IKONA GLAZBENE SCENE: Dnevnik jedne dive

Objavljeno u Nacionalu br. 691, 2009-02-10

Pjevačica Josipa Lisac na Valentinovo će predstaviti svoj novi album ‘Živim po svome’: govori o četrdeset godina glazbene karijere, ljubavi prema jednom muškarcu i ljepoti žene

“Nije me strah neuspjeha, sama sam se javila i odlučila pjevati jer poznajem svoje mogućnosti, znam što mogu dati, a što ne. I jednog dana kad više ne budem sposobna da budem ovakva kakva sam danas, sama ću napustiti pozornicu.” No, Josipa Lisac, koja je te riječi samouvjereno izrekla kao 20-godišnjakinja u jednom TV intervjuu početkom 70-ih, nikada nije trebala napustiti pozornicu. Ali, već su tada tu djevojku jedinstvenog glasa proglašavali čudnom zbog njezinih izjava u medijima i oblačenja u crno. Tada je imala ravnu crnu kosu, oblačila se jednostavnije i imala nekoliko kilograma viška, ali njezin način izražavanja gotovo da se uopće nije promijenio. Od početka njezine karijere prošlo je 40 godina, a ona se sve te godine uspjela održati iznad svih struja, vjerna sebi, živjeti život koji je bio samo njezin, i zato teško da bi se njezin novi album, prvi nakon osam godina ne računajući kompilacije, i smio ikako drugačije zvati nego “Živim po svome”. Predstavit će ga na Dan zaljubljenih, u zagrebačkom kazalištu ZeKaeM, a naravno, koncert će biti posvećen njezinoj vječnoj ljubavi Karlu Metikošu koji je napustio ovaj svijet prije 17 godina u društvu “lijepe gospođe smrti koja je došla nepozvana, kraljevski, u snu”, kako je sama Josipa taj događaj opisala. Ali nikada nije napustio nju, svoju Josipu.

NACIONAL: Je li bilo teško sve ove godine “Živjeti po svome”?
– Osobe koje su van klišeja sredina ne prihvaća jer ih ne razumije, nisu se još susreli s tim ili ne žele razumjeti. Možda bi i razumjeli, ali ih je život naveo na drugi put, put kompromisa. Mladenački ideali nestaju, postaju odrasli, dolazi obitelj i oni kompletno mijenjaju svoj svjetonazor. Da nemam tu snagu, i ja bih posustala. Imala sam situacija kad bih otvorila novine, suočila se s lošom kritikom, uvredama na račun mene kao osobe, Karla. U tako nekom nesretnom trenutku, nepovoljnoj, nelagodnoj, uvredljivoj situaciji, pokušala sam razumjeti, izdići se iznad toga, izvući iz sebe svu snagu, humanost koju imam. No, postoji cijena za to i ja sam ju platila. Uvijek sam željela da bude onako kako sam zamislila, teško, ponekad i nemoguće. Ne razumiju me? Razumjet će me. Potrebno je vrijeme. Josipa, budi malo smirenija. Za jedno 20 godina sve će doći na svoje, mnoge stvari gdje si bila predmet iščuđavanja i vrlo ozbiljnih diskusija. O meni se vrlo ozbiljno diskutiralo, da to nije poželjno, nije dobro. I nakon svega, danas uopće nisam u drugoj poziciji. Rekla sam da sam konačno došla u modu, da me razumiju. Ali, da li je baš tako. E pa nije. Niste me razumjeli prije 40 godina, bila sam drukčija, imala drukčiji glas, krojila drukčiji imidž, bilo je uvijek primjedbi, ali još uvijek sam na svom putu.

NACIONAL: Je li neka posebna osoba ili događaj utjecao na vas da postanete svjesni činjenice da niste i ne želite biti prosječni?
– Mislim da se s tim moraš roditi, ali sam toga postaješ svjestan tek kasnije. Kao djevojčica bila sam više sramežljiva, a ne netko tko se ističe. Kad me u dječjem zboru HRT-a, gdje su sve djevojčice bile soprani, profesor Dinko Fio kao alta izdvojio u kut i to među dečke, nisu me utješile njegove riječi da ću biti posebna i da je moj glas rijetkost i čar. Htjela sam biti kao i sve ostale djevojčice. Onda je kasnije na jednoj probi rekao: “Danas će solo pjevati Lisac.” I ja sam ostala paf. Kad sam imala 17, 18 godina, nisam znala kako ja to želim izgledati ili graditi svoju karijeru. Ali znala sam kako ne bih. Uvijek me iritirala sama ideja da bih napravila nešto što je netko drugi već napravio. Smiješno mi je kad ljudi upadaju u takve zamke, odlaze u jato. Ja sam orao, letim sama. I uvijek sam se divila osobama koje su svoje, posebne.

