INTERVIEW: Edin Karamazov – svjetska slava Stingova učitelja lutnje

Objavljeno u Nacionalu br. 585, 2007-01-30

SVJETSKI POZNATI SVIRAČ LUTNJE s engleskim glazbenikom Stingom snimio je album ‘Songs From the Labyrinth’ koji je u tri mjeseca prodan u 3 milijuna primjeraka

Edin Karamazov, jedan od najboljih svjetskih svirača lutnje, koji se rodio u Zenici 1965., a poznat je po svojim virtuoznim nastupima i suradnji s vodećim svjetskim izvođačima rane glazbe, svjetsku je pozornost privukao albumom “Songs From the Labyrinth” koji je prošle godine snimio sa Stingom. Sting, pravim imenom Gordon Sumner, nakon razlaza grupe Police nastavio je uspješnu solo karijeru, a okušao se i kao glumac. Nedavno se posvetio proučavanju rane glazbe koja ga je već desetljećima intrigirala. Novi album, koji je u samo tri mjeseca prodan u čak 3 milijuna primjeraka, neobičan je po mnogo čemu. Na njemu Karamazov na lutnji prati Stinga koji pjeva skladbe engleskog kompozitora Johna Dowlanda, iz 16. i 17. stoljeća. CD je u listopadu 2006. izdala najslavnija svjetska izdavačka kuća za klasičnu glazbu, Deutsche Grammophon, a Sting je prvi pop pjevač uopće koji je za nju snimio solo album. S Edinom Karamazovom razgovarali smo u Zagrebu, gdje posljednjih nekoliko godina živi sa suprugom. Našli smo se između koncerta koji je sa Stingom 11. siječnja održao u The Walt Disney Concert Hall u Los Angelesu i europske turneje koju njih dvojica započinju 18. veljače koncertom u Salle Pleyel u Parizu.

NACIONAL: Album “Songs From the Labyrinth” dobio je odlične kritike stručnjaka. Kako ga je prihvatila publika?
– Album je 13 tjedana bio prvi na Billboardovoj ljestvici klasične glazbe, još uvijek je prvi u nekoliko zemalja. To je najprodavaniji klasični album prošle godine iako se počeo prodavati tek 15. listopada, a vjerojatno će biti i najprodavaniji klasični album ikad. Prije Nove godine dobili smo zlatnu ploču za prodanih 700 tisuća primjeraka albuma.

NACIONAL: Kako ste se vas dvojica prvi put susreli? Često se pisalo da vas je Sting zapravo upoznao kao cirkuskog svirača.
– Sting uvijek kaže da smo se mi upoznali u cirkusu i to lijepo zvuči. Ali ja nisam nikad svirao u cirkusu, nego je to bio restoran, varijete u sklopu jednog poznatog cirkusa u Hamburgu. A cirkus je prelijepo i preromantično ime za to mjesto na kojem sam tada, početkom 90-ih, svirao. U tom restoranu u malom šatoru ljudi su jeli patku. I to je za mene bilo značajno iskustvo, svirati Mozarta dok ljudi jedu patku. To je fenomenalno! Vidiš da ono što je vrijedno tebi nije vrijedno i drugima, vidiš koliko je sve relativno. Tu smo se prvi put sreli. Sting ima priču da nas je on zvao da mu sviramo na rođendanskoj proslavi a da smo mi to odbili riječima da ne želimo izigravati majmune. Iskreno, ja se toga ne sjećam i to mi je sasvim nebitno.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje sa Stingom?
– Slušajući svoj prvi solo album koji sam snimio 2003. u Parizu, na kojem na lutnji izvodim i jednu Dowlandovu pjesmu, “Come Heavy Sleep”, po kojoj se album i zove, osjetio sam da mi nešto nedostaje, a to je bio glas. Odmah sam poželio da Sting pjeva tu pjesmu.

NACIONAL: Kako to da ste za Dowlandove pjesme izabrali baš Stinga?
– U Dowlandovo vrijeme se pjevalo prirodnim, malim glasom. Sting nema školovani operni glas. On ima svoj prirodni glas koji je meni lijep i egzotičan. Sting i Dowland imaju i slične životne priče. Obojica su engleski glazbenici i autori svojih pjesama, i među najpoznatijim su glazbenicima svojega vremena. Sting putuje po cijelom svijetu, Dowland je putovao po cijeloj Europi, Sting živi od prodaje svoje ploče, Dowland je živio od prodaje svoje pjesmarice. Ubrzo sam smislio projekt s pjesmama Johna Dowlanda koje je on trebao otpjevati, no nije bilo lako doći do Stinga. Ali kasnije je on našao mene. Čuo je moju ploču i jako ga se dojmila, pa je preko interneta stupio sa mnom u kontakt.

NACIONAL: Tek tada ste se doista upoznali. Kako je to izgledalo?

– Upoznali smo se prije jednog njegova koncerta u Frankfurtu. On tada nije ni sanjao da bi se ovakva naša suradnja mogla dogoditi. Mnogo stvari se poklopilo. Desetak dana prije našeg susreta Sting je dobio lutnju na dar. Kad smo se upoznali, u garderobi sam svirao za njega i njegova prijatelja i gitarista iz njegova benda Dominica Millera. Stinga je moja glazba jako dirnula. Nakon koncerta mi je rekao da cijelo vrijeme nije prestajao misliti na mene i zamolio me da zajedno nešto napravimo.

NACIONAL: To je bio početak vaše suradnje?
– U to sam vrijeme živio u Münchenu i za deset dana sam ponovo došao u Nürnberg i sastao se s njim. Donio sam note i počeo ga podučavati. Pola godine kasnije radili smo u njegovu dvorcu u Engleskoj, učio sam ga notu po notu svake pjesme i on je za par mjeseci znao čitav repertoar. Rekao sam mu da je on John Dowland današnjice, tako ga ja vidim.

NACIONAL: Vi ste zapravo bili njegov učitelj rane glazbe?
– Da. U početku sam bio učitelj, ali i ja jako puno učim od njega o životu, o glazbi. Na snimanju ploče dao mi je puno ideja. Sting piše glazbu, što ja ne radim, i on ima to dragocjeno iskustvo koje ja nemam. U međuvremenu je Sting počeo učiti svirati lutnju i na našim koncertima sada izvodimo nekoliko dueta za lutnje. Tu se on još uvijek više oslanja na mene. Ja ga posebno cijenim zbog toga jer se ne da. Zašto bi neki muškarac od 55 godina koji ima sve što čovjek može poželjeti želio učiti svirati lutnju, i onda je još svirati na koncertima da ga kritičari ismijavaju?

NACIONAL: Je li Sting dobar lutnjist?
– Ja ne gledam muzičare prema tome tko je dobar ili manje dobar, cijenim ih po tome koliko vjeruju u to što rade i po tome koliko su iskreni. Sting to radi iskreno, a koliko će pogrešnih nota odsvirati, to me ne zanima, jer i sam sviram pogrešne note.

NACIONAL: Vas dvojica ste postali pravi prijatelji?
– Naravno. Često se događa da se ljudi sastanu, zajedno snime ploču i poslije svatko ode svojim putem. A nas dvojica smo tek na početku. Sting govori da je on kao moj stariji brat. On me na neki način čuva i štiti, dok ja kao mlađi brat donosim njemu nove stvari s ulice.

NACIONAL: Odakle se pojavio vaš interes za lutnju?
– Ja sebe nikad nisam smatrao ni gitaristom ni lutnjistom. Lutnju sam počeo svirati 1992. Mislim da je Bach glavni krivac za moj interes za lutnju. Od djetinjstva sam volio Bacha, koji je za mene sama bit glazbe. U to vrijeme previše me je frustriralo sviranje Bacha na gitari. Znao sam da je on pisao za lutnju, da je kod kuće imao lutnje i da je zapravo njegov svijet bio svijet lutnje. Dok sam gledao lutnje na starim slikama, privukla me i njihova fizička ljepota.

NACIONAL: Kada ste i kako došli do svoje prve lutnje?
– Svoju prvu lutnju kupio sam 1992. u Kölnu. Slušao sam jednom ploču na kojoj je lutnju svirao Konrad Junghanel koji je predavao u Kölnu na Glazbenoj akademiji. Ja sam tada živio u Wiesbadenu, koji je udaljen tri sata putovanja. Tako sam odlučio otići k njemu na Akademiju i slučajno ga sreo u kantini. Prepoznao sam ga s omota ploče. Imao sam sreću da je bio tamo. Razgovarali smo, on je osjetio da sam ozbiljan. Ja sam želio da me on podučava, ali on tada nije imao vremena jer je postao dirigent i počeo voditi svoju vokalnu grupu. No upravo je tada prodavao jedan svoj instrument i tako sam dobio svoju prvu lutnju. Ali postoji cijela porodica lutnji, različitih oblika i vrsta, od srednjovjekovnih do kasnobaroknih.

