ODLAZAK VELIKOG HRVATSKOG KOLUMNISTA
U PISANJU KOLUMNI POKAZAO SE TOLIKO IZVRSNIM da je to na poseban način obilježilo njegov profesionalni angažman. Samo za Nacional napisao ih je više od 900
“Pronašao se u rijetkoj ulozi gubitnika s tortom i šampanjcem.”
Zadnja je to rečenica koju je 12. studenog Srećko Jurdana napisao za Nacional, u svojoj posljednjoj kolumni, zaključujući svoj pogled na aktualnu postizbornu situaciju i opisujući poziciju u kojoj se našao predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Kada je prije dvadeset godina počeo pisati kolumne za Nacional, a ovaj tjedan obilježava se upravo ta obljetnica, Jurdana vjerojatno nije naslućivao da je tada zapravo započeo vrhunac njegove profesionalne realizacije. Imao je različite interese, ali se u pisanju kolumni pokazao toliko izvrsnim da je to na poseban način obilježilo njegov profesionalni angažman. Samo za Nacional napisao ih je više od 900.
U MLADOSTI JE BACAO KUGLU, A KAO DJEČAK MAŠTAO JE DA MU OTAC IZ TVORNICE SLJEME, GDJE JE BIO JEDAN OD DIREKTORA, DONESE POKOJU KOBASICU, PA JE TU SVOJU ŽELJU IZRAZIO KROZ CRTEŽ KOJI JE NACRTAO U ŠKOLI
Jurdana je rođen u Zagrebu 1950. U tom gradu je završio gimnaziju i Akademiju dramskih umjetnosti (1977.), a studirao je i više predmeta na Filozofskom fakultetu. Tijekom studija debitirao je s kratkim igranim filmom “Sporazumijevanje”, za koji je 1976. dobio Nagradu sedam sekretara SKOJ-a. Nakon toga snimio je filmove “Gospodar tijela”, “Kugla glumište”, “Maršovci”, “Mladi književnici”, dugometražni igrani film “Slučajna suputnica” i “Nova Godina kod građanke Ljubice”. Film “Slučajna suputnica” dva puta je prikazan i kao mini-serija na HTV-u.
Za tiskane i elektronske medije pisao je od 1969. Dugo godina bavio se filmskom kritikom za Radio Zagreb, Omladinski tjednik, Studentski list, Start, Studio i druge. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji te povremeno u Vjesniku i drugim novinama. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film, a bio je i član Hrvatskog društva pisaca. Na temelju procjene vrijednosti spisateljskog rada hrvatski PEN centar pozvao ga je samoinicijativno prije petnaestak godina da postane njegov član.
DAVAO JE POSEBAN DOPRINOS pri definiranju glavnih apela za teme koje bi uredništvo Nacionala odabiralo za naslovnu stranicu tjednika. Često je u naslovima tema sugerirao korekcije ključnih riječi
U tjedniku Nacional objavljivao je političke kolumne od prvog broja, objavljenog u studenome 1995., najprije pod egidom Stupovi društva, a potom Surova politika. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva.
Tijekom posljednjih godinu dana imao sam privilegiju biti prva osoba koja čita njegove kolumne. Uoči povratka Nacionala na tržište vrlo smo se brzo dogovorili o suradnji jer je tjednik doživljavao kao nešto više od profesionalnog angažmana. Može se reći da je pisanje kolumni za Nacional gotovo shvatio kao svoj životni poziv.
“Znaš, ako već mogu izabrati, odgovarao bi mi stalni radni odnos”, izgovorio je u dahu u studenome 2014., nadodajući kako se želi uz Nacional opet dugoročno vezati.
Svaki tjedan diskutirali smo o hrvatskoj političkoj zbilji i izazovima koji su bili pred Nacionalom i još uvijek se nalaze. Davao je poseban doprinos i opremama za noseće teme, osobito za glavne apele tema koje bismo odabirali za naslovne stranice. Često je u naslovima sugerirao promjenu pojedinih riječi i to je radio minuciozno.
-
- FOTOGRAFIJE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA SREĆKA JURDANE PRIKAZUJU GA KAO BRIŽNOG OCA PRIVRŽENOG OBITELJI
-
- FOTOGRAFIJE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA SREĆKA JURDANE PRIKAZUJU GA KAO BRIŽNOG OCA PRIVRŽENOG OBITELJI
-
- FOTOGRAFIJE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA SREĆKA JURDANE PRIKAZUJU GA KAO BRIŽNOG OCA PRIVRŽENOG OBITELJI
U redakciju je posljednjih mjeseci dolazio rjeđe, ali su nam kontakti bili intenzivni putem telefona. Nismo u tim razgovorima puno diskutirali o njegovu zdravstvenom stanju, niti se ono odražavalo na njegov rad. Uglavnom smo pričali o hrvatskoj društvenoj i političkoj zbilji, što bi on kasnije dijelom koristio kao poticaj za pisanje kolumni. Surađivali smo gotovo punih petnaest godina. Dovoljno dugo da se može tvrditi kako smo dijelili isti svjetonazor koji se usporedo mogao isčitavati sa stranica Nacionala i iz načina na koji Nacional obrađuje aktualne društvene teme. Pisao je gotovo do posljednjeg daha, što je u njegovu slučaju svakako bila velika stvar za hrvatsko novinarstvo.
VEDRANA RUDAN ‘Nedostajat će mi Jurdana’
Sa Srećkom Jurdanom radila sam u istom listu desetak godina. Znali smo skupa sjesti ispred zgrade Nacionala i razgovarati. Uglavnom je on govorio, ja sam slušala i pokušala naučiti nešto. Tema nam je uvijek bila, dokle će Hrvatska srljati u propast? Jurdana tada nije s optimizmom gledao na hrvatsku budućnost koju danas živimo a ja sam bila nesretna jer sam tvrdoglavo željela vjerovati u bolje sutra. Mnogi moji prijatelji smatrali su Jurdanu jedinim ozbiljnim kolumnistom. Možda nisu bili u pravu, možda Hrvatska ima još likova koji ne pišu po diktatu, koji ne miluju tipkovnicom svete hrvatske krave, koji nisu za bijedni honorar spremni dizati HDZ, SDP ili Most u nebeske visine. Možda ih ima? Gdje su? Neki će reći da nisam fer, da govorim sve najbolje o mrtvome jer tako rade svi pristojni ljudi. Ja sam ipak sigurna da imam pravo. Poznajem sve koji nešto znače u hrvatskom novinarstvu, za ogromnu većinu njih znam koliko koštaju. Jurdana sigurno nije bio “vrckav” poput nekih poznatih kolumnista, za većinu onih koji su ga čitali bio je “predvidljiv” onoliko koliko je to častan čovjek, znao je biti otrovno opak kad bi secirao našu stvarnost i zločince koji su je kreirali i koji je stvaraju i danas. Nedostajat će mi Jurdana jer je učinio ono što je u hrvatskom novinarstvu nemoguće izbjeći, čovjek se nije prodao. Ne vjerujem u Boga, ali vjerujem da će Srećko još dugo živjeti u srcima onih koji su ga voljeli i nas kolega koji smo mu vjerovali i kad je pisao o hrvatskoj mračini koja nas čeka kad izađemo iz hrvatskog mraka. Srećko Jurdana? Srećko Jurdana je bio novinar i pošten čovjek. Otišao je. Mnogi žaluju. Ali, kad na hrvatsku stvarnost pogledamo Jurdaninim očima, što je čovjek izgubio?
Komentari