INTERVIEW: Robert Knjaz – otkvačeni voditelj inspiriran stripovima

Objavljeno u Nacionalu br. 482, 2005-02-08

Robert Knjaz je jedini televizijski autor za čiji su se angažman borile sve televizije i čije su se emisije emitirale na OTV-u, HTV-u i RTL i koje su pohvaljene i od publike i od kritike, a posljednjom emisijom ‘Mjenjačnica’ na RTL-u dokazao je da njegov poseban humor i dalje privlačan publici: za Nacional govori o vrijednostima običnih ljudi, vedrim Amerikancima, odlasku s HTV-a i uzoru Dubravku Matakoviću

Robert Knjaz jedini je televizijski autor i voditelj za čiji su se angažman borile sve televizije u Hrvatskoj, čije su emisije prikazivane i na OTV-u i na HTV-u i na RTL-u i gotovo su sve dobivale pohvale, i publike i TV kritičara. Jedna od rijetkih duhovitih osoba na hrvatskim TV postajama svojom je posljednjom emisijom “Mjenjačnica”, koja se prikazuje na RTL-u, dokazao da njegov smisao za humor nije nestao i da je publici i te kako privlačan. U ovosezonskom izdanju koncept je naoko vrlo jednostavan: život poznate osobe kao što je tenisač Goran Ivanišević ili pjevačica Indira Mujkić zamijenite životom smetlara ili građevinskog radnika, začinite pitanjima Roberta Knjaza i dobili ste “Mjenjačnicu”.

GLAVNI POTPIS Knjazova emisija ‘Zaleđe’ na OTV-u je 1998. dobila nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju talk show emisiju, ubrzo je emitirana na HTV- u kao ‘Svlačionica’, a 2004. Knjaz prelazi na RTL gdje je snimio reportažu ‘U paklu Portugala’ i pokrenuo novi projekt ‘Mjenjačnica’ LEAD ‘Severina je najprije pristala, pa odbila. No kad sam joj nakon mjesec dana poklonio goblen ‘Jeleni na pojilu’, pustila je suzu i prihvatila’ LEAD ‘Sa žirijem me je povezivala ljubav prema Zagoru, komandantu Marku i Texu Vileru, a u to sam se vrijeme i češljao kao Veliki Blek’ LEAD ‘Jedan je od najduhovitijih ljudi u ovom dijelu svemira. Iz njegovih stripova sam možda preuzeo naviku da trpam stvari u kadar’ Koncept postavljanja poznatih osoba u neobične situacije Knjaz koristi već niz godina. Njegova emisija “Zaleđe”, koja je prikazivana na OTV-u, vrlo je brzo postala hit pa je 1998. dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolji talk show i to u vrijeme kada je sve nagrade dobivala Hrvatska televizija. Ubrzo ga je angažirao HTV na kojem je njegova emisija dobila modernu produkciju i naziv “Svlačionica”. Knjaz, veliki ljubitelj nogometa, uključio se u sportsku redakciju HTV-a i radio, kao običan navijač, izvrsne reportaže sa Svjetskog prvenstva u nogometu u Japanu 2002. godine.

Knjaz je 2000. godine, preživio veliku tragediju: od teške bolesti preminula je njegova trogodišnja kćer Antonija. Kako sam kaže, upravo mu je ovaj posao pomogao da izađe iz velike krize.

Tijekom studijske godine u Americi, na New Mexico State University, uspjela ga je, pridobiti novostvorena RTL Televizija za koju potpisuje početkom 2004. godine. Nakon putopisne reportaže s Europskog nogometnog prvenstva 2004. u Portugalu, koja nije osobito impresionirala gledatelje, Knjaz se vratio s odličnom “Mjenjačnicom”.

NACIONAL: Je li jedna od namjera emisije “Mjenjačnica” bila pokazati kako su obični ljudi jednako zanimljivi ili čak i zanimljiviji od navodno slavnih Hrvata? – To jest jedna od ideja, ali ne glavna. Činjenica je da živimo u svijetu u kojem marketing vodi glavnu riječ pa nam je tako neki put zanimljivija npr. Jennifer Lopez od susjeda koji živi vrata do nas. O Jennifer Lopez čitamo svaki dan, ona je neka fora, a susjeda “ko šiša”. S druge strane, volim naturščike jer smatram da svaki čovjek u sebi nosi puno zanimljivih priča, ali ih nema priliku ispričati. Ali istina je da me zanimaju i poznate osobe i njihovo drugo lice, koje uključuje i pokazivanje nekih nepoznatih mana ili vrlina. “Mjenjačnica” je emisija koja pruža priliku da se ljudi vide u nekim drugim situacijama pa neka ljudi iz svoje fotelje sami procijene je li ta poznata osoba opravdala njihova očekivanja i je li zavrijedila da je smatraju pozitivnom. Osim toga, gledatelj može upoznati i nepoznate strane nekih zanimanja koja nas okružuju i vidjeti da i u malom, običnom čovjeku ima mnogo vrijednosti.

NACIONAL: Jeste li se ikada poželjeli narugati poznatima kako bi udovoljili publici koja često nema visoko mišljenje o njima? – Ne, nikada, pokušavam što manje utjecati na konačnu sliku koju će gledatelj dobiti o gostima. Svaki čovjek u sebi ima dobru i lošu stranu i mogao bih pola sata inzistirati samo na lošim stranama gosta kako bi on na kraju ispao negativac. Jednako bih tako mogao pola sata prikazivati samo njegovu ljepšu stranu. Bit je u tome da se prikaže nešto mana i nešto vrlina jer svatko od nas ih ima. Neka gledatelj na kraju sam kaže jesu li prevagnule mane ili vrline. U Hrvatskoj je medijska atmosfera takva da se na sve gleda negativno jer to prodaje emisije ili novine. Mislim da bi se ljudi bolje osjećali kad bi bilo manje takvih stvari. Zato pokušavam da u našoj emisiji budemo što manje negativistički nastrojeni, ali ne i pristrani.

NACIONAL: Pretpostavljam da se pozivi u vaše emisije, sadašnju ili bivše, ne odbijaju. Zašto ljudi bez problema gostuju kod vas ako znaju da ulaze u određeni rizik? – Njihov rizik se sastoji samo u tome što dolaze na njima nepoznat teren, na primjer Goran Ivanišević postaje smetlar. S druge strane, neki od sadašnjih gostiju već su gostovali u mojim prijašnjim emisijama pa su se uvjerili da nikog ne želim zeznuti. Ivanišević je odmah na početku rekao: ‘Nema veze, koje god mi zanimanje odrediš, sudjelovat ću u tome’, i to mi je bilo super. Međutim, nije baš da me nikad ne odbijaju. Primjerice, Dadi Prši se svidio koncept, ali je zamolio da ga preskočimo jer ga je ‘priča smetlara Alojza Pucka (koji se mijenjao s Ivaniševićem) dirnula i podsjetila na njegov život’. A to obrazloženje me je baš zapalilo. Severina je isprva pristala, onda nije htjela, pa smo se, nakon više od mjesec dana našli na kavi i, nakon što sam joj poklonio goblen ‘Jeleni na pojilu’ pustila je suzu i klimnula ‘može, nema frke’. S druge strane, netko nema vremena ili smatra da mu u tom trenutku ne odgovara pojavljivanje u toj emisiji. Nije baš da se cijeli svijet vrti oko mene i moje emisije. Ljudi imaju svoje životne planove pa, ako se ja ne uklapam u te planove, onda me odbiju. Nisam tašt i to me ne smeta, uostalom, ako nekoga nagovorim da sudjeluje, a ne da mu se, onda se to na ekranu i vidi. A neki imaju volju za sudjelovanjem, ali nemaju vremena, kao Mesić i Sanader. Nikako da nađemo njihov slobodan termin.

NACIONAL: Jeste li već pripremili nova zanimanja za Sanadera i Mesića? – Volio bih ih vidjeti u pravoj šljaci, npr. za tokarskim strojem, da se malo namuče i oznoje, jer je pretpostavka da u politici nema puno fizičkog rada i znoja. Zapravo, nemam za njih određena zanimanja jer je tu problem protokolarne prirode. Mesić ne može biti smetlar kad oko njega mora biti osiguranje, trebali bismo isprazniti ulicu i krovove, nastao bi cijeli cirkus i zbog toga otpadaju mnoga zanimanja. Sa Sanaderom smo razgovarali o mogućnosti da bude ribar. Ali u zadnje vrijeme nisam provjeravao jesu li još uvijek za to.

NACIONAL: Znaju li vaši gosti unaprijed koje će zanimanje dobiti? – Ne, nitko nije znao. Zdravko Mamić sigurno nije priželjkivao da bude baletan i njegovo je iznenađenje zaista bilo iskreno. Postoji rizik da u pola snimanja gost odbije prihvatiti novo zanimanje, ali Mamić je vjerojatno bio pripravan na svakojake gluposti pa mu je možda na kraju bilo drago što je bio baletan, a ne nešto drugo. Nitko od gostiju nije prekinuo snimanje “Mjenjačnice”, jedino smo se sa Željkom Pervanom mukotrpno dogovarali oko izbora zanimanja.

NACIONAL: Jeste li na početku svoje karijere mogli zamisliti da ćete dugo biti autor iznimne televizijske emisije u Hrvatskoj s drugačijim, otkačenijim humorom. Jeste li i tada znali da u rukama imate nešto vrlo originalno? – Nikada ne razmišljam na takav način, a ne vjerujem ni da ljudi koji rade sa mnom razmišljaju na takav način. Radimo nešto što nas veseli, a ako to veseli i gledatelje, našoj sreći nema kraja. Iskreno rečeno, nemam vremena gledati televiziju pa se ne mogu ni usporediti sa sličnim emisijama. Ovo ne bih smio reći, ali slabo gledam televiziju, ne gledam ni HTV, ni RTL, ni Novu TV. Tu i tamo pogledam neki satelitski program, neku nogometnu utakmicu, poslušam radiodramu i to je to. Zato ne znam što se događa oko mene, što je ponekad loše. Ponekad bi bilo dobro da pratim trendove, da vidim što ide, a što ne ide. Ovako radim ono što se meni sviđa, i čista je slučajnost, Bogu hvala, da mi se potrefilo da se određenom krugu ljudi to i sviđa. Mogao se, isto tako, dogoditi i fijasko. Evo, na emisiju s Europskog prvenstva u Portugalu bilo je kritika. Ljudi su očekivali nešto drugo, a ja sam radio ono što mi se u tom trenutku sviđalo.

NACIONAL: Kako ste podnijeli te kritike? Jesu li gledatelji previše očekivali od vas i od te emisije? – Cijela priča postoji zbog gledatelja i, ako oni nisu zadovoljni našim radom, onda stvarno ne mogu biti ljut na kritiku, već na sebe. A tu je bilo nekoliko faktora. Čini mi se da su ljudi očekivali da će ta emisija izgledati poput mojih prijašnjih emisija, dakle talk show, a to je bio navijački putopis. Drugi je faktor kratak rok u kojem smo realizirali cijeli projekt. A brzina izvedbe i kvaliteta često su obrnuto proporcionalni. Iako mislim da je ta emisija imala svijetlih trenutaka, shvaćam da nije u svim svojim dijelovima bila na razini na koju smo navikli gledatelje.

NACIONAL: Tijekom vašeg boravka na studijskoj godini u Americi odlučili ste prijeći s HTV-a na RTL. Nije li to bio neprofesionalan potez prema HTV-u jer ste zahvaljujući njima dobili priliku provesti godinu dana u Americi? – Prvo, magazin Story je objavio potpuno krivu informaciju da mi je HTV platio stipendijsku godinu u Americi, što nije istina. Dospio sam u Ameriku zahvaljujući Dariji Marjanović i ljudima iz američkog veleposlanstva. Što se tiče posla na HTV-u, ja sam prije toga radio na OTV-u što znači da me nije HTV stvorio. Na OTV-u sam imao emisiju “Zaleđe”, a “Svlačionica” na HTV-u je bila samo modificirano “Zaleđe”. S druge strane, ja i dan danas mislim sve najbolje o HTV-u, samo što na HTV-u, osim kvalitetnih, ima i dosta nekvalitetnih ljudi i neki je puta teško nešto realizirati. Ima ljudi koji hvataju krivine, čekaju penziju i ne paše im da se stvari previše mijenjaju. Meni je HTV puno dao, ali mislim da sam i ja nešto dao HTV-u. Imali su dobru gledanost “Svlačionice”, koja je po rejtinzima bila odmah iza Dnevnika i uvijek u “mrtvoj trci” s Latinicom. A i isplatili smo se i financijski jer je HTV po sezoni s 20 mojih emisija zaradio milijun maraka marketinškog novca, i to nakon što su isplatili sve nas koji smo radili na emisiji. A tu su i pretplatnici koji su bar mrvu bili zadovoljniji programom.

NACIONAL: Zašto ste onda prešli na RTL? – Prešao sam zato što sam se užasno živcirao oko “Nogometne televizije”, projekta koji sam zamislio dvije godine prije no što je realizirana 2002., za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu. Stalno su mi govorili “ima vremena”, a onda se, šest mjeseci prije tog prvenstva, sve počelo raditi na brzinu i na “ho-ruk”. Božo Sušec je bio direktor, a ja urednik projekta. Ali, nakon nekog vremena, pod utjecajem drugih ljudi, deformirala se osnovna ideja, došli su “veliki dečki i cure” koji su rekli “kaj ti ovdje glumiš”, uzeli ideju i napravili je po svome. Osim toga, bili su tu i neki ljudi kojima je bilo važnije da svakog prvog u mjesecu dobiju plaću nego da proizvode dobar program, pa sam takve morao moliti da dobijem normalne uvjete za rad. Ne želim kukati jer sam doživio i puno lijepih trenutaka na HTV-u. No već sam se bio zasitio svega, zasitio sam se borbe s jačima od sebe i onda je uletjela ta Amerika. A netom prije povratka pojavio se RTL, mlada televizija bez zaposlenika po babi i stričevima. Zvali su me dok sam bio u Americi, Emil Tedeschi mi je rekao da će dovesti mlade ljude koji hoće raditi i koji imaju super ideje. Na plimi te euforije i ja sam prešao na RTL, iako mi je bilo malo žao HTV-a jer tamo imam dosta prijatelja. Ali na RTL-u sam zadovoljan i nijednom nisam požalio zbog prelaska.

NACIONAL: Jesu li vas pokušali zadržati na HTV-u? – Jesu, snubio me je Božo Sušec, tadašnji urednik sportskog i zabavnog programa. Čuo sam i s Mirkom Galićem, ali meni se učinilo da je RTL manja i pokretljivija televizija, a i da ću manje biti po novinama. Mislio sam da će se to s RTL-om promijeniti. Međutim, avaj.

NACIONAL: Što se dogodilo s projektom “Vruća patrola” koji ste trebali raditi u ljeto 2003., obilazeći s ekipom jadransku obalu? – To je ideja Danijela Peka, tada free lancera, a danas producenta na RTL-u, koji mi je predložio suradnju na projektu pa sam ga spojio s Jasnom Ulagom. Trebao sam režirati nekoliko epizoda, bez pojavljivanja u emisiji, jer zbog puta u Ameriku za to više nisam imao vremena. Na kraju se, iz meni nepoznatih razloga, nisu uspjeli dogovoriti oko projekta.

NACIONAL: Što ste u Americi, odnosno u New Mexicu gdje ste boravili, naučili o američkim medijima? – U Americi sam naučio da je predivno živjeti bez mobitela, ali i da je život u Hrvatskoj stvarno lijep, što ne shvatiš dok ne odeš negdje drugdje. Nije baš sve tako idealno ni u Americi. Hrvatska je, barem za moj mentalitet, najbolja zemlja za život jer od svega imamo pomalo. U Americi su ljudi dosta površni, svi jure i nemaju vremena za ljude. Što se medija tiče, naučio sam da, što su ljudi na višem položaju, to su normalniji. Vi tamo možete doći kao turist, oni će vas pustiti u studio dok se uživo emitiraju vijesti koje gleda 20 milijuna ljudi i samo vas upozoriti da budete “tiho i isključite mobitele”. Jednostavno ne mistificiraju stvari. Emisije puno neozbiljnije od moje emitiraju se na televizijama poput NBC-a ili ABC-a u 20 sati kada ih gleda 20, 30 ili 50 milijuna ljudi. Užasno su relaksirani, to mi se sviđa, gledaju na život puno vedrije nego mi. Gotovo da nemaju politike, a nas ovdje stalno bombardiraju politikom, što me zamara.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni kad vas je još 1998. Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo za “Zaleđe”, najbolju talk show emisiju? – Sjećam se da mi otac nije vjerovao da sam nagrađen. Otišao sam na dodjelu nagrada s Micikom, prijateljem iz Dugava koji glumi u našim skečevima. Njemu sam posudio košulju, a ja sam imao posuđeni traper sako. Došli smo među dobitnike, ali nam je redar ubrzo rekao “ajmo, momci, brišite”. Rekao sam mu “ja bih tu trebao sjediti”, a on mi je odgovorio “ne farbaj, izlazi van”. Preko nekih ljudi smo uspjeli sjesti među dobitnike i sjećam se da je kamerman HTV-a ugasio kameru u trenutku kad sam primao nagradu. Dakle, nije bilo snimljeno, a pri zajedničkom fotografiranju nisam stao u prvi red, medu starije i uglednije, pa mi se vidjelo samo čelo. Vratim se doma, a otac mi kaže “priča se da si dobio nagradu, ali na HTV-u te nije bilo, u novinama te nema na slici”. Dakle, ta je nagrada u mojoj obitelji fiktivna. Ipak, drago mi je bilo što sam dobio nagradu jer je to bilo priznanje i ljudima koji rade sa mnom i meni da se trud ipak na kraju isplati.

NACIONAL: Već slijedeće godine HND vas je angažirao kao člana žirija za dodjelu nagrada za TV emisije. – E, to je bila koma. Tada sam shvatio zašto su mi dali nagradu. Zato da bi me mogli zeznuti i dvije godine zaredom uvaliti u žiri. Onda sam dobio hrpetinu kaseta koje sam morao gledati. To je bio rock’n’roll. Gledao sam kasete satima i mislio “da bar nikada nisam dobio nagradu”.

NACIONAL: Iz kojih sve medija dobivate inspiraciju za svoje emisije? Čini se da dolazi i iz stripa; 2001. bili ste član žirija u organizaciji strip sajma “Crtani romani šou”. – To mi je bio najdraži žiri. Odrastao sam na stripovima, valjda kao i dobar dio moje generacije 1971. godine. Sa žirijem me je povezala ljubav prema Zagoru Teneju, komandantu Marku i Teks Vileru, a uz to sam se u to vrijeme češljao kao Blek Stena. Tada sam radio na Radiju 101, a u organizaciji tog događaja bili su dečki s Radija 101 pa im je valjda nedostajao netko da zavrti rundu. A i inače su mi stripovi mrak, kao klinac sam gutao stripove i knjige. Da ne bi mislili da sam čitao neke strašno pametne knjige, riječ je o Bukowskom i sličnim autorima. No, stripovi su bili zakon, Stripoteka, Politikin Zabavnik, Mandrak itd. I danas, tu i tamo, s ekipom iz emisije spontano krene mini strip-kviz poput: “Kako se zvala cura Komandanta Marka?” A tek Dubravko Mataković i njegovi stripovi, on mi je i danas veliki uzor, jedan od najduhovitijih ljudi u ovom dijelu svemira. Od njega sam možda preuzeo naviku da trpam stvari u kadar, ponekad bih želio da mi se, poput njegovih stripova, u jednom kadru odvija više paralelnih radnji.

NACIONAL: Što ste radili na Dugavskoj televiziji, gdje ste započeli karijeru? – To je bio početak, naša kvartovska telka, koje se i danas sa zadovoljstvom sjetim. Tu je stvarno svakodnevno bilo smijeha. Imali smo ogromnu volju, entuzijazam i ideje, ali nismo imali pojma kako raditi telku. Onda smo u par godina pekli zanat i svako je morao naučiti doslovce sve: snimati, montirati, voditi emisije, a, ako treba, i počistiti prostor ili popraviti skop. Tu sam stvarno ispekao zanat.

NACIONAL: Kako su izgledale prve emisije “Zaleđa” na OTV-u? – Uh, veselo! U prvoj je gost bio Davor Meštrović i od početka je sve krenulo krivo. Emisija je išla uživo i najavim jedan prilog ? krene drugi, najavim drugi prilog ? krene bez tona… Uglavnom, za drugu emisiju me je bilo tako strah jer, ako i ta bude loša, ćao “Zaleđe”. Onda sam naivno prije emisije s ekipicom srknuo par rakijica. Za hrabrost. Gošća je bila Danijela Trbović i sve je bilo savršeno, samo se od 15 minute do kraja emisije ničega ne sjećam. Na snimci sam vidio hiperaktivnog voditelja koji je samo likom sličio na mene. Poslije mi je Danijela rekla da sam usput u atriju pojeo svijeću sa stola i još sam se, vozeći je s emisije doma, zaletio u rinzol. Ta emisija je bila dobra i prošao sam vatreno krštenje. Ali naučio sam lekciju, i to je bilo prvi i zadnji put da sam prije emisije zarakijao.

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić