Žestoka paljba medija pred kojom se prošloga tjedna našao ministar državne imovine Goran Marić zbog svog, kako se pokazalo, lažnog obećanja da će otići iz politike ako dođe do zatvaranja Inine rafinerije u Sisku, pokazuje da bi se u sličnom problemu uskoro mogao i trebao naći i njegov pretpostavljeni, hrvatski premijer Andrej Plenković. Plenković je u vezi Ine dao nekoliko obećanja za koja se već sada može tvrditi da ih ili neće ispuniti ili se barem doveo u situaciju da će mu to biti vrlo teško jer je za to ostalo vrlo malo vremena. Što bi u svakoj ozbiljnoj državi sa sobom poteglo i pitanje političke i moralne odgovornosti.

“Ina nije bilo koja tvrtka ili trgovačko društvo. Ona je tvrtka od nacionalnog interesa jer njezine rezerve nafte i plina i sposobnost njihove proizvodnje određuju energetsku neovisnost Hrvatske. To znači da mi kao država želimo ulaganja u nove koncesije radi povećanja rezervi nafte i plina, modernizaciju kapaciteta prerade, pokretanje novih poslovnih aktivnosti sukladno najnoviJIm trendovima u naftnoj industriji i kontinuirano jačanje kvalitete, znanja i vještina Ininih zaposlenika. A to nisu samo naše želje, već i obveze MOL-a utvrđene dioničarskim ugovorom”, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u kolovozu 2016. godine u predizbornom intervjuu Nacionalu, čija je jedina tema bila budućnost Ine i sprečavanje zatvaranja Rafinerije Sisak na inicijativu Uprave MOL-a. Izravni povod za intervju tada je bio pokušaj mađarske strane Uprave Ine da na sjednici Uprave Ine održanoj 27. srpnja progura točku dnevnog reda koja bi podrazumijevala zaustavljanje prerade nafte u Sisku i pretvaranje rafinerije u logističko-distributivni centar. Umjesto da izvrši obećanje i pritisne MOL da ispuni svoje obveze iz dioničarskog ugovora, koje striktno podrazumijevaju ulaganje u modernizaciju Ininih rafinerija u Sisku i Rijeci, u dvije godine mandata premijer Andrej Plenković svojom politikom nečinjenja u Ini doveo je do toga da se MOL nalazi na korak do realizacije svog odavno postavljenog cilja: zatvaranja Rafinerije Sisak.

“MOL tu odluku ne može provesti bez pristanka Vlade. Zakonom o energiji određeno je da su rafinerije objekti od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku i vlasnici objekta dužni su ih održavati. Temeljem tog zakona Rafinerija se ne može zatvoriti bez suglasnosti Vlade. Ovdje Vlada ne nastupa kao vlasnik, već kao regulator”, tvrdi Nacionalov izvor iz visokih naftaških krugova, detaljno upućen u problematiku Ina-MOL. No Vlada se u odnosu prema Ini trenutno ne ponaša ni kao dobar vlasnik niti kao regulator jer je omogućila mađarskom MOL-u da u Ini ostvaruje isključivo vlastite interese. U 28 mjeseci vladavine Plenkovićeva Vlada nije poduzela konkretne korake kako bi spriječila devastaciju Ine i rastjerivanje stručnog kadra, vrijednost kompanije je sve manja, jednako kao i vjerojatnost da na Markovu trgu doista postoji politička volja da se povlačenjem odlučnih poteza Ina zadrži u hrvatskim rukama.

Mađarskoj strani zatvaranje Rafinerije Sisak, a u budućnosti i one u Rijeci, bio je jedan od prioriteta jer MOL-u, unatoč preuzetim obvezama, nije bilo u interesu razvijati Inu i njezine rafinerijske kapacitete pored dvije vlastite rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj. U vrhu MOL-a Hrvatsku vide prvenstveno kao tržište za plasman vlastitih proizvoda i kao stratešku poziciju. Kao kandidat za budućeg premijera Andrej Plenković u intervjuu za Nacional u kolovozu 2016. jasno je rekao da je i tadašnja HDZ-ova tehnička vlada, na čelu s Tihomirom Oreškovićem, s hrvatskim članovima Nadzornog odbora čvrsto poduprla hrvatske članove Uprave u sprečavanju donošenja odluke o zatvaranju rafinerije u Sisku. Iz intervjua koji je Plenkovića u predizborno vrijeme prikazivao kao istinskog borca za Inu, jasno se mogla iščitati njegova namjera da se suprotstavi samovolji MOL-a. Plenković je oko toga imao jasan stav:

“Želim istaknuti da je dioničarski ugovor s MOL-om u ovom dijelu vrlo jasan i predviđa obnovu obiju rafinerija. O tome moraju voditi računa svi sudionici u tom problemu.”

