Šest tjedana intenzivnih priprema za eskalaciju pandemije koronavirusa u Hrvatskoj, odnosno vrijeme dobiveno zahvaljujući praćenju primjera drugih zemalja i konkretnim potezima suzbijanja lokalnog širenja bolesti – u čemu se uspijevalo sve do prošloga tjedna – hrvatskom zdravstvenom sustavu omogućilo je vrlo visoku razinu spremnosti za izvanrednu situaciju.

Nacional je, istražujući tijekom proteklog tjedna stupanj pripremljenosti, otkrio dva iznimno važna segmenta kojima se dosad u javnosti posvećivalo vrlo malo prostora ili ih se uopće nije spominjalo, a koja bi mogla pridonijeti značajnom olakšanju u predstojećoj borbi protiv koronavirusa. Jedan segment odnosi se na kapacitete zdravstvenog sustava za prihvat najtežih bolesnika, odnosno broj postelja u jedinicama intenzivne njege – o čemu donosimo rezultate opsežnog međunarodnog istraživanja otprije nekoliko godina, koje Hrvatsku smješta u sam europski vrh. Drugi, možda još i važniji segment je medicinska oprema, posebno broj respiratora i ECMO uređaja, poznatijih pod laičkim nazivom „umjetna pluća“.

Ekskluzivno za Nacional progovorio je bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić, kojega su svojedobno prozivali upravo zbog nabave tih uređaja i problematizirali činjenicu da je Hrvatsku i po tom kriteriju svrstao ispred gotovo svih europskih država, da bi se u jeku aktualne krize spoznalo kako je tim potezom zapravo formirana kičma sustava koji bi se po poznatim parametrima trebao vrlo uspješno boriti protiv virusne pandemije.

Više Nacionalovih sugovornika iz samog sustava, neovisno o svojim političkim preferencijama, potvrdilo je da je objektivno napravljeno sve što se moglo napraviti u ovakvoj situaciji i da se u idućem razdoblju treba nadati prije svega ublažavanju krivulje rasta novooboljelih, na čemu, uostalom, rade gotovo sve države svijeta. U tom slučaju vrijeme trajanja epidemije bi se produljilo, no smanjilo bi se vršno opterećenje na zdravstvene ustanove i one bi po procjeni u svakom trenutku trebale biti sposobne zbrinuti kritično ugrožene bolesnike s najtežim simptomima, čiji se broj u svjetskim okvirima kreće oko pet posto ukupno oboljelih. U suprotnom, ako bi broj zaraženih rastao eksponencijalno i ako bi oni naglo opteretili bolnice, nijedan zdravstveni sustav na svijetu ne bi mogao podnijeti takvo opterećenje i došlo bi do pucanja kakvo se prethodnih tjedana dogodilo na sjeveru Italije.

U slučaju Hrvatske također, premda je njen sustav – kako su upozorili neki sugovornici Nacionala – u prosjeku znatno otporniji na krize, prilagodljiviji na izvanredne okolnosti i zapravo ima znatno veći kapacitet u svom kritičnom dijelu, što je u ovom slučaju broj kreveta na intenzivnoj njezi i broj respiratora, kao i ostale potrebne opreme.

Hrvatski zdravstveni sustav u prosjeku je znatno otporniji na krize i ima znatno veći kapacitet u svom kritičnom dijelu, što je u slučaju koronavirusa broj kreveta na intenzivnoj i broj respiratora

Ne radi se o slobodnoj procjeni nego o konkretnoj statistici poput one iznesene u opsežnom međunarodnom istraživanju otprije nekoliko godina, gdje je iznesen podatak da je Hrvatska sedma u Europi po broju bolničkih kreveta u intenzivnoj njezi, znatno iznad europskog prosjeka. U tom istraživanju koje su proveli znanstvenici Rhodes, Ferdinande i Flaatten, korišteni su relevantni izvori i institucije svih europskih država i po njemu broj kreveta intenzivne njege na stotinu tisuća stanovnika u Njemačkoj iznosi 29,2, u Austriji 21,8, a ispred Hrvatske (14,7) nalaze se još Luksemburg, Rumunjska, Belgija i Litva. S druge strane, znatno ispod prosjeka su države poput Norveške, Poljske ili Velike Britanije, dok su na dnu ljestvice Portugal, Švedska, Grčka i Finska. Među značajne rezultate tog istraživanja ulazi podatak da je broj postelja u intenzivnoj njezi u Hrvatskoj razmjerno zastupljeniji prema broju ukupnih postelja u bolnicama u odnosu na gotovo sve europske države, a prikazana je zadovoljavajuća korelacija između udjela zdravstvenih troškova u BDP-u s jedne i kapaciteta za intenzivnu njegu s druge strane. Drugim riječima, po gotovo svim parametrima Hrvatska je znatno iznad prosjeka.

Isto istraživanje, koje su opsežno citirali ugledni svjetski mediji poput Springera ili Financial Timesa, pozivalo je i na ujednačavanje standarda na europskoj razini kako bi se postigao ujednačen pristup pacijentima, ali i na povećanje broja dostupnih kreveta u intenzivnoj njezi te njihovo racionalno korištenje – što bi u prosjeku bilo financijski održivo i građanima svih država pružilo bi jednaku kvalitetu i dostupnost zdravstvene skrbi.

U doba eskalacije problema s koronavirusom posljedice različitih zdravstvenih standarda vidljive su i na sumornoj statistici, odnosno omjeru između oboljelih i preminulih od posljedica zaraze ovim virusom: do nedjelje navečer u Italiji je preminulo pet i pol tisuća od ukupno 60 tisuća oboljelih, dok je od 25 tisuća registriranih oboljelih u Njemačkoj živote izgubilo njih manje od stotinu. Premda u stručnim krugovima traju rasprave oko toga jesu li Nijemci testirali sve preminule pa postoji mogućnost da neki od njih nisu uključeni u službenu statistiku, ključ uspjeha ipak je u dostupnosti dvaju ključnih segmenata – kreveta u jedinicama intenzivne njege i respiratora. Njemačka i u ovom slučaju prednjači u Europi s 25.000 jedinica za liječenje respiratornih problema, čiji je broj najavila udvostručiti – dok ih Velika Britanija, Francuska i Italija imaju tek po četiri do sedam tisuća.

„Hrvatska je dio svoje strategije suočavanja s koronavirusom provela upravo po uzoru na Njemačku, jer je ustanovila tri stupnja prihvata potencijalno zaraženih i oboljelih – od jedinica intenzivne njege za one s najtežim oblikom bolesti, preko mobilnih ambulanti za prihvat sumnjivih slučajeva i izbjegavanja njihova dolaska u same bolnice do velikih sportskih dvorana za srednje teške slučajeve i najavu da će pacijenti s najblažim simptomima biti liječeni na kućnoj njezi. No ta organizacija rada prilagođena je hrvatskim okolnostima, ali i ratnom iskustvu koje još uvijek ima velik dio liječnika i stručnog osoblja pa je cijeli sustav zasad zaista na zavidnom nivou“, rekao je za Nacional izvor izvrsno upućen u događanja u hrvatskom zdravstvu u proteklim tjednima.

ECMO je zapravo lijek koji, osim kod plućnih bolesti, djeluje i kod onih kardiovaskularnog tipa, a uređaji su nabavljani u sklopu akcije ‘Spasi život’ s radiološkim sustavima za koronografiju, respiratorima i slično

On je rekao i da je transparentnost ključni sastojak hrvatskih priprema za koronu, što se očituje i u konkretnim višekratnim dnevnim objavama svih detalja o širenju bolesti te, recimo, o broju dostupnih respiratora. Njih je danas u Hrvatskoj ukupno 500, s još 300 mobilnih.

„Prema svim dosadašnjim statistikama 800 respiratora trebalo bi biti dovoljno, ali neovisno o tome priključili smo se akciji Europske komisije za dodatnih 200“, izjavio je ministar zdravstva Vili Beroš. Za usporedbu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nakon proglašenja izvanrednog stanja i preuzimanja u svoje ruke svih ovlasti vođenja države, što je u mnogim političkim krugovima proglašeno korakom prema diktaturi, kazao da je broj respiratora u toj zemlji državna tajna i koristi svaku priliku kako bi ostavio dojam da zdravlje, sudbina i budućnost svakog građanina te zemlje ovise isključivo o njemu. „Mi ćemo da se snalazimo, da nabavljamo što je moguće više aparata. Što vas briga kako sam nabavio. I još ću. Snalazim se. Pa me gonite jednog dana što sam narodu nabavljao respiratore i trudio se pomoći zemlji da sačuvamo zdravlje ljudi“, rekao je predsjednik Srbije. U diplomatskim krugovima zgražanje je izazvalo njegovo priznanje da je njemačkim diplomatima namjerno rekao da u Srbiji imaju manje respiratora nego što je to slučaj, kako bi ih tako potaknuo da pomognu nabavu novih.

Hrvatskih ukupno osamstotinjak respiratora u europskim razmjerima respektabilna je brojka, što dokazuje primjer Nizozemske: država s četiri puta više stanovnika ima ih tek oko 1500, odnosno upola manje po glavi stanovnika. Jedna tvrtka iz te države tek je prošloga tjedna započela proizvoditi nove respiratore, doduše u nešto jednostavnijoj varijanti, te će ih moći izbaciti tek tridesetak tjedno. Također, u kontekstu medicinske opreme posebno je intrigantan podatak da u Hrvatskoj postoji čak 41 uređaj za izvantjelesnu plućnu oksigenaciju i srčanu cirkulaciju (ECMO), tzv. umjetna pluća, koji su raspoređeni u 15 bolničkih ustanova; time je upravo Hrvatska postala jedna od država s najvećim brojem takvih aparata u svijetu po broju stanovnika, s obzirom na to da jedan uređaj kod nas dolazi na 110 tisuća stanovnika, dok u Švedskoj raspolažu jednim aparatom na 250 tisuća stanovnika, u Japanu jednim na 333.000 stanovnika, a u Njemačkoj jednim ECMO-om na 365.000 stanovnika. Njih čak 35 nabavljeno je u doba vlade Zorana Milanovića i njegova tadašnjeg ministra zdravlja Rajka Ostojića, a od tada se neki čak nisu koristili, što je izazvalo prosvjed Hrvatske udruge bolničkih liječnika i tvrdnje da se radi o „stručno neutemeljenoj, megalomanskoj i uvelike predimenzioniranoj nabavi u odnosu na potrebe hrvatskog zdravstva“, kao i sumnje da je tim poslom navodno oštećen državni proračun.

‘Struka je zaključila da nam trebaju uređaji poput umjetnih pluća i respiratora. Infektolozi su napisali da je nakon svinjske gripe, ptičje gripe, SARS-a i MERS-a sve izglednija epidemija tog tipa’, kaže Ostojić

Ostojićev nasljednik Siniša Varga čak je osnovao radnu skupinu koja je analizirala opremljenost bolnica ECMO sustavima i zaključila da se doista ne radi o osobito racionalnom potezu, no nakon toga nisu uslijedili konkretni potezi. Rajko Ostojić bez likovanja danas za Nacional tvrdi da se ipak radilo o sasvim logičnom potezu:

„Inicijativa je u to doba došla od struke, u usmenom i pisanom obliku, koja je kroz niz argumenata zaključila da nam trebaju upravo uređaji poput umjetnih pluća i respiratora. Prije svega, primijećeni su sve manja procijepljenost protiv standardne grupe i naznake da će nam u budućnosti takvi uređaji sve više trebati, potom su infektolozi jasno napisali da je nakon svinjske gripe, ptičje gripe, SARS-a i MERS-a sve izglednija epidemija tog tipa, a na koncu postoji i argument o 20 milijuna turista koji godišnje posjete Hrvatsku. ECMO je zapravo lijek koji, osim u slučaju plućnih bolesti, djeluje i kod onih kardiovaskularnog tipa, a uređaji su nabavljani u sklopu akcije ‘Spasi život’ s radiološkim sustavima za koronografiju, respiratorima i slično. Žao mi je što akciju nismo proveli do kraja i nismo ostvarili plan o postavljanju znatnog broja automatskih vanjskih defibrilatora na javna mjesta.“

Kao jedan od ključnih argumenata u prilog tim tvrdnjama navodi činjenicu da su privatne zdravstvene ustanove trenutno izvrsno opremljene dijagnostičkom opremom poput CT-a i sličnih uređaja:

„Radili smo u dobu recesije i bili svjesni da bismo u krizno doba poput današnjega ili u slučaju drugih nepredviđenih okolnosti, jednostavno mobilizirali opremu u vlasništvu privatnika. Vodili smo računa da javni sektor nabavi ono što čak ni oni nemaju.“

On također javno hvali hrvatsku pripremu za eskalaciju problema s koronavirusom, posebno izdvajanje bolnice u zagrebačkoj Dubravi kao središnjeg punkta i bolničkih ustanova u Splitu, Rijeci i Osijeku, koje su također specijalizirane upravo za respiratorne poteškoće jer bi se time trebao izbjeći ulazak virusa u ostale hrvatske bolničke ustanove.

Svjetska pandemija, ipak, tek će izazvati ozbiljne rasprave o konceptu javnog zdravstva i njegovoj puzajućoj privatizaciji, započetoj još u doba ministra Andrije Hebranga i nastavljenoj od gotovo svih njegovih nasljednika na toj funkciji, premda proces na sreću nije doveden do kraja – no s druge strane, nije postignuta ni njegova veća racionalnost. Po jednom od prethodnih izvještaja Europske komisije, Hrvatska je među državama članicama EU-a koje najmanje troše na zdravstvene usluge promatrano po stanovniku i kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP): po njemu postotak izdataka za zdravstvo iznosi 7,4 posto BDP-a i puno je niži od prosjeka EU-a, koji je 9,9 posto. Tim više upadaju u oči zahtjevi za oštrim rezovima u hrvatskom zdravstvu i za njegovom komercijalizacijom, što će nakon prolaska epidemije koronavirusa, po svemu sudeći, pasti u drugi plan. Racionalizacija i preraspodjela bit će moguće, ali po stavu većine upućenih sugovornika Nacionala, vijest da zdravstvo naprosto košta posljednjih tjedana je sazrela i teško će se mijenjati.