Goran Kovacic/PIXSELL

HRVATSKO-SLOVENSKI SPOR Piran podijeljen još u SFRJ

Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Hrvatsko-slovenski spor vuče se od 1991. jer je Hrvatska prihvatila netočno slovensko stajalište da morske granice nisu bile utvrđene u SFRJ

Cijeli hrvatsko-slovenski spor oko Piranskog zaljeva i morske granice koji se vuče od 1991. nema nikakva smisla jer su Hrvatska i Slovenija imale granicu na moru i prije raspada SFRJ, što pokazuje Veliki geografski atlas Jugoslavije koji je 1987. izdala Sveučilišna naklada Liber. Kao temelj za određivanje granica služile su karte Vojnogeografskog instituta u Beogradu, ustanove koja je u Jugoslaviji okupljala vrhunske kartografe koji su izrađivali sve vrste zemljovida i za vojne i za civilne svrhe, a na Atlasu su surađivali najbolji stručnjaci s Prirodoslovno-matematičkog i Geodetskog fakulteta u Zagrebu. Na tom reprezentativnom izdanju, u kojem se ni u kojem slučaju nije mogla pojaviti nikakva politička subverzija, nedvosmisleno je ucrtana granica Slovenije i Hrvatske uzduž toka rijeke Dragonje sve do ušća u Piranski zaljev. Nadalje, na četrdesetak tematskih karata kao dio republičke granice Socijalističke Republike Hrvatske dosljedno je ucrtana i morska granica prema SR Crnoj Gori i SR Sloveniji. Iako morska granica SRH sa susjedima nije dana u krupnom mjerilu, ucrtana je pažljivo i točno: južna granica ide okomito na obalu od sredine Boke kotorske, a sjeverna od ušća rijeke Dragonje kroz Piranski zaljev. Morska granica sa Slovenijom poklapa se u Atlasu s granicama općina Umag i Piran, ali je znatno deblja, što je jasan znak da je ujedno i međurepublička.

Time što je 1991. pogrešno prihvatila slovensko stajalište da sa Slovenijom nije imala granicu na moru, Hrvatska je sama skrivila spor koji se cijelo vrijeme kreće na njezinu štetu – prvo je sporazumom Račana i Drnovšeka izgubila dio teritorijalnog mora, a sada je Slovenija proglasila i dio hrvatskog epikontinentalnog pojasa svojim. Da bi onemogućio razgraničenje Piranskog zaljeva, slovenski je parlament 1993. zanijekao granicu na Dragonji te Memorandumom zatražio cijeli Piranski zaljev iako je Hrvatska od 1947. provodila upravnu i sudsku vlast na lijevoj obali Dragonje. Budući da je Piranski zaljev sa slovenske strane znatno izgrađen i naseljen, a s hrvatske posve pust, hrvatski pregovarači nisu pravili problem oko toga što je pedesetih godina tok rijeke skrenut bliže Hrvatskoj i bili su spremni ustupiti veći dio zaljeva. No nisu mogli promijeniti neupitnu činjenicu da rijeka ipak negdje utječe i da je ušće polazište za morsku granicu. Slovenija je mogla dobiti cijeli zaljev jedino da je dobila i hrvatski rt Savudriju – a tako daleko u traženju nije išla.
Potom je zatražila pristup otvorenom moru preko hrvatskih teritorijalnih voda. Slovenija u svakom slučaju ima pravo neškodljivog prolaza hrvatskim teritorijalnim vodama, što znači da brodovi mogu prolaziti, ali ne i loviti ribu, sidriti se ili bacati smeće, ali tražili su više. Slovenski su pregovarači 1995. iznijeli čak dva različita prijedloga kako da im se pripoji hrvatsko teritorijalno more pa da svoje teritorijalno more povežu s međunarodnim vodama Jadranskog mora. Hrvatska je oba prijedloga odbila, a 1999. u pregovore se bezuspješno uključio i bivši američki ministar obrane William Perry, koji je zbog toga čak došao i u Ljubljanu.

Morski koridor nije bio neobičan zahtjev jer ga ima primjerice Monako pa brodovi iz njega mogu neometano ploviti kroz francuske teritorijalne vode do otvorenog mora. No slovenski je koridor bio Hrvatskoj neprihvatljiv jer bi se ukliještio između hrvatskih i talijanskih teritorijalnih voda pa Hrvatska više ne bi graničila s Italijom na moru, što bi dovelo do revizije Osimskih sporazuma. Koridor bi također odsjekao dio hrvatskog teritorijalnog mora i stvorio hrvatsku morsku enklavu u Tršćanskom zaljevu, što bi bio jedinstven slučaj u svijetu.

