INTERVIEW Tim Robbins, vođa hollywoodske ljevice

Objavljeno u Nacionalu br. 462, 2004-09-21

Najpoznatiji ljevičar među hollywoodskim glumcima koji je u Veneciji predstavio film nastao prema predstavi ‘Embadded’ gdje optužuje Busha i administraciju zbog rata u Iraku

Već godinama je Tim Robbins (46) najpoznatiji ljevičar među holywoodskim glumcima i najenergičniji protivnik američkog predsjednika Georgea W. Busha i njegove politike, bio je i jedan od prvih koji su osudili američku politiku nakon terorističkog napada na New York. Njegov angažman nastavio se i ove godine, kad je napisao scenarij i režirao kazališnu predstavu “Embedded”, koja govori o ratu u Iraku. Kako bi što više gledatelja vidjelo predstavu, Robbins ju je snimio te s nazivom “Embbeded/Live” prikazao na proteklom filmskom festivalu u Veneciji, gdje je tom prilikom dao ekskluzivan intervju za Nacional.

‘Novinari su trebali optužiti Busha i zatražiti opoziv, ali to nisu napravili jer rade u dogovoru s njim. Zbog uloge medija u ratu 50 posto Amerikanaca je promijenilo mišljenje. Ne vjeruju medijima i benignim novinama jer su uvidjeli na koji su način mediji manipulirali javnošću pišući o ratu. Javnost sada na Internetu traži prave informacije.’Ne čudi što je Robbins ljevičar. Odrastao je u Greenwich Villageu, najliberalnijem dijelu New Yorka, majka mu je bila glumica a otac folk pjevač. Studirao je dramu na prestižnom fakultetu UCLA, gdje je diplomirao 1981. a zatim iste godine osnovao kazališnu grupu The Actor’s Gang. Tijekom osamdesetih naizmjence je glumio u manje zapaženim filmovima te u kazalištu, sve dok 1988. nije dobio ulogu u “Bull Durhamu”, jednom od najboljih filmova o baseballu svih vremena. Partnerica u filmu bila mu je 12 godina starija Susan Sarandon, s kojom se iste godine oženio i s kojom ima dvoje djece Milesa Guthrieja i Jacka Henryja. U devedesetima je Robbins postao jedan od najpoznatijih hollywoodskih glumaca zahvaljujući ulogama u filmovima “Caddilac Man”, “Igrač”, “Kratki rezovi”, “Iskupljenje u Shawshanku”, “Ništa za izgubiti”, i “Arlington Road”, ali je istovremeno počeo i režirati. Prvi njegov film bila je politička satira “Bob Roberts”, a u drugom, “Odlazak u smrt” 1995., omogućio je supruzi Susan Sarandon da dobije Oscara za najbolju glumicu, dok je on bio nominiran za Oscara za režiju. Ove je godine trijumfirao osvajanjem prvog Oscara u karijeri i to za sporednu ulogu u filmu “Mistična rijeka”.

Izvan filma, Tim Robbins velik je ljubitelj hokeja, koji je aktivno igrao u mladosti, i velik je navijač New York Rangersa. Uživo izgleda kao i u filmu, naoko sporo i pospano, ali kad treba govoriti protiv politike Georgea W. Busha, Robbins postaje vrlo glasan i ciničan.

NACIONAL: U izjavi danoj u povodu filma “Embedded/Live” pitate se je li to kazalište, igrani film ili dokumentarac. Što ste vi u tom slučaju, kazališni redatelj koji donosi djelo gledateljima filma, filmski redatelj ili političar? – Definitivno nisam političar niti to želim biti. Za sve ostalo još uvijek nisam siguran. Uvjeravam se da je to film, napravljen je filmskim metodama. Zove se “Embedded/Live”, to je događaj koji se uživo prenosi, filmska snimka kazališnog događaja, ali još uvijek ne znam kako funkcionira na velikom platnu, kako ću ga distribuirati i hoće li bolje funkcionirati na DVD-u. Dovršio sam ga doslovce prije dva tjedna, nikom ga još nisam prikazao i nakon prvih projekcija na festivalu u Veneciji očekujem razgovore o filmu. Razgovarat ću s ljudima kako bi bilo najbolje distribuirati film u Americi, kako da imam nadzor nad cijelim procesom.

NACIONAL: Jeste li se odlučili na predstavljanje kazališne predstave kroz film jer ste se bojali da će je u suprotnom vidjeti samo publika u New Yorku i Los Angelesu? – Kad smo došli do posljednje predstave, odlučio sam se na snimanje filma. Tada nisam znao da ćemo nakon festivala u Veneciji održati predstavu u Londonu. Dakle, sve je bilo uvjetovano reakcijom publike. Kada smo postavili predstavu, namjeravali smo je igrati samo tri tjedna. Međutim, nakon prvih reakcija publike rekli smo sami sebi “neće nas zaustaviti”. Znali smo da se nećemo zaustaviti na samo tri tjedna igranja u kazalištu jer su već prva iskustva bila iznimno intenzivna. U prvim trenucima nismo znali je li predstava dobra ili ne, ali smo osjećali da je u tom trenutku bilo nužno da je izvedemo. Ta se nužnost nastavila tako da smo odlučili da predstavu prenesemo na film i počnemo je prikazivati u američkim kinima tijekom listopada. Shvatili smo da predstava do tada neće izgubiti važnost i da će i tada imati znatan utjecaj na publiku. Sjećam se da prve kritike u Los Angelesu nisu bile najbolje, ali je već sutradan predstava bila rasprodana za sljedeća dva mjeseca. Telefoni su počeli zvoniti, a mi smo rekli samima sebi “jebo te, napravili smo nešto što ljudi doista trebaju vidjeti”. Zbog te zainteresiranosti produžili smo igranje predstave na četiri mjeseca nakon čega smo se preselili u New York. Tamo su prve kritike bile još gore nego u Los Angelesu, glavni mediji su nas pokopali, ali ljudi su nastavili dolaziti na predstavu koja je neprestano bila rasprodana. To se događalo sljedeća četiri mjeseca. Dolazile su supruge vojnika koje su plakale nakon predstave i zahvaljivale nam na priči koju smo ispričali. Dolazili su novinari koji su izvještavali iz Iraka poput Johna Simpsona s BBC-ja, koji nam je rekao kako je više istine o ratu u Iraku izrečeno kroz ovu predstavu nego kroz sve novinske tekstove. Zbog njihovih smo mišljenja nastavili igrati i na kraju snimili i film. Bez te podrške, bez te kinetičke energije koju smo osjetili iz publike, ništa ne bi bilo moguće i predstava bi davno propala. Naša prvotna ideja nije bila prikazati predstavu što većem broju ljudi, ali osjetili smo da se događa nešto zbog čega trebamo nastaviti. Bio sam na sceni i osjetio to.

NACIONAL: Rekli ste da su vojnici plakali u vašem naručju nakon što su vidjeli predstavu. – To je bilo na premijeri u Los Angelesu. Predstava je igrana u malom kazalištu s 30 sjedećih mjesta, kasnije smo se preselili u dvoranu s više od 100 mjesta. Tijekom predstave čuo sam naricanje u publici i upitao se “ma tko to pretjeruje s reakcijama” tražeći tu osobu u mraku dvorane. Mislio sam da je neka žena, ali nakon predstave shvatio sam da se radi o vojniku s desetogodišnjim stažem. Njegovi najbolji prijatelji bili su u tom trenutku u Iraku i predstava ga je strašno pogodila. Pao mi je u naručje, a ja sam ga tješio. Na taj su način poruke dolazile do nas, istina je dolazila na vidjelo, glumci iz predstave to su vidjeli. Tada smo shvatili da uopće nije bitno što će mediji napisati o nama. TV kuća Fox News nas je napala, neki mediji su koristili nevjerojatne riječi kad su nas napadali, znali smo da se ne trebamo osvrtati na to. Sada se samo trebamo pripremiti na nove napade nakon prikazivanja ovog filma.