Bilo je to u vrijeme dok arbitražni proces između Republike Hrvatske i MOL-a još nije bio okončan. Plenković je bio u izbornoj kampanji i potpuno svjestan činjenice da su dvojica njegovih prethodnika, Ivo Sanader i Tomislav Karamarko, pali upravo na pitanju Ine. Ivo Sanader optužen je da je kao hrvatski premijer mađarskom MOL-u za mito od 10 milijuna eura prepustio ključna upravljačka prava nad Inom, a zbog spornih poslovnih i privatnih odnosa bivšeg predsjednika HDZ-a i bivšeg prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i njegove supruge Ane s lobistom MOL-a Josipom Petrovićem te sukoba interesa u kojem se Karamarko našao, u lipnju 2016. godine došlo je do pada vlade HDZ-a i Mosta.

Najspornijima su se smatrali stavovi Tomislava Karamarka oko mogućeg prekida arbitražnog procesa između Republike Hrvatske i MOL-a, a sporne izjave o tome davao je i sada tehnički ministar poduzetništva i obrta Darko Horvat, koji se unatoč tome tada ponovno našao na listi HDZ-a u 3. izbornoj jedinici, a danas obnaša funkciju ministra gospodarstva. Kad je u prosincu 2016. objavljeno da je Hrvatska izgubila arbitražu, neki su pokušali retroaktivno braniti Karamarka i tvrditi da je on bio u pravu. Pritom su potpuno zaobilazili činjenicu da je temelj za gubitak arbitraže bila presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske koja je poništila presudu kojom je Ivo Sanader proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu zbog predaje upravljačkih prava Ine mađarskom MOL-u, a postupak je vraćen na početak. Tvrdnje da je pri donošenju takve presude bilo u najmanju ruku sumnjivih utjecaja, nikada nisu do kraja rasvIjetljene, a novi dokaz u prilog tim sumnjama iznijeli su nedavno ugledna profesorica prava Zlata Đurđević i bivši predsjednik Ivo Josipović, koji su pobili sve argumente na temelju kojih je Ustavni sud proglasio da Sanader nije imao pravično suđenje. Stručni skup na kojem su Zlata Đurđević i Ivo Josipović izložili svoje protuargumente, bio je bojkotiran s najviših instanci – Vrhovnog i Ustavnog suda.

U trenutku kad je proglašen neuspjeh arbitraže, u prosincu 2016., tada premijer Andrej Plenković već je imao informacije o suspektnom ponašanju Ustavnog suda, o tome su, uostalom, pisali i Nacional i Jutarnji list, ali on nije imao puno manevarskog prostora, već je na Badnjak izišao pred javnost i obećao da će Vlada otkupiti dionice Ine od mađarskog MOL-a. Tim bi potezom naprosto presjekao pravosudno-političku trakavicu i omogućio Ini novi početak u kojem strateška hrvatska kompanija ne bi bila podređena mađarskim interesima. No u dvije godine mandata Plenković je pokazao da mu je Ina bila zadnja na listi prioriteta i nije ispunio nijedno od obećanja vezanih uz Inu. Jedino što je napravljeno jest raspisivanje natječaja za konzultante koji su trebali pomoći Vladi u procjeni cijene Ine i odabiru novog strateškog partnera. No iako je najbolji konzultant odabran, ugovor s njim nije potpisan ni nakon šest mjeseci. U međuvremenu je MOL uspio progurati odluku o zatvaranju sisačke rafinerije, koja bi se do kraja trebala provesti najkasnije u roku sljedećih godinu dana.

“U ovom trenutku doista jest točna konstatacija da rafinerija nafte u Sisku, s obzirom na stanje na tržištu, nema uvjeta za opstanak i normalan nastavak proizvodnje, no to nije trebalo i nije smjelo biti tako. Činjenica koja se pritom prešućuje jest da je ta rafinerija u takvo stanje dovedena zato što nijedna od prethodnih nekoliko vlada, od onih Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića pa sve do aktualne vlade Andreja Plenkovića, nije učinila ništa da zaštiti hrvatske interese u Ini i da tu kompaniju očuva u njenom integralnom obliku, kao vertikalno integriranu kompaniju koja je temelj hrvatske energetske politike”, izjavio je Nacionalu dobro upućen izvor iz naftaških krugova. Isti izvor dodao je da tvrdnje ministra državne imovine Gorana Marića prema kojima Vlada ne može ništa učiniti kako bi utjecala na poslovnu politiku Ine, jer o tome odlučuju Uprava i menadžment Ine, ne odgovaraju istini. “Vladi kao regulatoru i kao suvlasniku kompanije na raspolaganju stoji cijeli niz alata, uključujući i pravne poteze, kojima mogu utjecati na poslovnu politiku Ine. No pitanje je žele li to učiniti jer nijedan od tih alata do sada nije iskorišten”, upozorio je isti izvor.

