INTERVIEW: Ivan Ljubičić – Dug i mukotrpan put do svjetskog teniskog vrha

Objavljeno u Nacionalu br. 534, 2006-02-06

Najbolji hrvatski tenisač nakon četvrtfinala Grand Slama u Melbourneu na svjetskoj rang-listi došao je na peto mjesto, što je najbolji plasman karijere: za Nacional govori o dugom teniskom usponu i odricanjima, utjecaju braka na igračko samopouzdanje, skandalu s odabirom novog izbornika te planovima za biznis u turizmu i tenisu nakon završetka karijere

Na nedavno završenom Grand Slam turniru u Melbourneu, jednom od četiri najveća teniska turnira, Ivan Ljubičić došao je do četvrtfinala iako je do tada na Grand Slam turnirima rijetko ulazio u treće kolo. Nakon tog turnira na svjetskoj rang-listi tenisača došao je na peto mjesto, što mu je najbolji plasman u karijeri. Međutim, osim što je odličan tenisač, sljedećeg vikenda u Grazu morat će se pokazati i kao izbornik. Nakon otkazivanja Gorana Ivaniševića i Nikole Pilića, 27-godišnji Ljubičić izabran je za izbornika hrvatske Davis Cup reprezentacije koja idućeg tjedna igra dvoboj prvog kola protiv Austrije.
Ivan Ljubičić rođen je u Banjoj Luci i s devet godina počeo je trenirati tenis. Tek što je počeo osvajati juniorske turnire u bivšoj Jugoslaviji morao je, zbog rata, u svibnju 1992. zajedno s ocem Markom, majkom Hazirom i bratom Vladanom, napustiti Banju Luku. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Opatiji i Rijeci Ivan Ljubičić preselio se u Italiju, u Torino, gdje na poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba Le Pleiadi, trenirao s još nekoliko bosanskih tenisača. Kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvojio je Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine – Orange Bowl.

Sa 17 godina Ljubičić je izgubio u finalu juniorskog Wimbledona, sa 18 godina igrao je u polufinalu juniorskog Australian Opena i na rang-ljestvici bio je drugi junior svijeta. Godine 1997. Ljubičiću je trener postao Talijan Riccardo Piatti, s kojim surađuje i danas. Ulazak u seniorsku konkurenciju nije bio lak, tek je 1999. Ljubičić počeo s dobrim rezultatima. U listopadu 2000. osvojio je prvi turnir u Lyonu. Do turnira u Zagrebu osvojio je četiri turnira, a u još sedam je igrao u finalu. Osim Rogera Federera ne postoji igrač kojeg Ljubičić u ovom trenutku ne može pobijediti, a sve to financijski je dobro nagrađeno jer je, prema službenim podacima, do sada na turnirima zaradio nešto više od četiri milijuna dolara.

NACIONAL: Sljedećeg vikenda u Austriji bit ćete i igrač i izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije u dvoboju protiv Austrije. Kako će to uopće izgledati?

– Zamišljeno je da sam ja u prvom redu igrač. Nemamo izbornika nego će taj dio posla rješavati svi članovi reprezentacije zajedno dogovorom. Manje-više se zna da ćemo Ančić i ja odigrati sve mečeve, osim ako Karlović ne pokaže iznimnu formu. I to će se riješiti zajedničkim dogovorom, a ne na moju inicijativu.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da vam je čudno kada uz vas nije vaš trener Piatti. U dvoboju protiv Austrije nećete imati nikoga pokraj sebe jer ste i igrač i izbornik.

– Moj trener nikada ne dolazi na Davis Cup dvoboje. Mnogo sam mečeva odigrao sam i to mi nije nimalo čudno. U Davis Cupu je čudno to što netko sjedi kraj mene. No ja sam se s Nikolom Pilićem kao izbornikom Davis Cup reprezentacije odlično slagao. On se nije miješao u moje taktičke zamisli i tehničku izvedbu, jednostavno mi je samo davao podršku, što, po meni, moderni izbornik i treba raditi. Ako jednom igraču počnete davati tehničke i taktičke savjete, onda ga samo možete zbuniti. Dakle, to što neću imati nikoga na klupi pokraj sebe nije neki veliki gubitak. Još se nisam raspitao kakva su pravila, može li netko drugi biti na klupi dok ja igram i može li, osim mene, netko sjediti pokraj Ančića dok on igra. Moram se raspitati o tim sitnicama. Problem će biti ako Ančić bude igrao prvi meč. Ja tada mogu sjediti pokraj njega jedan set a nakon toga moram otići i pripremiti se za svoj dvoboj. Ako ja budem igrao prvi, onda nema problema jer ću se nakon svog meča otuširati, istegnuti i pridružiti se Ančiću u sredini prvog seta. Iskreno, čak ni tada ne vidim potrebu da ja sjedim kraj njega cijeli meč. Konačnu odluku donijet ću nakon razgovora sa suigračima. Ako igrač osjeti potrebu da mu netko treba nešto reći, onda ću sjediti pokraj njega.

NACIONAL: Prošlog tjedna izjavili ste da ćete vi igrači još jednom razgovarati s Ivaniševićem i pokušati ga uvjeriti da prihvati izborničko mjesto. Jeste li u međuvremenu razgovarali s njim?

– Nismo razgovarali, ali mislim da Ivanišević zna da ga svi mi želimo za izbornika. Mislim da opcija u kojoj sam ja igrač i izbornik njemu omogućava povratak u reprezentaciju. Znam da je Ivanišević donio odluku i mislim da je on neće promijeniti tako skoro. Ako slučajno promijeni mišljenje, čemu se svi nadamo, vrata su mu uvijek otvorena.

NACIONAL: Takav razgovor najavili ste i prije tri tjedna, za trajanja Australian Opena u Melbourneu. Što se tada dogodilo?

– Ja sam tada razgovarao s Ivaniševićem. On mi je objasnio kako stoje stvari i već tada mi je rekao da sigurno neće biti izbornik Davis Cup reprezentacije u meču protiv Austrije a najvjerojatnije neće biti izbornik ni u skoroj budućnosti.

NACIONAL: Ružna strana tih događaja je i u tome da su se neki novinari svrstali na određenu stranu u sukobu pa su koristili dijelove nekih vaših izjava, nakon čega ste ih vi morali demantirati.

– Imam sreću da mediji nikada nisu objavili nešto što nisam rekao. Međutim, mrzim kada objave dio onoga što sam rekao, a ne moju izjavu u cijelosti. Slika nije potpuna. Ne znam je li to bilo slučajno ili namjerno, ovisi o kojem je mediju riječ. Siguran sam da ozbiljne novine to nikada ne bi napravile. To je bila moja izjava iz indijskih novina koju je netko preveo s internetske stranice a Jutarnji list objavio samo dio, nakon čega sam ja sve demantirao u Večernjem listu.

NACIONAL: Vi ste sada jedan od deset najboljih svjetskih tenisača. Zanimljivo je da je vaš teniski uspon išao vrlo sporo, za razliku od mnogih tenisača koji u jednoj sezoni napreduju za 100 mjesta na rang-listi. Jeste li i sami katkad “pucali” od nestrpljenja i želje da što brže napredujete?

– Ja sam takav čovjek, meni se u životu sve događalo malo-pomalo. Naravno, kada imate 18 godina, želite što prije ući među prvih pet tenisača na svijetu. Međutim, želja je jedno, a stvarnost drugo. Ja ne funkcioniram na takav način. U juniorskim i ranim seniorskim danima znao sam se prepasti velikog rezultata ili velike pobjede. Ja sam uvijek govorio da više volim napredovati na ovaj način jer točno znam što sam napravio da dođem tu gdje jesam, znam točno zašto sam tu i, ako mi se nešto dogodi, ozlijedim se, znam točno što trebam napraviti da bih se vratio. Zato sam ponosan na način na koji sam sve to postigao.

NACIONAL: Spomenuli ste strah, sjećam se da je prije godinu dana komentator Eurosporta, komentirajući vaš dvoboj s Federerom, pri čemu ste imali nekoliko prilika da mu oduzmete servis, rekao “a sada ćete vidjeti zašto Ljubičić ne može otići dalje od drugog kola Grand Slam turnira, on neće iskoristiti prilike koje mu se nude”. I doista, niste ih iskoristili u dvoboju protiv Federera. Koliko je komentator Eurosporta tada bio u pravu i zašto do ove godine niste mogli proći drugo kolo Grand Slam turnira?

– To nema veze sa strahom nego s Federerom. Na Grand Slam turnirima sam imao više tjelesnih nego psihičkih problema. Uvijek sam govorio kako je svaki Grand Slam turnir priča za sebe i ne možemo ih sve strpati u isti koš. U Wimbledonu sam imao težak ždrijeb i gubio sam od igrača od kojih sam smio izgubiti, ako tako mogu reći. Na Australian Openu sam izgubio nevjerojatan meč od Waynea Ferreire, kada sam vodio 2:0 u setovima i 5:1 u trećem, ali sam tada imao velikih tjelesnih problema. Na US Openu sam gubio od Roddicka, Safina i Johanssona, jakih igrača. Ove godine, kada sam došao u Australiju, stalno sam govorio kako je sve drukčije. Nije da se hvalim, ali obično bude onako kako ja kažem. Pokazalo se da je bilo tako. Jednostavno se osjećam tjelesno i mentalno jak da bih mogao napraviti ozbiljan rezultat. Mislim da je četvrtzavršnica Australian Opena ozbiljan rezultat i njime sam došao među pet najboljih tenisača na svijetu. Kada je nakon Australian Opena objavljena rang-lista, trener Piatti poslao mi je poruku: “prvi put u karijeri si tamo gdje zaslužuješ biti”. Možda je prošlo više vremena za to nego što su mnogi mislili da treba proći, ali meni je drago da sam dostigao to mjesto. Za takav uspjeh nikad nije kasno.

NACIONAL: Nikola Pilić rekao je svojedobno da se vaša igra poboljšala onog trenutka kad ste se oženili svojom djevojkom Aidom. Koliko je brak utjecao na vas i vašu igru?

– Činjenica je da mnogo bolje igram nakon što sam se vjenčao. Međutim, mislim da je sve počelo od Olimpijskih igara 2004. u Ateni, gdje sam u paru s Ančićem osvojio brončanu medalju. To je bio moj prvi veliki rezultat u karijeri. S Ančićem sam ostvario i najveći uspjeh u karijeri, osvajanje Davis Cupa. Nažalost, nakon olimpijske medalje slomio sam rebro tako da nisam odmah mogao nastaviti kontinuitet tih rezultata. Već 2005. rezultati su bili bolji. U međuvremenu sam se oženio. Mislim da je riječ o velikom samopouzdanju koje sam dobio osvajanjem brončane medalje, brakom koji me mentalno smirio i dao mi mirnoću u životu, te radom koji je konačno dao rezultat. Mislim da su mi se tada sve kockice posložile.

NACIONAL: I Ivanišević i Ančić radili su u svojoj karijeri s najvećim svjetskim trenerima, a vi ste neprekidno uz relativno nepoznatog Riccarda Piattija. Jeste li ikada razmišljali o tome da uzmete drugog trenera kako biste brže napredovali?

– Nikada, niti jedne sekunde mi to nije palo na pamet. S Riccardom sam počeo raditi 1996., kada sam imao 17 godina. Bio sam još klinac. On me cijelog života učio kako postati čovjek i profesionalac. Prije svega me učio kako postati čovjek, biti samostalan. To je proces koji traje devet godina i nemoguće ga je opisati u tri rečenice. On mi nikada nije rekao “servis igraj ovako, forehand ovako a beckhand onako”. On nije tehnički trener i neće vam objašnjavati što trebate raditi. Jednostavno vas dovodi u situaciju da sami shvatite kako treba odigrati neke poene, i što je najbolje za vas. Mislim da je u tome tajna uspjeha, to što vas on dovodi u stanje potpune samostalnosti pri čemu u svakom trenutku znate što vam treba. Zato nemam potrebu mijenjati trenera, odnosno naći nekoga koji će mi govoriti kako trebam odigrati pojedini udarac. Mislim da ja najbolje poznajem sebe i da sam mogu donositi odluke.

NACIONAL: Za Ivaniševića se govorilo da mu ne treba trener nego prijatelj koji će ga psihički smiriti. Kako to izgleda između vas i Piattija?

– Piatti je više moj otac nego prijatelj, recimo to tako. Dobro, on je i moj prijatelj jer mi je vjenčani kum. Puno smo toga u životu zajedno napravili tako da je naš odnos na mnogo višoj razini od klasičnog odnosa između trenera i igrača.

NACIONAL: Znači li to da se vaš otac nije petljao u vašu tenisku karijeru, jer poznato je da u tenisu roditelji jako često kontroliraju karijeru svoje djece?

– U gotovo sto posto slučajeva takva briga je kontraproduktivna. Moj otac se nije petljao u tehnički, sportski dio, i to je sigurno pozitivno. Njega ćete morati pitati je li to zato što je sam shvatio da njegovo petljanje neće donijeti ništa dobro.

NACIONAL: Koliko vam je teško živjeti od turnira do turnira, od jednog avionskog leta do drugog? Tenisači se često žale da im je to najgori dio života.

– Sigurno nije lako. Zamislite da nemate kuću nego da vam je cijeli život spakiran u dvije sportske torbe koje stalno nosite sa sobom, da svaki tjedan spavate u drugom hotelu, na drugom krevetu, u drugoj zemlji. Zamislite da godišnje provedete samo 15 do 20 dana u Hrvatskoj. Dakle, nije jednostavno. Međutim, to je stvar navike. Ako to radite 15 godina, onda ne možete reći sad je dosta, i onda sjediti doma. Činjenica je da tenisači imaju problema s prelaskom iz teniskog u svakodnevni život na kraju karijere.

NACIONAL: Sve je to dio discipline. Jeste li prirodno disciplinirani ili vas je na disciplinu natjerao težak život u djetinjstvu, izbjeglištvo, nakon čega sve, pa i teniski napori, izgledaju lako?

– Mislim da ste sasvim u pravu. Moje djetinjstvo nije bilo najjednostavnije na svijetu. Uvijek sam bio discipliniran u sportu, nikada me nije privlačilo ništa što bi moglo škoditi mojem tenisu. Životno iskustvo, kakvo sam ja imao, tjera vas da postanete ozbiljniji. Meni je to bila možda sreća u nesreći, nisam imao izbora, morao sam postati tenisač i nikada se nisam našao na raskrižju u kojem sam morao donositi životne odluke. Sve mi je bilo jednostavno i to mi je pomoglo u nekim situacijama.

NACIONAL: Kada su vašeg trenera pitali zašto od nekog talijanskog tenisača ne napravi vrhunskog igrača poput Ljubičića, rekao je “ne mogu naći Talijana koji je spreman trenirati pet ili šest sati na suncu poput Ljubičića”.

– Ja sam cijeli svoj život dao tenisu i tenis mi je vratio jako mnogo. Nikada nisam osjetio potrebu da kažem kako neću trenirati u jedan sat poslijepodne ili da ne želim trenirati punih pet sati. Meni je to sasvim prirodno i ne znam zašto drugi imaju problema s tim.

NACIONAL: U Hrvatsku ste stigli kao izbjeglica iz Banje Luke. Jeste li ikada imali ponudu iz Bosne i Hercegovine da nastupate kao njihov tenisač i državljanin?

– Ne, apsolutno nikada. Čak i da su me zvali, odbio bih ih i nastupao za Hrvatsku.

NACIONAL: Zavidite li na bilo čemu onoj nekolicini tenisača koji su, prema rang-listi, bolji od vas? Kažete li sebi “mogao bih biti kao Federer kada bih imao ovo ili ono”?

– Federeru ni na čemu ne zavidim. On je tolika veličina da bi mi bilo drago da osvoji još 180 turnira. Sada, kada sam peti na ljestvici, mogu reći da su igrači koji su ispred mene doista kvalitetniji od mene i mislim da se sada nalazim tamo gdje doista spadam, a to je peto mjesto na svijetu. Međutim, kada nisam bio peti, mislio sam da oni koji su ispred mene ne bi trebali biti ispred mene. To mi je bila velika motivacija, da napravim sve što je u mojoj moći kako bih došao tamo gdje pripadam. Federer je velik čovjek, on nije samo sportski fenomen. Svi čelni ljudi ATP-a, teniskog udruženja profesionalaca, govore kako nikada ni jedan broj 1 s rang-liste nije dao tenisu onoliko koliko mu daje Federer. On nikada nikome nije odbio intervju ili autogram, nije se odbio slikati s nekim i nikome nije okrenuo leđa ako mu se obratio. Uvijek je voljan razgovarati, kaže svoje mišljenje i mogu se smatrati sretnim što živim u vrijeme kada on vlada tenisom i što imam tako blizak odnos s njim pa uvijek mogu razgovarati s njim o bilo kojoj temi.

NACIONAL: Vi živite u Monte Carlu. Kako komentirate česte tvrdnje da ljudi koji ne žive i ne plaćaju porez u Hrvatskoj ne trebaju komentirati situaciju u njoj?

-Ja sam u Monte Carlu od 1996., kada sam počeo trenirati s Riccardom Piattijem, a do 1999. praktički nisam ništa zarađivao. Ako ljudi misle da sam otišao živjeti u Monte Carlo zbog poreza, onda moram reći da sam tamo živio četiri godine a da ništa nisam zaradio. Što se tiče plaćanja poreza, mislim da se na novac zarađen u Hrvatskoj porez treba platiti u Hrvatskoj, a na onaj zarađen u inozemstvu, porez treba plaćati tamo gdje je novac i zarađen. Sve države ovog svijeta uzimaju porez nama tenisačima ovisno o turnirima. U Americi nam uzimaju 30 posto od zarade, u Engleskoj 24 posto, u Australiji 49 posto. Dakle, mi plaćamo porez, ali oni koji žive u Monte Carlu ne plaćaju dodatni porez na iznos na koji su već platili porez. Na ovom turniru koji se igra u Zagrebu Hrvatska će uzeti svoj dio.

NACIONAL: Ako do 1999. niste zarađivali, kako ste preživljavali?

– Imao sam jako dobar ugovor s Adidasom. S tim ugovorom sam financirao sve svoje troškove. Isto tako mnogi ljudi ne znaju da je trener Piatti radio sa mnom besplatno sve dok nisam počeo zarađivati na turnirima. Riccardo nikada od mene nije tražio fiksni iznos novca nego smo radili tako da on dobiva postotak od moje zarade, a prve četiri godine nije ni to uzimao.

NACIONAL: Razmišljate li već o tome što ćete raditi po završetku teniske karijere?

– Malo-pomalo razmišljam i o tome. Pripremit ću se za karijeru nakon tenisa. Mi tenisači imamo problem da se ne možemo školovati kao ostali ljudi. No mislim da je naša životna škola veća od mnogih diploma koje netko može dobiti. Ja sam izvanredno završio srednju školu, ali kako to nije bilo ono što sam htio, nakon teniske karijere nastavit ću tamo gdje sam stao. Zanima me turizam u Hrvatskoj i mislim da ću ići u tom pravcu. Zanima me i tenis i mislim da svi juniori u Hrvatskoj koji će doći zaslužuju ruku koja će ih voditi kroz njihovu karijeru. U ovom trenutku hrvatski tenis ima puno talenata, ali se još uvijek može puno napraviti kako bi im se pomoglo.

NACIONAL: Nedavno je objavljeno da obitelj vaše supruge investira u turizam. Hoće li biti zajedničkih investicija u turizam?

– Za sada nemamo takvih planova. Oni su kupili hotel u Opatiji a ja sam samo zet, dio obitelji, hotel je njihovo vlasništvo. Mislim da je to bio fenomenalan poslovni potez za njih.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši