HRVOJE JURIĆ 2017.: ‘Ni našminkani Plenković ne pomaže nacionalističkom HDZ-u’

Objavljeno u Nacionalu br. 1010, 09. rujan 2017.

Izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zagovara direktnu demokraciju, a politički je, prema vlastitim riječima, najbliži anarhizmu. Za Nacional govori o ljevici u Hrvatskoj i o distinkciji između umjerenog i radikalnog desnog svjetonazora

Hrvoje Jurić (Bihać, 1975.) radi od 2000. na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku, trenutno u zvanju izvanrednog profesora. Više od petnaest godina aktivan je u različitim znanstvenim, kulturnim i društvenim inicijativama, projektima i institucijama. U posljednjih nekoliko godina redovito je pisao kolumne o aktualnim društvenim temama za Treći program Hrvatskog radija, Večernji list i H-alter. Uz brojne znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u hrvatskim i inozemnim časopisima i zbornicima, objavio je knjigu “Etika odgovornosti Hansa Jonasa” (2010.) te bio suurednik zbornika “Filozofija i rod” (2005.) i “Filozofija i mediji” (2014.). Uskoro će iz tiska izaći tri njegove knjige s člancima o filozofskim (“Iskušenja humanizma”), bioetičkim (“Tekst i kontekst bioetike”) te društvenim i političkim temama (“Euforija i eutanazija: akutni zapisi o kroničnim problemima”). Objavio je pet pjesničkih knjiga, a posljednja nosi naslov “Uglavnom pridjevi” (2014.). U svojim javnim nastupima često zagovara direktnu demokraciju, a teorijski i politički je, prema vlastitim riječima, najbliži anarhizmu kao “radikalnoj teoriji i praksi slobode”. U razgovoru za Nacional govori o stanju na političkoj i intelektualnoj ljevici u Hrvatskoj, distinkciji između umjerenog i radikalnog desnog svjetonazora, kapitalizmu i suočavanju s prošlošću.

NACIONAL: SDP nikada nije imao predsjednika o čijem političkom kapacitetu veći dio javnost ima tako nisko mišljenje, Nova ljevica i Radnička fronta teško nalaze prostor, a u sveopćoj dezorijentiranosti neki su čak i Živi zid gledali kao lijevu opciju. Kakva je dijagnoza ljevice u Hrvatskoj?

Gledajući kroz anarhističke naočale, a njih najradije nosim, slike u kojima se kao protagonisti ljevice pojavljuju SDP, Živi zid, pa čak i HNS i slične tvorevine, naprosto su smiješne, a ponekad i tragikomične. U SDP-u već odavno nema nikakvih natruha socijalizma, u bilo kojoj njegovoj varijanti, pa ni mlake reformističke socijaldemokracije. Da bi se uopće sačuvala ideja ljevice, trebalo bi uvidjeti da uz ljevicu i desnicu postoji i treća struja, koja je danas dominantna, a to je partitokratsko-neoliberalistička struja, u koju spadaju i SDP i HDZ i velika većina drugih stranaka koje se prigodno nazivaju lijevima i desnima. SDP i HDZ su zapravo frakcije jedne partije. U njihovim stavovima i politikama ne vidim mnogo razlika, a vidim mnogo sličnosti, prvenstveno oko temeljnih pitanja kao što su odnos prema državi i prema kapitalu, ali i u većini ekonomskih i socijalnih pitanja.

NACIONAL: Kako onda ocjenjujete trenutnu “ponudu” na političkoj ljevici?

Smatram da je trenutna “ponuda” na političkoj ljevici vrlo loša i da je mnogo manja od “potražnje”. Naime, da se istinska ljevica osnaži i konsolidira, da jasnije i glasnije artikulira istinske probleme građana te da se vjerodostojnije i intenzivnije bavi njihovim rješavanjem, kao i organiziranjem građana u bazi, vjerujem da bi ljevičarske opcije, čak i one radikalnije, imale veću “prođu” u narodu. Naravno, to bi bilo izvjesnije da nije toliko snažan utjecaj masmedija koje kontroliraju vladajuće kvaziljevičarske i kvazidesničarske strukture te da istinski ljevičari ne pristaju na igru koju diktiraju oni lažni. Doduše, neke ljevičarske ideale u službenoj političkoj areni brane relativno nove stranke i koalicije, poput inicijativa u Dubrovniku i Zagrebu, Nove ljevice i pogotovo Radničke fronte. Iako su mi neki njihovi stavovi bliski, uglavnom se ne slažem s njihovim strategijama i taktikama.

 

‘HDZ je organizacija dubinski prožeta nacionalizmom, prizemnim političko-ekonomskim klijentelizmom te silnicama krupnog kapitala, tajnih službi i drugih centara moći’

 

NACIONAL: Kakvim vidite današnji HDZ u odnosu na Karamarkov HDZ, a imajući u vidu neke poteze kao što je financiranje Thompsonova koncerta u Slunju i činjenicu da u Jasenovcu i dalje stoji sporna ploča. Neki smatraju da je ovo gore nego kada su “karte na stolu” pa je tako naslov jednog teksta u Novostima “Da, Plenković je moderni fašist”. Drugi smatraju da je to svojevrsna dijabolizacija svakog desnog svjetonazora koja vodi u daljnju polarizaciju. Koje je vaše mišljenje?

HDZ-u nikakav našminkani Plenković ne može pomoći jer je to organizacija koja je dubinski prožeta nacionalizmom, prizemnim političko-ekonomskim klijentelizmom te silnicama krupnog kapitala, tajnih službi i drugih domaćih i međunarodnih centara moći. Premda cijenim i rado čitam Viktora Ivančića kojeg ste citirali, nisam baš za nepromišljenu i inflatornu upotrebu oznaka “fašizam”, “fašist” i “fašističko”, ali ne zato što bih želio poštedjeti kritike Plenkovića ili nekog drugog, nego zato što to često zamućuje probleme i udaljava nas od njihova rješavanja. Primjerice, Ivu Sanadera pljuvalo se kao fašista, kad je i on bio Mirko Norac, da bi ga se nekoliko godina kasnije hvalilo, žmireći na jedno oko, zbog njegova pozerskog “antifaširanja” Hrvatske. Ili, da spomenem drugi primjer: Stjepan Mesić je u svojim zrelim godinama, ne zbog nekakve mladenačke neozbiljnosti, ujutro uz smiješak koketirao s ustaštvom, a popodne se mrtav ozbiljan zaklinjao u partizanstvo. I jedan i drugi, i Karamarko, kao i cijeli HDZ čiji su oni tipični proizvodi, uključujući Franju Tuđmana, obesmislili su pojmove fašizma i antifašizma. Ali vjerujem da to nije bilo slučajno, nego da se takvom retorikom, odgovarajućim performansima i raspirivanjem fašističko-antifašističkih, ustaško-partizanskih i blajburško-jasenovačkih vatrica svjesno prekrivalo prave probleme, prvenstveno tokove novca i odgovarajuće uništavanje radništva i cijelog društva u ime kapitala.

NACIONAL: Kakav desni svjetonazor biste vi kao ljevičar smatrali umjerenim, legitimnim i prihvatljivim, a kakav ekstremnim i neprihvatljivim, i kakvom vidite situaciju u Hrvatskoj po tom pitanju?

Neprihvatljiv mi je svaki pogled koji izaziva diskriminaciju, isključivanje i destrukciju “drugih”, ali prilično sam tolerantan prema drugim i drugačijim svjetonazorima i u osnovi smatram da svatko ima pravo da dođe do riječi, a ako se s nekim ne slažemo, trebamo se s njim boriti na načine koje možemo opravdati pod vidom univerzalističkih principa. Što se tiče HDZ-a, nisam slijep za razlike između Franje Tuđmana i Kolinde Grabar Kitarović ili Gojka Šuška i Davora Božinovića ili Zlatka Hasanbegovića i Nine Obuljen. Ima nešto u tome da je, na neki način, lakše boriti se s onim protivnikom čiji ciljevi nisu skriveni, tako da se od njega možete braniti ili ga možete napadati frontalno. Recimo, smatram da je kratki mandat Tihomira Tima Oreškovića, kao direktnog eksponenta krupnog kapitala, bio mnogo štetniji od svih koncerata koje je Marko Perković Thompson održao u tih devet mjeseci za svoju relativno malu, ali medijski napumpanu sljedbu. Više sam puta isticao da najvećom desničarskom opasnošću danas ne smatram otvorene ili prikrivene ustašonostalgičare koji su u Hrvatskoj zapravo marginalni, nego relativno novu pojavu na hrvatskoj desnici, a to je takozvani neokonzervativizam, bastard zatucanog svjetonazorskog konzervativizma i tobože progresivnog ekonomsko-političkog neoliberalizma koji kod nas promiču Vigilare, U ime obitelji, Željka Markić, Stephen Nikola Bartulica, John Vice Batarelo, Luka Popov i neki drugi pojedinci i organizacije. Ovaj import iz Amerike, kao spoj religioznog fundamentalizma i divljeg kapitalizma, ne samo da djeluje destruktivno na općedruštvenoj razini, nego će uništiti i tradicionalnu hrvatsku radničko-seljačku desnicu.

NACIONAL: Prošle godine objavili ste osvrt na knjigu “Nova hrvatska paradigma” Davora Ive Stiera, istaknutog hrvatskog desničara i hadezeovca. Što vam se u njoj čini bitnim?

Da, sa zanimanjem sam pročitao Stierovu knjigu i napisao tekst o njoj. Istina, vrlo kritički, ali na neki sam se način obradovao kad je s desnice i iz HDZ-a došlo nešto što je intelektualno izazovno, s čime se može i teorijski polemizirati. Tamo sam napisao da mi se čini da je u HDZ-u oduvijek postojala svojevrsna “zabrana mišljenja”, a Stier je to prekršio. I zato baš nije stekao simpatije svojih partijskih drugova. Općenito, hrvatska je desnica kudikamo manje intelektualno kapacitirana nego ljevica. Oni koji se smatraju pravovjernim konzervativcima i desničarima trebali bi, prije svega, malo više čitati i razmišljati. Time bi se rastopili neki desničarski mitovi i dogme te bi se minimalizirale neke opasne društvene i političke devijacije koje desnica producira. Misleći desničari bi se, na primjer, mogli zapitati kako to da je Ante Starčević bio liberal, a njegovi su navodni sljedbenici, u vrijeme NDH i danas, uglavnom fašisti, ili kako to da je Stjepan Radić išao u sovjetsku Rusiju dvadesetih godina, ili kako to da su i Starčević i Radić bili antiklerikalno nastrojeni, ili kako to su rodonačelnici Republike Hrvatske bili partizani, antifašisti i komunisti, pa i pripadnici tajnih službi mrske Jugoslavije?

 

‘I Mesić i Sanader i Karamarko i cijeli HDZ čiji su oni proizvodi, obesmislili su pojmove fašizma i antifašizma. Takvom retorikom prekrivalo se prave probleme, prvenstveno tokove novca’

 

NACIONAL: Na kraju smo mjeseca u kojem se održala proslava Oluje. Da postoje dvije suprotstavljene istine jasno je ovaj put i iz izjave premijerke Srbije, od koje su neki očekivali drukčiji stav. Kako se približiti u gledištima i treba li tome uopće težiti?

Ni u Hrvatskoj niti u Srbiji ne radi se na suočavanju s problemima, a još manje na njihovom rješavanju. Narativi su isti kao i 1995., što i jednima i drugima odgovara, jer se na taj način rat i njegove žrtve mogu uvijek aktivirati kao lažni problemi, to jest kao sredstvo prikrivanja stvarnih problema. Civilne inicijative i nevladine organizacije kao što su Žene u crnom i Documenta više su napravile za poslijeratno suočavanje s prošlošću i pomirenje negoli svi bivši i budući hrvatski i srpski vlastodršci. A i obični ljudi, što se često zaboravlja. Obični ljudi, ako im se pruži prilika, pronalaze načine oprosta i pomirenja, zajedno rade, uživaju, žive, bivaju nezaposleni, pate i umiru jer shvaćaju da su svi u istom sosu, manipulirani i odbačeni od političkih elita. Proleter iz Sinja ima mnogo više toga zajedničkog s proleterom iz Paraćina, nego s nekim hrvatskim političarem ili menadžerom, a to vrijedi i za srpskog proletera.

NACIONAL: Još jedna borba dvaju svjetonazora vodi se kada je riječ o slučaju Trg maršala Tita. Koje je vaše mišljenje o toj temi?

Znam sam da to nije popularan stav, ali prilično sam ravnodušan prema ovom slučaju, pogotovo dok se ne progovori, naprimjer, o trgovima J. F. Kennedyja, HOS-a i Franje Tuđmana koji su jednako “kontroverzni” kao i Tito. Svjestan sam da imenovanje i preimenovanje trgova i ulica nije polje za suptilne povjesničarske rasprave, jer imena trgova i ulica uvijek su odraz vladajuće ideologije i poligon za iživljavanje političke moći. Navodno neutralni naziv “Trg Republike Hrvatske” najveća je podvala jer uopće nije “ne-ideološki”, kako to govori Milan Bandić, nego je upravo izraz vladajuće ideologije čija je parola otprilike: ni lijevo ni desno, i lijevo i desno, “anything goes”, samo da biznis ide dalje. Ako me pitate o samome Titu, smatram da su neosporne velike zasluge njega i njegovih suboraca u narodnooslobodilačkoj borbi, poslijeratnoj izgradnji novog, socijalističkog društvenog uređenja i međunarodnoj emancipatorskoj politici. Ali daleko od toga da treba glorificirati njega i državu kojoj je on bio na čelu. Samoupravljanje, za koje je vjerojatno zaslužniji Edvard Kardelj negoli Tito, genijalna je ideja, ali nažalost nije bila zaživjela, sam sistem ju je opstruirao. Također, Tito je sustavno gušio političku opoziciju, i to već od tridesetih godina. A tretman homoseksualaca i nekih drugih društvenih manjina u socijalističkoj je Jugoslaviji bio daleko od idealnog.

NACIONAL: Vratimo se na ljevicu. Kakvim vidite intelektualnu ljevicu i lijevo civilno društvo u Hrvatskoj? U jednom ste tekstu prigovorili ljevici da je zanemarila kritiku kapitalizma zbog svjetonazorskih pitanja, odnosno da se svela na to.

Ne sumnjajući u iskrene i pozitivne namjere onih koji u javnosti na razne načine nastupaju s lijevih pozicija, smatram da je zanemarivanje kritike kapitalizma te radničkih i općenito klasnih pitanja dovelo do erozije lijevih pokreta i same ideje ljevice. Prava žena te seksualnih i nacionalnih manjina, da spomenem samo neke teme, svakako spadaju u zadaće ljevice, ali to zagovaraju i liberali, čak i neki konzervativci. To je već postalo dijelom političkog mainstreama i građanskog bontona. Ono čega u drugih nema, a na ljevici ima, jest izravno konfrontiranje s kapitalizmom i radikaliziranje zahtjeva sa slobodom, jednakošću, pravednošću i solidarnošću. Također, imajući razumijevanja za izbor i korištenje različitih taktika političke borbe, ipak imam dojam da su se mnogi drugovi i drugarice koji su istinski ljevičari jednostavno umorili od iscrpljujuće borbe na terenu, čiji se rezultati pokazuju tek na duge staze, i da stoga odustaju od onog u čemu su bili dobri i što bi, smatram, trebali i dalje činiti, a to je beskompromisni grassroots aktivizam, uporni društveni i politički rad izvan institucija, u bazi, odnosno čuvanje i širenje područja borbe ili otvaranje prostora za jednu radikalno drugačiju politiku. Kratkoročno, pretvaranje građanskih inicijativa, grupa i pokreta u političke stranke i njihovo uključivanje u oficijelnu političku utakmicu može donijeti neke rezultate jer se tako može opstruirati neke neposredno štetne poteze vladajućih struktura ili progurati neke vrijedne inicijative. No dugoročno, to smatram kontraproduktivnim. S jedne strane, time se legitimira vladajući sistem, umjesto da mu se generalno osporava legitimitet, a s druge strane, jer je takva narav “visoke politike”, time se pacificira i neutralizira politički radikalizam čiji su korijeni kod nas ionako vrlo slabi.

 

‘Kratki mandat Tihomira Tima Oreškovića, kao direktnog eksponenta krupnog kapitala, bio je mnogo štetniji od svih koncerata koje je Thompson održao za svoju malu sljedbu’

 

NACIONAL: Ima li onda nade za ljevicu?

Vjerujem da će lijeve tendencije u budućnosti jačati, osobito ako se socijalno stanje bude pogoršavalo. Općenito, na ljevicu, ni kod nas niti u svijetu, ne gledam kao na stvar prošlosti koja je propala sa pseudokomunističkim režimima, tako da bi se tobože trebala oživljavati, nego kao na stvar budućnosti jer se ideali ljevice još nikada nisu u potpunosti ostvarili. Ljevica je uvijek nosila sa sobom neki povijesni optimizam koji nam danas, nakon takozvanog kraja povijesti, treba više nego ikad.

NACIONAL: U Francuskoj su određeni uspjeh na političkoj sceni doživjeli i Marine Le Pen i Jean-Luc Mélenchon, pri čemu ona ima reputaciju radikalne desničarke, a on radikalnog ljevičara. Zajednička im je kritika kapitalizma. U tom smislu, odakle dolazi autentičnija kritika kapitalizma, s ljevice ili desnice i što je “logičnije” biti svjetonazorski lijevo i ekonomski lijevo ili biti svjetonazorski desno i ekonomski lijevo?

Jedina radikalna kritika kapitalizma je lijeva kritika kapitalizma: socijalistička, komunistička, anarhistička…, ona koja uz radikalnu kritiku također nudi novo i konstruktivno rješenje. Eventualne desne, konzervativne kritike kapitalizma prije ili kasnije pokažu se kao jalovi reformistički pokušaji i kao podupirateljice kapitalizma.

NACIONAL: Znači li “biti lijevo” poduprijeti Emmanuela Macrona u Francuskoj, što su prije drugog kruga učinili mnogi deklarirani ljevičari, samo zato što je s druge strane bila Marine Le Pen, a imajući u vidu da mu se trenutno, očekivano spočitava, između ostalog I srozavanje radničkih prava na primjeru zakona o radu?

Nemojte se ni šaliti s “Macronom kao ljevičarem”. Osim što je problematična ličnost, na sličan način kao Silvio Berlusconi ili Donald Trump, njegova “post-ideološka” politika sasvim je u skladu s najgorim oblicima kapitalizma i pseudodemokracije. Nažalost, kao što su neki naivni ljevičari kod nas godinama glasali za SDP i HNS, a u Americi za Demokrate i Hillary Clinton, kako bi “spriječili veće zlo”, tako su i neki francuski ljevičari sada na strani “lijevog Macrona”. To ne samo da ne doprinosi stvarima ljevice, nego je dugoročno unazađuje.

NACIONAL: Što se zapravo kritizira kada se kritizira kapitalizam? Treba li ulaziti (i) u ekonomske rasprave ili je moguće analizirati i konstruktivno kritizirati kapitalizam kao društveni i duhovni fenomen?

Neophodno je ulaziti u ekonomske rasprave jer kapitalizam je ekonomski ili političko-ekonomski fenomen. No kapitalizam destruktivno djeluje u svim područjima života, od intimnih međuljudskih odnosa do duhovnosti, tako da kritika kapitalizma mora biti, s jedne strane, maksimalno obuhvatna, a s druge strane, mikroskopski fokusirana. Smatram da je kritika kapitalizma, u krajnjoj mjeri, kritika principa moći i njemu odgovarajućeg nasilja. Taj se princip možda ponajprije utjelovljuje u državi i kapitalu, ali uistinu prožima sve sfere ljudskog života. Zato kritika kapitalizma danas treba podrazumijevati i bavljenje ljudskim odnosom prema prirodnom okolišu i ne-ljudskim bićima, i zajedničkim i javnim dobrima, i medicinom i biotehnologijom, i medijima, i obrazovanjem, i seksualnošću, i tako dalje.

 

‘Najveća opasnost je bastard zatucanog svjetonazorskog konzervativizma i tobože progresivnog ekonomsko-političkog neoliberalizma koji promiču Vigilare, U ime obitelji ili Batarelo’

 

NACIONAL: U tekstu “Neka zna ljevica što čini desnica” kritizirate domaću ljevicu koja je u jednom trenutku pristala na “nemoralne ponude Georgea Sorosa i njemu sličnih ‘’filantropa”. Možete li to produbiti?

Riječ je o povijesnome procesu koji je imao svoju logiku te ga se kao takvog može istraživati i izvoditi iz toga određene zaključke. Ljevičarske su inicijative devedesetih, kad je tuđmanovska autoritarna vlast aktivno radila na gušenju svake, a pogotovo lijeve opozicije, tražile način da opstanu u nepovoljnim okolnostima, pa su prihvaćale izdašnu pomoć Soroseve fondacije, američke vlade i Europske unije koji su imali svoje interese. Nije njima bilo stalo do subverzivnih društvenih pokreta i do svjetske revolucije, nego su podržavali one snage u Hrvatskoj koje su trebale biti protuteža desničarskom šovinističkom izolacionizmu i ojačati civilni sektor koji prihvaća načela liberalne demokracije i tržišnog kapitalizma. Korak po korak, ljevičari koji su se našli na platnim listama navedenih institucija odustajali su od radikalnih socijalno-političkih ideja i usvajali vrijednosti, metode i žargon koji su strani istinskoj ljevici. Radi se o takozvanoj “endžioizaciji”, kao rastućoj profesionalizaciji i komercijalizaciji građanskog aktivizma, o stavljanju naglaska na reaktivno, a ne proaktivno djelovanje, o isključivom bavljenju identitetskim pitanjima i zanemarivanju onih klasnih, o odustajanju od kritike kapitalizma kao sistema i tako dalje. Ljevica je time bila, kako se to voli reći, “normalizirana”, a zapravo usporena, ako ne i zaustavljena. Naravno, time ne želim omalovažiti sve ono progresivno i emancipatorsko što se postiglo zahvaljujući “Sorosu i njemu sličnim filantropima”.

NACIONAL: Kakvim vidite položaj filozofije i općenito humanistike u današnjem društvu i kako raditi na jačanju STEM područja i svega što je od neke mjerljivije i objektivnije koristi, a ne zanemariti drugi tip znanja i sve ono što nije nužno, ili nije odmah, tržišno isplativo?

Ne samo filozofija, nego i većina drugih humanističkih i društvenih znanosti, kao i neka područja istraživanja u prirodnim znanostima, žrtve su ubrzanog prilagođavanja sfera znanosti i obrazovanja vladajućem ekonomsko-političkom sistemu koji se želi osloboditi balasta refleksije i kritike. Humanističke i društvene znanosti ne mogu ponuditi ono što sistem traži – neposrednu iskoristivost i profitabilnost. Osim toga, one su po svojoj naravi kritički nastrojene i nije ih lako instrumentalizirati i neutralizirati, pa je, iz perspektive sistema, bolje da ih nema ili da ih se postupno preoblikuje tako da postanu puki privjesak STEM područja koje je u izravnoj službi sistema. Žalosno je da mnogi znanstvenici na to glupavo pristaju, premda je to neka vrsta znanstvenog samoubojstva. Dovoljno je ilustrativan trend ukidanja odsjeka za filozofiju na prestižnim svjetskim sveučilištima. STEM područje je, dakako, vrlo važno, ali sam protiv reduciranja čitave znanosti i pojma znanosti na tu, tobože, objektivnu i egzaktnu tehnoznanost, jer se time naprosto amputiraju mnoga bitna područja ljudskog iskustva, mišljenja, djelovanja i stvaranja, čime se, u krajnjoj konzekvenci, društvo gura u Prokrustovu postelju neoliberalnog kapitalizma i njemu odgovarajućeg političkog sistema. Nasreću, postoji još dosta znanstvenika, profesora i studenata koji se tome opiru. Ja se, s brojnim kolegama i kolegicama, time bavim razvijajući koncept i projekt integrativne bioetike, odnosno integrativnog mišljenja, gdje se naglašava potreba transdisciplinarnog i pluriperspektivnog promišljanja i djelovanja, uključujući povijesnu svijest i potrebu društvenog angažmana znanosti.

NACIONAL: Kakvom, u tom smislu, vidite kurikularnu reformu, kakva filozofija obrazovanja proizlazi iz tog dokumenta i retorike onih političara koji se o njoj pozitivno izjašnjavaju? Dobiva se dojam da je to dokument kojim bi se riješili svi problemi u obrazovanju, od nepovoljnog društvenog statusa profesora do zakrčenosti informacijama nauštrb kritičkog mišljenja?

Naravno da obrazovni sistem treba mijenjati, ali sam skeptičan prema aktualnim promjenama. Istina, na nagovor nekih kolega i kolegica, sudjelovao sam u procesu kurikularne reforme, uključivši se u radne skupine za predmete Filozofija i Etika. I mislim da smo, s obzirom na opći okvir reforme i druge okolnosti, napravili solidan posao. No smatram prilično problematičnim sam taj okvir i temeljne principe reforme. U krajnjoj liniji, i ovdje se, kao i u “bolonjskoj reformi” visokog obrazovanja, radi o prilagodbi sfere obrazovanja vladajućoj ekonomsko-političkoj paradigmi. Zapravo se traži više “kompetencija” i “poduzetništva”, a manje kritike i društvenog angažmana, više “izazova”, a manje problema, više “obrazovnih ishoda”, a manje obrazovanosti… Ispod poleta, lepršavosti i razbarušenosti ove reforme skrivaju se preuske rubrike i hladna logika sistema kojemu ne trebaju slobodni pojedinci, nego uniformirani humanoidni proizvodi za tržište roba i usluga.

Komentiraj