NACIONAL: Na početku vaše karijere neki su mislili da su vaše čudne izjave i oblačenje u crno samo trik, gluma kojom želite postati popularni. U vrijeme dok još nije bilo darkera, to je sigurno izazivalo šok.
– Nisam dobila taj dojam da su mislili da glumim. A u crno sam se počela oblačiti jer sam osjetila, a kasnije i saznala, da mi crna boja daje moć, snagu. Osjećaš se snažno i jako upotpunjeno. Kad nosim crno osjećam se svoja, dok bijela boja oduzima puno mene. Ali tada sam imala 20 godina, viđali su me stalno u crnom i pitali se zašto. Ja sam prirodna brineta, ali sam tada kosu farbala u crno, u boju koja se zvala crna noć. U vrijeme dok su se nosile trajne i natapirane frizure s viklerima, odrezala sam šiške na vrlo, vrlo kratko. Nitko tada nije tako izgledao. Onda sam na jednom nastupu natapirala kosu na nekakve špiceve, i kad sam došla na red za generalnu probu, redatelj mi je rekao: “Molim vas Josipa, odite počešljati kosu, niste se uredili”, a ja kažem: “Ne, ja sam se počešljala”, a on meni da ne mogu tako nastupiti.

NACIONAL: Vaš prvi veliki nastup bio je u Opatiji 1968. s pjesmom Arsena Dedića i Pavla Kanižaja “Što me čini sretnom”. Jesu li vam se nakon toga odmah otvorila sva vrata?
– Dobila sam sve moguće komplimente, bila na svim naslovnicama, snimala TV emisije, između ostalog i sa Zvonkom Leticom. Ali imala sam 18 godina, sve me to obasulo, ali ništa nisam znala o tome, nisam znala da to ništa ne znači. Snimila sam ja i “Oluju” 1970. i napravila dar-mar, ali sve to splasne jer postoje velike zvijezde. Mase pjevaju popularne pjesme, a “ona Josipa nešto tamo izvađa”. Trebalo je proći još nekoliko godina do 1973. i “Dnevnika jedne ljubavi”, ali mislim da su me tek nakon “Gubec-bega” ljudi počeli prihvaćati. Ja jesam nastupala, ljudi su me poznavali, ali u prvom planu su ipak bili komercijalni pjevači. Kad sam 1976. snimila jazz album, komentari su bili, pa zašto ona tako mlada pjeva jazz.

NACIONAL: Jesu li vam u vrijeme prije Karla, kao mladoj i neiskusnoj pjevačici dolazili ljudi, nudili pomoć. Je li u to vrijeme bilo nemoralnih ponuda?
– Nisam se susrela s tim, a je li toga bilo, ne mogu reći. Nisam imala nikoga iza sebe. Ali tko je imao? Menadžeri su se pojavili tek kasnije. Sve sam morala sama. Tu je trebalo izbalansirati ratio i emocije. No, već tada sam imala svoj ja. Od početka sam bila prijatelj kuće Jugoton, današnjeg Croatia Recordsa, kojoj sam ostala odana. I kako sam već tada imala lijepih pjesma predlagali su mi da napravim kompilacijski album. Ali ja sam htjela da moj prvi album bude nešto posve novo. Tada još nisam upoznala Karla, nisam znala da će mi on napisati “Dnevnik jedne ljubavi”, ali sam imala neki osjećaj, viziju, možda sam bila lukava. Jer sve su tadašnje zvijezde, i Arsen i Gabi i 4M na prvom albumu imali kompilacije. Karlo i ja snimili smo 1973. “Dnevnik”, a tek godinu dana kasnije izdala sam album s hitovima od ’68. do ’73.

NACIONAL: Karlo Metikoš je 1961. s 50 dolara u džepu otišao u Pariz, spavao s koferom pod mostovima, prije no što je napravio velik uspjeh pod imenom Matt Collins. No, u Ameriku ste 1977. otišli na vašu želju, a priča kaže da je on potrošio sav imetak da biste ondje pokušali napraviti karijeru kao Josephina Fox. Vaš povratak protumačen je kao neuspjeh.

– Nije istina da je potrošio sav imetak, ali da smo jako puno novca potrošili, jesmo, mogli smo kupiti kuću. Ali onda ne bismo sve to vidjeli i doživjeli. Nas dvoje nismo bili ni ludi ni glupi. Nisu se ni Karlu u Parizu odmah sva vrata otvorila, trebalo je raditi na tome, trebalo je proći dvije, tri godine da se sve realizira. No, ja nisam otišla u Ameriku pa ondje konobarila. Nastupala sam u nekim klubovima, dobila sam čak i jednu filmsku ponudu koju sam odbila jer sam željela glazbenu. Kad smo došli u New York napravila sam svoj mali šou na koji su bili pozvani neki novinari i producenti. To je čak bilo objavljeno u New York Timesu i u Billboard magazinu. Napravila sam i obradu od Joni Mitchell potpuno prema svojim zamislima i za to dobila jako puno pohvala, opisivali su me kao “most outstanding”.

NACIONAL: U čemu je onda bio problem?
– Ne postoji recept, ali postoji pravilo da moraš biti s pravom stvari na pravom mjestu u pravo vrijeme. Očito se nešto od toga nije poklopilo. A i ne događa se uspjeh preko noći. Osim toga, kad smo mi bili u Americi, dogodila se ekonomska kriza. Jednoj Arethi Franklin diskografska se kuća tada zahvalila na suradnji. A ja sam ipak u tim uvjetima snimila masterizirani album s američkim glazbenicima, u jednom od najvećih svjetskih studija i donijela ga u Hrvatsku. Ali društvo je na to reagiralo loše, s podrugivanjem. Nisu znali ni što je to Studio 55 ni što je mastering. Dočekali su me na koplje: “Pa kaj sad ona hoće, kaj se vratila, nije uspjela…” Puno toga što sam čula bilo je teško. Zato je i nastala “Magla”, “sve je veći jaz”, kao i “Pazi oštar pas”. Te su pjesme bile refleks svega onoga što smo čuli iza sebe. A iza svega toga krila se ljubomora jer ako je tako lako otići u Ameriku i snimiti album, zašto to onda drugi nisu napravili. Ali, ne, glavno pitanje je bilo zašto sam se vratila. Moj odgovor na to bio je: A zašto se ja ne bih vratila, tu je moj dom? Zar ste vi željeli da ja odem? Nisu mene ljudi ovdje mrzili da bih htjela napustiti ovu sredinu, imala sam najbolje koncerte, albume, i “Gubec-beg” je bio realiziran prije mog odlaska u Ameriku. No, svatko tumači onako kako želi. A treba otići i doživjeti to sve uživo.

Ja sam iz Amerike, recimo, donijela disco još 80-ih, ali ovdje ga nisu prepoznali, postao je popularan tek 90-ih. A danas mi kažu, “Dajte Josipa, pa to bi sad bilo zgodno, to je u modi, zašto se čudiš, vidiš da je to već isprobano, ne treba puno misliti, nema rizika.” A ja uvijek idem s rizikom. Ne znam koliko će se pjesma svidjeti publici, ali ako im se i jedna svidi, to je fantastično.

NACIONAL. I pjesma “Divlji brak” iz 1982. bila je reakcija na pričanja kako vi i Karlo živite nevjenčani?
– Da, jer ljudi vole živjeti tuđe živote od straha da se ne bi bavili vlastitim. A nekada je bilo nezamislivo, sablažnjivo živjeti izvan braka.
NACIONAL: Jeste li živjeli bolje prije, u socijalizmu, ili sada?
– Danas je materija sve nadjačala. U vrijeme socijalizma, svijet je drugačije disao. Ja ne mogu prihvatiti da je netko tko ima puno novca glavni. Neću to ni obezvrijediti, treba znati zaraditi i imati novac. Ali ja nikad nisam razmišljala da želim imati već da želim biti. Danas je to preidealistički, naivno, ali ja se ne slažem jer vjerujem da se novcem ne može sve kupiti. Danas je okrutno doba, no i tada je bilo teško, iako humanije, pritom ne mislim na politički sistem. Ja nisam imala sliku s drugom Titom, niti se s njim slikala da to mogu isticati u svojoj biografiji. Iako sam pjevala pred Titom i u Beogradu i u Kumrovcu, kad je rekao nešto poput: “Kaj ona radi sad tu”. Mislim da baš nisam bila po njegovu glazbenu ukusu, ali nije mi to bilo ni bitno. Nije mi bilo bitno ni koliko ću novca zaraditi. Zahvaljujući Karlu obišla sam cijeli bivši SSSR. No, i tamo, takva čudna kakva sam bila, nisam bila dobro dočekana. Nisam smjela pjevati “Oluju” jer bi to probudilo mlade. Bila sam uvrijeđena i srdita jer nisam bila svjesna gdje sam došla. Ali barem sam ondje kušala najbolji šampanjac. Kupali smo se u šampanjcu jer je voda bila zagađena, prala sam zube u šampanjcu, jela najskuplji kavijar na svijetu. Ljudi su komentirali: “Koja dekadencija!” Ali svi ti šampanjci bili su zapisani, sve je KGB pratio.
NACIONAL: U vašem slučaju ljudi su se ipak najviše iščuđavali što vam je dobro samoj.
– Svi vole biti u društvu drugih, ne mogu biti u društvu sa sobom. Zašto? Javljaju se strahovi, ljudi se ne žele suočavati sa svojim životom, sa sobom, žele pobjeći od sebe. I onda kažu – da mi je otići na pusti otok. A zašto treba negdje otići, to je bijeg? Napravi ti pusti otok u ovoj stvarnosti i živi na tom otoku okružen stvarnošću. Napraviti svoj svijet u tom ludom zvjerinjaku, to je puno teže.

NACIONAL: Da li je način života koji vi vodite, postavljanje tanjura za dvoje i suživot s Karlom kojeg više nema zapravo bijeg i odbijanje suočavanja s njegovom smrću?
– Kao prvo ja ne postavljam tanjure za dvoje. Suočila sam se sa smrću vrlo hrabro. U početku, nakon 10. prosinca 1991., mislila sam da je moja snaga u tome što nisam prihvatila Karlovu smrt. Jer, ne znaš kako trebaš postupiti. Ali, naučila sam da moja snaga dolazi iz prihvaćanja, suočavanja. Upravo zato što sam prihvatila ne može mi nitko oduzeti moje osjećaje, oni se prepoznaju u mojoj glazbi, susretima, razgovorima. Bijeg bi bio nešto drugo, strah, ne bih pričala o tome. Mene ni jednog trenutka nije uhvatila depresija, crne misli, nelagoda. Tjeram to od sebe. Ali kako čovjek ipak nije stroj, mogu doći crne misli koje nas na trenutak svladaju, ali se opet izdižem iznad toga.

NACIONAL: Smeta li vas što vas neki ‘modni gurui’ nazivaju “hodajućom instalacijom”?
– Da, neki kažu da sam poludjela, neki da sam slatka, ali definitivno nisam u sredini. Zgodno je slušati neke komentare, pa reakcije vozača koji bi me vozili na koncert. Rekla bih im: “Samo vi gledajte naprijed gospon, bute me poslije pogledali.” Ali osim osuđivanja, bilo je i imitacija. Otvorila sam vrata nekima koji prije za to nisu imali hrabrosti.
Njega je za ženu najvažnija

NACIONAL: Među prvima u Hrvatskoj napravili ste i plastičnu operaciju nosa.
– Napravila sam to s 18 godina jer me smetalo. Danas je to posve normalno, ali tada nije bilo. Nikad nisam mislila da sam ljepotica, ali znam da zračim, da sam zanimljiva, a to može biti svaka žena, ako dopusti svojoj unutarnjoj energiji da izađe van. I kao moderna žena potpuno razumijem svaku ženu koja želi napraviti operaciju. No, ako netko misli da je to rješenje, to je krivo, ako nemaš kulturu njegovanja, bit ćeš opet ista. Jer za svaku ženu najvažnija je njega. Ja i dandanas nosim čarape i ljeti i zimi. Nedopustivo je da žena hoda bosih nogu u sandalama. Nije dobro imati gole noge, prljaju se, a zrak je zagađen. Nama i umjereni make-up služi kao zaštita od bakterija.

NACIONAL: Jeste li zapravo rođeni u krivo vrijeme?
– Ja sam rođena u pravo vrijeme, ali društvo nije bilo pripremljeno. Da je bilo, bila bih još jača, veća i slobodnija.

‘Život se rađa kroz bol’

NACIONAL: Mislite li da će u vašem životu doći vrijeme za novu ljubav?
Frendice me znaju direktno pitati: ”Pa dobro kaj se ti još nisi zaljubila?“ Nisam doživjela da me to pitaju muškarci nego samo žene. Ali u mom srcu više nema mjesta, ono je popunjeno. Doživjela sam jako lijepe trenutke, ljudi mi šalju pisma:, mailove, zovu, uz zahvale: ”Najljepša vam hvala što činite za svoju ljubav, i ja imam takvu ljubav.“ A žene bi da se opet zaljubim. Uvijek sam govorila da postoji samo jedna ljubav. A neki bi željeli dvije, tri, četiri. Koje li bahatosti? Znači da nijednom nisu doživjeli onu pravu, da ju još traže. Karlo je bio tako divan muškarac, svi su ga voljeli. Ja sam to gledala iz dana u dan.
U doba Mata Collinsa, žene su ludovale za njim. Volio je ljude, obožavao i poštovao žene, imao je i socijalnu vještinu, znao je kako se postaviti. On me vodio kroz život, a ja sam to tako voljela jer mi je lijepo da muškarac vodi ženu za ruku, ali da pritom poštuju jedno drugo. On se za sve brinuo, učinio me takvom kakva jesam da mogu snažno nastaviti. I danas nastavljam kao neki ratnik i borim se da ostvarim svoje zamisli. I kad pomislim zašto je to ponekad tako teško, svjesna sam da se sve što je dobro rađa kroz patnju i bol, i sam život.

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura