Na kraju godine u kojoj se obilježava dvadeseta obljetnica Factuma, Nenad Puhovski u intervjuu za Nacional govori o počecima rada te producentske kuće i razvoju dokumentarnog filma od devedesetih godina do danas

Ove godine obilježava se dvadeset godina Factuma, najznačajnije hrvatske nezavisne produkcijske kuće koju je 1997. utemeljio i kojom ravna Nenad Puhovski, režiser i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća na Akademiji je osnovao TV katedru, kao i diplomski studij dokumentarne režije na kojem i danas predaje. Iako je režirao i u kazalištu, iza njega je bogati autorski opus dokumentaraca u kojem se posebno ističu filmovi “Lora – svjedočanstva” i  “Paviljon 22”, koji su svojedobno izazvali snažne braniteljske prosvjede jer su se dotakli tema o ratnim zločinima hrvatske strane, koje nakon Domovinskog rata nije bilo popularno otvarati. Od ostalih filmova koje je režirao svakako treba spomenuti film “Zajedno”, kao i posljednji film “Generacija 68”, premijerno prikazan na ZagrebDoxu 2016. Njegov film “Mrtva luka”, snimljen za TV Zagreb, bio je bunkeriran 15 godina, dok je “Oluja nad Krajinom” Božidara Kneževića, koju je producirao 2001., bila povodom burne saborske rasprave, da bi na koncu ipak bila prikazana na HTV-u. Za svoj dugogodišnji umjetnički rad, kao i doprinos koji je dao razvoju hrvatske kinematografije, Nenad Puhovski je 2016. dobio Nagradu 50 godina, koju Motovun Film Festival dodjeljuje “najizdržljivijima”. Na kraju godine u kojoj se obilježava dvadeseta obljetnica Factuma, Nenad Puhovski dao je intervju tjedniku Nacional u kojem je govorio o počecima rada svoje producentske kuće i razvoju dokumentarnog filma od devedesetih godina do danas.

NACIONAL: Ove godine obilježava se 20. obljetnica Factuma. Možete li se sjetiti početaka, kako je uopće došlo do njegova osnivanja?

Tih devedesetih postalo je evidentno da ne postoje dokumentarci izvan rigidnog sustava HTV-a, koji je još uvijek bio pod velikim utjecajem vladajuće stranke i ratne produkcije, a s druge strane Ministarstva kulture, koje praktički uopće nije financiralo dokumentarce. Činilo mi se da je situacija u kojoj se Hrvatska tada nalazila bila izuzetno zanimljiva za dokumentarni film, a i znao sam da je Hrvatska oduvijek bila izuzetno jaka u dokumentarcima. Sjetimo se samo plejade značajnih autora, od Rudolfa Sremca, generacije Tadića, Papića, Krelje pa do moje i one mlađe generacije. Postojao je, dakle, kontinuitet dokumentarnog filma koji je u jednom momentu bio prekinut zbog utilitarnih uradaka rađenih početkom devedesetih. I da se razumijemo, tada, u vrijeme rata, svi smo ih snimali jer je bila takva situacija. No nakon što je rat završio, učinilo mi se da je došao trenutak da se počne raditi drugačije i zato smo, u okviru Soroseva Instituta Otvoreno društvo, osnovali Centar za dramsku umjetnost kojem je na čelu bio Vjeran Zuppa. Kako sam bio jedan od inicijatora, 1997. krenuli smo s produkcijom koja je uključivala i dokumentarce s Imaginarne akademije u Grožnjanu, koja je također bila projekt CDU-a. Nakon toga najprije se osamostalio CDU, a onda i Factum. Do danas smo završili 79 filmova, a još nekoliko ih se u ovom trenutku radi…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje

Komentiraj