Slovenci su imali rješenje i za to: neka im Hrvatska jednostavno prepusti akvatorij između njihova teritorijalnog mora i međunarodnih voda. Budući da je bila riječ o nekoliko valova mutne i hladne vode koji Hrvatskoj nisu bili ni od kakve koristi, a Sloveniji su predstavljali nacionalno pitanje, hrvatski su pregovarači odlučili zamijeniti teritorijalno more za neke druge slovenske ustupke. To su se dogovorili na prvom službenom sastanku u ožujku 2000. Stjepan Mesić i Milan Kučan u Ljubljani i to su 2001. parafirali premijeri Račan i Janez Drnovšek. Slovenija je dobila 150 četvornih kilometra hrvatskog akvatorija tako da je u moru nastala tromeđa Hrvatske, Italije i Slovenije – Slovenija je mogla na otvoreno more, a Hrvatska je zadržala granicu s Italijom. Bilo je to iste godine kad su Hrvatsku potresali skupovi potpore Mirku Norcu i svaka pomisao da bi Sabor tada darovao pedalj hrvatskog mora bila je više nego naivna. Sabor je sporazum odbio ratificirati i time je priča zamrla sve do prošle godine kad je proglašen hrvatski ribolovno-ekološki pojas na Jadranu.

Budući da je Jadransko more zatvoreno more, Italija i SFRJ mogle su po međunarodnom pravu protegnuti državni suverenitet na morsko dno i podzemlje sve do crte sredine, što su i učinile 1967. To znači da se po međunarodnim vodama Jadranskog mora moglo slobodno ploviti, ali ne i crpiti naftu ili plin bez suglasnosti tih dviju država. Nestankom SFRJ otvoreno je i pitanje tog gospodarskog pojasa, a Slovenija je proglašenjem vlastitog gospodarskog pojasa željela pokazati da i ona ima izlaz na otvoreno more, odnosno da sporazum Račan-Drnovšek vrijedi.

Ekološki i epikontinentalni pojas u Jadranu slovenski je parlament velikom većinom glasova proglasio 4. listopada po hitnom postupku. U zakonu stoji da “Slovenija ima svoj epikontinentalni pojas” u kojemu “provodi svoja suverena prava u skladu s međunarodnim pravom” i da on predstavlja “morsko dno i podzemlje izvan teritorijalnog mora Slovenije do granica u skladu s međunarodnim pravom”. Zaštitna ekološka zona pak “zauzima područje izvan teritorijalnog mora Slovenije”, odnosno unutar hrvatskog ribolovno-ekološkog pojasa. Njezina je “privremena vanjska granica prema Italiji” jednaka “crti razgraničenja epikontinentalnih pojasa bivše Jugoslavije i Italije”, dok se “privremena vanjska granica na južnoj strani” nalazi “na paraleli 45 stupnjeva i 10 minuta sjeverne zemljopisne širine”, odnosno u ravnini Poreča. Do te su paralele Slovenci došli tako što su se pozvali na odredbe sporazuma s Hrvatskom o malograničnom prometu i suradnji (SOPS), koje se odnose na područje gospodarskog ribolova u graničnom području.

Slovenski ministar vanjskih poslova Dmitrij Rupel izjavio je potom da će Slovenija epikontinentalni pojas notificirati pri glavnom tajništvu UN-a, a tek onda pregovarati s Hrvatskom o njegovoj južnoj granici, dok na internetskoj stranici ministarstva stoji njegova izjava da sporazum Drnovšek-Račan smatra činjenicom međunarodnog prava. “Sporazum su isti dan potvrdile slovenska i hrvatska vlada, a parafirali su ga od vlada ovlašteni predstavnici. Tim su sporazumom Slovenija i Hrvatska potvrdile činjenicu da granica na moru nije crta sredine (u Piranskom zaljevu) te da Slovenija ima teritorijalni izlaz na otvoreno more”, piše u Rupelovoj izjavi. Slovenski premijer Janez Janša rekao je pak da “prema europskim standardima vrijede i sporazumi koji su samo parafirani”.

“Za hrvatsku je stranu taj zakon pravno neutemeljen i ne može imati nikakvih učinaka”, rekao je predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Gordan Jandroković uoči proglašenja slovenskog epikontinentalnog pojasa. “Ako ne nađemo racionalno rješenje, ako ne sjednemo za stol i ne priznaju se činjenice, prije svega one koje je utvrdila Badinterova komisija, onda idemo pred međunarodni sud”, rekao je nakon proglašenja slovenskog pojasa Mesić, a ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović uputila je Rupelu prijedlog da se granični spor na kraju prepusti međunarodnoj arbitraži, odnosno sudbenom tijelu. Rupel joj je uzvratio pismom u kojem tvrdi da Hrvatska nije kredibilni partner za eventualnu arbitražu jer je već pokazala da ne poštuje prijašnje dogovore, očito ciljajući na sporazum Račan-Drnovšek.

Akt slovenskog parlamenta i izjave slovenskih političara pokazuju da oni taj sporazum smatraju valjanim, odnosno da će postati valjan ako se dovoljno često na njega pozovu, a na temelju njega već su zatražili epikontinentalni pojas – iako prema Atlasu Jugoslavije nemaju pravo ni na jedno ni na drugo.

Komentiraj

Source:Boris Beck