INA POD SUMNJOM: Kako se na nižim cijenama hrvatske nafte vara država radi profita MOL-a

OTKRIVAMO ZAŠTO SE SUMNJA da su samo u prva četiri mjeseca 2020. Ina i državni proračun oštećeni za najmanje 50 mil. kuna. Ćorić je Fasimonu dopustio izvoz hrvatske nafte ispod cijene, Ina to taji, a DORH i Porezna uprava ne reagiraju

Ne samo da su potajno potpisali Memorandum kojim su omogućili transfer hrvatske nafte u Mađarsku i potom od početka ove godine umjesto na preradu u Rijeku u rafinerije MOL-a izvezli čak 250 tisuća tona hrvatske nafte nego su i na cijeni te nafte moguće znatno oštetili Inu i državni proračun.

Nacional je na temelju izjava naftnog konzultanta Jasminka Umićevića i još nekih izvora iz naftnog biznisa došao do izračuna da je vrlo izgledno da je Ina oštećena za iznos koji bi se mogao popeti čak i do 50 i više milijuna američkih dolara, ako je, kako tvrde isti izvori, cijena po kojoj je nafta prodana MOL-u formirana bez pravilno izračunate cijene transporta, a moguće i zato što je izvoz ostvaren u vrijeme najvećeg pada cijena nafte uslijed epidemije koronavirusa, iako za to nije bilo nikakve potrebe.

JEDAN OD NACIONALOVIH IZVORA O TOMU NAVODI sljedeće: “Smanjenjem cijene svoje odnosno hrvatske nafte Ina je ostvarila manju zaradu, a na manju zaradu obračunava se i manji porez, dok je istovremeno na tom istom poslu MOL profitirao. Dobio je naftu po znatno povoljnijoj cijeni te će zbog toga ostvariti veću dobit, na koju će porez platiti u Mađarskoj. Riječ je o vrsti transakcije koja se može svesti pod kategoriju ‘transfernih cijena’.”

Ona je na stranicama Porezne uprave opisana ovako: “Transferne cijene odnose se na uvjete i odredbe koje se primjenjuju na transakcije koje se odvijaju unutar multinacionalnih poduzeća. Obuhvaća cijene koje se naplaćuju između povezanih društava osnovanih u različitim državama za transakcije unutar društva, odnosno prijenos dobara i usluga. Budući da su cijene ustanovljene od strane društva unutar multinacionalnih poduzeća, može se dogoditi da cijene ne odgovaraju tržišnim cijenama. To je veliki problem za porezne vlasti zbog postojanja mogućnosti da multinacionalni subjekti koriste transferne cijene za prekogranične transakcije u svrhu smanjenja oporezive dobiti. Pristup prihvaćen od strane država članica EU za procjenu cijena koje se primjenjuju na transakcije između povezanih društava je načelo nepristrane transakcije (Arm’s length principle). Načelo nepristrane transakcije zahtijeva da cijene koje se koriste u transakcijama između povezanih društava odgovaraju cijenama koje bi se primijenile između nepovezanih društava za iste transakcije (tržišne cijene).” Tom se kategorijom na sličan način bavi i Carinska uprava.

To znači da bi se u cijeli slučaj uskoro mogla uključiti i Porezna uprava, koja međutim do zaključenja broja nije odgovorila na Nacionalov upit.

Ako postoji osnovana sumnja da je Ina oštećena, trebali bi reagirati DORH i USKOK. No oni na Nacionalov upit s preciznim pitanjima o tome jesu li dužni reagirati temeljem javnih saznanja, provjeriti ugovor između Ine i MOL-a o izvozu hrvatske nafte te utvrditi jesu li u pitanju “transferne cijene” do zaključenja broja nisu odgovorili.

 

 

AKO JE NA PROSJEČNU cijenu nafte tipa Brent Ina računala samo dodatnih 50-ak centi, a to nisu demantirali, to znači da su prodavali naftu po cijeni od oko 5 dolara po barelu jeftinije od tržišne i da je šteta 8,5 mil. USD

 

 

MEĐUTIM, NACIONALOVI IZVORI KAŽU DA BI se odnos Ine i MOL-a u ovom slučaju formiranja cijena trebao posebno revidirati kako bi se utvrdilo je li se ovime umanjila Inina imovina i novac iz Hrvatske prelijevalo u Mađarsku.

“Ako netko ostvari dobit u Hrvatskoj, onda ovdje plaća i porez na dobit. A ovdje je dobit Ine umanjena ako se nešto što se moglo prodati za 60 dolara prodalo za 20 ili 30 dolara jer to znači da je Ina time izgubila, a MOL zaradio. I to sto posto. A koliko je MOL zaradio, toliko je Ina izgubila. I onda će reći da Ina loše posluje”, objašnjava Nacionalov izvor. On tvrdi da ljudi u Budimpešti znaju svoj posao i znaju da kad je cijena najniža svatko “sjedi” na nafti i ne želi je prodavati.

PREMA TIM KRITERIJIMA, MOŽE SE SUMNJATI na to da su Ina i hrvatski državni proračun oštećeni, dok su MOL i mađarski državni proračun profitirali. I to sve u poslu za koji nadležni ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić tvrdi da se Ini više isplati izvoziti naftu u Mađarsku nego je prerađivati u vlastitim rafinerijama. Je li Ćorić znao po kojoj se cijeni nafta prodaje Mađarima? Ako nije znao, kako onda može tvrditi da je to za Inu isplativije? Na ta pitanja ministar do zaključenja broja nije stigao odgovoriti pravdajući se “neravnomjernim vremenskim odnosom između dostavljenoga i zatraženoga” te “terminskim planom slanja upita” koji je na mailu Ministarstva zaštite okoliša i energetike bio već u 8 sati ujutro. Pozivajući se na činjenicu da je riječ o vrlo jednostavnim pitanjima, Nacional je zatražio odgovor do kraja dana u ponedjeljak, ali on nije stigao pa ćemo ga objaviti kad i ako dođe.

Na to da su Ina i državni proračun oštećeni, ako je točno da je cijena po kojoj je nafta prodana u Mađarsku “nekoliko centi iznad referentne Brent cijene”, ali i zbog činjenice da je nafta izvezena u vrijeme najvećeg pada cijena, prvi je javno upozorio naftni konzultant Jasminko Umićević gostujući prošlog tjedna u emisiji “Newsroom” N1 televizije. Ina na Nacionalov upit, a ni u reagiranju koje je tek nakon dva dana poslala N1 televiziji, nije demantirala da je cijena po kojoj je naftu prodala MOL-u svega “nekoliko centi iznad referentne Brent cijene”.

NACIONAL JE DOŠAO DO ŠOKANTNIH BROJKI koje otkrivaju da, ako je to tako, odnosno ako je razlika u odnosu na referentnu Brent cijenu svega nekoliko centi, to znači da je Ina samo po toj osnovi oštećena za najmanje 8 milijuna dolara, odnosno za oko 53 milijuna kuna (srednji tečaj dolara je 6,68 kuna).

Naftni konzultant Jasminko Umićević tvrdi da je pri izvozu hrvatske nafte u Mađarsku trebala biti formirana tržišna cijena, a ona se kalkulira tako da se na referentnu Brent cijenu trebala obračunati i posebna premija koja u prosjeku iznosi oko 3 dolara te trošak prijevoza koji se računa kao da je nafta dopremljena od referentne mediteranske luke. Premija i trošak prijevoza iznose oko 5 dolara po barelu, koji se trebaju dodati na referentnu Brent cijenu, a umjesto toga Ina je, prema neslužbenim informacijama koje za sada nije čvrsto demantirala, na referentnu Brent cijenu uračunala premiju od samo 50-ak centi. Što znači da je naftu isporučila po cijeni od oko 5 dolara po barelu jeftinije od tržišne cijene. Na količinu od 250 tisuća tona ta šteta iznosi oko 50 milijuna kuna.

No šteta počinjena Ini po svemu sudeći mogla bi biti još i znatno veća jer se nafta uopće nije trebala izvoziti u vrijeme najvećeg pada cijena nafte uslijed epidemije koronavirusa.

Prodajom u vrijeme krize i formiranjem cijene bez pravilno izračunate cijene transporta mađarska uprava Inu je moguće oštetila za iznos između 40 i 50 milijuna dolara, a možda i više. Tvrde to naftni stručnjaci iz Hrvatske i iz inozemstva koji su precizno opisali kako se obračunavaju cijene nafte na svjetskom tržištu.

NAIME, KAKO TVRDE IZ SAME INE, “Ina naftu prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni Dated Brenta”.

Izvori Nacionala tvrde: “Međutim, na tu referentnu Brent cijenu, što znači cijena nafte tipa Brent koja je približno iste kakvoće kao hrvatska, Ina je trebala uračunati i cijenu transporta nafte, i to ne od Siska do Mađarske, nego tržišnu cijenu. To podrazumijeva da MOL nije smio dobiti od Ine naftu iz Siska po cijeni nižoj od one koju bi morao platiti da je kupovao uvoznu naftu s terminala u Omišlju. Pojednostavljeno rečeno, ta uvozna nafta u sebi bi sadržavala i cijenu transporta od neke mediteranske luke do Omišlja i od Omišlja do Siska plus iznos premije.”

Isti izvor navodi kako se radi o uobičajenoj formuli koja se primjenjuje pri prodaji nafte i definira ugovorom o prodaji. U ovom slučaju trebala je vrijediti cijena prema tarifama koje vrijede za područje Mediterana.

 

 

DODATNA ŠTETA INI počinjena je ako je nafta izvezena u ožujku i travnju, kad su usred koronakrize cijene sa 60 pale na 18 i 30 dolara. Na količinu od 250 tisuća tona, Ina je mogla izgubiti do 79 mil.USD

 

 

Jasminko Umićević objasnio je za Nacional kako se točno formira ta cijena: “Ukoliko želimo utvrditi tržišnu vrijednost nafte proizvedene na hrvatskim naftnim poljima koju Ina prodaje MOL-u kao referentni tip nafte, za usporedbu treba koristiti naftu Azeri Light i njenu cijenu koja je tržišna, a formira se po formuli: Prosjek cijene nafte tipa Brent Dated u mjesecu isporuke, koji je objavljen u Platts Market Wireu, uvećano za premiju od 3 dolara po barelu (prosjek je između 2 i 4 dolara) na paritetu turska luka Ceyhan.” To znači da u konačnu tržišnu cijenu ulaze prosjek cijene nafte, troškovi transporta od referentne mediteranske luke i premija koja prosječno iznosi 3 dolara. Umićević dalje objašnjava:

“DA BI SE SAČINILA USPOREDBA TRŽIŠNE CIJENE s cijenom po kojoj Ina prodaje naftu MOL-u potrebno je na tu cijenu dodati transportni trošak od Ceyhana do JANAF-ovog terminala u Sisku iz kojega se nafta otprema u Mađarsku. Prosječni trošak tankerskog prijevoza od Ceyhana do Terminala JANAF-a u Omišlju na otoku Krku iznosi između 1,5 i 2 dolara po barelu, a trošak transporta JANAF-ovim naftovodom od Omišlja do Siska iznosi oko 0,5 dolara po barelu, što ukupno daje trošak transporta od oko 2 do 2,5 dolara po barelu. Uzevši u obzir naprijed navedenu formulu cijene vidljivo je da na tu formulu treba dodati trošak transporta od Ceyhana do Siska u visini od 2,5 dolara po barelu, plus premija od 3 dolara. Što znači, da bi Inina cijena MOL-u bila tržišna, morala bi biti Brent Dated plus 5 do 5,5 dolara po barelu, a ne tek nekoliko centi po barelu.”

Drugim riječima, ako je Ina prodala naftu po cijeni Dated Brent plus 50 centi, to znači da je naftu prodala za oko 5 dolara po barelu jeftinije no što bi ona vrijedila da je MOL naftu morao kupiti na mediteranskom tržištu, na paritetu JANAF-ov terminal u Sisku. Na količinu od 250 tisuća tona, što iznosi 1,75 milijuna barela (1 tona je cca 7 barela), ako su naftu prodali po 5 dolara po barelu jeftinijoj cijeni, samo na tome MOL je sebi uštedio to jest zaradio 8,5 milijuna dolara. A ako su naftu prodali po 2 dolara po barelu jeftinijoj cijeni, samo na tome MOL je sebi uštedio to jest zaradio 3,5 milijuna dolara.

Na pitanje što ako je Ina uistinu prodala naftu s visinom premije od svega 50-ak centi Umićević kaže: “Ako je istina da se radi o prodaji po cijeni od Brent Dated plus nekoliko centi po barelu ponovno mogu potvrditi da se radi o transfernoj cijeni koja nije tržišna i štetna je za Inu i proračun Republike Hrvatske.”

NO ŠTETA ZA INU DALEKO JE VEĆA ako je nafta prodavana usred koronakrize. Naime, cijene nafte zbog epidemije koronavirusa znatno su pale. Ina je u svom službenom reagiranju na N1 televiziji decidirano napisala: “INA naftu prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni Dated Brenta.” Prosječna mjesečna cijena Dated Brenta u siječnju ove godine iznosila je 63,65 dolara po barelu, već u veljači pala je na 55,66 dolara po barelu, pa se u ožujku spustila na svega 32,01 dolar, a u travnju na samo 18,38 dolara. Unatoč ponovljenim pitanjima, Ina odbija precizirati u kojem je točno mjesecu izvezla naftu, no nije demantirala informacije, koje je još ranije objavio Nacional, da je 250 tisuća tona hrvatske nafte izvezeno u prva četiri i pol mjeseca ove godine.

Ako su naftu izvezli u vrijeme vrhunca koronakrize, odnosno u ožujku i travnju, to znači da je MOL hrvatsku naftu u ožujku dobio po upola jeftinijoj cijeni, a ako je izvoz bio u travnju, onda po tri puta jeftinijoj cijeni.

KOLIČINU OD 250 TISUĆA TONA, odnosno 1,75 milijuna barela, po redovnoj cijeni od oko 63 dolara po barelu, bez transporta, MOL bi morao platiti 110 milijuna dolara. U ožujku je tu istu naftu mogao kupiti po cijeni od 32 dolara po barelu, odnosno za ukupno 56 milijuna dolara, što znači da je MOL, ako je naftu od Ine kupio u ožujku, mogao uštedjeti 54 milijuna dolara. Ako je tu istu naftu kupio u travnju, MOL bi je dobio po cijeni od svega 18 dolara, što bi iznosilo 31 milijun dolara, a to znači da je MOL mogao uštedjeti odnosno zaraditi čak 79 milijuna dolara. Ali na štetu Ine.

Naime, nije bilo nikakve potrebe da Ina tu naftu prodaje. Kad je tržište u takozvanom “contango” periodu, najbitnije je naći skladišni prostor u koji se nafta može uskladištiti dok se ne stavi u promet. Nacionalovi izvori navode da je Ina takve skladišne kapacitete imala. Prema tumačenjima Nacionalovih izvora, svjetski proizvođači nafte u periodima pada cijena naftu i ne eksploatiraju, odnosno maksimalno smanjuju njezinu proizvodnju ili je pak drže u skladištima, osim ako im je nužno potreban cash-flow. Stručnim žargonom rečeno: “Mogli su sjediti na toj nafti i čekati.”

INA JE NA RASPOLAGANJU IMALA I SKLADIŠTA u Rafineriji Sisak i skladište JANAF-a u Sisku i mogla je bez problema čekati jer je tržište bilo u “contangu” i bilo je vidljivo da će cijene rasti u budućnosti, što se i dogodilo pa su već sada cijene preko 40 dolara po barelu.

Drugi izvor tvrdi da je teško moguće da su skladišta bila puna jer skladišta unutar same Rafinerije Sisak primaju oko 200 tisuća kubičnih metara nafte, a uz to se koriste spremnici na terminalu JANAF-a u Sisku kapaciteta oko 500 tisuća kubika. A ako uistinu nije bilo dovoljno kapaciteta, onda bi to bila posljedica promjena u zakupu Terminala o kojoj javnost ništa ne zna, opet na štetu Ine. Nacionalov izvor smatra da je u tom slučaju to posljedica i tragičnog nemara i nebrige Vlade za razvoj infrastrukture JANAF-a jer su danas skladišni prostori jednako važni kao i nafta, što je ova kriza i pokazala.

Nacionalov izvor kaže: “Kada je cijena počela strmoglavo padati, nitko kome nije bilo nužno nije naftu tada prodavao. A nafta se može i hedgirati, što znači da se drži u skladištu i napravi zarada između promptne cijene i cijene koja bi vrijedila u šestom mjesecu, dakle mogli su čekati dva mjeseca. Da se radi o meni i mojoj firmi, ne bih ju prodavao osim u slučaju neke velike potrebe. Osim toga, to je i period kad je lockdown, ne voze auti, smanjena je potrošnja, a Ina je baš tada odlučila prodati naftu. Zašto? Jedino je objašnjenje da su pogodovali MOL-u. A MOL je tu naftu kupio po cijenama koje su na najnižoj mogućoj razini u zadnjih 25 godina.”

UPRAVO TO JE U EMISIJI N1 TELEVIZIJE ELABORIRAO i naftni konzultant Jasminko Umićević rekavši: “Ne zna se kada je ta nafta prodana. Ako je prodana kada je to objavljeno, to znači da taj tren nije bio najbolji za prodaju jer nafta s naftnih polja dolazi sporo. Ta se nafta skladišti u skladištu ili u JANAF-ovim terminalima. Danas više od nafte vrijedi skladišni prostor. Zato je nafta i pala na minus 37 dolara po barelu jer su brodovi s naftom plutali. Prodavati kada je nafta pala na 9 dolara – to je neprihvatljivo. Hrvatska država ima 45 posto udjela u Ini i mi imamo pravo znati. Nafta vjerojatno neće u bliskoj budućnosti prijeći 42-45 dolara po barelu. A vi ste prije dva mjeseca naftu koju ste imali transportirali do rafinerije, a tada je vrijedila 50-60 dolara po barelu. Ako ste je prodali u ožujku ili travnju po 10-20 dolara, to je šteta i za to netko treba odgovarati.”

U Sisak se godišnje s hrvatskih naftnih polja doprema oko 750 tisuća tona nafte, a to je oko 60 tisuća tona mjesečno. Dakle, da bi se skupilo 250 tisuća tona nafta se treba prikupljati okvirno četiri mjeseca. Naftni stručnjaci postavljaju pitanje zašto se ta nafta išla prodavati kad je cijena bila oko 20 do 30 dolara, umjesto da se čuvala u spremnicima.

“Moglo se naftu čuvati u tankovima i hedgirati, to jest zaštiti od rizika pada cijene. Ovdje su dakle ključna dva pitanja, jedno je pitanje cijene, a drugo zašto se sad išlo prodavati te je li se uopće hedgiralo i time naftu zaštitilo od rizika pada cijene. A tu je naravno i treće pitanje: zašto u JANAF-u nisu do kraja napravili remont i tražili uporabnu dozvolu da nafta može ići u smjeru Omišlja pa na preradu u našu rafineriju u Rijeci?” pita se jedan od Nacionalovih izvora.

Iz Ine su na Nacionalov upit odgovorili da Ina hedgira naftu u skladu sa situacijom na tržištu i najboljim poslovnim praksama te koristi i druge modele zaštite od rizika te da je “u ovom kriznom razdoblju ‘hedgirano’ više od 150 tisuća tona nafte ukupno”. Pritom nisu precizirali jesu li hedgirali hrvatsku ili uvoznu naftu. Osim toga, ako je hedgirano samo 150 tisuća tona hrvatske nafte, a ukupna količina nafte koja je izvezena u MOL iznosi oko 250 tisuća tona, to znači da najmanje 100 tisuća tona nije hedgirano te je najmanje ta količina nafte prodana MOL-u po kriznim, izrazito niskim cijenama.

 

 

‘UMJESTO DA BRANI POZICIJU DRŽAVE, nadležni ministar u tom odnosu Ina/MOL čini niz djela koja pojedinačno vjerojatno i nisu kaznena djela, ali vidi se da je iskoristio utjecaj ministra na štetu interesa RH’

 

 

NAFTNI KONZULTANT JASMINKO UMIĆEVIĆ u “Newsroomu” na N1 je govorio da međunarodni računovodstveni standardi zahtijevaju posebne standarde kada se posao sklapa između trgovačkog društva i drugog trgovačkog društva koje njime upravlja. Tada se međusobne cijene moraju posebno revidirati.

“Ako su oni kupili po tim uvjetima u kojima je cijena bila niža od tržišne, to se može smatrati transfernim cijenama, odnosno plaćanje manje cijene Ini MOL-u donosi zaradu. Na taj se način umanjuje aktiva, imovina Ine, a povećava se MOL-ova, i porez se plaća u Mađarskoj. Time bi se prvo trebala pozabaviti Porezna uprava”, rekao je Umićević.

Dva dana nakon njegova gostovanja Ina je poslala reagiranje u kojem nije demantirala ništa konkretno, nego je samo navela: “INA naftu prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni Dated Brenta, a vrijednost Inine nafte temelji se na studiji koju je za potrebe Ine 2019. godine napravila renomirana međunarodna tvrtka temeljem njenog sastava i kvalitete. Kao i svaka druga kompanija na tržištu, INA d.d. slobodna je prodavati svoj proizvod na tržištu s ciljem ostvarivanja najveće ekonomske vrijednosti. Trenutni model je u potpunosti zakonit te stvara dodanu vrijednost kompaniji, za razliku od prethodnog koji je na razini Rafinerija i marketinga generirao novčani gubitak u prosjeku od milijardu kuna godišnje.”

UPRAVA INE NA ČELU S MAĐARSKIM PREDSJEDNIKOM Uprave Sándorom Fasimonom i dalje odbija reći po kojoj je cijeni Ina od početka ove godine prodala čak 250 tisuća tona hrvatske nafte mađarskom MOL-u. Problem nije samo u tome hoće li javnost doznati tu cijenu nego i više u tome je li ta cijena uopće bila podložna bilo kakvoj provjeri od strane Porezne uprave ili Carinske uprave. O onom što je Umićević nazvao bojazni da će “oko Ine biti posla za državne organe” Nacionalov izvor iz poslovnog miljea, koji poslovanje Ine prati već dugi niz godina, kaže:

MOL djeluje na način da Inu strateški postavlja u lošu poziciju o odnosu na samog sebe. Ta loša pozicija reflektira se u ograničenju Ine ne samo unutar RH već i s ograničenim širenjem u regiju te postepenim smanjenjem poslovnih aktivnosti prerade nafte i istraživanja i proizvodnje nafte i plina. Državni vrh RH pravi se s jedne strane nezainteresiran za ovaj problem, a kako su u zadnje vrijeme više puta bili prozivani oko toga, premijer i ministar Ćorić zauzimaju javno vrlo bahatu i arogantnu poziciju pokušavajući braniti to svoje nečinjenje napadom na svakog novinara koji ih prozove po tom pitanju. Tako smo vidjeli da ministar Ćorić čak prijeti i novinarima da ih prati u privatnoj komunikaciji i da on kao neki boljševički aparatčik zna što taj novinar radi i o čemu razmišlja, a sve to zbog toga što je vjerojatno pomalo i svjestan analize vlastitog slučaja. A ona je vrlo zabrinjavajuća jer nadležni ministar umjesto da brani poziciju države u tom odnosu Ina/MOL čini niz djela koja pojedinačno vjerojatno i nisu kaznena djela kao npr. potpis Memoranduma između Ine i JANAF-a. Međutim, kada se dublje uđe u analizu, vidi se da je ministar iskoristio svoj utjecaj ministra na štetu interesa RH jer je izvršio institucionalni pritisak i svoju poziciju da JANAF, prvi put u povijesti ove države, omogući transport domaće nafte u Mađarsku. A to je kazneno djelo jer je protivno interesima RH baš u njegovom slučaju ministra koji je baš dužan štititi interes RH. I kada vidimo koliko traje ovaj cirkus s konzultantima, evidentno je da i premijer i ministar pogoduju ovdje MOL-u da se bolje, protokom vremena, pozicionira u Ini, trajno je onemogući u svom razvoju i prevede je u svoju podružnicu. Sada opet dolazimo do cijele zabrinjavajuće igre koju izgleda igraju premijer i ministar. Prave se nezainteresirani u tom odnosu Ina/MOL, ignoriraju činjenicu da postoji prvostupanjska presuda da je čelnik MOL-a Hernádi potkupio hrvatskog premijera Sanadera za predaju upravljačkih prava.”

 


REAKCIJA: ‘INA posluje prema tržišnim principima i određivanje cijena ne prepušta slučaju niti ih donosi na svoju štetu’

Nastavno na tvrdnje iznesene u članku pod naslovom „INA POD SUMNJOM – kako se na nižim cijenama hrvatske nafte vara država radi profita MOL-a“, objavljenom u tiskanom izdanju Nacionala od 16. lipnja 2020. na stranicama 16, 17, 18, 19 i 20, INA je podnijela sljedeći zahtjev za ispravak informacija koji prenosimo u cijelosti:

“Članak iznosi niz tvrdnji i interpretacija koje nisu točne, nanose štetu ugledu i poslovanju kompanije te dovode čitatelje u zabludu. Demantiramo da je INA svojim poslovanjem oštetila kompaniju i Republiku Hrvatsku. Trgovina naftom i naftnim derivatima uređena je tržišna kategorija za koju vrijede zakoni Republike Hrvatske i koje INA striktno provodi. Poslovanje Ine je u potpunosti usklađeno sa svim poreznim i zakonskim regulativama, pa tako i međunarodnim računovodstvenim standardima. Ujedno, kao kompanija koja kotira na burzi, INA Grupa redovito obavještava investicijsku javnost putem Zagrebačke burze te opću javnost o svim svojim važnim poslovnim odlukama. Također, redovito objavljujemo svoja financijska izvješća, koja provjeravaju i svjetske revizorske kuće te su javno dostupna i sadrže sve relevantne podatke o poslovanju.

Izračuni koje se koriste u članku da bi se potkrijepile iznesene teze špekulativnog su karaktera te ne uzimaju u obzir specifičnosti našeg tržišta i nafte. Nafta nije fiksna kategorija, već proizvod čija vrijednost ovisi o ponudi i potražnji, a što navodi i g. Umičević na stranici 19 u navedenom članku u izjavi „Cijena nafte, kao i ostalih tzv. Commodities, formira se na tržišnoj osnovi u ovisnosti od ponude i potražnje za pojedinim tipom odnosno vrstom nafte“. Međutim, netočno se izjednačava naftu s hrvatskih polja s kvalitetom i cijenom Azeri nafte čija je tržišna pozicija i količina proizvodnje višestruko veća u odnosu na količine nafte proizvedene u Hrvatskoj pa gotovo cijela godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj odgovara otprilike proizvedenoj količini nafte Azeri u jednom tjednu. Također, što se tiče sastava nafte, one po određenim karakteristika jesu slične, ali nisu istovjetne uz napomenu da nafta s hrvatskih polja sadrži značajan udio žive. Obje nafte imaju nizak udio sumpora, uz napomenu da u usporedbi s Azeri naftom, nafta proizvedena u Hrvatskoj ima nešto veći udio sumpora. Nadalje, premije i trošak transporta ne mogu se jednostavno izjednačiti kako je to prikazano u članku jer nisu u potpunosti relevantni za komercijalizaciju nafte s hrvatskih polja, već mogu biti samo smjernica.

Kako je Nacionalu u više navrata istaknuto, kao i kod svake druge naftne kompanije, cijene po kojima se nafta kupuje ili prodaje spadaju u domenu poslovne tajne te se ne objavljuju niti se njima špekulira u javnosti. Podaci o cijeni su podaci na kojima analitičari zarađuju i koji kompaniju mogu dovesti u nepovoljni položaj u odnosu na konkurenciju, ako su javno dostupni. Ono što je važno naglasiti je da kompanija posluje prema tržišnim principima i određivanje cijena ne prepušta slučaju niti ih donosi na svoju štetu. INA naftu prodaje po tržišnim cijenama koje se izračunavaju prema prosječnoj mjesečnoj cijeni Dated Brenta, a vrijednost Inine nafte temeljena je na studiji koju je za potrebe Ine 2019. godine napravila renomirana međunarodna tvrtka temeljem njenog sastava i kvalitete.

Vezano uz studiju te stav g. Umičevića koji je iznio u intervjuu na stranici 19 u kojem navodi: „Nije mi jasno da Ina, tvrtka koja crpi i proizvodi naftu više od 70 godina, danas nije samostalno u stanju utvrditi cijenu jednog od najznačajnijeg vlastitog resursa, sirove nafte, jednostavnom usporedbom kvalitete, potražnje i troškova s referentnim tipovima nafte koji kotiraju na burzama, već za to angažiraju „renomirane konzultante“, vjerojatno da bi se dobio alibi za odgovornost u eventualnim postupcima državnih organa RH“, ističemo da je INA upoznata s podatkom koliko vrijede naši proizvodi. No, upravo iz razloga što se radi o važnim poslovnim odlukama i komercijalizaciji proizvoda koji da sada nije bio prodavan na širem tržištu, Uprava je zatražila i dodatnu analizu od međunarodnih stručnih konzultanata. Nastavno na natpise kojima se kompaniju želi obezvrijediti, očito su takve studije bile ispravan korak.

Kao i svaka druga kompanija, INA je slobodna prodavati svoj proizvod na tržištu s ciljem ostvarivanja najveće ekonomske vrijednosti. Također, kao i sve naftne kompanije, INA hedgira naftu u skladu sa situacijom na tržištu i najboljim poslovnim praksama te koristi i druge modele zaštite od rizika. U članku na str. 20 se navodi da je proizvedena nafta mogla biti uskladištena i prodavana kasnije po višim cijenama što čitatelja dovodi u zabludu jer se ne spominje dodatna činjenica da bi u slučaju višemjesečnog (dužeg od onog koji je uobičajen za prikupljanje nafte s hrvatskih polja) skladištenja proizvedene nafte takav visoko špekulativni poslovni potez u doba zastoja zbog koronavirusa ugrozio kontinuitet proizvodnje s domaćih polja jer bi ona, u takvoj situaciji, morala biti zaustavljena. Upravo zato INA raspoložive skladišne kapacitete, kao i prodaju sirove nafte na tržištu koristi optimalno te na taj način osigurava ne samo kontinuitet proizvodnje, već i novčani tok koji je neophodan za uspješno poslovanje kompanije. Cilj Ine je biti uspješan poslovni subjekt i poslovati s pozitivnim rezultatima. U skladu s time, sve naše poslovne aktivnosti usmjerene su na ostvarivanje što je moguće veće ekonomske vrijednosti za naš proizvod.

Interpretacije iz članka duboko zadiru u poslovanje i poslovne odnose Ine te nisu pisani u dobroj namjeri, već nanose štetu ugledu kompanije. Žao nam je što se kod iznošenja teza o kompaniji u Nacionalu u najvećem broju slučajeva koriste „neimenovani“ izvori čije se teze uzimaju „zdravo za gotovo“ dok se službene informacije iz kompanije selektiraju ili subjektivno interpretiraju.”

S poštovanjem,

Marina Burazer

Korporativne komunikacije i marketing

Komentiraj