NACIONAL: Koliko lutnji sada imate?
– S vremenom sam skupio dvadesetak lutnji, gotovo da kod kuće imam muzej. No ja se ne smatram lutnjistom, još uvijek sviram gitaru i električnu gitaru. Električna gitara me u zadnje vrijeme jako privlači i 16. veljače imam svoj najznačajniji nastup na električnoj gitari u Luganu u Švicarskoj. Sviram kompoziciju Arva Parta koji piše djela za električnu gitaru i orkestar. Da živi danas, i Bach bi vjerojatno pisao za električnu gitaru.

NACIONAL: Koje još instrumente svirate?

– Sviram klasičnu gitaru, sve vrste lutnji, baroknih gitara, teorbu, tamburicu, orijentalne instrumente poput kineske lutnje pipe. Tako imam izbor, kao slikar koji ima više boja. Ako želim svirati Bacha, mogu ga svirati na onome na čemu mi se u tom trenu svira, a to može biti i električna gitara.

NACIONAL: Kakvi su bili vaši glazbeni počeci? U nekim je novinama pisalo da ste kao dječak uzeli harmoniku i za šest dana naučili svirati jugoslavensku himnu.
– To nije istina. Kao dijete sam počeo svirati gitaru. Kao jako mali sâm sam izradio prvu gitaru od obične daske i jedne žice. Išao sam okolo i tamburao. Poslije sam učio sam, pa sam krenuo u glazbenu školu. Srednju glazbenu sam završio u Zagrebu, a semestar i pol sam bio i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Nakon toga sam otišao studirati u Italiju i kasnije u Švicarsku.

NACIONAL: Kako to da ste iz Zenice došli u Zagreb i zbog čega ste poslije otišli?
– U Zagreb sam došao jer me jedan profesor s Akademije čuo na natjecanju bivše Jugoslavije i pozvao me da dođem svirati kod njega. No na Akademiji se nisam osjećao dobro pa sam otišao. Mislio sam da se glazba ne može učiti na način na koji se to ondje radilo. Glazba je umjetnost, tu nema štrebanja. Bitno je imati dobrog majstora, učitelja kojega stvarno prepoznaješ kao takvog. Ja u svom tadašnjem profesoru nisam vidio ni učitelja ni majstora i zato sam išao dalje, tražio sam svog majstora, kao u istočnjačkim pričama.

NACIONAL: Jeste li na kraju pronašli svoga učitelja?
– U Baselu sam se 1993. upisao na Schola Cantorum Basiliensis, gdje sam imao fantastičnog profesora, Amerikanca Hopkinsona Smitha. On je bio moj učitelj, kojega sam dugo tražio. Imao sam sreću da sam s 30 godina našao majstora, čovjeka koji nije htio u mene trpati znanje nego mi je samo odškrinuo vrata i rekao “evo gledaj, to ti je to”. Lijepo je imati učitelja s kojim s vremenom postaneš prijatelj i koji ti pokazuje da je i sam početnik. On nije bio strašni profesor, nego je to bio zajednički čin stvaranja, ali je on istodobno bio i toliko iskusan da me mogao voditi.

NACIONAL: Surađivali ste s najboljim međunarodnim ansamblima za ranu glazbu. Kako je do toga došlo i kakva su bila ta iskustva?
– Budući da je škola u Baselu najpoznatija škola za staru glazbu na svijetu, studenti i profesori dolaze iz cijelog svijeta i najbolji su u tome što rade, tamo su me čuli dirigenti velikih i poznatih ansambala i pozvali me da sviram s njima. Tako sam, osim što sam imao dobrog učitelja, vrlo brzo počeo svirati po cijelom svijetu. Preko srednjovjekovnih, različitih renesansnih ansambala, baroknih opera, snimio sam više od 60 ploča i tu sam puno naučio, jer kao glazbenik najviše učiš slušajući. Ti veliki ansambli samo putuju i sviraju i nemaju mnogo vremena za vježbanje. Nakon šest godina sviranja s njima odustao sam jer mi je baš to nedostajalo.

NACIONAL: Jeste li osjećali strahopoštovanje dok ste radili s vrhunskim glazbenicima?
– Iako su oni mene pozivali, itekako sam imao strahopoštovanja. Prvi ansambl u kojem sam svirao na lutnji bio je Hespèrion XX, koji sam slušao još kao tinejdžer i oni su bili jedni od mojih uzora. Nesigurnosti uvijek ima, ja volim griješiti dok sviram. Ja griješim jer sam grešnik, ali na svu sreću, istinski glazbenici to razumiju i mislim da su i sami takvi.

NACIONAL: Često ste putovali i selili se. Gdje ste sve živjeli?
– Baš namjeravam u svom stanu za sebe napraviti izložbu koverti pisama koja sam dobivao na razne adrese. To sam slučajno našao, i zaista ima puno adresa. Zanimljivo je bilo na primjer kada sam naručivao žice za lutnju iz Italije, a živio sam tada u Marseilleu u Francuskoj, pa sam čovjeku rekao da mi ih pošalje na adresu Edin Karamazov, Boulevard Jean-Jacques Rousseau, Marseille, a on je pomislio da se radi o šali. Dulje od godinu dana živio sam u Marseilleu, Kölnu, Baselu, Ženevi, Münchenu, New Yorku. Bio sam beskućnik, ali sada je došlo vrijeme za papuče.

NACIONAL: Što vas je tjeralo na seljenje?
– Uvijek muzika.

NACIONAL: Iako sada imate stan u Zagrebu, još uvijek često putjete.
– Da, ali ipak je drukčije kada se nekamo uvijek vraćaš. Prije sam dulje vrijeme živio u Francuskoj i nikada nisam ni pomislio da ću živjeti u Zagrebu. Ali sada smo tu i tu nam je lijepo. U Zagrebu mogu puno vježbati, grad me inspirira. Zagreb je grad za borbu a ja se volim boriti. Ovdje nije sve lako dostupno i čovjek se treba potruditi da dođe do vrijednih stvari. Govorim ovdje samo o glazbi. Glazbeniku bi na primjer bilo mnogo lakše živjeti u Parizu, ali mene upravo borba drži.

NACIONAL: Kako ste se našli sa svojom suprugom?
– Opet preko muzike. Svirao sam u Skopju prije sedam godina, upoznali smo se i to je bilo to.

NACIONAL: Što radi vaša supruga?
– Ona je diplomirani socijalni radnik. A što radi? Pa nije lako živjeti sa mnom. To je ogroman posao. Bez nje bi neke stvari bile puno teže, možda i nemoguće.

NACIONAL: Na kojim projektima sada radite?
– U svakom gradu gdje sam živio imao sam svoje grupe iz različitih miljea u kojima se kao glazbenik nalazim. Sad radim na projektima s Andreasom Schollom, s poznatom sopranisticom Cecilijom Bartoli, imam kvartet gitara u Zagrebu, duet s violončelom, duet s klavirom, radim na svom malom komornom ansamblu s gudačima jer me sve više privlači dirigiranje. Vani imam i projekt s dvije lutnje sa svojim bivšim profesorom Hopkinsom Smithom. Jednom godišnje odsviram nešto i s nekim baroknim orkestrom. Imam i solo projekte na lutnji i gitari koje ću snimati za londonsku izdavačku kuću Decca.

NACIONAL: Čula sam da se o vašem susretu sa Stingom snima film i da to ima veze s Pythonima?
– Kada smo Sting i ja krenuli s projektom Johna Dowlanda, onda je režiser John Paul Davidson, na Stingov poziv, počeo snimati sve što se odvijalo. Davidson ima svoju kompaniju s dvojicom montypythonovaca, Terryjem Gilliamom i Michaelom Palinom, čije je putopise i režirao. U to vrijeme sam sa svojim dubrovačkim bendom Fiori musicalli svirao na ulici, pa je Davidson došao u Dubrovnik kako bi nas snimio i to uključio u svoj dokumentarac. Baš tada mu je BBC predlagao da napravi novu seriju putopisa s Michaelom Palinom, i kad je došao u Dubrovnik, Davidson je odlučio da će snimati u Europi. Onda sam ga vodio po Hrvatskoj, išli smo na Hvar, u Istru, u Zagreb. Prva epizoda serijala “Michael Palin’s New Europe”, koja će biti emitirana u listopadu ove godine, bit će o Hrvatskoj.

NACIONAL: Što vas je to toliko fasciniralo kod Johna Dowlanda?

– Dowland je vjerojatno najengleskiji i najekscentričniji kompozitor kojeg znam. Njegove pjesme su bezvremene i danas zvuče kao da su tek napravljene. Dowland je bio genij jer je iz nečeg jako jednostavnog uspio napraviti nešto jako vrijedno. Njegova najpoznatija pjesma “Flow My Tears”, koja je u svoje vrijeme bila hit u cijeloj Europi, napravljena je od samo četiri note. Dowland je bio najbolji lutnjist svog vremena a uz to je napisao i najbolje pjesme za lutnju.

NACIONAL: Kako to da ste u Dubrovniku svirali na ulici?
– Svirao sam zapravo na Stradunu, koji za mene nije ulica nego savršena pozornica. Oduvijek mi je to bio san i te sam godine uspio okupiti kvartet. Lako je svirati koncerte. Na Stradunu su ljudi koji možda prvi put čuju klasičnu glazbu. Pokušati njih uvući u taj svijet smatram puno poštenijim poslom od sviranja koncerata. Lijepo je svirati koncerte, ali je i sama lutnja jako vezana za žonglere, trubadure, ulice.

NACIONAL: Recite nam nešto o svojoj dubrovačkoj uličnoj grupi Fiori musicalli?
– Mi smo grupa prijatelja. To su Žarko Hajdarhodžić, Darko Pelužan i Ivan Mužinić. Snimili smo zajedno CD “Confronting Silence”, napravili repertoar i nazvao sam grupu Fiori musicalli, što na talijanskom znači glazbeno cvijeće, jer mi je to zvučalo tako “dubrovački”. I tako smo svirali u Dubrovniku. Postaneš dio grada, kao gradski prosjaci ili gradski huligani. Svirali smo klasične evergreene na svoj način, na flauti, violini i dvije gitare. Ja sam svirao električnu gitaru. Bili smo pravi moderni trubaduri. Dubrovčani su nas zvali “zagrebački trubaduri”.

NACIONAL: Što vam se čini, da li vas hrvatska publika dovoljno prepoznaje?
– Ja kao glazbenik nikad ne sviram za publiku. Na koncertu publika i ja dijelimo isto iskustvo, glazba nas sve uzme. Ja sam taj kroz kojega glazba prolazi, taj koji se muči, jadnik. Ja sam ta muzička žrtva. Idealno je ako svatko u publici doživi to što ja proživljavam.

NACIONAL: Navodno ste imali neka neugodna iskustva s našim medijima.
– Da, pišu svašta. Prije sam bio osjetljiviji na to. Ja bih najradije da se za mene ne zna. Tek nedavno sam, uz Stinga, naučio da je bilo kakva vijest dobra vijest, i da je ipak praktično da ljudi za tebe znaju. Prije nisam bio takav. Mislio sam da bi bilo idealno da živim u Dubrovniku, i da, sasvim nepoznat, sviram na Stradunu.

Hit albumi klasične glazbe

Karamazov je prvi solo album “Come Heavy Sleep” objavio 2003., na kojemu je izveo pjesmu Johna Dowlanda, i tada je došao na ideju o suradnji sa Stingom. Godine 2001. s njemačkim kontratenorom Andreasom Schollom surađivao je na hit albumima “Wayfaring Stranger” i “A Musical Banquet”.

Biografija

Rođen 1965. u Zenici. Već s nepunih 17 godina osvojio je prve nagrade na velikim gitarističkim natjecanjima. Studirao je klasičnu gitaru u Ženevi, arapsku lutnju na Arab Institute u New Yorku te baroknu lutnju na Schola Cantorum Basiliensis u Švicarskoj. Održao je brojne zapažene recitale na najznačajnijim svjetskim glazbenim pozornicama. Surađivao je s najboljim izvođačima i međunarodnim ansamblima za ranu glazbu, uključujući Hespèrion XX, Hilliard Ensemble, Mala Punica i Orpheus Chamber Orchestra, i s njima snimio više od 60 ploča. Svoj prvi solo album na lutnji “Come Heavy Sleep” snimio je 2003. U listopadu 2006. izišao je album “Songs From the Labyrinth”, koji je Karamazov snimio sa Stingom.

Komentiraj

Source:Ana Kirin