih knjiga, onda to znači da je minimalno toliko djece te knjige i pročitalo, što je ohrabrujući podatak. Čujem da u nekim srednjim školama djeci daju da čitaju Zorana Ferića, Antu Tomića i druge suvremene pisce i da su oduševljena. Očito su i sami profesori očajni zbog izbora lektire i pokušavaju djeci, na svoju ruku i mimo programa, približiti suvremenu književnost koju ona mogu shvatiti.

NACIONAL: Pitanje lektire je usko povezano uz početke pisanja, a mnogi učenici, pa i nastavnici u osnovnim i profesori u srednjim školama, kažu da su knjige za obveznu lektiru neprilagođene uzrastu kojem su namijenjene pa ih to odvraća od knjige. Slažete li se s tim?

Kad se postavlja pitanje lektire, uvijek sve upućujem na znamenitu knjigu Pavla Pavličića “Rukoljub” u kojoj je napisao pismo Vili Slovinki. U tom pismu predlaže da se lektira, barem u srednjoj školi, treba čitati unazad, dakle, u prvom razredu razumljivu suvremenu književnost, a u četvrtom srednjovjekovnu i grčke tragedije. Ovako čitanjem genijalne drame “Dundo Maroje” koju dijete od 14 godina ne može razumjeti, stvaramo sliku književnosti kao nečeg nerazumljivog i odbojnog, a već s 18 godina se u istom tekstu, uz dobrog srednjoškolskog profesora, može uživati. Što se tiče osnovne škole, bilo bi dobro da je popis vrlo širok, da sadrži 50-ak knjiga po razredu i da, primjerice, tri budu obavezne, a ostalih 10 do 12 po izboru samog učenika. Svako dijete treba pustiti da uživa u književnosti i prepozna je kao vlastitu potrebu, a ne kao prisilu.

• ‘LEKTIRA SE U SREDNJOJ ŠKOLI treba čitati unatrag. Genijalni ‘Dundo Maroje’ djetetu od 14 godina je odbojan i nerazumljiv, a već s 18 godina se u istom tekstu može uživati’

NACIONAL: Glavni ste urednik u izdavačkoj kući Mozaik knjiga, kojoj je knjiga za djecu i mlade jedna od najvećih stavki. Iako se ta vrsta književnosti marginalizira, upravo je ona najvažnija zbog razloga o kojima smo razgovarali. Možete li nam otkriti neke poslovne pokazatelje iz tog segmenta poslovanja?

Da, dječja književnost je najpotentniji segment našeg programa iz prostog razloga što svako malo neko dijete doraste za određenu vrstu štiva, od Grimmovih bajki do Mire Gavrana i Sanje Pilić. Sjećam se da sam u siječnju 1992. kupio prvo izdanje knjige Mire Gavrana “Svašta u mojoj glavi”, a prije mjesec dana uredio sam novo izdanje te knjige koja od 1992. izlazi u novim izdanjima. To znači da neki sedmogodišnjak koji je tada dobio prvo izdanje, danas ima 31 godinu i tu knjigu kupuje svojoj djeci. Mene takve knjige zanimaju. Na svim izdanjima naših autora piše koje je to izdanje, a svako je izašlo u minimalno tisuću primjeraka pa se da lako izračunati koliko je to primjeraka, s tim da prva izdanja idu u minimalno 3000 primjeraka zbog troškova koje prva izdanja iziskuju. Što se tiče brojki, mislim da su najuspješnije dvije slikovnice: “Pliva patka” Željke Mezić koja je prodana u više od 30.000 primjeraka i “Kako živi Antuntun” Grigora Viteza i Tomislava Torjanca koja se približava Željkinoj nakladi.

NACIONAL: Iako se u Hrvatskoj često može čuti da je izdavaštvo u krizi, svejedno ima jako puno izdavača, svi uspijevaju na tržištu. Zašto se toliko priča o krizi, a nijedna se kuća nije zatvorila, ako je to znak neuspjeha?

Pa svatko je našao neki modus preživljavanja, većina se priklonila raznim fondovima koji financiraju i potiču izdavanje knjiga i uspijevaju nekako preživjeti. Samo što u trenutku kad više ne možeš sam zaokružiti proces proizvodnje, prodaje i naplate svoje knjige i ulaganja u nove naslove, onda više nisi nakladnik, to je više neka organizacija ljubitelja dobre literature koja ne odustaje od svoje misije da čitateljima i dalje nudi vrijedne knjige. To je, naravno, dobro za naše čitatelje, ali iscrpljujuće za onoga tko se trudi to napraviti. Ja nakladnike gledam prema njihovoj izdavačkoj snazi, organiziranosti, plaćaju li i koliko, ili ne, suradnike, a najzanimljivije je to da su takvi, ozbiljni nakladnici našoj javnosti potpuno nepoznati i lijepo zarađuju u dubokoj anonimnosti, mudro prepoznavajući što kupac želi.

NACIONAL: Smatrate da je tržište knjiga u Hrvatskoj neprirodno podijeljeno – da postoji iznimno velik broj izdavača koji izdaju tzv. vrhunsku književnost koju čita svega 20 posto hrvatskih građana. Za ovih 80 posto, a među njima su i oni koji “gutaju” knjige i ne idu spavati bez pročitanih nekoliko desetaka stranica, knjiga nema dovoljno. Mozaik knjiga izdaje upravo za tih 80 posto, a uglavnom je riječ o komercijalnim knjigama, krimićima ili ljubićima. Možete li nešto detaljnije reći o tome?

Pa da, mi već sad radimo plan za 2017. i prije svakog plana radimo ozbiljnu analizu tržišta i konkurencije, da vidimo kamo da se smjestimo iduće godine. Podatak koji ste naveli odnosi se na beletristiku, a ne na kompletno izdavaštvo. Nas je taj podatak začudio, ali mnogo je malih nakladnika koji objavljuju nekoliko knjiga pa se to nabere. Kod nas, naime, vlada jedna potpuno suprotna situacija od one u svijetu. Mainstream i komercijalne knjige su medijski pa čak i knjižarski prezrene, dok se zahtjevnija književnost, koja zanima onih 20 posto publike, gura naprijed što, da se razumijemo, meni ne smeta jer mislim da sve knjige moraju naći svoje mjesto. Isti je slučaj i s knjižarama koje promoviraju ili knjige nakladnika koji im je vlasnik ili naslove koje gura neki od upornijih nakladnika, a ono što je većini kupaca zanimljivo gurnuto je u stranu i stoga ne toleriram previše vapaje knjižara da im loše ide. Dovoljno bi bilo, za početak, da preslože police i da im tako posao krene barem 25 posto bolje. U poznatoj londonskoj knjižari Waterstone knjige su složene upravo prema onome što se traži pa je tako ono za čim postoji interes kupcu najbliže. U prizemlju su planovi grada i hitovi, na prvom katu samo ljubavni i kriminalistički romani na velikim hrpama, dok je zahtjevnija književnost složena u police po imenu autora. Na petom su katu knjige koji se najrjeđe prodaju, poput likovnih i fotografskih monografija. Ali propašću nakladničke kuće Mladost početkom devedesetih urušio se i sustav edukacije u nakladništvu, u kojem se jasno znalo tko može biti prodavač i kako poslije poslati informator, voditelj knjižare, pa i nešto više. Danas su knjižare mjesto u kojem se zbog niske plaće trgovac ne zadržava duže nego što je potrebno. Isti je slučaj i s osobama koje bi trebale osmišljavati i voditi prodaje nakladničkih kuća. Nakladništvo je prespecifična branša da bi se u nju dolazilo iz, primjerice, telekomunikacija ili neke obične trgovine. I na tim mjestima je prevelika fluktuacija i zato danas nemamo u Hrvatskoj više od pet kompetentnih osoba koje mogu voditi prodaju u nekoj ambicioznijoj nakladničkoj kući.

NACIONAL: Što mislite, koji su razlozi za to da se izdavači ne odlučuju za “komercijalu’’, unatoč tome što im upravo to može donijeti novac?

Pa mi imamo dvije vrste nakladnika: jedni su oni koje su nakon rata pokrenuli urednici u pretvorbi uništenih nakladničkih kuća i koji i dalje neumorno objavljuju vrhunsku literaturu za koju misle da bi je trebalo čitati, a drugi su oni koje su pokrenuli trgovački putnici istih tih nakladnika koji jako dobro znaju što se traži kad se dođe u neko poduzeće. I to je sasvim u redu, samo što prvi jamraju jer su im male naklade, a drugi vape za književnim nagradama, međunarodnim potporama i hvalospjevima u novinama. Moja je nakladnička kuća od osnivanja bila usmjerena na komercijalnu književnost i priručnike i jedna je od rijetkih koja je preživjela rat i pretvorbu jer je uvijek funkcionirala na zdravim osnovama koje su se tu i tamo prilagođavale. Nismo nikada bili miljenici SIZ-ova za kulturu ni ministarstava i naši ljudi su se “nabildali” znanjem kako naći kupca.

NACIONAL: Dok većina izdavača u nas izdaje knjige u nakladi od 300-tinjak do 500 primjeraka, rijetke su knjige koje se izdaju u većim nakladama, Mozaik knjiga ne izdaje gotovo nijednu knjigu ispod 2000 primjeraka, a vrlo često moraju se tiskati nova izdanja. Zašto?

Razlog je u tome što je zapravo najteže prodati knjigu. Objaviti se još i može, dignete kredit, uložite neki novac i knjiga stigne pred vrata, ali što onda? Organizacija prodaje najteži je dio posla. Mi imamo ugovore s toliko prodajnih mjesta kojima, po izlasku, moramo poslati svoje knjige, nekome jednu, nekome dvadeset, imamo knjižni klub s 50.000 članova koji se obavezuju kupiti četiri knjige godišnje. Nijedan domaći pisac ne tiska se ispod 1500 primjeraka ako je za odrasle, niti ispod 3000 ako je dječji popularni pisac. A ponovljenih izdanja imamo dosta jer se knjige rasprodaju. Samo od početka godine imali smo ukupno sto izdanja, što novih što ponovljenih.

• ‘KOMERCIJALNE KNJIGE KOD NAS medijski su, pa čak i knjižarski prezrene, dok se zahtjevnija književnost, koja zanima 20 posto čitalačke publike, gura naprijed’

NACIONAL: Kakvo je hrvatsko nakladništvo?

Ja zapravo poznajem jako malo ljudi u svojoj branši da bih imao neke informacije o tome kako je kod drugih, ali čini mi se da cijeli nakladnički sustav u pitanje dovodi neplaćanje knjižara. Izdavač mora uložiti u prijevod, autorska prava, tisak knjige unaprijed plaća, a novac mu se vraća tek i ako se knjiga proda. Ako ima sreću da mu se knjiga proda, predugo čeka novac kojim bi trebao financirati nove naslove. Na tom odnosu bi trebalo poraditi jer jedni bez drugih ne mogu, a sadašnja situacija prilično je napeta. Naš knjižarski sustav je prilično lijen, ne mislim tu na ljude koji u njemu rade jer izdavači knjige šalju u knjižare i one tamo stoje dok se ne prodaju i cijelo su to vrijeme i dalje u vlasništvu nakladnika, a kad se prodaju, ponekad prođe i pola godine dok nakladnik dočeka svoj novac. U svijetu su knjižarski lanci neovisni od nakladnika i oni plaćaju unaprijed za knjige koje žele prodavati u svojim knjižarama i zato se moraju truditi oko knjiga koje imaju u knjižarama kako bi što prije vratili uloženo. Kad bi se isto uvelo kod nas, knjižare bi posve drugačije izgledale.

NACIONAL: Mislite li da se u Hrvatskoj objavljuje previše?

Knjiga nikada nije dosta i mislim da se dosta čita, samo što kada se odlučujete za objavljivanje nekog naslova, morate znati za koga ga radite. Pojavom društvenih mreža doslovce možete vidjeti lice svoga kupca, njegovo okruženje, je li samac ili obiteljski čovjek, on vam piše što želi čitati. Ta demokratizacija, pri čemu tu mislim na odmicanje od utjecaja, primjerice, tiska i televizije, dosta je pomogla nama komercijalnim izdavačima, pa sada imamo 40.000 članova na Facebooku koji su nam najpouzdaniji izvor informacija i reakcija, pozitivnih ili negativnih. Knjižno tržište je zapravo skup interesnih niša, koje mogu progutati onoliko koliko mogu. Ako radite znanstvenu fantastiku, prodat ćete maksimalno 2000 primjeraka nekog hita i to je to, ako radite poeziju nećete više od 200 primjeraka. Najveće je tržište žanrovske književnosti, ali i ono ima svoje pod-niše. I tu se može doći do 5000-6000 prodanih primjeraka svjetskog hita, ali se morate “postaviti na glavu” da do toga dođete. Knjige koje su globalni hitovi kod nas i u svijetu to postaju zahvaljujući onima koji inače ne čitaju, ali čuju da je nešto popularno pa kupe knjigu, no neće kupiti novu do nekog novog hita.

NACIONAL: Urednik ste knjiga najprodavanijih i najčitanijih inozemnih, ali i hrvatskih književnika – Pavličića, Tribusona, Sanje Pilić, Sanje Polak, Mire Gavrana, Julijane Matanović. “Duguju” li oni vama kao uredniku tu čitanost, kakav je odnos autora i urednika?

Što se tiče sadržaja, ne duguju mi ništa, oni su samostalni i formirani pisci koji rukopise predaju zaokružene do posljednjeg zareza. Možda mi duguju to što sam ponekad naručivao rukopise koje oni ne bi napisali da ja nisam tražio, ili to što sam ih požurivao da završe neke stvari, da izađu u točno određenom mjesecu jer je i tajming važan za izlazak knjiga.

• ‘NAJPRODAVANIJA KNJIGA KOJU SAM UREDIO je ‘Šta svaka žena triba znat o onin stvarima’ Arijane Čuline, koja se prodala u nevjerojatnih 70.000 primjeraka, a nitko u nju nije vjerovao’

NACIONAL: Koja je najprodavanija, najčitanija knjiga koju ste uredili?

Pa ako bi se gledalo po broju prodanih primjeraka, mislim da je to i dalje knjiga Arijane Čuline “Šta svaka žena triba znat o onin stvarima” koja se pojavila u vrijeme kad je cvjetalo kiosk izdavaštvo i kad je i inače bio veliki interes za domaće pisce i koja se prodala u nevjerojatnih 70.000 primjeraka. To je baš bila knjiga u koju nitko nije vjerovao osim mene i u koju sam puno uložio, iako bih je danas napravio na potpuno drugačiji način. U današnje vrijeme je dobar primjer knjiga Julijane Matanović “I na kraju i na početku bijaše kava”, koja je u godinu dana izašla u četiri izdanja i prodala se u 8000 primjeraka.

NACIONAL: Bi li autori bili tako uspješni da vi niste uređivali njihove knjige? Koliko mijenjate ili dorađujete rukopise? Jer vani je to normalno, u nekim slučajevima urednik toliko intervenira da je gotovo pa suautor.

Njihovo štivo sigurno bi bilo jednako kvalitetno, ali nisam siguran za naklade. Mi imamo i telefonski studio u kojem sjede operateri i nazivaju kupce i nude im knjige, što nam vrlo dobro ide otkad su pozatvarane knjižare izvan Zagreba. Kad nekog nazovete, teško ćete mu prodati antologiju čileanske kratke priče, ali novi roman popularnog pisca već će ići lakše. Nažalost, i tu je neprirodna situacija u našem nakladništvu u smislu da se pisci vežu za urednike, postaju prijatelji pa često uz svog urednika šeću od nakladnika do nakladnika. Tako se događa da neki dobri i potencijalno komercijalni pisci nemaju nakladu koju zaslužuju ako su kod malog nakladnika, dok neki veliki nakladnik gura nekomercijalnog pisca. Što se tiče rada na rukopisima, s mojim autorima toga nema. Budući da sam i ja s većinom autora prijatelj, prisutan sam u nastanku djela, ali baš da bitno utječem na nastanak – toga nema. Moj je utjecaj možda jak na početku, u zadnje vrijeme volim biti producent pa izmisliti nešto što želim i to naručiti od pisca. Možda je moja najuspješnija izmišljotina serija o Maši Sanje Pilić u kojoj izlazi deseta knjiga, a sve prije nje imale su ponovljena izdanja. Druga “izmišljotina” je ilustrator Tomislav Torjanac.

NACIONAL: Što čini dobrog urednika? Može li se to naučiti?

Kao što sam već rekao, propašću Mladosti nestao je sustav edukacije u nakladništvu pa tako i uredničke edukacije. Malo je nakladnika koji si mogu priuštiti urednika pripravnika koji bi učio uz iskusnijeg. Ja sam nakon samo tri godine postao glavni urednik velike i dobro ustrojene nakladničke kuće, a to je bilo prerano. Učio sam metodom pokušaja i pogrešaka, a u ozbiljnom nakladništvu pogreška nikada ne košta manje od 5000 eura. Za dobrog je urednika bitna svijest o tome što tvoj vlasnik od tebe želi – želi li na kraju fiskalne godine kupiti brod ili biti na nuli okružen nagradama i hvalospjevima u novinama. Bitno je i da razumiješ što kupac kojem se obraćaš želi i da mu to ponudiš po cijeni koju može platiti.