INTERVIEW: Bosanac koji nasmijava Sloveniju

Objavljeno u Nacionalu br. 427, 2004-01-20

Đuro iz Top liste nadrealista, sarajevski glumac, suprug slovenske glumačke zvijezde Tanje Ribič, redatelj najpopularnije slovenske serije ‘Teatar Paradižnik’ i filma ‘Kajmak i marmelada’ koji je vidjelo 125.000 gledatelja govori o ratnom Sarajevu, vremenu kad je odbijao sve uloge, nastupu u ‘Ničijoj zemlji’ i okupljanju benda Bombaj štampa

Prvi put otkako postoji slovenska kinematografija jedan se slovenski film probio među prvih 15 najgledanijih filmova svih vremena u Sloveniji. “Kajmak i marmelada” ujedno je i redateljski prvijenac Branka Đurića, hrvatskoj publici poznatijeg kao Đure iz “Top liste nadrealista”, a priča o ljubavi Bosanca i Slovenke i svim problemima koji takvu vezu prate ovog bi se mjeseca trebala početi prikazivati i u hrvatskim kinima. U Sloveniji, gdje je na kino repertoaru već puna dva mjeseca, taj je film dosad pogledalo nevjerojatnih 130 tisuća ljudi.

‘U Sloveniji sam naučio uživati u poslu jer kod nas je u Bosni fora da sa što manje rada zaradiš što više love’ Branko Đurić autor je ‘Teatra Paradižnik’, prve slovenske serije koja je na festivalu u Montreuxu ušla među 30 najboljih svjetskih serija ?Prije pet ili šest godina ovdje je za najgledaniji domaći film ustanovljena posebna nagrada, Zlatna rola. Dodjeljuje se za nevjerojatnu cifru od 25 tisuća gledatelja. Mi se sada približavamo petoj. Imati 25 tisuća gledatelja velik je uspjeh za slovenski film, a 125 tisuća prava je znanstvena fantastika?, kaže Branko Đurić. Njegov je prvijenac po gledanosti u slovenskim kinima upravo prošlog tjedna porazio i ?Gladijatora?.

Petak navečer. Dvorana 10 Ljubljanskog multipleksa “Kolosej” ima 264 sjedala, a za projekciju u 21 sat gotovo sve su već zauzete. Nesretnici što su na blagajnu stigli nešto nakon 18 sati mogu birati između drugog reda u sredini ili posljednjeg sjedala lijevo u devetom redu. Ulogu besposlenog Bosanca Branko Đurić dodijelio je sebi, dok njegova supruga, slovenska glumica Tanja Ribič, glumi njegovu djevojku, tolerantnu Slovenku Špelu. Zovemo već u subotu ujutro nadajući se kako ćemo o filmu razgovarati dok su dojmovi još svježi, no vikend je u Sloveniji svetinja.

?Ovdje sam prvi put počeo uživati u poslu i shvaćam značenje pojma vikend. Prije sam bio lijen jer kod nas je, u Bosni, fora da sa što manje rada zaradiš što više love?, tumači slovenski hit redatelj koji se 1962. rodio u središtu Sarajeva kao dijete iz braka Srbina i Muslimanke. Kad su se početkom 90-ih zaoštrila međunacionalna previranja, Đurić se, pod dojmom Kusturičina filma ?Dom za vješanje? u kojem je glumio, odlučio nacionalno izjasniti kao Ciganin, jer je Ciganima, objasnio je, svejedno gdje su. Uvijek su Romi i nomadi. Šest mjeseci nakon početka opsade Sarajeva preselio se u Ljubljanu i danas je zapravo Slovenac.

NACIONAL: ?Kajmak i marmelada? je, kako ste najavili, film posvećen “miješanima”. Je li zbog toga “miješana” i glumačka ekipa? – Film je priča o “miješanima” i zato im je i posvećen. To što su i glumci koji su ga snimili “miješani”, to je slučajnost. Nisam to kombinirao. Ne dijelim glumce na srpske, slovenske, hrvatske, nego na dobre i loše. Trudio sam se imati dobre glumce pa sam ih zato i izabrao, a to što su oni dobri slovenski, dobri hrvatski, dobri bosanski ili srpski glumci, to me stvarno ne zanima pretjerano. Ipak, u jednom smo momentu morali zaključili kako izgledamo kao likovi iz vica. Jer igrali smo na setu neke igre bacanja novčića nas četvorica; Rene Bitorajac, Dragan Bjelogrlić, jedan moj slovenski asistent i ja, pa znaš ono kad počne vic, kao idu Bosanac, Slovenac, Hrvat i Srbin, a onda je Bosanac ispao najpametniji i sve ih je nadmudrio. Smijali smo se jer nas je to podsjetilo na Batu Stojkovića i onu seriju u kojoj vic uvijek tako nekako počinje i završava.

NACIONAL: Vi ste se u Sloveniju doselili iz Sarajeva, vaša supruga je Slovenka, koliko u filmu ima autobiografskih elemenata? – Pa i nema. Mislim, inspiriran je životnim temama i nekim događajima, ali ne bih rekao da je to autobiografski film. Nemam tako snažan ego trip da bih svoj život na silu gurao u film. Postoje i zanimljivije teme. Iako ni moj život nije nezanimljiv.

NACIONAL: Ipak, scenarij ste pisali nedugo nakon što ste se doselili u Ljubljanu? – Scenarij sam počeo pisati nakon što sam kupio kompjutor. To je bilo prije šest godina. Završio sam neku seriju na TV Sloveniji i kupio kompjutor. Dotad sam bio totalni duduk za računala, a kako sljedećih mjeseci nisam imao nekog pretjeranog posla, rekao sam, sad moram početi nešto pisati. I počeo sam pisati filmski scenarij, onako, totalno suprotno od onoga kako bi trebalo pisati scenarije. Odmah sam počeo s prvom scenom u kojoj tip sjedi ispred televizora i šalta programe, a žena je na poslu. Nisam uopće znao što će se dalje dogoditi i kako će se razvijati priča nego sam samog sebe iznenađivao svakom sljedećom scenom. Naravno, kad sam završio, vraćao sam se i popravljao neke dijelove kako bi se sve uklopilo u priču. To je prvi moj rad na kompjutoru i to pisanje bilo mi je pravi užitak. Ovo je prvi put da sam prošao kompletan proces od praznog papira do filma.

NACIONAL: Od praznog papira do punih kino dvorana, reklo bi se da je to prilično dobro za prvi redateljski pothvat? – Filmski redateljski. Kao redatelj najviše sam radio na televiziji gdje sam režirao priličan broj igranih serija, spotova, reklama. Ako se mene pita, tu nema neke velike razlike. Osnova je rad s glumcima, a ja sam prvenstveno glumac. Zato obožavam dobre glumce i najviše inzistiram baš na radu s njima. Što se tiče ostaloga, trudim se ne biti previše ambiciozan redatelj koji će gnjaviti publiku prenoseći svoje frustracije na platno.

NACIONAL: Kako ste se snašli na setu gdje ste bili i glumac i redatelj? – Pa navikao sam na to. Zadnje “Nadrealiste” sam, recimo, tako radio. Nije to toliki problem ako previše ne mistificiraš režiju.

NACIONAL: Kako demistificirate režiju? Mislite, ostavljate glumcima prostora i nemate za njih previše redateljskih uputa? – Normalno. Prilagođavam se glumcima. Svi veliki glumci, a ne želim se na silu gurati u tu skupinu, no svi veliki glumci usput su i sami svoji redatelji. Kad napraviš dosta filmova, imaš i iskustva. Nedavno sam snimao u Italiji s redateljem koji je faca, ali to mu je bio treći film. Ja sam ih snimio bar 15 i imam dovoljno iskustva kojim mogu pomoći na snimanju. Zašto ne bih iskoristio to glumačko iskustvo i kao redatelj.

NACIONAL: Kako pričate o glumi, teško je povjerovati da više niste željeli glumiti nakon dolaska u Ljubljanu. Zbog čega ste odbijali ponude? – Nije mi bilo do glume sve do ?Ničije zemlje?, dok me nije Danis svojim odličnim scenarijem uvjerio da se vratim tom pozivu. Prije toga se u Sloveniji nisam ozbiljnije bavio glumom. Radio sam kao redatelj i ovdje, recimo, kad pitate mlađe Slovence tko je Branko Đurić, mnogi od njih reći će da sam slovenski redatelj, jer dosta režiram za televiziju. Prije ?Ničije zemlje? samo sam to i radio.

NACIONAL: Kako vam je mogla dosaditi gluma kad ste čak četiri puta izlazili na prijemni za Akademiju, nepokolebljivi u želji da postanete glumac? – Pa dosadi čovjeku… Pogotovu, kad je počeo taj rat, imao sam nekih zdravstvenih problema, bio na jednoj teškoj operaciji i rat doslovno dočekao u krevetu. Nisam bio u najboljoj formi i nije mi bilo baš nešto do… Bio sam prilično deprimiran. Dosadio sam samom sebi i tako, dođe takav period čovjeku.

NACIONAL: S čime vam se bilo najteže suočiti kad ste se iz Sarajeva preselili u Ljubljanu? Jeste li imali osiguran smještaj u novom gradu? – Nisam. Živjeli smo kod prijatelja dok se nismo snašli. Najteže mi se bilo suočiti s ratom, s time da su moji roditelji još uvijek u Bosni, da su moji prijatelji u Bosni, a komunikacija je bila nemoguća čak i preko radioamatera. To je bilo najteže.

NACIONAL: Jesu li vas, kao umjetnika, prihvatili lakše nego druge doseljenike s juga za koje u Sloveniji postoji pogrdan izraz Čefuri? Mislite li da biste se jednako dobro uklopili da ste, recimo, građevinski radnik? – Što ja znam. Ako bi iz Bosne došao građevinski radnik s iskustvom i preporukama da je i tamo radio na velikim građevinama, vjerojatno bi ga lakše primili, kao što su primili i mene. Imao sam nekog iskustva i neki rejting otprije pa sam mogao nastaviti raditi. U svakom je poslu tako. Sve ovisi o kvaliteti; ako si dobar građevinski radnik dobro ćeš proći ovdje i svugdje u svijetu. Ako imaš neki zanat u rukama, ako nešto znaš raditi, onda ćeš se znati i snaći.

NACIONAL: Jeste li imali kakav osiguran posao ili angažman u Sloveniji 1993. kad ste stigli ovamo? – Imao sam poziv od slovenskog ministarstva kulture za snimanje filma ?Karaula? Metoda Pevca. No kad sam došao i nazvao ga, on mi je rekao da je taj film već snimljen, montiran, čak i odgledan, tako da sam malo zakasnio. Ali nastavio sam raditi kao redatelj reklama, glazbenih spotova za slovenske bendove i pjevače, a onda sam počeo raditi i na televiziji.

NACIONAL: TV serija ?Teatar Paradižnik? bila je velik hit. Je li to prvi vaš veći projekt za slovensku televiziju? – Bila je velik hit. Neki su rekli da je to nastavak “Nadrealista”. To je bila prva slovenska serija koja je ušla među 30 naboljih serija cijelog svijeta na festivalu u Montreuxu. Dobila je i slovensku TV nagradu Viktor.

NACIONAL: U Hrvatskoj se nije emitirala, možete li ukratko reći o čemu se radi? – To je kao neko propalo kazalište u kojem je svaki put pitanje hoće li predstave uopće biti ili neće. Situacija se uvijek zapliće oko toga da “show must go on” i hoće li ekipa uspjeti napraviti predstavu do dolaska publike. Glavni su likovi voditeljica, direktor, garderobijer, šminker, portir, čistačica, a gosti su se uvijek mijenjali.

NACIONAL: Vašoj kazališnoj družini ?Teatar 55? ide puno bolje. Koliko dugo postoji? – Ovo je naša treća sezona, ako dobro brojim. Krenuli smo s predstavom ?Kaj pa zdaj? u kojoj su bila samo dva glumca; Tanja i Ivo Ban. Ja sam napisao tekst i režirao predstavu. Onda smo polako počeli povećavati ambicije, troškove, ljude i tako. Sad već imamo veliku ekipu koja je u stanju istovremeno pokriti i tri predstave jer ponekad igramo više predstava za jednu večer u raznim dijelovima Slovenije. Imamo tri kompletne ekipe koje prate predstavu od garderobe, scenografije, rasvjete, tona, scenskih radnika.

NACIONAL: Ide li svim kazališnim skupinama u Sloveniji tako dobro? – Pa ne bih htio govoriti o tome jer ispast će neskromno.

NACIONAL: Vaša je supruga, Tanja Ribič, glumačka zvijezda u Sloveniji. Sad je u vašoj kazališnoj trupi, zar ne? – Da. Baš je prošli tjedan imala premijeru prve predstave koju je režirala.

NACIONAL: Jeste li joj pomogli kakvim savjetom? – Nemam baš previše vremena. Normalno, razgovaramo o tome, ali to je njezin projekt. Ipak ona ima veliko kazališno iskustvo i mnogo odigranih predstava. Poznaje materiju. Nije problem.

NACIONAL: Što mislite, zbog čega je vaš filmski prvijenac ?Kajmak i marmelada? toliki hit u slovenskim knima? Da li se počeo prikazivati u Bosni i Hercegovini i kakve su tamo prve reakcije? – Ne znam. Film se prije nekoliko dana počeo prikazivati u Sarajevu. Mislim, to je slovenski film. Čitao sam prije nekoliko dana u Delu čitave eseje sociologa, filozofa, filmskih kritičara, novinara koji pokušavaju dokučiti u čemu je tajna uspjeha ?Kajmaka i marmelade?. Užasnulo me to koliko su ti stručnjaci nekih formula pisali kao, zato što je tu 30 posto južnjačkog humora, pa malo mazohističkog odnosa Slovenaca prema šali na svoj račun itd. Svi su pokušali naći neke formule, a nitko se nije sjetio kako je to možda zato što film nije loš.

NACIONAL: Svjetska premijera bila je lani na filmskom festivalu u Sarajevu. Neki su novinari zaključili da ste pomalo razočarani time što ?Kajmak i marmelada? nije nagrađen. – Nisam baš bio toliko razočaran jer prema mojoj filozofiji filmovi se ne rade zato da bismo se njima natjecali. Festival publici predstavi više filmova i normalno je da se svatko veseli nagradi i da su ovi koji je ne dobiju malo razočarani. Bitno je ipak da su festivali prvenstveno organizirani ne radi natjecanja nego zato da se filmovi vide, da se njihovi autori druže, razmijene iskustva. Da mi je do natjecanja, bavio bih se sportom, a ne kulturom. Ponekad mi je i krivo što se ne bavim sportom jer tamo je sve jasnije. U sportu ti nitko ne može reći je li ovaj ili onaj rezultat bolji jer rezultat se zna: 2:0 za ove ili 6:1 za one i jasno je. Nije kao u umjetnosti, gdje kritičari govore možda je ovo i je li ovo ovako, zbog čega je ovo… Ponekad mi je žao što nisam sportaš.

NACIONAL: Na filmskom festivalu u Sarajevu imali ste oštru konkurenciju u redatelju Pjeru Žalici i njegovu filmu ?Gori vatra?. Ne mislite li da je nagradu dobio i zbog toga što je tema njegova filma ipak bliža Bosni i Hercegovini? – To je i jedna od osnovnih razlika između ta dva filma. Pjerov film je bosanski, moj je slovenski. U ?Kajmaku i marmeladi? govori se slovenski. To je u Bosni strani film.

NACIONAL: Nisu li vam Sarajlije zamjerili što ste nakon šest mjeseci od početka rata napustili grad? – Nisu.

NACIONAL: Dolazite li često u Sarajevo? Imate li tamo svoju ekipu? – Trebao sam ići prošli vikend na premijeru filma, ali nisam jer sam se razbolio. Inače često odlazim u Sarajevo. Tamo mi je majka, moj sin iz prvog braka i, naravno, društvo.

NACIONAL: Družite li se s članovima svog nekadašnjeg benda Bombaj Štampa? – Evo, baš smo se sad nešto dogovarali s Nedimom Babovićem, gitaristom iz Bombaj štampe, da snimimo neke pjesme koje su nastale u ovih zadnjih deset godina. Zadnji put kad sam bio u Sarajevu sjeli smo skupa, malo prosvirali te pjesme na gitarama kod njega u studiju, jer on u Sarajevu sad radi kao producent, pa smo tako u zezanju snimili neki demo. Rekao je da ćemo početi polako slagati ploču, onako, ništa komercijalno nego više za nas.

NACIONAL: Vaša je supruga također objavila dva albuma na kojima su dvije stare pjesme Bombaj štampe. Hoćete li joj napisati i koju novu? – Loša joj je napravio većinu pjesama, a na svakom CD-u je i jedna stara stvar od Bombaj štampe. Prvi CD je objavila nakon što je nastupala za Sloveniju na Eurosongu, ali to je sve onako, više usput. Nismo ambiciozni kad je glazba u pitanju, a moraš biti ambiciozan da bi nešto napravio.

NACIONAL: Vjerojatno imate ambiciju snimiti i sljedeći film. Postoji li već scenarij? Ili bar ideja? – Jedan je moj scenarij pobijedio na Cine Linku koji je bio otvoren uz filmski festival u Sarajevu. Bilo je oko 95 scenarija mahom autora s područja Balkana i ovaj moj jedan je od pet koji su osvojili nagradu. Imao sam nedavno i pregovore sa stranim producentima o snimanju tog filma i dogovori još traju.

NACIONAL: Možete li dati kakav “foršpan” za novi film? – To je priča o čovjeku koji se prvi put zaljubi u svojoj 50.godini.

NACIONAL: Nakon uspjeha ?Kajmaka i marmelade? ne bi smjelo biti problema s novcem za sljedeći film? – Nije to, na žalost, tako jednostavno. Veliki su ulozi u pitanju i svatko tko daje novac očekuje da će taj novac i vratiti. Recimo, film koji košta 4 do 5 milijuna eura, što je danas normalan budžet za snimanje, u Sloveniji teško da će uspjeti vratiti uloženo.

NACIONAL: Koliki je bio budžet za ?Kajmak i marmeladu?? – Tristo tisuća eura otprilike, a tek sada se pokrivaju troškovi.

NACIONAL: Jeste li svim glumcima platili honorare? – To upravo ovih dana rješavamo. Većina njih darovala je filmu 30 posto svojih honorara, jer imali smo dosta materijalnih problema.

Branko Đurić hrvatskoj je publici još uvijek poznatiji kao Đuro iz ?Top liste nadrealista?, iznimno popularne televizijske serije koju su, uz Đurića, radili Benjamin Filipović, Zenit Đozić i Boris Šiber koji su ostali u Sarajevu i nakon rata počeli snimati nove epizode u kojima im se pridružio glazbenik Elvis Dž. Kurtović. Nele Karajlić i njegov brat Dražen Janković su u Beogradu, Dado Džihan u Londonu, a Darko Ostojić ? Ogi je u Izraelu. Serija je u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj 1989. godine, umalo pa proročanski predvidjela događaje koji će dovesti do rata u Bosni i Hercegovini par godina kasnije.
Nele Karajlić u toj epizodi čita vijest iz budućnosti s datumom 22. studeni 1995. godine, a što je dan kad je potpisan Daytonski sporazum i dan kad su se prema scenariju emisije TLN posvađali smetlari koji čiste oko zida što Sarajevo dijeli na Istočno i Zapadno, odnosno hrvatsko i srpsko.

Branko Đurić Đuro
Rođen 28. svibnja 1962. u Sarajevu
1982. osniva rock skupinu Bombaj štampa
1984. do 1990. Top lista nadrealista
1987. Bombaj štampa snima prvi album
1988. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu
1989. uloge u filmovima: Kuduz, redatelj Ademir Kenović; Kako je propao rokenrol, redatelj Goran Gajić i Dom za vješanje, redatelj Emir Kusturica
1990. uloga u filmu Ovo malo duše, redatelj Ademir Kenović
1994. do 1997. televizijska serija Teatar paradižnik
1997. do 1998. televizijska serija Pravi posel

1998. do 1999. televizijska serija Show bo show
2001. uloga u filmu Ničija zemlja, redatelj Danis Tanović
2003. uloga u filmu Mali svet, redatelj Miloš Radović

Komentiraj

Source:Melisa Skender