Internet nas zaglupljuje

Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Moj je mozak bio gladan. Zahtijevao je da ga hranim onako kako to čini internet – a što je više dobivao, to je bio gladniji. I kad nisam bio za kompjutorom, osjećao sam potrebu da provjerim e-mail, klikam po linkovima…

“Već nekoliko godina imam osjećaj da mi netko prekraja živčano sklopovlje i reprogramira pamćenje, da mi se um mijenja. Više ne razmišljam kao prije. Najjasnije to osjećam dok čitam; nekad mi je bilo lako uroniti u knjigu ili dug članak. Um bi mi pratio nit pripovijedanja i manevre zaključivanja i proveo bih sate i sat provlačeći se kroz duge stranice teksta. Sada mi koncentracija počne vrludati nakon dvije-tri stranice, postajem nemiran, gubim nit.” Takva promjene u koncentraciji navele su američkog novinara koji se bavi internetskom tehnologijom Nicholasa Carra da posumnja kako bi uzrok tome moglo biti ono što mu je posljednjih godina najviše izmijenilo život – internet. U vrijeme kad se još nije govorilo o tome, niti su postojala konkretna znanstvena istraživanja na tu temu, počeo se baviti pitanjem kako internet utječe na ljudski mozak – da li ga mijenja. Proučavanjem povijesti neuroznanosti, stajališta brojnih znanstvenika, psihologa i filozofa koji su se bavili mozgom te najnovijih spoznaja u vezi s istraživanjem mozga, došao je do vrlo zanimljivih zaključaka – da se već nakon samo nekoliko sati provedenih na internetu mijenjaju neuronske veze u mozgu. One se prilagođavaju novom načinu na koji se mozak upotrebljava, onom internetskom, karakterističnom po kratkom zadržavanju pažnje na određenom sadržaju, neprekidnom skakanju sa stranice na stranicu, s teksta na tekst, s društvene mreže na društvenu mrežu.

“Gotovo sav sadržaj na internetu osmišljen je tako da nam odvlači pažnju, a količina sadržaja na svakoj stranici također. Na istoj web stranici može stajati nekoliko odlomaka teksta, video ili audio zapis, navigacijski elementi, reklame, uz još nekoliko programčića, tzv. widgeta, koji se vrte zasebno. Istovremeno nam nova e-mail poruka oglašava svoj dolazak, RSS čitač nam javlja da jedan od naših omiljenih blogera ima novi post, mobitel signalizira da je stigla nova SMS poruka. Na ekranu usporedo teku objave na Facebooku i Twitteru, a upaljeni su nam i drugi programi koje imamo na kompjuteru – i oni se natječu za svoj dio našeg uma” – tako Nicholas Carr opisuje način upotrebe interneta koji uzrokuje promjene u mozgu i ponašanju ljudi.

Svoje zaključke Carr je objavio 2008. u članku “Da li nas Google zaglupljuje?” u američkom magazinu The Atlantic i pokrenuo njime burne rasprave. Iako se prije samo nekoliko godina još nije počelo govoriti o promjenama koje uzrokuje upotreba interneta u samom mozgu, kao ni njenim posljedicama na ljudsku koncentraciju, pamćenje i razmišljanje. Naišao je na mnoge kritike i neistomišljenike, ali i na one koji su iste promjene primijetili kod sebe te znanstvenike koji su se tim problemom počeli baviti. Tema se pokazala toliko intrigantnom da je uskoro o tome napisao i knjigu, koja je ubrzo postala svjetski bestseler i ušla u prošlogodišnji finale Pulitzerove nagrade, a upravo je prevedena na hrvatski. “Plitko – Što internet čini našem mozgu” prozvana je poslije najboljom knjigom napisanom o toj tematici, a njegove zaključke potvrdili su nakon njega i mnogi drugi autori.

Internet je čovjeka, kaže Carr, lišio “starog postupka linearnog mišljenja, mirnog, neometanog linearnog uma koji je ustupio mjesto novoj vrsti uma koji želi i treba srkati i izbacivati informacije u kratkim, isprekidanim, često i prepletenim naletima – što brže, to bolje.” Učinke toga opisao je poput neke vrste droge: “Kad prelazim sa stranice na stranicu satima, osjećam kao da mi mozak postaje lak, osjećam se kao da postajem pametniji”, citira u knjizi jednog od svojih sugovornika koji tako opisuje ushit koji doživljava surfajući po web stranicama. Ti su osjećaji opojni, kaže Carr, u toj mjeri da nam mogu odvratiti pažnju od dubljih kognitivnih učinaka interneta. “Počela me zabrinjavati”, prisjeća se prvotnih promjena koje je zamijetio, “nesposobnost da zadržim pažnju na jednoj stvari dulje od nekoliko minuta.” Isprva je pomislio da mu opadaju mentalne sposobnosti jer ulazi u srednje godine, no shvatio je da je nešto drugo posrijedi: “Moj je mozak bio gladan. Zahtijevao je da ga hranim onako kako to čini internet – a što je više dobivao, bio je gladniji. I kad nisam bio za kompjuterom, osjećao sam potrebu da provjerim e-mail, klikam po linkovima, nešto izguglam. Htio sam povezanost. Počeo mi je nedostajati moj stari mozak.”

Ono što je Carr zaključio seže puno dalje od poremećaja u koncentraciji – promjene utječu na sposobnost razumijevanja, razmišljanja, razlikovanja bitnog od nebitnog, pa i pamćenja. “Web je tehnologija zaboravljivosti, upotrebom interneta naš se mozak uvježbao zaboravljati, a odučio pamtiti”, upozorava. To smatra velikom opasnošću za čitave kulture koje se, po njemu, temelje na kolektivnom sjećanju oblikovanom osobnim sjećanjima pojedinaca. “Upotreba weba ne samo da preusmjerava resurse s naših sposobnosti višeg mišljenja, nego i fizički priječi konsolidaciju dugoročnih sjećanja i razvoj memorijskih shema u mozgu. Zbog toga nam je sve teže pohranjivati informacije u svom biološkom pamćenju i prisiljeni smo ga sve više prepuštati umjetnoj, a prostranoj memoriji Mreže, zbog čega kao mislioci postajemo sve plići. Prebacivanje sjećanja u izvanjske banke podataka ne prijeti samo dubini i vlastitosti našega ja. Njime se prijeti i dubini i vlastitosti kulture koju zajedno dijelimo”, kaže.

Vraćajući se u povijest tehnoloških otkrića, u knjizi iznosi kako je svako od njih utjecalo na promjene u ljudskom mozgu – za koji se sve do 20. stoljeća smatralo da se nakon odrastanja čovjeka više ne mijenja. Tek je tada prihvaćeno da su svi živčani sklopovi podložni promjenama i da svi doživljaji i radnje već nakon sat vremena kontinuiteta počinju mijenjati strukturu mozga. Što su ta iskustva češća, to novonastale neuronske veze postaju čvršće. Kako se pojedini sklopovi u mozgu učvršćuju ponavljanjem aktivnosti, one se pretvaraju u naviku. Tek je 1990., recimo, otkriveno da je kod londonskih taksista stražnji hipokampus – dio mozga odgovoran za prostorne predodžbe okoline – mnogo veći od normalnog. Bio je, k tomu, to veći što su taksisti dulje radili taj posao. Ujedno im je prednji dio hipokampusa bio manji od uobičajenoga. Prvo što je, iznosi Carr, u većoj mjeri promijenilo ljudski um bila je upotreba karata, što je omogućilo lakše poimanje apstraktnog, onog prostornog oko sebe što ne vidimo. Sat je isto učinio za vrijeme. Među instrumentima kojima “proširujemo i produbljujemo svoje mentalne sposobnosti” Carr navodi pisaći stroj, sekstant i globus, kao i knjigu, kompjuter i internet. “Instrumenti koje čovjek rabi kao proširenje i potporu svom živčanom sustavu – sve te tehnologije koje su kroz povijest utjecale na to kako pronalazimo, pohranjujemo i tumačimo informacije, kako usmjeravamo pažnju i za što upotrebljavamo svoja osjetila, kako pamtimo i kako zaboravljamo – utječu na fizičku strukturu i način rada ljudskog uma. Njihovom se upotrebom jedni živčani sklopovi ojačavaju, a drugi slabe, neka se obilježja umnosti naglašavaju, dok druga blijede.”

No pismenost je izmijenila najviše: prirodno stanje ljudskog uma je, objašnjava Carr, stanje rasute pažnje. Čovjeku je urođena sklonost da vrluda pogledom, koji slijedi i pažnja, kako bismo bili svjesni što se događa oko nas. Takvi refleksi bili su ključni za opstanak, jer je svaka promjena potencijalna opasnost i putanja ljudske misli nije bila linearna. Trajno održavanje neprekinute pažnje na jedan nepokretni predmet potpuno je neprirodno mozgu i trebalo je proći puno vremena da ljudi steknu sposobnost postizanja višesatne koncentracije pri čitanju, odnosno da uvježbaju svoj mozak da zanemari sve što se događa oko njega. To je, doduše, vrijedilo i za neka druge vještine, ali kod čitanja je drukčije to što ono ne znači samo dobivanje informacije, nego i pokretanje niza aktivnosti u mozgu poput stvaranja vlastitih asocijacija, zaključivanja i formiranja mišljenja. Upotrebom interneta se, tvrdi Carr, to sve ponovno mijenja.
“Danas, nakon 550 godina, tiskarski stroj i njegovi proizvodi iz središta odlaze na marginu intelektualnog života civilizacije. To je započelo već pojavom elektroničkih medija poput radija, kinematografa, gramofona i televizije, ali oni nisu mogli prenijeti pisanu riječ i glavna struja kulture i dalje je tekla kroz tisak. No pojavom interneta nastupa nova intelektualna etika. Putovi u našem mozgu još jednom mijenjaju trasu”, piše Carr.

Govoreći za Nacional o svojim prvotnim spoznajama, kaže da je članak “Da li nas Google zaglupljuje?” prije svega bio zamislio kao osobni esej, kao pokušaj da istraži svoje vlastito iskustvo upotrebe interneta. Nije mislio da će njegovi zaključci biti relevantni i drugima. Međutim, reakcije su pokazale suprotno: pokazalo se da ogroman broj ljudi ima iste poteškoće i postavlja si identično pitanje o utjecaju interneta. “Naravno, nisu se svi sa mnom složili, bilo je nekih vrlo agresivnih negativnih reakcija na esej”, govori Carr. “No ono što je meni bilo važno jest to što je članak otvorio vrijedan i potreban dijalog o utjecaju interneta na intelekt i kulturu ljudi. Nadam se da će knjiga ‘Plitko’ još produbiti tu diskusiju.”

Carr nije usredotočen samo na negativne učinke upotrebe interneta – smatra da on potiče određeni način mišljenja, sposobnost da vrlo brzo procjenjujemo male dijelove informacija, često “žonglirajući istovremeno mnogim drugim prekidima i odvlačenjima pažnje”. Takav način razmišljanja važan je, kaže, i vrijedan. No problem vidi u tome što, intenzivnom upotrebom interneta, čovjek razvija spomenute vještine na štetu drugih, pogotovo onih koje se tiču zadržavanja pažnje i obuhvaćaju kontemplaciju, razmatranje, introspekciju. “Takva promjena u funkcioniranju ljudskog uma ima mnogo posljedica – za edukaciju, inovaciju, literaturu i umjetnost, pa i za mentalno zdravlje. Kontemplacija potiče kreativnost, empatiju i razvoj ljudske osobnosti, utječe na djelotvornost i produktivnost. Bez tih osobina ljudi postaju plitki, manje zainteresirani i manje intelektualno različiti, manje skloni izazovima. Sužava im se pogled na svijet, gube ideje i bogatstvo duboke, osebujne misli. Dugoročno gledano, takve bi promjene utjecale na sferu edukacije, biznisa, umjetnosti, prekrojile bi kulturu u nešto puno manje maštovito. U svojoj knjizi iznosim mnoge dokaze, poput psiholoških i neuroznanstvenih studija, da internet oslabljuje sposobnost koncentracije i dubokog razmišljanja, no kao što je to slučaj sa svim istraživanjima ljudske vrste, nema definitivnog odgovora. I dalje postoje oni s drukčijim mišljenjem. Ipak, rekao bih da se ljudsko ponašanje radikalno promijenilo u posljednjih deset godina. Stoga je važno ne zanemarivati znanstvene dokaze, ali i pratiti što se događa s nama samima, kako se naši umovi mijenjaju.” Govoreći o budućnosti i dosad neuspješnom razvoju umjetne inteligencije, Carrov najveći strah nije njeno stvaranje, koje bi mnoge ljudske sposobnosti učinilo suvišnima. Upravo suprotno: “Ne bojim se da će strojevi početi misliti poput ljudi, bojim se da će ljudi početi misliti kao strojevi.

Prepuštanjem računalima da posreduju u našem shvaćanju svijeta, naša se vlastita inteligencija spljoštava u neusporedivo pliću i ograničeniju umjetnu inteligenciju.”
Sa znanstvene strane, profesor neuroznanosti i prodekan za znanost Medicinskog fakulteta u Zagrebu Miloš Judaš potvrđuje Carrove tvrdnje rekavši da se on “gotovo u svemu primjereno držao izvorne znanstvene literature”. Ipak, kaže da su znanstvena istraživanja o promjenama mozga prouzročenima upotrebom interneta, što ih Carr u knjizi citira, tek funkcionalna istraživanja iz kojih se ne može kategorički zaključiti o mogućim strukturnim promjenama u mozgu, ali se “jasno vide promjene u obrascima funkcionalne aktivacije mozga”. Judaš potvrđuje i da se, u određenom smislu, zaista može govoriti o nekom obliku ovisnosti o internetu (korisnik stalno želi još), ali da se ono ne može uspoređivati s ovisnošću o teškim drogama. Govoreći o budućnosti i vrlo izvjesnom pogoršanju situacije koju Carr opisuje, pa i jasno nagovještava, Judaš podsjeća da plastičnost mozga, odnosno njegova sposobnost da se neprestano mijenja, može dovesti i do poboljšanja: “Ako plastičnost mozga može dovesti do neke vrste takvih dugoročnih posljedica, onda ta ista plastičnost može voditi i prema oporavku – ako se nakon duge zloupotrebe interneta dovoljno dugo čitaju knjige. Ovakav neprimjereni ‘plitko-skakutavi’ i jednostrani pristup upotrebi interneta ne bismo smjeli prihvatiti kao neku vrstu ‘futurističke evolucije’ – kao što npr. ne prihvaćamo kao buduću sudbinu ni danas posvemašnje zagađenje okoliša. Negativne pojave jednostavno treba prepoznati, razumjeti njihove uzroke i predvidjeti njihove posljedice, a potom se protiv njih sustavno boriti, ne gubeći nadu i optimizam.”

Međutim, da su posljedice onoga na što upozorava Carrova teza već vidljive i kod studenata, potvrđuje docent na Odsjeku za književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tomislav Brlek. On teoriju i povijest književnosti predaje od 1996. pa, iako kaže kako nije počeo primjećivati da studenti manje čitaju, teže pamte ili koncentriraju se, neke je promjene ipak uočio: “Pad pismenosti kod studenata sve je vidljiviji, sve manje razlikuju standardni od govornog jezika i to je sigurno povezano s internetom. Na njemu jednostavno ima svakako napisanih tekstova i s vremenom gubite mogućnost razlikovanja ispravnog od neispravnog. Tome, istina, već dugo pridonose i niski kriteriji na radiju i televiziji, što nije slučaj u zemljama s kontinuitetom kulturnih i obrazovnih institucija. No doda li se tomu još i internet, pad pismenosti postao je puno veći.” Osim toga, primijetio je, studenti su sve skloniji pisati u kraćim, slabo povezanim odlomcima, umjesto da pišu kontinuirani tekst. No najdramatičnija promjena koju je uočio kod studenata sve je teže razlikovanje važnog od nevažnog – nakon pročitane stručne literature često vrlo teško razlikuju glavnu tezu od, recimo, primjera i digresija. “Promijenio se njihov odnos prema stjecanju znanja, prije im je bilo lakše utoliko što su imali određenu literaturu koju su morali svladati i pritom bi usvojili i određen način hijerarhizacije informacija. Sad im je, zahvaljujući internetu, dostupno puno više informacija, možda čak i kvalitetnijih, ali za njihovu selekciju treba im puno više vremena. Mnogi ga nemaju ili ga nisu spremni na to utrošiti i uzimaju ono prvo što Google izbaci – a tako je teško razlikovati važno od nevažnoga. I upravo mi se ta nesposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog čini ključnom posljedicom plitkoće o kojoj govori Carr, jer ona dovodi do dramatičnih posljedica za društvo – ljudi koji ne znaju razlikovati važno od nevažnoga teže razumiju što se zapravo zbiva i puno ih je lakše dovesti u zabludu.”

No Brlek ističe da internet sam po sebi ne stvara spomenute probleme, nego način na koji ga upotrebljavamo. Tomu znatno pridonose kompanije koje ga razvijaju, o čemu u knjizi govori i Carr, jer su motivirane zaradom. “Logično je da svaka kompanija nastoji svoj proizvod prodati što većem broju ljudi, što u slučaju tvrtki poput Googlea znači što veću posjećenost internetskih stranica”, govori Brlek. “Internet se razvio u komercijalnom smjeru, kao i gotovo svaka druga tehnološka inovacija. Razvoj tehnologije ne određuje ona sama, jer se u njen razvoj ulaže radi profita koji se od nje može ostvariti. Stoga ne stoji zaključak da internet zaglupljuje, nego su za to zaslužne kompanije koje diktiraju način na koji će on biti upotrebljavan, koje na sve moguće načine potiču korisnike da posjećuju što više stranica u što kraćem vremenu pa im stalno nude nove proizvode poput društvenih mreža.” Za njih pak tvrdi da ne povezuju ljude, kako se to na prvi pogled čini, nego sasvim suprotno: “Istraživanja, poput onoga psihologinje Sherry Turkel s MIT-a, pokazala su da društvene mreže zapravo razdvajaju ljude od njihova vlastitog života, od sebe samih. Ta vrsta proizvoda prije svega stvara iluziju povezanosti i obaviještenosti, jer ni jedno ni drugo nije moguće postići bez uloženog vremena i energije – a upravo su zbog toga internetski pretraživači i društvene mreže toliko primamljivi, jer nude da nešto doznate, osjetite ili doživite, a da u to ne investirate vlastito vrijeme i energiju – što, naravno, nije moguće.” Govoreći o budućnosti, Brlek ističe da je povijest previše puta pokazala kako je budućnost pogrešno predviđati kao nastavak kretanja u današnjem smjeru i pretpostavlja da bi upotreba društvenih mreža, pa možda i interneta, u trenutačnom intenzitetu mogla biti i njihov vrhunac. “U pogovoru drugog izdanja i Carr opisuje porast nezadovoljstva onim što knjiga opisuje, i to baš kod mladih – upravo bi oni mogli reći dosta, i to svemu. Društvene pojave često funkcioniraju kao klatno; najprije se ode u jednu, zatim u drugu krajnost, jer uvijek postoji točka nakon koje se dalje ne može. Stoga je moguće da je baš sad došlo do nekakvog vrhunca kad su društvene mreže i takva upotreba interneta u pitanju i da se vrlo brzo sve to može promijeniti.”

Komentiraj