INTERVIEW: Pero Novak – korejski veteran s planom ekonomske obnove RH

Objavljeno u Nacionalu br. 458, 2004-08-24

Razgovor s američkim industrijalcem i ratnim veteranom iz Koreje, inicijatorom i predsjednikom skupine uspješnih hrvatskih biznismena u dijaspori okupljenih u ‘Grupi 100’

Pero Novak jedan je od najuglednijih i najuspješnijih hrvatskih iseljenika u SAD-u. Glavni je inicijator i predsjednik Organizacijskog odbora nedavno osnovane Grupe 100 sa sjedištem u američkom gradu Clevelandu, skupine najuspješnijih hrvatskih biznismena u iseljeništvu kojima je cilj u Hrvatsku investirati 1,5 milijardi dolara vlastitog kapitala.

Uložit ćemo 20 milijuna dolara u proizvodnju šunki IPK Osijek, čiji je najvjerniji konzument britanska kraljica Supruga je također pilot, pa kad putujemo našim avionom uključimo automatsko upravljanje i dok tehnika odrađuje svoje mi uživamo Na pokretanje biznisa odlučio sam se u Koreji kad sam, dok smo izvlačili srušeni helikopter, shvatio sam da vojska nema kvalitetnu opremu Nakon više od pedeset godina provedenih u SAD-u Novak zasigurno može reći kako je jedan od rijetkih iseljenika kojemu se ostvario američki san. Osim činjenice da je postao uspješni biznismen i vlasnik četiriju kompanija koje distribuiraju 2 tisuće različitih proizvoda diljem svijeta, Novak je dolaskom u SAD ostvario svoj davni san postati pilot. Pedesetih godina prošlog stoljeća i početkom rata u Koreji Pero Novak se kao vojni pilot helikoptera i zrakoplova uključio u ratne operacije američkih snaga, a upravo jedan neočekivani događaj iz tog dijela njegova života označio je prekretnicu i početak Novakove uspješne poslovne karijere.

Porijeklom iz malog međimurskog mjesta Nedelišća u blizini Čakovca, Novak je nakon završetka realne gimnazije u Čakovcu prebjegao u Austriju gdje je završio trogodišnju Tehničku školu u Salzburgu. Život u bivšoj Jugoslaviji za Novaka je bio nezamisliv jer je komunistička vlast njegovim roditeljima oduzela prvo trgovinu, a potom i zemlju. Odmah potom emigrirao je u SAD da bi nakon korejskog rata izašao iz američkih oružanih snaga i posvetio se uspješnoj poslovnoj karijeri.

Pero Novak je vrlo aktivan u Hrvatskoj zajednici u Americi. Bio je osnivač i prvi predsjednik ACBA, Hrvatsko-američkog poslovnog udruženja. Sudjelovao je s ostalim američkim Hrvatima okupljenim u ACI grupi u privatizaciji hotela Dubrovnik na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Bio je prvi predsjednik te grupe, a šest je godina obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog nacionalnog doma Kardinal Stepinac u Clevelandu, a sada je član Nadzonog odbora tog doma. Također je predsjednik CAA (Croatian American Association) za državu Ohio. O najnovijim aktivnostima Grupe100, događajima koji su obilježili njegov životni put, obitelji i ostvarenju američkog sna Pero Novak govori u ekskluzivnom intervjuu Nacionalovom novinaru koji je ovih dana boravio u Clevelandu.

NACIONAL: Prošlo je već neko vrijeme od prvog summita hrvatskih gospodarstvenika u Clevelandu, okupljenih u Grupi 100. Osim verbalne podrške hrvatske Vlade još uvijek se ništa konkretno nije dogodilo kada je riječ o ulasku kapitala hrvatskih iseljenika u hrvatsko gospodarstvo. Kakva je situacija danas i što hrvatsko gospodarstvo može očekivati od Grupe 100? – Možda se tako čini na prvi pogled, no nije baš posve tako. Grupa 100 želi pomoći Hrvatskoj dostći viši stupanj gospodarskih standarda i bolju međunarodnu reputaciju koristeći iskustva, znanje i financijsku snagu svojih članova. Namjera je da kapital u sklopu naše grupe povežemo s malim i srednjim hrvatskim tvrtkama.

Transferom tehnologije, know-howa, novim investicijama, marketinškom tehnikom, unapređenjem proizvodnje i kvalitetom proizvoda, cijeli svijet će postati veliko tržište za hrvatsku robu. Trenutno aktivno surađujemo s hrvatskom Vladom kada je u pitanju reforma radnog prava, poreza i pravosudnog sustava, kako bi se moglo uvesti poslovanje na svjetskoj razini.

Već ovog tjedna Grupa 100 bit će i službeno registrirana u mjestu Delaware, a odmah potom krenut ćemo u Zagreb i registrirati Grupu 100 u Hrvatskoj. Uskoro ćemo otvorit svoj ured u Hrvatskoj kako bi se pomoglo hrvatskim iseljenicima da započnu s poslovima u Hrvatskoj. Zaposlit ćemo kvalificirane i u Hrvatskoj već afirmirane stručnjake koji će moći otvoriti sva vrata, pribaviti potrebne informacije, dobiti dozvole i odobrenja te presjeći postojeće birokratske prepreke.

Svaki član grupe moći će uložiti i svoj privatni business u Hrvatskoj i individualno ući u partnerstvo s postojećim hrvatskim kompanijama i poslovima, a Grupa 100 će ga podržati logistikom, tumačenjem pravnih propisa, dozvolama i općim informacijama.

NACIONAL: Može li se uskoro očekivati i osnivanje Investicijske banke u Hrvatskoj kroz koju će iseljenici financirati projekte? – Već neko vrijeme radimo na tome. Grupa 100 će osnovati vlastitu Investicijsku banku u kojoj će članovi grupe, ali i ostali građani, moći investirati kupnjom dionica. Takvo ulaganje bit će ponuđeno hrvatskim iseljenicima diljem svijeta, kako bi sudjelovali u pomoći, ali i imali koristi od gospodarskog rasta u Hrvatskoj. Investicijska banka imat će svoj ured u Hrvatskoj i bit će povezana s odgovarajućom bankom u SAD-u ili Švicarskoj.

Cilj Investicijske banke je voditi bankovne poslove za članove Grupe 100, investirati u mala i srednja poduzeća, otvarati nova radna mjesta te ostvariti gospodarski rast i profit. Investicijska banka davat će zajmove malom poduzetništvu uz garanciju ulogom ili imovinom. Ostvareni profit banke bit će reinvestiran u nove male tvrtke kako bi se multiplicirali učinci temeljnog kapitala.

NACIONAL: Postoje li već sada neki konkretni projekti ulaganja u Hrvatsku, spominjale su se investicije vrijedne 1,5 milijardi dolara. – Priprema se 20 milijuna dolara vrijedan projekt proširenja hotela Dubrovnik u Zagrebu i izgradnja trgovačkog centra, poslovnih ureda i podzemne garaže na dvije razine. Za ostvarenje projekta najprije je potrebno otkupiti, a zatim i srušiti zgrade u dvorištu na Trgu bana Jelačića 15, iza hotela Dubrovnik, koje su nekad služile kao konjušnice bana Josipa Jelačića. Stvar je isključivo u rukama gradskih vlasti. Te ruševine su u jako lošem stanju, trošne zidove i razbijene prozore svakodnevno gledaju gosti hotela.

Neki naši članovi su zainteresirani za ulaganje u proizvodnju šunke IPK Osijek. Za šunkama IPK-a tolika je potražnja da su unaprijed već rasprodane. Britanska kraljica jedna je od najvjernijih konzumenata, a naš je cilj povećati sadašnju proizvodnju od 120.000 na 1.000.000 komada godišnje. Naravno, za izgradnju samo dvije zgrade potrebno je 6.000.000 dolara, dvaput toliko za proizvodnju, pa je investicija u IPK-u Osijek vrijedna 20 milijuna dolara.

Sličan interes postoji i za proizvodnju pilića u PIK Vrbovcu, zatim dolazak Gavrilovića u SAD, jedan uspješni hrvatski poduzetnik proizvođač povrća zainteresiran je da na 50 hektara posadi paradajz u Hrvatsku. Da ne spominjem Split i projekt 900 milijuna dolara o kojem se već naveliko pisalo u Hrvatskoj. Osobito želim istaknuti i projekt našeg uglednog iseljenika Anthony Maglice koji već neko vrijeme želi u potpunosti obnoviti ne samo gospodarstvo i turizam već i život na otoku Zlarinu kod Šibenika. Međutim, takav vrijedan projekt iz meni neobjašnjivih razloga još uvijek nije dobio zeleno svjetlo u Hrvatskoj.

NACIONAL: Što zapravo koči projekte investiranja, gdje su najveći problemi za hrvatske iseljenike? – Kad je riječ o preprekama, birokracija i sporost odgovornih državnih službenika je najveći problem. Međutim, problema je dosta i vežu se uz radno zakonodavstvo, pravosuđe, poreznu politiku. Nadam se da će premijer Sanader zaista olakšati posao za investitore i da nam se neće desiti slučaj hrvatskog iseljenika Jure Šole iz Sant Hosea u Californiji, poduzetnika koji inače zapošljava čak 48 tisuća radnika. Šola je htio investirati u Hrvatsku, ali je otišao umjesto toga u Mađarsku jer je radnik po svim davanjima triput skuplji u Hrvatskoj nego u Mađarskoj.

Gotovo 56 posto svih izdvajanja od ukupnih primanja hrvatskih radnika odlazi državi, što je nedopustivo. Predlagao sam da državi odlazi 30 posto, a ovih ostalih 26 posto neka se poveća plaća radnicima. To znači da bi se povećala potrošnja i kupovna moć, odmah potom znači i proizvodnja te potreba za novom radnom snagom koja bi opet državi plaćala doprinose. Radnici na crno pod svaku cijenu tražili bi uz takve uvjete i stalan posao, a time bi i siva ekonomija polako nestajala.

Naravno, u Zagrebu su mi se smijali. Vrlo je destimulativno ako radniku koji više ne radi kod vas morate plaćati još 6 mjeseci puni osobni dohodak ili mu morate dati duži godišnji odmor zbog činjenice da je negdje drugdje prije radio i da mu se to sada kod vas kao privatnika mora vraćati na neki način. To su stara zakonska rješenja prihvatljiva socijalističkom modelu upravljanja države nad poduzećima. Takav model je nestao, a njime moraju i zakoni.

NACIONAL: Jedan ste od najuspješnijih hrvatskih biznismena u SAD-u. Čime se zapravo bavite i što proizvodite? – Nakon izlaska iz američkih oružanih snaga pedesetih godina prošlog stoljeća osnovao sam vlastitu tvrtku ATI koja proizvodi hidraulične dizalice i ostale proizvode. Na svjetska tržišta iz tvornice koja se prostire na 800.000 kvadratnih metara plasiram više od 2000 proizvoda metaloprerađivačke industrije.

Uz navedeno u vlasništvu imam i četiri druga poduzeća. Među njima je i PN Holding koje se bavi nekretninama, potom Agile Equipment Dist. za distribuciju industrijskih strojeva, ATI International koji se bavi izvozom te Kingsville Global Corp. i marketinška Advertising P/R Firm. Osim toga letim i kao komercijalni pilot s dozvolom za Multy engine and instrument rating. Imam vlastiti dvomotorni zrakoplov C414 s osam sjedala.

NACIONAL: Kada ste spomenuli zrakoplovstvo, on je po mnogo čemu bilo vrlo važan dio vašeg života i neka vrsta puta k uspjehu. Možete li nam nešto više reći o tome? – To je zaista tako. Prvi susret sa zrakoplovom još je u djetinjstvu ostavio na mene duboki trag. Sjećam se da sam imao osam godina, igrao sam se s prijateljima ispred trgovine moga oca. Iznenada je vrlo nisko iznad nas preletio veliki zrakoplov kojem nisu radila dva motora i pripadao je američkim snagama. Vjerojatno je morao prisilno sletjeti jer su ovdje bila samo kukuruzna polja. Primijetili smo da je sletio negdje dalje barem 3-5 km. S prijateljima sam se dogovorio kako ćemo reći roditeljima da ćemo sutradan ujutro krenuti u crkvu, a zapravo smo išli potražiti zrakoplov. Bio je to veliki B-17-G, s četiri strojnice. Kotači zrakoplova bili su viši od mene, propeleri oko 4-5 metara u rasponu. Nisam ga se mogao nagledati, valjda sam tada odlučio postati pilot. Tada sam shvatio da ako imaš velike snove i vjeruješ u njih, oni će se ostvariti.

NACIONAL: Samo četrnaest godina poslije postali ste pilot u američkoj vojsci i ostvarili taj san. Recite nam nešto iz vremena vaše vojne karijere u Koreji. – Postao sam pilot u američkoj vojsci u mjestu Fort Rucker država Alabama. U početku sam letio na zrakoplovima L-19 i L20 Dehaviland, a poslije toga sam neko vrijeme proveo u školi za helikoptere Bell-47, Sikorski H-19 i H-34. Nakon završetka škole za globalnu navigaciju i naoružanje odmah sam bio poslan u Koreju. Tamo sam ponajviše letio na helikopterima u patrolama. U Koreji sam bio 13 mjeseci, a poslije Koreje bio sam u Fort Knox Kentucky u 64-toj helikopterskoj do izlaska iz vojske. Tijekom tri godine letio sam više od 2500 sati, ponekad 8-10 sati na dan. Poslije vojske nastavio sam školovanje na zrakoplovima i postao komercijalni pilot te sad letim na vlastitom zrakoplovu C414. Moja supruga Lauren također je postala pilotom pa kad idemo na putovanja uključimo automatsko upravljanje zrakoplovom i dok tehnika odrađuje svoje mi uživamo.

