Interview: Zlatko Mateša – dečko iz ‘Hemingwaya’ na putu za Peking

Objavljeno u Nacionalu br. 661, 2008-07-15

Predsjednik HOO-a više voli sadašnju funkciju nego nekadašnju premijersku i priznaje da mu je sport zabavniji od politike, govori kako je podržao karijeru Ive Sanadera, pilotiranju iznad Kornata i zagrebačkim prijateljima

Ni mjesec dana prije početka Olimpijade u Pekingu, Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, djeluje smireno, kao da ga ne uzbuđuju ni glasine da će ga protivnici najesen pokušati smijeniti. A što se same Olimpijade tiče, sve je manje-više poznato. U Peking odlazi stotinjak sportaša i pedesetak trenera i pratećeg osoblja, a pridružit će im se i državni dužnosnici – na otvaranje dolazi Stipe Mesić, dok će Ivo Sanader u Kinu stići negdje sredinom Igara. Premda diplomatski odbija navesti koliko medalja očekuje, predsjednik HOO-a daje naslutiti da bi ovo mogla biti dosad najbolja Olimpijada za hrvatske sportaše. Vidi se da voli svoju sadašnju funkciju i priznaje da mu je rad sa sportašima kudikamo zabavniji od politike.

Zlatko Mateša rodio se 1949. u Zagrebu i odrastao u Crnatkovoj ulici, blizu Studentskog centra i današnjeg Ministarstva kulture. Sredinom 70-ih diplomirao je pravo i nekoliko godina poslije zaposlio se u Ini. U desetljeće i pol napredovao je do položaja pomoćnika direktora, a mediji su tvrdili da uspjeh djelomice može zahvaliti prijateljstvu s Nikicom Valentićem, Mladenom Vedrišem i Franjom Gregurićem. Nakon dolaska na vlast HDZ-a 1990. sva četvorica ostvarili su respektabilne političke karijere: Vedriš je vodio Grad Zagreb, a Gregurić, Valentić i Mateša, kao po nasljednom pravu, postajali su predsjednici Vlade. Mateša je premijer postao 1995. i na tom položaju ostao do izbornog poraza 3. siječnja 2000., kad ga je zamijenio Ivica Račan. Još jedan mandat proveo je kao saborski zastupnik, ali za to nije pokazivao osobit interes. Kad je postao predsjednik HOO-a, našao je područje u kojem može djelovati s puno manje stresa, kao što i danas tvrdi.

NACIONAL: Kad ste bili u Pekingu?
– Zadnji put proljetos, kad je održana Glavna skupština olimpijskih odbora, s više od 200 država članica. Postoji pravilo prema kojem se te skupštine održavaju u gradovima koji organiziraju Olimpijadu. U isto vrijeme trajali su i tragični događaji u Tibetu. Tibetanska pobuna i reakcije kineske vlasti pridonijeli su iznimnoj dinamičnosti ovogodišnje skupštine. Neću reći da je rasprava bila mučna, ali svakako jest neuobičajena, ali naposljetku je velika većina nacionalnih odbora zauzela stav da Olimpijske igre ne smiju biti događaj na kojem će se rješavati politički prijepori. Da smo to dopustili u Pekingu, svaka iduća Olimpijada postala bi poprište političkih, ekonomskih ili nekih trećih sukoba. Također sam siguran da ćemo u Pekingu vidjeti najbolje organizirane Igre u povijesti, iako znam da se za svaku Olimpijadu kaže da je upravo ona najkvalitetnija. Kineske su pripreme impozantne, uložena su ogromna sredstva, i očita je zamisao da Olimpijske igre promoviraju drevnu kinesku civilizaciju, ali i golem kineski gospodarski rast posljednjih godina.

NACIONAL: Imate li konačan popis hrvatskih sportaša koji putuju u Peking?
– Jedina su nepoznanica košarkaši, koji ovih dana u Ateni igraju na kvalifikacijskom turniru. Sve ostalo se zna, u Kinu putuje 91 sportaš i sportašica u 14 sportova, otprilike kao i 2000. u Sydney. Vjerujem da će se i košarkaši plasirati pa će to biti najveći broj sudionika otkako Hrvatska kao samostalna država nastupa na Olimpijskim igrama.

NACIONAL: Jeste li spremni prognozirati koliko će medalja osvojiti?
– Iz diplomatskih razloga nikad ne govorim takve stvari. Kad to učinite, morate navesti i imena onih od kojih očekujete medalje, a time sportašima na leđa stavljate teret koji može umanjiti njihovu spremnost. Volio bih da se ponovi Atena, gdje smo osvojili najviše odličja, a ako pogledamo u kakvoj su formi naši reprezentativci ove godine, moja želja nije neostvariva.

NACIONAL: Koji vam sportaši imponiraju?
– Mislim da Mario Ančić može biti uzor. Objedinio je vrhunske sportske rezultate, akademsku karijeru, a i vrlo je pristojan čovjek. Možda zvuči poput stereotipa, ali iznimno respektiram Blanku Vlašić i Janicu Kostelić. Ne samo zbog njihovih rezultata, nego i stoga što su obje bile teško bolesne i na rubu prekida karijere. Zato ih cijenim još više.

NACIONAL: U javnosti prevladava uvjerenje da je vaša funkcija birokratska i bez većeg utjecaja na razvoj sporta. Koliko u tome ima istine?
– Olimpijska povelja propisuje da su svi predsjednici nacionalnih olimpijskih odbora i izvršnih tijela volonteri koji za svoj rad ne primaju plaću. Za mene je ovaj posao čast. Zadatak mi je koordinirati i objediniti rad svih sportskih saveza u Hrvatskoj. HOO financira nastupe svih naših selekcija u svim sportovima osim nogometa, jer nogometaši imaju dosta novca i ne trebaju našu pomoć. Naš ovogodišnji proračun iznosi 161.000.000 kuna. To su solidna sredstva koja imamo na raspolaganju. Moj posao obuhvaća i kontakte sa sponzorima, državnim i međunarodnim institucijama.

NACIONAL: Navodno su u dijelu sportskih saveza nezadovoljni vašim radom i planiraju vašu smjenu nakon Olimpijade?
– Uvijek ima ljudi koji misle da ovaj posao mogu raditi bolje od mene. To je normalno, ali kad sam došao u HOO, proračun je iznosio 60 milijuna, a sada je 160 milijuna kuna. Uostalom, o predsjedniku odlučuju delegati na Skupštini HOO-a.

NACIONAL: Želite još jedan mandat?
– Uzmite u obzir probleme s kojima se HOO suočavao kad sam postao predsjednik. Praktički nije silazio s novinskih stranica, išlo se iz svađe u svađu i iz afere u aferu. S obzirom na današnju situaciju, čovjek očekuje da mu se prizna kako je nešto napravio, ali o tom potom.

NACIONAL: Zbog čega ste tako žestoko reagirali na kritike iz SDP-a kako nije dobro da se za sport izdvaja više nego za kulturu?
– Ni dan-danas ne uspijevam dokučiti razloge te izjave, kad ona ne stoji. A onda opet čitam neke komentatore, koji kažu da HOO, uz sredstva iz državnog proračuna, dobiva i određeni iznos od Hrvatske lutrije. Istina je kako HOO od Lutrije dobiva 28 posto, a preostalih 70-ak posto ide kulturi i drugim djelatnostima. Neki ljudi jednostavno ne žele vidjeti istinu o financijskim parametrima, iako se lako može izračunati da kultura dobiva puno više novca nego sport. Druga sporna stvar jest tajming te izjave. Ne shvaćam zašto se takvo što izjavljuje 30 dana prije Olimpijskih igara, iako ona može poremetiti sportaše u završnim pripremama. Ako je netko htio ovakvu raspravu, mogao ju je voditi najesen. Ne stoji niti da sam na čelo HOO-a došao jer sam član HDZ-a. Predsjednik HOO-a postao sam dok je premijer bio Ivica Račan, koji je imao razvijen osjećaj za sport i puno je pomogao u stvaranju bolje situacije u ovoj organizaciji. Prema tome, teza da sam nekakav predstavnik HDZ-a u sportu potpuno je deplasirana.

NACIONAL: Nije li malo pretjerano aludirati da Blanka Vlašić neće dobro skakati jer nekoliko SDP-ovih zastupnika smatra da se previše novca izdvaja za sport?
– Gledajte, neće ona slabije skakati, ali svaka takva rasprava reflektira se i na sportaše. Onda ih novinari pitaju što misle o tome i pažnja se premješta na nepotrebne teme. Kad biste vidjeli u kakvim uvjetima trenira Blanka Vlašić, postalo bi vam jasno koliki su problemi financiranja hrvatskog sporta. Ti uvjeti su katastrofalni, radi se o napuštenoj industrijskoj hali u kojoj svjetska prvakinja vježba isključivo zahvaljujući improvizacijskim sposobnostima Joška Vlašića i njegove ekipe.

NACIONAL: Teško možete poreći da su stadioni i mjesta masovnog iskaljivanja šovinizma. Zašto HOO nikad nije osudio rasističko skandiranje ili uzvike “za dom spremni” koji su redovito čuju kad igra nogometna reprezentacija?
– Možete reći da je to birokratska smicalica, ali kad je riječ o susretima na Olimpijskim igrama, dosad nismo imali nikakvih problema. Takve stvari znaju se događati na nogometnim terenima. Možda ste u pravu, mogli bismo reagirati i primam na znanje sugestiju.

NACIONAL: Kolika je razlika između funkcije premijera i predsjednika HOO-a?
– Ogromna. Ovo je najčešće vrlo ugodna funkcija u kojoj se družite s pozitivnim ljudima kao što su sportaši. Moji iskustva s njima su odlična, a sport i inače u ljudima najčešće budi pozitivne emocije. Raditi kao premijer nešto je sasvim drugo. To je vrlo stresan posao i ljudi ne znaju s kojim se rasponom tema svakodnevno susrećete. Ujutro imate sastanak o mirovinama, nakon toga o zdravstvu, a predvečer s predstavnicima sindikata, i u svakom trenutku morate pokazati da u potpunosti vladate materijom. U suprotnom će ljudi s kojima se sastajete vidjeti da niste informirani, a to ne možete dopustiti. A morate donositi i dobre i loše odluke. Zbog silnog stresa kojem sam bio izložen kao predsjednik Vlade 2000. sam imao i zdravstvene tegobe, ali srećom, sad je to sanirano.

NACIONAL. Zašto ste nakon parlamentarnih izbora 2003. napustili politiku?
– Mislio sam da je taj dio života iza mene. U političkoj karijeri napravio sam sve što sam želio, a pojavila se nova i mlađa ekipa i bilo je logično da se prestanem baviti politikom.

NACIONAL: Jeste li “sanaderovac”?
– Jesam. Sudjelovao sam u svim aktivnostima koje su prethodile njegovu dolasku na čelo HDZ-a, a zatim i hrvatske vlade. Sanader izvrsno radi taj posao jer političar treba znati kako se kontaktira s drugim ljudima. On se odlično snalazi u komunikaciji s predsjednicima i premijerima drugih zemalja, ali i s hrvatskim sugovornicima.

NACIONAL: Zašto se većina hrvatskih sportaša, kad govore o vlastitoj političkoj orijentaciji, izjašnjava za HDZ?
– Ne bih generalizirao, uostalom, vi ćete iznijeti primjere Nike i Roberta Kovača kao hadezeovaca, a ja ću vas podsjetiti da je Mirko Filipović u SDP-u. Malo ste me zatekli jer ne volim razmišljati na taj način. Politička pripadnost nije presudna za sportske karijere. To je osobno pravo svakog sportaša i ja ih podržavam u iskazivanju tog prava. Ako žele biti desno ili lijevo, neka samo budu.

NACIONAL: Još uvijek igrate vaterpolo?
– Čisti sam rekreativac, ali i dalje igram sa svojom ekipom. Počeo sam prije dvadesetak godina, a danas smo jedan kolega i ja najstariji u naše dvije ekipe, što znači da se još uvijek dobro držim. Nije to nekakvo bezvezno igranje, s nama je bivši reprezentativac Boško Lozica. Srećom, uspio sam ga staviti u svoju ekipu pa ne moram igrati protiv njega. Isto je i sa škvadrom s kojom igram nogomet još od osnovne škole. Njima je potpuno svejedno čime se bavimo u životu, štoviše, ide im na živce ako netko počne o politici.

NACIONAL: Premda igrate tenis, nikad niste pokušali postati dio Tuđmanove ekipe, koja je nakon teniskih partija odlučivala i o važnim državnim temama?
– Povremeno sam igrao tenis s Tuđmanom, ali rekao sam da imam ekipu s kojom igram vaterpolo, kao i dečke s kojima haklam nogomet. Tako je i Tuđman imao svoju tenisku škvadru, a ja se nisam htio uguravati.

NACIONAL: Koliko znam, i dalje ste poklonik politike Franje Tuđmana. Niste promijenili mišljenje, iako postoje jasne indicije kako bi, da je ostao živ, vjerojatno završio na Haaškom sudu?

– Iznimno sam ga cijenio i kao čovjeka i kao predsjednika. O Tuđmanu kao čovjeku vlada sasvim pogrešna javna percepcija, on je bio vrlo emotivan čovjek i to sam vidio u puno situacija. I mene je iznenadila njegova odluka da postanem premijer, ali mislim da je u razdoblju nakon “Oluje” na tom mjestu htio vidjeti nekoga tko nije konfliktan i može razgovarati sa svima. Također nije bio zadrti hadezeovac, znam da je podržao ulazak Zlatka Tomčića u Valentićevu vladu, kao i da Goran Granić postane moj savjetnik za energetsku politiku. Kad govorimo o Tuđmanu kao predsjedniku, njegove zasluge su neprijeporne. Što se tiče Haaga, on je oblikovan kako bi se izravnala ratna odgovornost svih ovdašnjih država. Haag je rađen na teoriji jednake krivnje i ja ne vjerujem u taj sud kao mjesto na kojem ćete dobiti pravdu.

NACIONAL: Jeste li desničar?
– Teško mi je o sebi govoriti kao o desničaru, mislim da sam prije u centru. Najsmješnije je bilo kad su me proglašavali pripadnikom tehnomenadžerske struje, makar nitko nikada nije objasnio što znači biti tehnomenadžer. To je sintagma koja ne znači ništa. Često su me svrstavali u neke liberalne grupacije unutar HDZ-a, a bio sam u odličnim odnosima s Gojkom Šuškom i nas dvojica smo o većini pitanja imali isto mišljenje.

NACIONAL: Ali u politiku ste ušli kao “dečko iz Hemingwaya”, uz Franju Gregurića, Nikicu Valentića i Mladena Vedriša?
– Ostao sam sa svima u izvrsnim odnosima. Generacijski mi je najbliži Valentić, kojeg poznam još iz gimnazije i smatram da je sposoban i O.K. čovjek. Dobar sam i s Vedrišem, a unatoč generacijskoj razlici iznimno cijenim i Gregurića, s kojim sam bio i u obiteljskim odnosima.

NACIONAL: Mnogi Hrvati misle da se državna imovina rasprodaje strancima i da to ne valja. Dok ste bili premijer, prodaja Privredne banke Zagreb bila je prvi velik posao u kojem su stranci preuzeli neku stratešku financijsku instituciju. S ove distance, mislite li da ste pogriješili?
– Na neki način radi se o apsurdu. Prema svim anketama, većina Hrvata smatra poželjnim ulazak Hrvatske u EU. A mnogi su protivnici slobodnog protoka kapitala i ljudi, što je posve suprotno logici Unije. Nemoguće je biti član EU bez preuzimanja poduzeća ili banaka i slobodnog protoka kapitala. Vi možete biti euroskeptik ili eurofil, ali činjenica je da Hrvatska ne može djelovati izvan EU. Nedvojbeno moramo biti za stolom za kojim se donose odluke. A kad govorimo o PBZ-u, neki će reći da je prodana Talijanima, a zaboravljaju u čijim je sada rukama tvrtka koja je postala vlasnica PBZ-a. Vidjet ćete da ni Talijani nisu vlasnici talijanskih banaka, ali to je globalizacija.

NACIONAL: Kad ste počeli pilotirati?
– 1992. Pilotiranje me veselilo i bilo mi je izazov, odradio sam ljetnu školu, prošao liječničke preglede i testove i sjeo u Cessnu. Obožavam pilotirati nad Jadranom, obično uzletim u Vrsaru pa odem do Lošinja, Unija, a ponekad i do Kornata. Nikad neću zaboraviti svoj prvi let, s instruktorom kapetanom Korvinovićem, dugogodišnjim pilotom Croatia Airlinesa. On je jedan od naših najiskusnijih pilota, upravljao je avionom DC-10, preletio Atlantik. Kad smo sjeli u Cessnu, rekao mi je: “Sad ćemo vidjeti jesi li sposoban biti pilot.” Pod svakakvim kutovima napravio je deset krugova oko Okićgrada, mijenjao kutove i nagibe, i kada smo završili, zaključio je: “Preživio si, a sada možemo nastaviti učenje.”

NACIONAL: Kad je već riječ o avionima, bili ste u Dubrovniku kad je poginuo američki ministar trgovine Ron Brown?
– Bio je to najgori dan u mom životu. To su dani kada požalite što ste premijer. Kad su mi u dubrovačkoj zračnoj luci rekli da su ih izgubili s radara, odmah sam shvatio o čemu se radi, a još je teže bilo kad smo se popeli na Sveti Ivan i vidjeli ostatke zrakoplova. Brownova smrt bila je naprasni prekid nečega što je jako dobro funkcionralo. Da je ostao živ, siguran sam da bi se hrvatsko-američki odnosi puno bolje razvijali jer Ron Brown bio glavni promotor komercijalne diplomacije.

NACIONAL: Mediji vas prikazuju kao svojevrsnog playboya, imate tri braka iza sebe i prilično buran život?
– To baš i nije nešto s čime se treba hvaliti. Nije to neka velika fora, niti se ponosim, ali tako je ispalo. Osim toga, ostao sam u dobrim odnosima i sa suprugama i s djecom i s te strane zaista nemam problema.

‘Ne vraćam se više u politiku’

NACIONAL: Pod kojim biste se uvjetima vratili u politiku?
– Ni pod kojim. Bez obzira na to bavite li se politikom ili nekim drugim zanimanjem, ne treba raditi korak unatrag. Ne namjeravam napuštati HDZ, ali postoje neka druga područja na kojima sebe vidim u budućnosti. Sanader je bio vrlo korektan kad sam mu najavio izlazak iz aktivne politike. Pozvao me na razgovor, raspitivao se čime se namjeravam baviti i rastali smo se na najkorektniji mogući način.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši