INTERVIEW Stipe Božić – osvajač najviših svjetskih vrhova

Objavljeno u Nacionalu br. 418, 2003-11-19

Jedan od najboljih svjetskih alpinista koji je osvojio najviše vrhove na svim kontinentima, a na Mount Everest popeo se dvaput

“Knjigu sam napisao jer sam svoj doživljaj planinskih ljepota i iskustvo koje sam stekao na ekspedicijama po najvišim vrhovima svijeta želio podijeliti s drugim ljudima”, kaže Stipe Božić (52), Splićanin, europski alpinistički prvak i jedan od najboljih svjetskih alpinista, te snimatelj i autor nekoliko dokumentaraca, koji je čak dva puta bio na Mount Everestu, najvišoj planini na Zemlji. Osvajanje Mount Everesta nekad se u alpinističkim krugovima svijeta tretiralo kao krajnji doseg ljudskih mogućnosti, a danas se smatra respektabilnim uspjehom koji postižu samo najbolji.

‘Kad sam se drugi put penjao na Mount Everest 1989. lakšim smjerom, toliko sam se nahladio da sam počeo halucinirati, a neke stvari sam i zaboravio’ Stipe Božić, alpinist koji se 85. popeo na najvišu planinu na svijetuU autobiografiji “Sedam vrhova” u izdanju zagrebačkog Profila, raskošno ilustriranoj knjizi velikog formata od 250 stranica, Božić je opisao svoja najzanimljivija iskustva koja je stekao u tijeku dramatičnih ekspedicija na Mount Blanc, zatim najviše azijske vrhove na Himalaji ? Annapurna, Kangchenjunga, Aconcagua, te po planinama na ostalim kontinentima ? Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Antarktici i Sjevernom polu. Posebnu je pažnju posvetio poginulim penjačima, svojim kolegama, čija ga je smrt, kaže, vodila u daljnje ekspedicije.

Božić je bio 85. čovjek koji se popeo na Mount Everest, a danas se ta brojka popela do 1500. Kao što otkriva u knjizi, u svijet alpinizma uveli su ga alpinisti iz Planinarskog društva “Mosor”, a učitelj mu je bio Vinko Maroević, brat pjesnika Tonka Maroevića, također alpinist. Završio je tehničku školu, u drugom je braku s Verom Božić, građevinskom inženjerkom, i ima troje djece ? sina i dvije kćeri.

NACIONAL: Zašto ljudi žele stići do najviših planinskih vrhova? Što vas uporno vuče gore? – Neki od prvih alpinista na to su pitanje odgovorili ovako: Zato što je planina ? tu. No mislim da je razlog prije svega u dječačkim snovima i znatiželji da se sazna što se nalazi iza planina. Poslije se počneš odmjeravati sa sobom i drugim dječacima i pokušavaš saznati možeš li se popeti na visoko stablo ili preplivati rijeku. Dakle, riječ je o istraživačkom duhu i želji da se prijeđu granice i upozna novo i nepoznato. To je poslije vodilo istraživače poput Magellana koji je oplovio svijet, Columba koji je otkrio Ameriku ili Marca Pola koji je stigao čak do Kine. Tu je i želja za nadmetanjem sa samim sobom, s prirodnim silama, a u konačnici i s drugima. I to te izaziva da se trudiš sve više i da želiš postati najbolji na svijetu. Osim toga, lijepo je biti na planinskom vrhu, upoznati nove ljude i poslije o tome pričati.

NACIONAL: Opisujući osvajanje Mount Blanca 1985. rekli ste da je bivak u stijeni penjačima najveća mora. Zašto? – Možete li zamisliti da ste u gradu bez ijednog prijatelja, da ne možete naći sobu u hotelu, da večeras nećete spavati u krevetu nego na klupi? E, to su Bahami prema onome što vam se događa u bivku na visini većoj od 8000 metara. No, uz pripremu, poznavanje vlastitog tijela i prirodnih pojava, može se prebroditi spavanje na stijeni. Za izolaciju od hladnoće koristi se sve što je pri ruci ? noge se uvlače u naprtnjaču, sjeda se na uže, a cijelu se noć dršće jer tako mišići rade i proizvode toplinu. Tako je bilo dok sam se penjao na Grandess Jurasses, južnu stranu Alpa. To su vrlo teške noći, duge kao cijeli život, odbrojavaju se minute, uopće se ne spava i to je dobro, jer onaj tko zaspi može izgubiti tjelesnu toplinu i umrijeti ? nastupa bijela smrt, kažu najljepša od svih smrti, počinje se halucinirati i sve postaje paperjasto, toplo, a hladnoća se više ne osjeća. Srećom, penjanje na Matterhorn, jedan od vrhova Mount Blanca, ispenjao sam bez bivaka.

NACIONAL: Jeste li i vi bili nadomak bijele smrti? – Mnogo puta sam bio u smrtnoj opasnosti, čak i na treninzima na Marjanu, primjerice, ako padnete s visine od deset, petnaest metara, možete umrijeti. Kao penjač permanentno ste u smrtnoj opasnosti, ali baš vam to daje snagu da se s time naučite hrvati. Kad dobro procijenite i uspijete prebroditi opasnost, preplavi vas osjećaj sreće i zadovoljstva koji se ne može ni sa čim mjeriti. No i rizik mora imati granice, osobito na Himalaji. Kad sam se drugi put penjao na Mount Everest 1989. lakšim smjerom, toliko sam se nahladio da sam počeo halucinirati, a neke stvari sam i zaboravio. To se događa zbog toga što ste cijelo vrijeme izloženi nadljudskim naporima i danonoćnom trošenju energije. Ne spavate, iscrpljeni ste, rijedak zrak dodatno utječe na moždane stanice tako da mozak počne sporije raditi i vi drukčije percipirate stvarnost. Nisam strašno halucinirao, ali sam bio svjestan da sam bio drukčiji nego u svakodnevnom životu. U takvim trenucima održava vas uvjerenje da vi to možete i morate, jer čim počnete sumnjati, gotovi ste.

NACIONAL: Koje sposobnosti i karakterne osobine mora imati dobar alpinist? – Mora biti fizički spreman i znati se penjati, a uz to mora imati veliko strpljenje i čekati svoju priliku. Također mora biti jako uporan i karakterno čvrst. Mora imati veliku volju za penjanjem i snagu, a planine ga moraju vući i izazivati.

NACIONAL: Snimate od 1975., kada ste za TV Sarajevo snimali dokumentarac “Hindukush ‘75” o usponu na vrh Noshaq? – To je bila moja prva, prava i neponovljiva Odiseja. To se gorje, visoko 7492 metara, nadovezuje na Karakorum i Himalaju, a do podnožja planine putovali smo automobilima i kombijima 25 dana. Putovanje je bilo vrlo dojmljivo, a pothvat opasan. Nitko od nas nije imao iskustva s tako dalekim putovanjima i opasnim planinama, no uspjeli smo. To nam je bila odskočna daska za buduća himalajska putovanja.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni suradnjom s HTV-om? – Kad sam 1979. išao na Mount Everest po zapadnom grebenu, također sam uzeo kameru, ali nisam bio službeni snimatelj ekipe. Tada mi je vođa ekspedicije Tone Škarja, iskusni himalajac, rekao da kameru mogu ostaviti ako mi bude smetala, jer sam prije svega došao kao penjač. Činilo mi se strašnim da ostavim kameru u snijegu, bez kamere ja sam ? ništa, ni pola uspjeha. Nosio sam je cijelo vrijeme, sve do vrha, snimao cijelu ekspediciju, a to mi je poslije odredilo život. Moja dokumentarna serija “Sedam vrhova” prikazana je u brojnim zemljama. I danas radim na HTV-u kao redatelj na posebnim projektima, no na tu kuću imam puno pritužbi. Naime, nisam zadovoljan s uvjetima rada: mogu puno više raditi nego što mi taj sustav omogućava i to me žalosti. To je hrvatski sindrom. Puno ljudi odlučuje o onome što vi radite, a to nikada nisu vidjeli i ne zanima ih, zapravo, još im je draže da ništa ne radite.

NACIONAL: Osvojili ste gotovo sve najviše vrhove svijeta, od himalajskih do onih u Africi, Australiji, Europi, Južnoj Americi, na Aljasci i Antarktici. Koji vam je bio najteži? – Mount Everest je fizički i psihički sigurno najteži vrh, ali možda je tehnički najzahtjevniji uspon po južnoj stijeni Lhotsea. Godine 1981. nismo se uspjeli popeti na taj vrh, naime riječ je o strmom i opasnom kamenom zidu visokom tri tisuće metara, koji završava na 8500 metara. Uspio sam se popeti na 8150 metara, a zadnjih stotinu metara prešao sam sam. To je bilo proglašeno neuspjehom, iako smatram da je to jedan od mojih najvećih uspjeha na Himalaji. Možda najveći.

NACIONAL: Pretpostavljam da na vrhovima planina viših od 8000 metara osjećate začudnu povezanost s prirodnim silama. Od kojeg vam je osvojenog vrha najviše zastao dah zbog ljepote prirode? – Teško je izdvojiti samo jedan vrh, svi su čarobni. No možda su to ipak antarktički pejzaži i vrhovi, primjerice, Mountaeri i Mount Vinson. Nisam mogao vjerovati da postoji nešto tako izolirano, daleko, pusto, netaknuto, lijepo i snažno. To me impresioniralo i bilo mi je drago što na Zemlji postoje takvi izolirani predjeli, koji će još dugo ostati čisti i netaknuti, bez prometnica i onečišćenja. Bio sam sretan kad sam vidio tu iskonsku snagu i ljepotu, vjerojatno onakvu kakva je nekad bila cijela Zemlja.

NACIONAL: Spomenuli ste u knjizi da je planina vaš najveći učitelj, koji vas je naučio zašto je važan strah. Je li vas naučio i drukčijoj komunikaciji? – Saznanje da vas prirodne pojave poput strmina, hladnoće i leda mogu ubiti prisiljava vas da osjetite strah, blizinu smrti i da se zbog toga više pazite. Alpinist ne smije dopustiti da ga strah obuzme, ali ga mora naučiti koristiti kao upozorenje, primjerice, strah ga upozorava na veliku opasnost ispred njega. Planine vas uče drukčijoj komunikaciji i pojednostavljenom načinu života. Kad se penjete prema vrhu, uvijek se koristi najkraći i najjednostavniji put, i svi se moraju ponašati u skladu s prirodnim pojavama. Na planini nema razloga za laganje, ili za izmotavanje, jer to nije svrsishodno i može biti pogibeljno. Ako nekome niste pomogli, to se odmah prozre. Priroda vas uči čovječnosti i prirodnosti – da trebate biti onakvi kakvi jeste.

NACIONAL: Kaže se da Himalaja mijenja ljude. Kako je vas promijenila? – To nije politika i vi na planini ništa ne kupujete i ne prodajete pa nema razloga za glumatanje ili za ponavljanje gradskih navika. Na planini shvatite da se ljudi u gradovima previše bave nebitnim sitnicama i da robuju stvarima. Naučio sam razlikovati bitno od nebitnog, pojednostavnio sam komunikaciju, izbacio suvišno iz života, a uz to bolje prozirem ljude, uočavam laž i više cijenim ljudskost. No na planini, osobito noću, uvidite kako ste krhko i nezaštićeno biće, a ta spoznaja uvelike utječe na vaš život.

NACIONAL: Na Kilimandžaru ste bili sa svojom suprugom Verom? – To joj je bio prvi veliki vrh. Kad smo za televizijsku seriju “Sedam vrhova” pripremali putovanje, rekao sam joj da može izabrati bilo koju planinu, a ona je izabrala Afriku i Kilimandžaro. Ona nije alpinistica, ali se popela do samog vrha Kilimandžara. Bilo joj je teško, ali je također izjavila da joj je to bilo jedno od najljepših životnih iskustava.

NACIONAL: Cijela knjiga isprepletena je tragičnim smrtima vaših kolega, od Ang Phua do prijatelja iz Slovenije, te poznanika iz ostalih zemalja. Također, spomenuli ste i kasnija stradanja penjača u helikopterskim i automobilskim nesrećama. Kako ste se nosili s tim tragedijama? – Obično kada se dogodi neka nesreća u planinama, osobito prijatelju kojeg ste voljeli, izgleda kao nepremostiva prepreka. Nakon toga puno puta sam rekao sebi da se više nikada neću vratiti na planinu i da je to kraj moje penjačke karijere. No čovjek u takvim trenucima ne uzima u obzir vrijeme koje ipak sve liječi. Vrijeme nam pomaže da se bistrije osvrnemo na putovanje, penjanje i cijeli svoj život i da promislimo o tome što bi taj naš prijatelj da je živ volio da mi radimo: da sve ostavimo ili da nastavimo dalje, tamo gdje je on stao? Nakon toga, obično nastavimo od mjesta nesreće i popnemo se do vrha.

NACIONAL: Koliko ta putovanja stoje i kako se skuplja novac? – Srećom, nikada nisam imao problema s novcem jer sam uvijek bio u klupskim ili nacionalnim ekspedicijama. Također, nisam bio frontmen za skupljanje novca. No na prvim ekspedicijama prije 20 ili 30 godina bilo je jako teško jer nitko nije htio dati novac za takva putovanja i zbog toga su ekspedicije uvijek bile u kombinaciji s marketingom. Kod mene je bilo drukčije: zahvaljujući mojoj kameri i pisanju, te dokumentarcima, mogao sam ići kamo sam htio. Novac se prikuplja od sponzora ili izdvoji iz vlastitog džepa, a država ništa ne daje. Procjenjujem da ekspedicija za Mount Everest po članu stoji najmanje 50 tisuća dolara, uz pretpostavku da se ne unajmljuju profesionalni nosači i vodiči koji poberu najveći honorar.

NACIONAL: Koliko dugo pripremate ekspediciju? – Ovisno o cilju. Za ekspediciju na Mount Everest mogu spakirati ruksak i odmah krenuti. No ako je cilj nepoznat, znači, vrh na koji se penjem iz smjera iz kojeg se do sada nije išlo, tada se mora ići u istraživanje, izviđanje, zatim se priprema tim, osobito ako nije iskusan. Zapravo, za to sve bi trebalo najmanje dvije godine. Ako je tim uigran i ako se zna kamo se ide, dovoljno je nekoliko mjeseci.

NACIONAL: Trenirate li vi i tijekom godine za ekspediciju, odlazite li na kondicijske treninge? Odnosno, je li vam penjanju podređen svakodnevni život? – Nastojim da moj život ne bude podređen penjanju i ekspedicijama, jer mislim da je to moj hobi, kao što je nekome kuglanje ili golf. Zato nikada nisam imao ambicija da budem gorski vodič, iako sam položio ispit za učitelja skijanja. Mislim da čovjek ne smije dopustiti da ga u potpunosti obuzme njegov hobi. Treba imati odmak i raditi nešto drugo, pa će mu onda hobi biti slađi ako će se njime baviti samo tijekom vikenda. U zadnje vrijeme volim se penjati i po manjim stijenama, primjerice na Marjanu, ali uglavnom se to svodi na vikend. Ima onih ozbiljnijih, koji se penju svakodnevno, no ja nisam jedan od njih.

NACIONAL: Vi ste član kluba “Mosor” koji ima dugu tradiciju, no ipak je neobično da se Dalmatinac s mora vine u visine. Što je bilo presudno za vašu odluku i ljubav prema planinama? – Planinski penjač istraživač se rađa. Može se i kasnije utjecati, ali mislim da se penjač ipak postaje rođenjem. No mi smo u Splitu imali dugu tradiciju penjanja, primjerice, pjesnik Tonko Maroević, autor pogovora u mojoj biografiji, bio je penjač, a njegov brat bio je moj učitelj. Oni su širili penjačku kulturu koju sam ja samo naslijedio. Nije bilo teško zabiti gol u moje vrijeme kada su mnoge stvari oni već pripremili, iako tada šira javnost o penjanju nije znala tako puno kao danas.

NACIONAL: Što se najviše promijenilo od vaših alpinističkih početaka prije 25 godina u odnosu na današnje vrijeme, kada su Himalaje komercijalizirane, kako pišete, i izgledaju poput autoceste? – Na Himalaji ima više od tisuću vrhunaca viših od sedam tisuća metara, 14 ih je viših od osam tisuća metara, a na samo jednom ili dva vlada gužva. Ostali niži vrhovi slabije su posjećeni i nema velikog zanimanja za njih. Najviše ljudi zanima se za Mount Everest – svi koji žele oboriti neki rekord ili napraviti alpinistički pothvat žele se popeti na Mount Everest, najveći vrh svijeta. Oni unajmljuju profesionalne vodiče, rašire logistiku, rastegnu užad od podnožja do vrha, podignu logore gdje ih čekaju Šerpe koji kuhaju hranu i to sve izgleda kao safari na krovu svijeta. Naravno, zbog toga se polako gube šarm i ljepota koji su vladali sedamdesetih godina na azijskim vrhovima, u doba kada smo se mi počeli baviti penjanjem. U to vrijeme uopće nije bilo odgovarajuće opreme, mi smo naručivali cipele i šatore od privatnika, koji su ih izrađivali po mjeri, a danas se sve može kupiti u specijaliziranim trgovinama. No zavidan je uspjeh što se toliko puno ljudi želi popeti na vrh. Do sada ih se sveukupno na Mount Everest popelo 1500, a ja sam bio 85. Tješi me što još postoji puno vrhova za koje nema velikog zanimanja i što se na njih mogu penjati u miru.

NACIONAL: Planirate li osvojiti još neki novi vrh? – Htio bih se popeti na Mount Tyree, drugi po visini vrh na Antarktiku. Kad bih to uspio, postao bih prvi čovjek na svijetu koji bi imao po dva najviša vrha na svakom kontinentu. Za to mi treba oko 30 tisuća dolara, ali za to nisam spreman klečati ni pred kim pa ako ih ne skupim, neću ni ići.

Biografija

-1951. godine rođen u mjestu Zavojani kod Biokova
-1975. godine snimio prvi dokumentarac za TV Sarajevo “Hindush ‘75” o prvoj himalajskoj ekspediciji na Hindush, a kasnije snimio seriju “Sedam vrhova”
-1979. godine osvojio po prvi puta Mount Everest sa zapadne strane kao 85. čovjek na svijetu
-1984. ekspedicija na Manaslu
-1989. godine popeo se drugi puta na Mount Everest
-1992. uspon na Annapurnu
-1997. Mount Mc Kinley na Antarktici
-2003. objavio autobiografiju “Sedam vrhova” u izdanju “Profila”

Prvi put se na Mount Everest, krov svijeta, popeo 1979. zapadnim grebenom, što do tada nikome nije uspjelo. Drugi put ga je osvojio 1989. U ekspediciji je sudjelovalo 24 penjača iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te liječnici, novinari i 20 Šerpa. Imali su 18 tona opreme, a penjali su se 40 dana.

NACIONAL: Pišući o putovanjima Tibetom, dali ste najsažetiju i najjednostavniju definiciju budizma, a susreli ste i Dalaj lamu. Koji je vaš stav o budizmu? – To je religija koje se mnogi boje, možda s razlogom, od koje mi možemo puno naučiti. Budizam ni od koga ne traži da prijeđe sa svoje religije na budističku, ja sam katolik po tradiciji, no nisam praktički vjernik. Budizam je dokaz kako se miroljubivim sredstvima mogu postići veliki ciljevi. Zato je susret s Dalaj lamom jedna od mojih najdražih uspomena. Sreo sam ga u Splitu i tada sam mu rekao kako sam bio u Potali, kraljevskoj palači u Tibetu gdje bi on trebao biti. Fascinirao me zato što je jednostavan i pristupačan čovjek, a istodobno je vrlo mudar i pun razumijevanja.

Komentiraj