NACIONAL: Vaši prethodni redateljski radovi, kao “Bob Roberts” i “Odlazak u smrt”, imali su jaku političku poruku. Vjerujete li da takav način slanja političkih poruka može promijeniti mišljenje publike? – Mislim da će dio publike oduševljeno prihvatiti takve poruke, a dio će ih mrziti. Neka sami odluče u kojem će smjeru krenuti. Činjenica je da sada u Americi sve veći broj ljudi, govorimo o milijunima i milijunima, mijenja mišljenje. Mislim da je rat u Iraku, način na koji je došlo do rata i uloga medija u tom ratu natjerao 30, 40 ili 50 posto Amerikanaca na promjenu mišljenja. Oni ne samo da više ne vjeruju medijima u Americi, oni više ne vjeruju ni benignim novinama, jer su uvidjeli na koji su način mediji manipulirali javnošću pišući o ratu. Javnost sada na Internetu traži prave informacije o ratu u Iraku. To ujedno objašnjava zašto je film Michaela Moorea “Fahrenheit 9/11” zaradio 120 milijuna dolara u Americi. Američka javnost traži prave informacije i pritom zna da ih neće dobiti od američkih medija. Dokumentarac Michaela Moorea nije jedini, snimljeno je niz dokumentarnih filmova na istu ili sličnu temu i vrlo su gledani u većim američkim gradovima. Ništa čudno, u Americi postoje kabelske televizije s 500 programa, a nigdje nema programa s dokumentarnim filmovima tog tipa. Cijela je ta situacija vrlo ohrabrujuća jer pokazuje da ljudi odbijaju pristati na standardan način dobivanja informacija. Sada sve više i više ljudi shvaća da su nas prije početka rata varali.

NACIONAL: Mislite li da John Kerry može pobijediti Georgea W. Busha na izborima? – Ne znam. Čuo sam da je došlo do 10-postotne promjene u korist Busha, ali u to ne mogu vjerovati. Kako je to moguće? Naša je zemlja tako polarizirana, tako podijeljena i nitko mi ne može reći da je u jednom trenutku odnos snaga bio 50-50, a onda su u samo jednom tjednu milijuni ljudi odlučili promijeniti mišljenje. Ne vjerujem u to kao što ne vjerujem u bilo kakvu informaciju koju pružaju američki mediji. Zašto bih im vjerovao? To je kao da vas žena prevari jednom, oprostite joj, a onda vas prevari još jednom, a vi joj i dalje vjerujete i opraštate joj. Ma čekajte malo, pa vi ste u velikim problemima. Bili smo izdani, bile su nam servirane laže informacije, pa zašto bih sada vjerovao da Bush ima 10 posto prednosti?

NACIONAL: Je li vam ovogodišnje osvajanje Oscara za ulogu u filmu “Mistična rijeka” omogućilo da se više bavite onim što želite pa tako i ovom kazališnom predstavom? – To je bilo nekoliko najčudnijih mjeseci u mom životu. U samo nekoliko mjeseci dobio sam nekoliko nagrada za ulogu u filmu “Mistična rijeka”, a upravo u to vrijeme predstava “Embedded” trebala se početi igrati u New Yorku. Morao sam biti na probama, ali nisam želio uvrijediti nikoga nedolaskom na primanje nagrade. Zato sam nakon proba znao sjesti u avion, doletjeti iz New Yorka u Los Angeles, primiti nagradu i odmah krenuti nazad. Tako je bilo i s dodjelom Oscara. Vratio sam se u New York, stavio statuu na pozornicu, a glumci su se igrali s njom. Moj odgovor je, dakle, da osvajanje Oscara nije promijenilo ništa u mom životu. Divno je biti nagrađen, ali mi Oscar nije pomogao da nađem financijere za film “Embedded”.

NACIONAL: Mislite li da film Michaela Moorea “Fahrenheit 9/11” može osvojiti Oscara? – Ne znam, ne bih bio iznenađen da ga osvoji. Mislim da film “The Corporation” treba osvojiti Oscara za najbolji dokumentarni film. To je nevjerojatan film, film koji vam doista otvara oči.

NACIONAL: Iako vas javnost smatra glumcem koji odbija igrati po ustaljenim pravilima, mislite li da film “Embedded” može nauditi vašoj karijeri? – Ispričat ću vam nevjerojatan događaj. Bio sam gost na CNN-u u emisiji čiji su voditelji navodno liberalni, ali smatram da su konzervativci. Gostujući na CNN-u kritizirao sam tu televiziju, rekao sam da je frustrirajuće vidjeti kako sada objavljuje vijesti koje sam ja saznao ili čitao o njima još prije godinu i pol dana. Kako emisija nije išla uživo, mislio sam da će taj dio naknadno izbaciti, ali ljudi su me uvjeravali da se to neće dogoditi. Emisija je emitirana nakon četiri dana, toliko im je trebalo da pobacaju sve moje nezgodne izjave. K tome, tijekom emisije, u trenucima kad sam govorio, na ekranu su se pojavile riječi, pisane velikim slovima, “uvijek kontroverzan”. Dakle, moguće je da će ovaj film nauditi mojoj karijeri, ali ja tu ništa ne mogu. Logično razmišljajući, ljudi bi mogli reći “zašto da mu pomažemo, da bi nas napadao?”. Pritom mislim na medije. “Embedded” je dijelom posvećen novinarstvu spremnom na kompromise. Razgovarao sam s jako dobrim novinarima koji su također razočarani i povrijeđeni, poput Waltera Cronkitea, i koji smatraju da se događaju sramotne stvari. Pitanje je imamo li želudac da sve to izdržimo.

NACIONAL: Neki američki mediji nedavno su ipak priznali da su objavljivali pogrešne informacije vezane za rat u Iraku. – New York Times to je priznanje objavio na stranici 28 ili tako nešto, i to u tri retka. Rekli su “da, sjebali smo”. Ne mislim da je to znak da će se novinarstvo u Americi promijeniti. Pogledajmo koliko su mjeseci, godina potrošili, koliko su novinskog prostora potrošili, koliko su sati na televiziji potrošili na slučaj Billa Clintona i Monice Lewinsky i na činjenicu da je on lagao. Tražili su njegov opoziv, optužili su predsjednika Amerike zbog laganja, što je učinio kako bi spasio vlastiti brak. Većina ljudi isto bi tako lagala, rekli bi da nisu spavali s drugom ženom. Sada imamo predsjednika koji je lagao o oružju za masovno uništavanje, koji je manipulirao obavještajnim informacijama o atomskoj bombi sugerirajući da je Saddam Hussein namjerava napraviti, koji je lagao o vezama Al Qaede i Iraka, a laže i danas, gotovo tisuću američkih vojnika je poginulo, 15 tisuća iračkih civila je mrtvo, tisuće i tisuće ranjeno, terorizam je u usponu, Amerika je demonizirana, svijet je sve nesigurniji. Zar sve te laži ne zaslužuju podizanje optužnice? A laganje o oralnom seksu zaslužilo je optužnicu. Američki novinari trebali bi optužiti Busha i zatražiti njegov opoziv. Nisu to napravili jer su njegovi istomišljenici, rade u dogovoru s njim. Postoji izvještaj organizacije Media Watch Guard, koja je promatrala medije dva mjeseca prije početka rata u Iraku. Promatrali su goste na vijestima TV-stanica CBS, ABC, NBC i tako dalje. Oko 580 gostiju bilo je za rat, bili su to navodni vojni eksperti, a samo trojica bila su protiv rata. A u to vrijeme američka javnost bila je podijeljena 50-50 oko rata. To vam pokazuje što se stvarno događalo.

NACIONAL: Kakav utjecaj svog filma na publiku očekujete? – Ne znam, samo se nadam da će ga ljudi pogledati. Film ih može natjerati na razmišljanje, može ih raspizditi, rasplakati, pokrenuti u nekom smjeru.

NACIONAL: Mišljenja ljudi teško je mijenjati, možete očekivati da će vas kritizirati kao i Michaela Moorea, a podržavat će vas oni koji su vas i prije podržavali. – Ne bih se složio s vama, ne mogu se generalizirati stvari. U New Yorku postoji puno demokrata i liberala koji podržavaju rat u Iraku. U New Yorku je svake večeri bilo 20 posto gledatelja u publici koji razmišljaju drukčije od nas, ali mi volimo i tu publiku. Moraš poštovati ljude koji se ne slažu s tobom. Neka vide naš predstavu i onda razgovaraju s nama. Imam prijatelje s kojima se ne slažem u političkim razmišljanjima, ali volim čuti njihovo mišljenje i razgovarati s njima.

NACIONAL: Možete li prokomentirati terorizam u svijetu, posljednji teroristički napad Čečena u Rusiji? – Nema riječi kojima bih opisao zlo koje je to napravilo. Moraš postaviti pitanje što je terorizam i kako se boriti protiv njega. Radi se o jebenom zlu, jer oni su namjeravali usaditi strah u glavu svakog roditelja. Sad će svaka majka i svaki otac diljem svijeta razmišljati kad budu vodili dijete u školu, razmišljat će je li im dijete sigurno. Strah je u glavi svakog roditelja. U središtu je terorizma psihološka taktika, a ne možeš se boriti protiv psihološke taktike tako da je napadaš. Napadajući Irak proizveli smo još više terorista. Dali smo im priliku da se obuče. Ako pobijediš psihološku taktiku, pobijedio si terorizam. Zar mislite da Čečeni vjeruju da će dobiti nezavisnost ubijajući djecu? Ne, naravno, oni šalju poruku svijetu, tu se radi o čistom fašizmu. No fašistički um nikad neće pobijediti demokratsko slobodno društvo jer će ljudi uvijek odabrati slobodu. Znači, fašistički um želi pobijediti slobodan način razmišljanja i to tako da širenjem straha pretvara ljude u fašiste. Ako mi budemo postupali na isti način, ako ne budemo poštovali međunarodne zakone, ako limitiramo osnovna ljudska prava, ako u Guantanamo Bayu zatvaramo ljude i dvije im godine ne damo odvjetnika, ako se počnemo pretvarati u ono što su oni, onda gubimo. Ako nas teroristi pretvore u fašiste, oni su pobijedili.

NACIONAL: Zašto u filmu “Embedded” napadate mnoge ljude iz američke vlade a nešto manje Georgea Busha? – Zato što vjerujem da je Bush lutka na koncu. Uostalom, nikoga nisam spomenuo imenom i prezimenom, osim novinara Roberta Novaka koji je to i zaslužio. Dicka Channeyja ne spominjem imenom i prezimenom već samo kao dick (kurac) jer to on i jest.

NACIONAL: Film ste posvetili Joeu Strummeru, preminulom pjevaču grupe The Clash. Koliko ste bili bliski sa Strummerom? – Susreli smo se samo dva puta, ali ga nikad nisam bolje upoznao. On je umro neposredno prije nego što sam počeo pisati scenarij za “Embedded”, ali njegova me je smrt strašno pogodila. The Clash su me podsjećali na moju mladost, kad smo pokrenuli kazališnu grupu. Svi smo bili punkeri, htjeli smo imati punkersko kazalište, željeli smo se baviti ozbiljnim temama ne zaboravljajući da je sve to zabava. The Clash su bili briljantni glazbenici, pjesme poput “Spanish Bombs” tjerale su te na razmišljanje, bavili su se ozbiljnim temama, ali u jezgri svega uvijek je ostajao čisti rock’n’roll.

Komentiraj