I taj izvor podsjetio je na Plenkovićev intervju Nacionalu iz kolovoza 2016. godine, kad je kao tadašnji kandidat za premijera uoči parlamentarnih izbora, između ostalog, izjavio: “Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi jest da sadašnji položaj Ine smatram nezadovoljavajućim jer ne osigurava optimalnu perspektivu njezina razvoja, kako u segmentu rafinerija, tako i u segmentu istraživanja i proizvodnje. Mi ćemo hrvatski interes zaštititi oslanjajući se na pozitivne hrvatske zakonske propise. Uvjeren sam u pozitivne rezultate arbitraže, ali i u jasne, utemeljene i jedinstvene hrvatske stavove o poslovnoj budućnosti Ine. Podsjećam na Zakon o energiji koji utvrđuje da su infrastruktura i objekti vezani uz proizvodnju, preradu i transport nafte i naftnih derivata, objekti od posebnog interesa za Hrvatsku.” Iz te je izjave jasno da je Plenković kao budući premijer bio svjestan mogućnosti da kroz pravosudni sustav i važeće zakone ograniči mađarsku samovolju u Ini pa je teško objasniti što je to spriječilo Vladu da posegne za tim alatima u trenutku kada je to mogla učiniti, zaključio je Nacionalov izvor.

Plenković je tada također izjavio: “Ako MOL nije spreman poštovati obvezu provođenja strateških razvojnih ciljeva Ine koju je preuzeo dioničarskim ugovorom (Dioničarski ugovor iz 2003., op. N.), onda to jasno treba i reći, a ja kao budući hrvatski premijer i moja vlada znat ćemo odgovoriti na takav stav.” No u protekle dvije godine mandata aktualne vlade Plenković je omogućio MOL-u provođenje davno zacrtanog plana o zatvaranju Rafinerije Sisak.

Ipak, situacija se, kako tvrdi isti izvor, još uvijek može promijeniti ako Vlada doista otkupi dionice Ine. Prema njegovim riječima, Poslovni plan Ine za 2019. godinu ne predviđa zatvaranje rafinerije nafte u Sisku, koja bi domaću naftu trebala prerađivati sve do lipnja ove godine, nakon čega bi trebao započeti projekt njezina pretvaranja u logistički centar. “Ne možemo osporiti realnost da ova vlada u dvije i pol godine rada nije učinila ništa kako bi se promijenila situacija u Ini, iako su i premijer i nadležni ministri – ne samo ove nego i ranijih vlada – bili upoznati s činjenicom da se zatvaranje rafinerije u Sisku neće moći izbjeći sve dok je MOL u Ini. MOL je još prije četiri godine izašao pred Upravu Ine s prijedlogom o zatvaranju rafinerije u Sisku zbog navodne nerentabilnosti. I ova vlada je to znala, jednako kao što dobro zna da MOL ima upravljačka prava u Ini i da će prije ili kasnije realizirati taj plan”, tvrdi naš izvor.

“Zahvaljujući površnosti politike aktualne vlade, a koja je vidljiva upravo iz izjava ministra državne imovine Gorana Marića i ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića, nije poduzeto ništa kako bi se informacije koje su mjesecima dolazile u Vladu i upozoravale na tu činjenicu doista shvatile ozbiljno i kako bi se poduzeli konkretni koraci da se takav nepovoljan scenario spriječi. Posljednje izjave ministara Marića i Ćorića samo su pokušaj ispravljanja krivog dojma i relativiziranje nastale situacije koja nije nimalo povoljna za Hrvatsku. Postaje sve jasnije da postoji nekakav dogovor između Vlade i MOL-a, no pojedinosti toga dogovora javnosti nisu poznate i to je ono što nas treba brinuti”, konstatirao je Nacionalov izvor. “Obojica ministara ostavljaju dojam da se žele isključiti iz problema Ine i da se ne žele uplitati u rješavanje toga pitanja. Pa ako se već Vlada poziva na transparentnost, bilo bi doista fer da i Ćorić i Marić objasne javnosti zašto se ne žele uplitati u taj problem i ponašaju li se oni tako zato što je sve već riješeno između Vlade i MOL-a, a javnost za taj dogovor ne zna, ili postoje neki drugi razlozi za takav pokušaj neutralizacije neugodnih pitanja oko Ine”, tvrdi isti izvor.

Ministar energetike Tomislav Ćorić izjavio je prošloga tjedna da Vlada prihvaća predloženi Poslovni plan Ine za 2019. godinu, koji podrazumijeva prestanak prerade domaće nafte u Rafineriji nafte Sisak i pretvaranje te rafinerije u logistički i skladišni centar, kazavši kako je taj plan “posljedica odluke menadžmenta Ine i njihovih analiza” te da je to “put kojim Ina treba ići”. Njegov kolega u Vladi, ministar Goran Marić, još se sredinom 2016. godine, u predizborno vrijeme, zaklinjao da će se “prije prestati baviti politikom nego dopustiti zatvaranje Rafinerije Sisak”, no danas govori drugačije i slaže se s premijerom Plenkovićem i ministrom energetike Tomislavom Ćorićem u tome da je pretvaranje Rafinerije Sisak u logistički centar dobro rješenje koje je prihvatljivo i za Vladu kao suvlasnika u Ini.

“Goran Marić tom izjavom pokazuje koliko je neozbiljan i površan u svojim istupima pred javnošću, jer je sebi dozvolio da javno daje garancije za nešto što ni tada a ni danas nije u potpunosti razumio. Ministar Marić, naime, ne razumije poslovanje Ine i nije dovoljno duboko upućen u problematiku Rafinerije Sisak, ali si ipak dozvoljava istupe u javnosti u kojima daje garanciju opstanka Rafinerije iako na to nije mogao utjecati. Jednako je neozbiljna i njegova izjava da Vlada ne može utjecati na poslovanje Ine. Možda ministar Marić kao pojedinac doista ne može učiniti puno u toj situaciji, no posve je nejasno zašto daje izjave u kojima pokazuje očito nerazumijevanje situacije i konkretnog problema”, upozorio je Nacionalov izvor. Marić – inače ekonomist po struci – čak i pojam suvlasništva hrvatske države u Ini tumači na vrlo zanimljiv način. On, naime, relativizira pojam državnog suvlasništva u Ini i tvrdi da Hrvatska nije suvlasnik kompanije, već “samo posjeduje određeni broj dionica iz Inina portfelja”. Zanimljivo, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) pojam dionice definira kao “vlasnički vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u određenom dioničkom društvu”. Marić pritom nije preciznije pojasnio ekskulpira li “samo posjedovanje dionica” – a radi se, podsjetimo, o paketu od 44,8 posto dionica – Vladu od odgovornosti za situaciju u Ini, posebno zbog činjenice da hrvatska vlada nije iskoristila domaći pravosudni sustav kako bi ograničila ili ustegnula upravljačka prava MOL-a u Ini.

Govorimo li o transparentnosti Vladine politike po pitanju Ine, dovoljno je reći da unatoč višekratnim pozivima, porukama i mailovima, upućenima prema Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, nismo uspjeli dobiti odgovore na niz pitanja o budućnosti Ine. Među pitanjima koja smo uputili na adresu toga ministarstva bilo je i ono u kojem tražimo objašnjenje ministrove izjave o prihvatljivosti transformacije poslovanja u rafineriji u Sisku, odnosno zatvaranju proizvodnog postrojenja i prenamjeni rafinerije u logistički centar, te nas je zanimalo je li takva izjava u suprotnosti s izjavama premijera Andreja Plenkovića koji je još prije dvije godine u intervjuu Nacionalu tvrdio da će inzistirati na tome da MOL ispoštuje obveze ulaganja u obje hrvatske rafinerije.

Posljednji čavao u lijes sisačke rafinerije zabijen je u lipnju prošle godine potpisivanjem memoranduma o razumijevanju između Ine, JANAF-a i Ministarstva zaštite okoliša i energetike, kojim je JANAF-u naložena realizacija dvosmjernog protoka nafte, o čemu je Nacional pisao krajem prošle godine. Nakon što tehnički uvjeti budu ispunjeni, neće biti prepreka da se nafta s domaćih naftnih polja, umjesto na preradu u Sisak, što je do sada bila praksa, od sredine ove godine transportira na preradu u rafineriju u Rijeci. Time je stvoren temelj za donošenje odluke o prestanku prerade nafte u Sisku. Čini da bi u istom smjeru trebao ići i novi Zakon o privatizaciji Ini čiji je prijedlog Ministarstvo zaštite okoliša i energetike pustilo u ponedjeljak, a koji će pod krinkom usklađivanja s direktivama EU-a ići u korist interesima MOL-a.