NACIONAL: Jedan je događaj u vašoj vojnoj karijeri bio presudan za pokretanje vlastitog posla nakon izlaska iz američke vojske. Što se zapravo dogodilo? – Kad smo bili na manevrima u Koreji, jedan je od helikoptera imao nesreću jer se spustio na vrlo uskom prostoru u šumi, a jedna od grana slomila je dio rotora. Ja sam tada bio u drugom helikopteru i odlučio pomoći koliko se moglo. Posjekli smo četiri visoka stabla s kojima sam napravio oblik A krana kako bismo skinuli glavu helikoptera iz transmisije koja je približno bila teška 200 kg i četiri metara visoka. S kamionom smo odvezli glavu u našu bazu i dovezli isti dio s drugog helikoptera koji je imao motor u kvaru.

Tada sam shvatio da vojska nema kvalitetnu opremu poput dizalica u slučaju sličnih nezgoda pa sam odlučio dizajnirati neku vrstu manje dizalice koja se vrlo brzo može rasklopiti i sklopiti. Proizvod sam kasnije prodavao oružanim snagama i zrakoplovnim kompanijama.

NACIONAL: Krajem osamdesetih postali ste bliski s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, a vaše prijateljstvo najbolje pokazuje činjenica kako je Tuđman čak četiri puta posjetio Hrvate u Clevelandu. Sjećate li se vašeg prvog susreta? – Moj prvi susret s pokojnim predsjednikom Tuđmanom bio je 1988. u Clevelandu. Ja sam u ono vrijeme bio predsjednik ACBA , American Croatian Business Association. Tuđman je s nama tražio sastanak i potporu za njegovu političku ideju. Mi smo ga sasvim pristojno ugostili i održali sastanak. Međutim, na početku smo imali velike sumnje u njega osobno. Rekli smo mu da neka ne govori o nekakvoj novoj političkoj stranci jer mi dobro znamo da u Jugoslaviji ima samo jedna, a to je komunistička. Priče o slobodnoj Hrvatskoj činile su nam se bespredmetne jer smo znali da JNA to nikad neće dopustiti. Osim toga, Tuđmanu smo rekli da je on Titov general i veliki komunist.

To je sve trajalo oko pola sata. Sjećam se da je Tuđman bio vrlo ljut na nas, bio je tako crven i sav je bjesnio. Zatim je počeo svoju obranu govoreći o svojim knjigama, zatvoru, koliko je njegova obitelj pretrpjela i tome slično. Na kraju, kada je Tuđman završio svoj govor, stekli smo puno povjerenje u njega i pomogli s 25 tisuća dolara publikaciju osnivanja HDZ. Na tom se sastanku uspostavilo čvrsto prijateljstvo s pokojnim predsjednikom koje je trajalo sve do njegove smrti. Kad god je boravio u Clevelandu, ja sam mu bio domaćin.

NACIONAL: Vaša uspješna poslovna karijera vezana je sigurno i uz vašu obitelj. Koliko je vaša obitelj bila važna u svemu tome? – Iznimno sam sretan jer imam prekrasnu suprugu, šestoro djece i to četiri kćeri i dva sina. Na sve njih vrlo sam ponosan jer su školovani i marljivi. Jedna kćer i najmlađi sin su strojarski inženjeri, druga kćer radi u knjigovodstvu, stariji je sin ekonomist u međunarodnim financijama. Treća kćer je završila poslovni menadžment, a četvrta je magistrirala na prehrani. Moja supruga Lauren donedavno je bila domaćica, no sada ide u školu kako bi postala bolničarka. Vjerojatno će mi nakon škole pružiti profesionalnu njegu, moram se malo našaliti.


Biografija:
Rođen u Nedelišću pored Čakovca
Svibanj 1954. iz Hrvatske odlazi u Austriju
Siječanj 1957. nakon trogodišnjeg školovanja u Austriji emigrira u SAD
1958. postaje pilot američkih oružanih snaga
1959-60. sudjeluje u ratnim operacijama u Koreji
veljača 1964. osniva svoju tvrtku «ATI» za proizvodnju dizalica
1982. osniva Američko-hrvatsku gospodarsku udrugu
1991. utemeljuje skupinu hrvatskih lobista
1992. utemeljuje s partnerima ACI (američko-hrvatsku investicijsku skupinu)
1995. ACI od hrvatskog fonda za privatizaciju kupuje Hotel Dubrovnik u Zagrebu
2004. predsjednik Organizacijskog odbora «Grupa 100»

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić