Ida Prester je niz godina vodila emisiju na HTV-u “Briljanteen” i sudjelovala u aktivističkim akcijama, ali je uglavnom publika prepoznaje kao pjevačicu electro pop sastava Lollobrigida s kojim je u deset godina objavila tri albuma i singlove kao što su “Moj dečko je gay”, “Bivša cura”, “Nesretan Božić”, “Seks on TV sex on the radio”, “Ja se resetiram”. Iako je rođena Zagrepčanka, sa svojom grupom Lollobrigida, koju čine glazbenici iz Slovenije i Hrvatske, daleko je popularnija u Srbiji i ostatku regije negoli u Hrvatskoj. Prije tri godine upoznala je Beograđanina Ivana Peševskog za kojega se udala godinu dana kasnije i s kojim ima sina Roka. Žive u Beogradu, ali je zbog poslovnih obaveza često na relaciji Zagreb – Beograd. Zbog javnih istupa i aktivizma, Ida Prester je pozvana da početkom lipnja sudjeluje u Švedskoj na festivalu FEM posvećenom marginaliziranim identitetima i feminizmu u zemljama u tranziciji, s ciljem da se stanje u tim zemljama usporedi sa stanjem u Švedskoj. Sudjeluje kao gošća panel diskusije “Gdje su žene na glazbenoj sceni”. U razgovoru za Nacional komentirala je situaciju sa ženama na glazbenoj sceni u regiji, objasnila je kako doživljava feminizam danas u regiji te zašto je umorna od aktivizma i društvenog angažmana.

NACIONAL: Neki dan ste komentirali na društvenim mrežama obraćajući se konzervativcima, domoljubima, desničarima, katolicima što su sve uništili posljednjih mjeseci. Od financijske pomoći djeci s Downovim sindromom, preko gušenja neprofitnih medija i civilnih udruga do tjeranja mladih iz Hrvatske prozivajući zapravo organizatore povorke ”Hod za život” pitajući se javno za kakav se život zapravo zalažu. Što vam je zasmetalo u povorci?

Ako je nešto karakteristično za ovu vlast, onda je to nepodnošljiva količina licemjerja. Toliko nepravde su nanijeli ovoj zemlji u svega nekoliko mjeseci, toliko su zatrovali i podijelili zemlju, uskratili osnovna prava najslabijima – najsiromašnijima, djeci, ljudima s poteškoćama, alternativnim umjetnicima i borcima za istinu, istodobno sebi dižući beneficije do neba, da je stvarno cinično da upravo oni organiziraju ikakav skup pod geslom ”života”. Naravno, riječ je o samim masterminderima protesta, poznatoj ekipi jet set obitelji umreženih oko Željke Markić koja obuhvaća dobar dio vlasti. Javljaju se samo kad treba nekom oduzeti pravo – homoseksualcima, ženama, parovima koji ne mogu prirodno začeti obitelj… Ubacuju se ljudima u tanjur, u krevete, u životne planove. Ne podržavaju slabe, ne bore se za prava obespravljenih, nigdje tu kršćanskih vrijednosti ne vidimo. U situaciji kad imamo najliberalnijeg i najprogresivnijeg Papu, omiljenog i među vjernicima i nevjernicima, ujedinitelja, kod nas su najglasnije sile koje vuku nazad. Među katoličkim svećenstvom, kao i pukom, ima divnih i požrtvovnih ljudi, šteta da su na ovakve pozicije došli ”katolički biznismeni” koji se demagogijom bore za svoje interese.

NACIONAL: Početkom lipnja gostujete u Švedskoj na festivalu FEM posvećenom marginaliziranim identitetima i feminizmu u zemljama u tranziciji, s ciljem da se stanje u tim zemljama usporedi sa stanjem u Švedskoj. Vi ste pozvani da sudjelujete kao gošća panela “Gdje su žene na glazbenoj sceni”. Gdje su, dakle, žene i kakav im je status danas na sceni u našoj regiji?

Postoji ogromna razlika između mainstream i alternativne/rock scene. Jako sam sretna s novim angažiranim curama u rock’n’rollu. Ženska scena cvjeta, posebno autorska, pojavilo se puno pametnih, talentiranih i hrabrih cura. Punčke, Sara Renar, Irena Žilić, cure iz Žena, U pol 9 kod Sabe, Lovely Quinces, Diyala, uz već etablirane poput Remi i Ivanke Mazurkijević. Ovo je divno razdoblje za žene glazbenice. Većina ih priča da su ih na početku gledali s podsmijehom i očekivali da ne znaju upaliti štimer jer žena valjda zna samo s peglom za kosu. Potom su im se divili, a sad ih više i ne gledaju kao žene. Mislim da su iza nas ona vremena kada su nas svi pitali: “Čekaj, ti sama pišeš pjesme? I tekstove? Je l’ ti dečko pomaže, tko?” S druge strane, na estradi je status žena kao sudionica otprilike isti kakav je bio dok je Brena žarila i palila u tigrastim tangicama osamdesetih. Osim iznimaka, pravilo je: “Mala, budi seksi i pjevaj!” Sve izjave za javnost strogo kontrolira PR osoblje, zabranjen je stav o bilo kojoj temi osim mode. Što erotičnije, to bolje, a posljednjih godina naglasak je na stražnjici. To nije neki domaći kuriozitet, gotovo sve ženske pop zvijezde današnjice usmjerava se da budu seks simboli. Bez toga ne ide. Ono nedavno natjecanje čija je guzica bolja i veća između Nicki Minaj, Jennifer Lopez, Iggy Azalea, dobar je primjer. Strah te upaliti MTV da ne dobiješ spolnu bolest. To je opsesija ženskom ljepotom. U toj igri muške pop zvijezde apsolutno ne sudjeluju, Jay Z, Drake i Pharrell Williams jedu kokice i smiju se. Pop kultura je još uvijek izrazito seksistička. A to su velikim dijelom prihvatile i same žene, nove “lajkačice” sisa i guzica.

NACIONAL: Koliko je takav festival važan za jačanje feminizma i općenito osvještavanje stanovnika regije o LGBT zajednici koja je još uvijek jako marginalizirana?

Ovaj festival događa se u Švedskoj koja je u kontekstu ženskih i gej prava otišla najdalje. Mislim da je kod njih već toliko sve sređeno, toliko se pazi na prava svih mogućih manjina, političku korektnost i edukaciju, da oni nemaju druge nego “uvoziti” iskustva drugih dijelova svijeta i slušati našu muku. A ja to vidim ovako: Hrvatska, pa i Srbija u kojoj sam često i pratim što se događa, nema problem sa zakonskim okvirom. On je dobro postavljen, uredno je prepisano iz uređenih sustava. Problem je u praksi, u nepoštivanju zakona, samovoljnom, neefikasnom i sporom pravosuđu, lošem utjecaju medija, niskoj svijesti o rodnoj ravnopravnosti i gej pravima. Ma, općenito o niskoj svijesti o tome da se čovjeka gleda kao čovjeka, kroz njegove kvalifikacije, interese, strasti, ambicije… Kod nas sve ima etiketu – žena, peder, Hrvat, Srbin, ustaša, partizan, katolik, musliman. Po rođenju si u tom kavezu i nemaš šanse izmigoljiti. Siromašno smo društvo, nezadovoljno i frustrirano, naravno da je gladnom lako prodati iluziju “čopora”. Dok su negdje drugdje teme uz kavu je li bolje za praznike ići na Bali ili u Afriku na fotosafari, kod nas se raspravlja je li nam za ovo zlo kriv Tito, Tuđman ili Rene Bitorajac. Ali netko mora visjeti. Netko “njihov” protiv “nas”. Teško je u tim uvjetima doći do feminizma ili LGBT prava kao teme.

NACIONAL: Koliko je, po vašem mišljenju, feminizam u ovim našim krajevima uspio osvijestiti žene, a koliko u tom patrijarhalnom društvu pokazati muškarcima da žene nisu niža bića?

Nisam baš sigurna koliki je napredak postignut. Vidite, meni feminizam nije uska specijalnost, nisam članica neke udruge i ne proučavam statistiku, ali neke stvari su svima sasvim jasne iz dnevnog tiska. Mislim da se upravo posljednjih mjeseci radi na percepciji uloge žene iz nekih davnih vremena, u skladu s novom konzervativnom revolucijom. U medijima dobivaju prostor odrasli muškarci koji seksualno aktivne žene nazivaju štracama u maniri neodgojenog pubertetlije, ozbiljno se raspravlja o potencijalnoj zabrani abortusa, što nije bila tema od 70-ih, stopa nasilja nad ženama dramatično se povećava, sudovi i policija i dalje pokazuju sramotnu neefikasnost u zaštiti žena žrtava zlostavljanja. Policija najčešće kaže: “Jebi ga, dok vas ne rasiječe, mi ne možemo ništa.” I dalje se djevojčice odgaja da budu lijepe i submisivne, igračke se strogo odvajaju na one za djevojčice i za dječake. Pritom imamo predsjednicu koja kaže da nije feministica, feminizam pogrešno definira, a taj pojam je u našim krajevima pogrda, nešto kao ljuta baba.

NACIONAL: I sami ste vrlo aktivni po pitanju feminizma, a još više po pitanju podrške LGBT zajednici od samih početaka svoje karijere s grupom Lollobrigida, ali i kroz sve vaše osobne nastupe i istupe u javnosti. Osjećate li zbog toga pritisak društva ili podršku?

I jedno i drugo. Malo sam umorna od intenzivnog društvenog angažmana. Nije mi donio puno toga dobroga. Paradoksalna je situacija. S jedne strane, nikad više motiva i tema oko kojih bi se čovjek aktivirao u ovim našim lokalnim nepravdama. Od korupcije, cenzure, gaženja prava, kriminala pod krinkom patriotizma gdje god se okreneš… S druge strane, ništa više nije afera, ništa se ne događa nakon tvog angažmana, nema posljedica. Nema društvene odgovornosti. Ljudi su već očajni, apatični, slabo reagiraju na nepravdu, uopće me ne bi čudilo da opet glasaju za istu ekipu. A ovi na vlasti će samo čekati kada će im podvaliti novu paranoju protiv drugog kluba, plemena, roda, spola, imaginarnog neprijatelja. Tko god da čita ovaj članak, ako se slaže s njim, iste je te stavove imao i prije. Ako se ne slaže, neće ni sad jer sam, eto, ja sad tako rekla. Ali mora se povremeno dići glas, iako možda dobiješ kantu govana na glavu. Ako svi šutimo, tek tad smo u govnima. U posljednje vrijeme ipak se trudim okretati svom mikrokozmosu – ljudima koje volim i koji me vole, s kojima dišem i dijelim iste stavove, ukuse, muziku, filmove, interese.

NACIONAL: Aktivirali ste se tijekom izbjegličke krize, kada ste po beogradskim parkovima pomagali ljudima koji su pokušavali doći do Europe, ali ste bili i osuđivani zbog angažmana. Zašto?

Zašto sam pomagala ili zašto sam osuđivana? Na prvo pitanje imam jasan odgovor, o drugom mi je grozno i razmišljati. Dakle, hodaš ulicom i vidiš pored sebe u parku gladnu djecu u blatu, u šatorima. Vani blizu nule. Smrznute male nogice u mokrim čarapicama, bebe s temperaturama, suzne okice. Tu više nema rasprave. Boli me briga i tko je kriv, i tko je na koga bacao bombe, i tko su mu roditelji, i što će on postati kad poraste, i koje su kvote. Jebe mi se. To su klinci. Klinci baš kao i moj Roko. Postoje dva rješenja – tu djecu baciti nazad u more pa onda kukati kad neki fotograf ulovi tjelešca nasukana na obali ili im dati podršku barem tog dana, podijeliti pelene, deke, lijekove, banane, što god. Jer samo to gledati, meni je bilo emotivno prestrašno. Teško mi je razumjeti psihologiju ljudi koji ne samo da ne žele pomoći promrzloj djeci, već će učiniti sve da odmognu i ponize one koji nešto poduzimaju. Stvarno mi je to sasvim neshvatljivo.

NACIONAL: Ulaskom Hrvatske u EU standard građana nije se popravio kako su mnogi očekivali. Štoviše, sve je više mladih koji odlaze iz Hrvatske i traže bolji život negdje na zapadu. Kako to komentirate?

Nije EU magični štapić niti mislim da je itko ozbiljno očekivao da će nas spasiti. Sama Europa postala je jedno jako agresivno i nabrijano mjesto, posebno nakon ove izbjegličke krize koju i dalje ne zna riješiti, a Amerika se pravi luda. Mene je EU razočarao u kontekstu mog naivnog vjerovanja da će se jednom kad uđemo uvesti reda. Neće se više moći više tako bezočno krasti, doći će napokon do onog: “Ko je jamio, jamio je.” Kad ono, ispod jame se ponor otvorio. Klijentelizam, korupcija, mafija… Pod milim bogom ništa se nije promijenilo. Imaš “ordinary citizens” koje javno šibaju za svaku sitnicu i elitu za koju ni jedan zakon ne vrijedi. Drže si međusobno leđa i umiru od smijeha na vlastitu predstavu. Najčešće na špici kod Horvatinčića. Dosta mojih prijatelja žestoki su mrzitelji kapitalizma, uvjereni su da je uzrok svih naših problema. Ali mi kapitalizma nismo vidjeli. Ovo je lažni, predatorski sustav umreženih kriminalnih organizacija, mutnih poslova i pljačke naših građanskih para. Nažalost, čini mi se da smo i od komunizma i od kapitalizma uzeli ono najgore. Od komunizma smo naslijedili ogromnu neefikasnu birokraciju, tromost i antipoduzetništvo, a izgubili smo ono najljepše – solidarnost. Danas više nego ikada svatko gleda u svoj tanjur i nema motivacije za pomoć manjini u nevolji. Nema identifikacije, nismo više “drugovi”. Sad smo “naši” i “neprijatelji svega hrvatskog”. A od kapitalizma smo uzeli najgore – monopole, neograničenu moć korporacija, korupciju… Eto, ako ima koristi od te EU, onda barem to da mladi imaju kamo pobjeći. Žao mi je što ne vide budućnost ovdje, ali razumijem i sretno im.

NACIONAL: Od dolaska Domoljubne koalicije na vlast, u Hrvatskoj je porastao građanski aktivizam, dok je novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović digao na noge kulturnu zajednicu koja se ujedinila oko zahtjeva za njegovom smjenom. Kakva je situacija s građanskim aktivizmom u Beogradu, s obzirom na to da posljednjih godina živite na relaciji Zagreb – Beograd?

Ma, samo neka se puši! Na ovim prostorima vlast nikako da shvati da su oni činovnici u službi građana. Da za svaki pogrešan potez trebaju odgovarati. Na Islandu je nakon skandala s premijerom i njegovim neprijavljenim računima, doslovce cijela zemlja izašla na ulice. Čovjek je za 24 sata od srama dao ostavku i propao u zemlju. Kod nas bi Island trebao biti svaki dan, više ne bi tko imao sjediti u Saboru. I u Beogradu su se ljudi digli na noge. Strahovlada i medijska blokada premijera Vučića stvarno su postali bizarni i neizdrživi. Tamo su ljudi na vlasti, slično kao i kod nas, totalno odrezani od stvarnog života. Oni nemaju pojma tko su im građani i koje su njihove potrebe. Povoda za prosvjede ima koliko hoćeš, a kap koja je prelila čašu bilo je bespravno rušenje dijela grada za mutne poslove koje je vlada dogovorila s bliskoistočnim partnerima. Jednostavno su preko noći poslali bagere, vozači su nosili fantomke, policija nije htjela izaći na teren ni pored bezbrojnih poziva. Suluda situacija. Totalni raspad sistema. Ljudi su poludjeli i dogodio se prosvjed, a za srijedu je najavljen novi.

NACIONAL: Često svojim komentarima na društvenim mrežama “izazivate” reakcije. Jedan od posljednjih bio je kada ste zamolili da vam netko sugerira vrtić za vašeg sina u Beogradu ili Zagrebu u kojem tete ne puštaju djeci narodnjake. Zašto je ta vaša molba izazvala takvu reakciju javnosti i zašto vam je važno kakva se glazba pušta djeci u vrtićima?

Nedavno je moj prijatelj napisao status: “Dao sam kćeri ime Ekatarina po Ekatarini Velikoj, a danas me ona traži pare za Cecu.” To je ta ironija sudbine. Ne možeš dijete izolirati od svijeta i hraniti na infuziju svojim vrijednostima i svjetonazorom. Ali ću se itekako potruditi da mu ponudim jedan svijet koji smatram boljim, uz neke bolje uzore. Kod turbo folka, kako ja to vidim, nije stvar glazbe. Stvar je cijelog sistema vrijednosti koji se promovira tim tekstovima, kroz silikonske pjevačice, mafijaše, sponzoruše i ostale pripadnike žanra. Cijeli jedan svijet kojem ja ne pripadam. To je soundtrack curica u tangicama s dorađenim ustima, opasnih mutnih tipova s bijesnim kolima i onih koji o tome sanjaju. Danas većina klinaca sluša turbo. Točka. To je stvarnost. Narodnjaci pune arene, klubove – i u centru Zagreba je to apsolutni mainstream. Jedina je razlika što se Srbi toga ne srame, a kod nas nema jednog medija koji će to puštati jer im je kao ispod nivoa, a Hrvatska gori od ćirilice.

NACIONAL: Što vam nedostaje iz Zagreba u Beogradu, a što biste rado iz Beograda prenijeli u Zagreb?

Meni su to dosta slični gradovi. Beograd je malo luđi, Zagreb je malo otmjeniji. Najveća razlika je što se Srbi ne prave fini. Slušaju cajke, jedu ćevape, neurotični su u prometu, divlji, poročni i temperamentni i od tog su napravili brend. Koji put mi to zna biti “too much”. Svi su jako familijarni, svi su odmah s tobom na ti. Ta zagrebačka rezerviranost i mala distanca ipak su mi bliži. Neće istog trena s tobom biti “buraz”, ali neće te ni nakon pet minuta lako stjerati u onu stvar, ako me razumijete. U Beogradu je sve ekstremno, sve s pojačivačem okusa.