Objavljeno u Nacionalu br. 779, 2010-10-19

Glumac, politolog i vrsni kuhar Zdenko Jelčić objavio je svoj roman ‘U traganju za izgubljenim Narcisom’, krimić o istražitelju koji traži vrijednu sliku nestalu 1945., u vrijeme partizanske okupacije Trsta

“Smislio sam formulu boljeg života u nemogućim uvjetima hrvatske demokracije: treba se smijati od ranog jutra, svima, jer ništa ne užasava i ne tjera u očaj vlast i sve druge nasilnike kao što to čini zdravi smijeh. Predlažem da našu udrugu nazovemo PONOS – Pokret narodnog otpora smijehom, i neka nam parola bude ‘Ne dajmo se huljama, smijmo se!’. Zamislite 4,5 milijuna nasmijanih Hrvata! Fantastično. Pred tolikim osmijehom pao bi i fašizam.”
Tako govori Zdenko Jelčić, glumac, politolog, vrsni kuhar i strastveni čitač lijepe literature, proslavljeni komandant Ljubo iz popularne partizanske serije “Kapelski kresovi” Ivana Hetricha, koji je nedavno objavio svoj prvi roman “U traganju za izgubljenim Narcisom”, a trebao bi, kako neslužbeno saznajemo, zaigrati u filmu svoga nećaka Bobe Jelčića.

Njegov prvi roman je gastro-erotski krimić, ali bez krvi i nasilja, u kojem glavni lik, privatni istražitelj na privremenom radu u Švicarskoj, traži vrijednu sliku nestalu još 1945. godine, u vrijeme partizanske okupacije Trsta. U toj potrazi obilazi mediteranske gradove i zemlje, posjećuje restorane, kuša birana jela i vina i poput Jamesa Bonda lakoćom šarmira žene i odvodi ih u svoj krevet. Knjiga je naišla na dobar prijam, a okuraženi Jelčić već je pustio u tisak novu knjigu, no još ne zna hoće li to biti “Pokrija bi se da imam čime u ovo doba” ili “O veselnici, kokotu i kucanju na zatvorena vrata” u kojima će također razotkrivati svoj život i svoju, kako kaže, senzualističku filozofiju.
strastveni čitač knjiga

Nacional: Kako to da ste nakon uspješne glumačke karijere napisali triler?

– Ja sam strastveni čitač knjiga i oduvijek sam htio napisati knjigu. Nemam hobija, ne šećem psa, ne trčim, ne vozim bicikl, ne razapinjem šator i ne planinarim nego čitam. Pokušao sam pisati još u sedamdesetima, ali kako sam u to vrijeme puno i ozbiljno radio i morao sam se koncentrirati na glumu u Čehovljevim, Vojnovićevim i komadima Dostojevskog, nisam imao vremena za pisanje. A bio sam i jako živahan mladić, reklo bi se – odvaljen, tako da sam živio vrlo intenzivno. Bio sam i podstanar i činilo mi se previše komplicirano da sa sobom vučem pisaći stroj i papire. U to vrijeme družio sam se s Ivanom Kušanom i Markom Grčićem koji mi je čak davao i neke savjete o pisanju, no ništa se nije realiziralo. Tek sam prije nekoliko godina uhvatio malo vremena i počeo sam pisati. Prvo sam napisao knjigu “Sentimentalni odgoj” u kojem sam na autoironični način pisao o sebi i o teatru, no to mi se nije činilo dovoljno dobrim. Zatim sam počeo pisati drugu knjigu. U jednom od poglavlja “Moj jebeni život” opisao sam svoj seksualni život prisjetivši se svih dama koje su mi nešto značile. Kako su se stranice množile i broj dama povećavao, meni je to bivalo sve smješnije i gluplje. A onda se dogodilo da sam bio na večeri s Bernardom Langom, poznatim švicarskim producentom, s kojim sam radio nekoliko filmova. Pričao sam mu o svojim putovanjima po zemljama Mediterana, na kojima sam posjetio brojne restorane, isprobao fantastična jela i vina, te sjedeći na prekrasnim malim trgovima upoznao zanimljive ljude. On se oduševio i naručio scenarij za film. Prihvatio sam, no kada sam počeo pisati, scenarij je bio sve dalje, a roman sve bliže.

Nacional: Je li istina da ste roman “U traganju za izgubljenim Narcisom” poslali na natječaj VBZ-a anonimno?

– Točno, iako imam puno prijatelja izdavača, nisam im htio dati svoj rukopis nego sam se prijavio na natječaj VBZ-a, koji je bio objavljen u novinama. U komisiji je bila i književnica Julijana Matanović kojoj se rukopis svidio. Rekla je da u Hrvatskoj objavljujemo na stotine romana, ali još nije napisan ovakav te da ga treba tiskati. Naime, forma mog romana je vrlo neobična. To je putopisni roman, krimić, ali u njemu nema pucanja ni mrtvih, svi su dobro raspoloženi i zadovoljni, nitko nikoga ne mrzi, svi jedu, piju i spavaju s lijepim ženama. Čak su i kriminalci dobri. To je moj stav o životu.

Nacional: Koliko je vaš roman autobiografski?

– On je potpuno autobiografski, bio sam u gotovo svim situacijama u kojima se i detektiv našao. Jedino sam morao smisliti priču da transponiram svoj život u zadane okvire. A kako ne pišem za vječnost nego za sebe i svoje suplemenike, smatrao sam da bi možda nekoga mogao zanimati moj život i moji stavovi o umjetnosti, slikarstvu, gastronomiji, ženama. No to nije hedonistički roman. U njemu iznosim svoju senzualističku filozofiju. Nisam previše ozbiljno shvatio svoj život pa ne mogu ozbiljno shvatiti ni literaturu i romani su mi na rubu eseja i zafrkancije.

Nacional: U knjizi pokazujete briljantno poznavanje gastronomije, a prati vas i glas dobrog kuhara. Kako ste se vi kao Hercegovac našli u kuhinji?

– Kod nas u Hercegovini muškarci ne ulaze u kuhinju. To je strogo zabranjeno, valjda da ne bi nešto poremetili u tom svijetu žena. U Hercegovini je muškarac u kuhinji kao žena na brodu – uklet. Kad sam došao u Zagreb na faks, nisam znao ispeći ni dva jaja. Kad sam s 43 godine došao u Švicarsku, u početku nisam radio nego sam učio njemački, a moja žena Diana, koja ima privatnu fizioterapeutsku praksu, radila je za oboje i – kuhala. Bilo mi je teško gledati je kako se muči i nakon godine dana učenja već sam eksperimentirao s receptima. Kada danas pozovem na večeru svoje Hrvate u Švicarskoj, oni se otimaju za moja jela pokušavajući odgonetnuti iz kojeg ih je cateringa lupež naručio. Tako sam zarazio i svoje prijatelje koji su također počeli nešto mućkati u kuhinji.
odlazak u švicarsku

Nacional: Kako je išao vaš put od Hercegovine do kazališta?

– U Čapljini nema kazališta, kod nas ima birtija, trafika, škola, postolar i crkva, ali nema kazališta. U Zagreb sam došao na studij politologije i vjerojatno sam trebao biti predsjednik Saveznog izvršnog vijeća ili barem općine, a ako bih bio loš, onda bih završio na televiziji kao novinar. No bio sam radoznao i počeo sam s nekim curama ići u kazalište, osobito u Gavellu. To mi se jako svidjelo i odlučio sam postati glumac. One su mi rekle: “Kaj buš ti seljak bio glumac!”, no ja sam naučio napamet tri pjesme i dva monologa i položio prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti. Zatim sam studirao paralelno dva studija i oba sam završio, bio sam odličan student, no nikad se nisam bavio politologijom. Naime, rano sam uvidio kako se ljudi ponižavaju da bi dobili mjesto nekog sekretara u nekakvom “Janku Gredelju”, a vidio sam i razne političke i partijske pritiske, što mi se uvijek gadilo. Shvatio sam da tako ne bih mogao živjeti. A gluma mi je davala fenomenalnu slobodu stvaranja i učenja. Iziđeš na scenu i malo se hurčiš pred ljudima pa dobiješ aplauz, a bilo je i curica i para – divota. Nikad mi više na pamet nije pala politika.

Nacional: Nakon toga je uslijedila vaša intenzivna kazališna faza?

– Redatelj Božidar Violić uvijek mi je govorio: “Akademija ti daje osnove, a ti moraš postati glumac, odi u kazalište i radi jake, teške, najgore uloge!” Poslušao sam ga i otišao u Dubrovnik gdje sam s 22, 23 godine igrao Lopakina, Smrdljakova i Vlahu Slijepoga, a s 26 godina bio sam posve svjestan da sam postao odličan glumac. I kad više nisam bio zadovoljan u Dubrovniku, dao sam otkaz i otišao u Zagreb. Kad mi je u 30. godini dosadio Zagreb, otišao sam u Čapljinu i radio Čapljinsko ljeto. A zatim sam početkom 80-ih postao slobodnjak, jer su mi išli na živce loši repertoari i preambiciozni redatelji, koji su od “Krčmarice Mirandoline” htjeli raditi dramu, a od drame farsu. No i dalje sam dobro živio – odlazio sam u restorane i skitao se naokolo, dakle, bio sam sposoban zaraditi za život.

Nacional: U Hrvatskoj ste najpoznatiji po ulozi komandanta Ljube iz “Kapelskih kresova”. Kako danas gledate na tu seriju?

– Ulogu komandanta Ljube dobio sam odmah nakon vojske, bio sam mlad, imao sam samo 27 godina, ali vrlo visoke estetske kriterije. U početku sam bio užasnut tom serijom. Mislio sam da trebamo igrati Shakespearea, međutim, kada pogledam današnje serije i neke filmove, vidim da smo u ono vrijeme bili na razini Hollywooda. Redatelj Ivan Hetrich nije bio ni Hitchcock, ni Bergman, a ni Kurosawa, no prema ovome što se danas radi bio je barem u rangu Jean-Luca Godarda ili Fellinija. Kad se serija emitirala, mogao si stati na cestu i pucati iz mitraljeza i nikoga ne bi ubio – svi bi bili kod kuće i gledali “Kapelske kresove”. Bila je popularna zato što je prvi put prikazala Hrvatsku, odnosno Gorski kotar u Drugom svjetskom ratu gdje je nastajao partizanski pokret. To je bilo novo jer su do tada partizanski filmovi i serije uglavnom prikazivali Bosnu. Imala je dobar scenarij, napisan po romanu generala, španjolskog borca i književnika Veljka Kovačevića, zatim odlične glumce i sjajne snimatelje. Popualrnosti je pridonijelo i to što u to vrijeme nije bilo toliko ovoga stranog televizijskog užasa i budalaština kojima nas danas bombardiraju.

Nacional: U Hrvatskoj ste imali sjajnu kazališnu i filmsku karijeru, te bili poznati u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zašto ste sve to napustili i otišli u Švicarsku?

– Postoji politička i ekonomska emigracija, a ja sam predstavnik ljubavne emigracije. Potkraj osamdesetih zaljubio sam se u jednu djevojku, koja je živjela u Embrachu pokraj Züricha gdje ima privatnu fizioterapeutsku praksu. A kako sam po struci i politolog, odmah sam shvatio, za razliku od naših političara, što se sprema. Čak sam i upozoravao na mogućnost rata. I kad smo 1988. trebali odlučiti gdje ćemo živjeti, opredijelili smo se za Švicarsku u kojoj se politikom nitko ne bavi, osim činovnika, koji rade ono što narod hoće. Da sam bio mlađi, ostao bih, no bilo mi je dosta tog talambasanja i slušanja istih gluposti.
život u svijetu sapunica

Nacional: Kako ste u Švicarskoj došli do prvih uloga? Jeste li znali njemački jezik?

– Ni riječi, učio sam francuski i ruski, ne znam ni engleski, osim “I love you, I need you, I want you” iz Elvisa Presleyja. Za tri mjeseca svladao sam osnove njemačkog, a zatim sam otišao u Goethe institut u Murnau gdje je živio Kandinsky i usavršavao jezik. Onda sam počeo čitati Manna i Grassa na njemačkom tako da se jako dobro sporazumijevam s redateljima i piscima, ali nikako s piljaricama koje govore teško razumljivo švicarsko narječje. U početku sam igrao male uloge stranaca u serijama, a zatim i u filmovima. Budući da je Balkan početkom 90-ih postao jako popularan, a ja izgledam onako balkanski robusno, dobivao sam uloge balkanskih budala, kriminalaca, razbojnika i mafijaša. Onda su me zapazili ljudi iz teatra. U to vrijeme je u Zürichu radio genijalni redatelj Kristof Martaler, koji je napravio najbolji teatar u Europi. S njima sam bio tri sezone i uopće se nisam razlikovao od ostalih glumaca. A onda su ga činovnici počeli tjerati, isto kao što sada tjeraju iz Velike Gorice Senku Bulić. No digla se buna i potjerali su gradonačelnika, a Martaler je ostao. Na kraju je sam otišao, a s njim i svi njegovi glumci. I Züricha više nema na kazališnoj karti Europe. To će se dogoditi i s Goricom.

Nacional: Glumili ste i u švicarskim sapunicama, kako ste se snašli u toj formi?

– Glumio sam u jako poznatoj švicarskoj sapunici “Litty und Blank”, a u Hrvatskoj u “Zabranjenoj ljubavi”, što sam morao prekinuti jer sam stalno morao letjeti na relaciji Zürich – Zagreb. I sad sam završio jednu seriju, koja je vjerojatno nešto najgore što sam radio. No zapanjujuće je što se i za te serije ide na casting kao da se radi o najnovijem hollywoodskom blockbusteru. Otišao sam na casting i prošao, iako uopće ne znam švicarsko narječje. To narječje je u odnosu na njemački jezik kao viški dijalekt prema međimurskom. Kad sam dobio tekst, moj prijatelj Bernard Lang pročitao mi ga je na tom švicarskom dijalektu, zatim sam ga snimio na diktafon i naučio napamet. I glumio sam na jeziku koji ne razumijem u čak 50 epizoda. Supruga Diana upravo mi je javila da producent želi da snimimo još sto epizoda. Pomislio sam: “Kako je to dobro!” Naime, snimajući tu seriju uopće se nisam umorio, a dobro sam zaradio. Bio sam mjesec dana u Amsterdamu, spavao u finom hotelu, a set je bio odmah pokraj hotela, posao – lezi lebu da te jedem.

Nacional: Družite li se u Zürichu s Hrvatima?

– U Švicarskoj ima više od 150 tisuća Hrvata, najviše u njemačkom dijelu zemlje. Svi su se družili za vrijeme Domovinskog rata, bili su jako složni i skupljali su novac za pomoć domovini, ali poslije, u miru, to se raspalo. Kad se Hrvati nađu na okupu, svatko počne voditi svoju politiku, kao i u Hrvatskoj, pa tri Hrvata imaju sedam stranaka. Danas ne samo da više nisu u HDZ-u, nego se više ne žele ni viđati. Svi su se posvađali.

Nacional: Kako iz Züricha vidite Zagreb?

– Kad se avion digne u Zürichu, istog trenutka iskopčam mozak, logiku i sve centre za ljutnju, sumnju i čuđenje tako da doletim u Zagreb potpuno miran. No smeta mi što Hrvati nisu dobri katolici. Dobar katolik radi dobro, a sve ostalo je besmisleno. Zatim, ne radiš ti dobro da zaslužiš mjesto u Raju nego da svom životu daš smisao. Kad hodam Zagrebom i gledam ljude, vidim da su svi ljuti i užasno zabrinuti. A to im nagrđuje lica koja postaju mračna tako da izgledaju kao kriminalci. Ja nisam vjernik, ali otkako sam se rodio, stalno se smijem, a na ulasku u birtiju lijepo pozdravim i pitam konobarice: “Kako ste?” One me gledaju s nevjericom, očito se pitajući je li ovaj lud. Stvar je u tome što Hrvati žive nerazumno, kao u sapunicama. Pogledajte sapunice: tamo su svi ljuti, viču jedni na druge i imaju pregršt problema jer se ponašaju nerazumno. Stalno se zaljubljuju u pogrešne osobe, koje ili već imaju muža, ili je taj novi idiot i uskoro će ih prevariti. Zatim, stalno nešto petljaju s parama, jedni drugima podvaljuju i zbog toga se mrze. To strašno sliči na Hrvatsku. Hrvatska je jedna ogromna sapunica. Jer 95 posto građana Hrvatske živi u malograđanskom svijetu sapunica i hoće više nego što može.

Nacional: Možete li to pojasniti?

– Ja ne nosim ni Guccija ni Versacea, a ne vozim ni ferrari, iako bih čak mogao, no to me ne zanima. Meni puno više od imena tih budala znače Proust, Dostojevski, Camus, Kafka, Lorca. No Hrvati su veće budale od njih jer ih kupuju. A da bi ih mogli kupiti, moraju uzeti kredit i zadužiti se, a onda ga ne mogu vraćati jer su u međuvremenu ostali bez posla. I zato postaju zabrinuti i ljuti na sebe jer su napravili tu glupost. A to su napravili zato da popune prazninu u sebi. Ja sam ispunjen čovjek i ne trebam se ničim popunjavati.

Nacional: Koliko u Švicarskoj pratite događaje u Hrvatskoj?

– Kupujem sve novine, a poslijepodne pogledam i Hrvatsku uživo te sportske emisije. Stalno se nadam da će se stanje popraviti, no vidim da se stalno ponavljaju iste gluposti i onda mi to ide na živce. Da su hrvatski političari bili na dvoru Haruna al-Rašida, svi bi odavno ostali bez glave. Njemu je Šeherezada ispričala tisuću i jednu priču i zato je preživjela tisuću i jednu noć. Ona je stalno izmišljala nove priče, a naši duhoviti političari stalno ponavljaju iste priče. Oni slabiji imaju tri priče, oni malo bolji pet, a oni najbolji imaju sedam priča, koje u različitim ciklusima i situacijama ponavljaju. Narod ima slabo pamćenje, pa im oni mogu podvaljivati iste priče.
švicarski političari

Nacional: Koliko se u Švicarskoj govori o Hrvatskoj?

– Vrlo malo. Švicarce zanima novac, profit i njihov posao. Oni čak ne vode računa o svojoj politici, jer je švicarski sustav postavljen tako da njihovi politčari mogu raditi samo za dobro naroda. U Hrvatskoj je sustav loš i političari rade samo za svoje interese i interese svoje stranke, a sustav ne žele mijenjati jer uz malo posla mogu puno ukrasti. Kad u Švicarskoj otkriju korupciju, istog trenutka svi ostaju bez položaja i više se ne mogu baviti politikom i svojom strukom.

Nacional: Koliko znate o stanju u hrvatskom kazalištu?

– Obavezno odem k Matku Ragužu u Teatar Exit, a zatim iz rodbinskih razloga pogledam Bobine predstave, koje mi se beskrajno sviđaju. To je to, autentičan teatar sa specifičnom dramaturgijom koji je izgrađen na glumcu i blizak je mom kazališnom senzibilitetu. Ne volim performanse i skakanje na glavu s petog kata. Pogledam i predstave Renea Medvešeka te ZKM-a. Na žalost, nisam mogao odlaziti u Veliku Goricu k Senki Bulić jer mi je to daleko. Dolazim u Zagreb na kratko pa moram posjetiti i prijatelje Vatroslava Kuliša, Petra Barišića i druge i otići s njima na večeru. No glumio sam u nekoliko hrvatskih predstava – “Jazzu” u Rijeci”, “Klopci” u Puli i “Velikom svjetskom teatru” u Sisku.