Dusko Jaramaz/PIXSELL

I povjerenje i odgovornost učiteljima za uspjeh lektire

Nije toliko važno jesu li u školskoj lektiri popisani naslovi knjiga ili je odabir prepušten učiteljima nego kako se lektiri pristupa, smatra stručnjakinja za dječju književnost Smiljana Narančić Kovač, voditeljica projekta u okviru kojeg je nastao prvi popis lektira koje su učenici u Hrvatskoj čitali od početka njezina uvođenja u osnovne škole.

Dječja lektira našla se u središtu pozornosti hrvatske javnosti, što je pokazala i tribina održana u Zagrebu na kojoj su predstavnici triju hrvatskih književnih društava izrazili čuđenje objavljenim kurikulom u kojemu nema proširenog popisa izborne lektire.

Nije jasno čiji je popis uklonjen i zašto, ali čiji god on bio i kakav god bio, trebalo bi obrazložiti tu ideju, stručno je potkrijepiti i dati učiteljima smjernice kako s njim raditi, kaže ona i napominje: „Meni se čini da tu najviše nedostaje zdrava koncepcija koja se može argumentirati i oko koje bi različiti dionici obrazovnoga procesa i stručnjaci koji se bave dječjom književnošću mogli doći do kompromisa“.

Izvanredna profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kaže da brojna mišljenja u raspravi o lektiri zaobilaze suštinu, jer nije presudno postoji li popis obveznih i preporučenih naslova, “nego čemu lektira služi i što s njom hoćemo učiniti”.

Čemu i koja lektira?

Premda mnogi knjige za djecu poslovično smatraju manje važnom književnosti, čitanje lektire u osnovnoj školi ima važnu ulogu. S jedne strane, djeca razvijaju književne kompetencije, što im pomaže im da razumiju književne vrijednosti. S druge strane, lektira ima važnu ulogu u razvijanju samopouzdanja, formiranju kulturnog i nacionalnog identiteta, te osjećaja pripadanja širem međunarodnom kontekstu, kaže Smiljana Narančić Kovač.

Lektira je neiscrpan izvor za proširenje vokabulara i pojmovnika s kojim vladaju djeca i to je u temelju obrazovanja, i zato su pogrešne kritike koje idu za tim da nudimo djeci samo ono što ona mogu razumjeti. „Ako naiđete na pojam koji ne razumijete, to je izvrsna prilika da ga upoznate“, objašnjava ona i dodaje da na tome počiva moderna ideja obrazovanja.

Moderno obrazovanje se fokusira na razvoj sposobnosti i vještina da učenik nađe informaciju i da je zna staviti u kontekst, kaže Smiljana Narančić Kovač, a tu istraživačku dimenziju širi na utvrđivanje popisa lektirnih naslova.

Neke kulture s kojima se često uspoređujemo i nemaju popise lektire nego ih određuju opisno, kaže izvanredna profesorica Narančić Kovač i podsjeća da i u Hrvatskoj dugo godina u popisima lektire za niže razrede osnovne škole nisu postojali propisani lektirni naslovi, nego samo opisne definicije poput „čitanje prikladnih tekstova u razredu“, „junačke narodne pjesme“, ili „izbor poezije za djecu“ tog i tog pjesnika, itd.

Pitanje ograničenog broja pisaca posebno pogađa dobre nove pisce kojih ima veliki broj. Koliko god ih uvrstili i preporučili, netko će od njih nužno izostati. Kao što je poznato, primjerice, Stanislav Marijanović, Svjetlan Junaković i Zoran Pongrašić među vrhunskim su dječjim piscima i autorima slikovnica, a do danas su u lektirnim popisima izostali, ili su bili vrlo slabo zastupljeni, kaže ona.

Potrebno je opisati način rada s lektirom, postaviti načela koja stoje iza preporuka i obrazložiti što se lektirom želi postići, te učiteljima ukazati povjerenje da izaberu ono što će im najviše pomoći da ostvare ciljeve čitanja lektire, kaže ona.

Učitelji su najodgovorniji

Iako su se čule kritike kako izostavljanje popisa lektire stavlja veliku odgovornost na učitelje,  stručnjakinja za dječju knjiženost kaže da su oni za to obrazovani i da su aktivni sudionici nastave.

Smatram da su naši nastavnici kvalitetno obrazovani i sasvim spremni, te dobro znaju što bi njihovim učenicima moglo pomoći da postignu obrazovne ciljeve, kaže Smiljana Narančić Kovač.

Ističe da učitelji trebaju čitati i otkrivati s učenicima i potaknuti ih na rad. „Ako se odmaknemo od uštogljenog načina pisanja lektire koji nikome ne služi, od prepisivanja, ako se vratimo na živu riječ o knjizi, vjerujem da bismo uspjeli razviti samostalne čitatelje“, ističe ona i zaključuje: „Učitelji su najodgovorniji“!

Također napominje da učitelji imaju stručnu pomoć u metodičkim priručnicima, književnoj kritici, a da mogu osloniti i na književne nagrade i kontakte s piscima koji posjećuju škole.

Osim toga, sveučilišne nastavnice Vladimira Velički, Diana Zalar, Dubravka Težak, Marina Gabelica i druge, izrazito su kreativne u metodičkom pristupu dječjoj književnosti i njihove se knjige mogu primijeniti u nastavi lektire, kaže i dodaje da treba više uložiti u seminare za učitelje i pomoći im da osvježe svoj pristup učenju lektire.

Moramo razviti književnu kritiku koja će biti dostupna učiteljima i kroz koju bi se iskristalizirali poželjni naslovi. Prije nekoliko godina toj se zadaći vrlo uspješno posvetilo uredništvo časopisa „Književnost i dijete“, ali je nažalost časopis promijenio uređivačku politiku, pa sada trebamo novi forum koji bi se profilirao u tom smjeru.

Podrška znanosti

Učiteljski fakulteti nerijetko se zaobilaze kad je potrebna stručna ekspertiza za pojedina pitanja iz nastave dječje književnosti, kao i znanstvenici koji se bave dječjom književnosti na drugim fakultetima i institutima. Ranije su, koliko znam, predstavnici akademske zajednice sudjelovali u pripremi obrazovnih dokumenata oko lektire, primjerice Dubravka Težak, koja kao rijetko tko poznaje suvremenu produkciju hrvatske dječje književnosti.

Za izgradnju obrazovne politike nisu dovoljne samo dobre prakse, nego i ekspertize, kaže i dodaje da je sama dala svoje mišljenje o lektiri u Hrvatskoj na prethodnoj raspravi, tijekom javne raspravu za sve radne skupine.

Stručnjaci za dječju književnost u Hrvatskoj osnovali su Hrvatsku udrugu istraživača dječje književnosti koja objavljuje znanstveni časopis “Libri et Liberi”, a nedavno je osnovan i Centar za istraživanje dječje književnosti.

Apsolutno smo mjerodavni i osjećamo se pozvani. U zadnjih gotovo 30 godina istražili smo veliki broj djela i tekstova o dječjoj književnosti, analiziramo prijevode stranih književnosti na hrvatski, razvili smo međunarodnu suradnju i ušli u ravnopravni dijalog s drugim kulturama, kaže ona.

Nama je do prije tridesetak godina nedostajalo znanje što uopće imamo u Hrvatskoj vezano za objavljivanje dječjih knjiga, pa su Berislav Majhut i Sanja Lovrić Kralj izradili bibliografiju hrvatske dječje književnosti do 1945., a poslije su u nju uključeni i prijevodi praktički do danas. U suradnji s Ivanom Milković izradila sam i pregled dosadašnjih popisa lektire. Zato danas imamo taj dobar materijal na kojemu se neprekidno dalje radi i koji nam daje odgovore na razna pitanja koja nedostaju znanstvenoj, stručnoj, a pogotovo općoj javnosti, kaže ona.

Hlapić – promicatelj hrvatske kulture

Dječja književnost je lakmus papir povijesnih, političkih i ideoloških zbivanja kroz povijest, pa u njoj nalazite različite trendove, recimo nestanak njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata i dominaciju ruske književnosti, pa rehabilitaciju njemačke književnosti, i prevlast angloameričke u novije vrijeme, kaže.

„Šegrt Hlapić“ je preveden na 26 različitih jezika. Uz „Priče iz davnine“, to je najprevođenije djelo hrvatske dječje književnosti i pravi promicatelj hrvatske kulture u svijetu, kaže, i napominje da ne znaju dovoljno o kineskim prijevodima. „Čini mi se da u Kini imamo najmanje 11 izdanja. Ondje je „Hlapić“ postao opće dobro“.

Podsjeća na veliku manifestaciju „Hlapić 2013“ i na međunarodni znanstveni skup, kao i na druge aktivnosti kojima su, kaže, doveli Ivanu Brlić-Mažuranić u žižu interesa hrvatske javnosti.

Kad možete proizvesti knjigu od više od 800 stranica o „Hlapiću“, to je ne samo znak životnosti toga remek djela dječje književnosti u svjetskim razmjerima, nego i da je ono pronašlo šezdesetak glasova koji su iz različitih perspektiva o njemu pisali, kaže Smiljana Narančić Kovač.

Kao „nusprodukt“ istraživanju nakladničkih i prevoditeljskih praksi hrvatskih lektira u inozemstvu i obrnuto u okviru projekta BIBRICH nastao je i prvi javno objavljeni pregled lektirnih popisa tijekom 20. stoljeća u Hrvatskoj.

Komentiraj

Source:Ivo Lučić