‘Hrvatsko pravosuđe treba hitno reformirati, ali tome se protive dužnosnici HDZ-a, politički nasljednici Tuđmana, Vukovića i Potrebice, koji su 90-ih otjerali najbolje suce’

POSLJEDNJI JAVNI TUŽILAC SR HRVATSKE i sudac prvog saziva Vrhovnog suda Republike Hrvatske govori o odnosima s Franjom Tuđmanom i analizira kako je HDZ uništavao hrvatsko pravosuđe, što je i opisao u svojoj biografskoj knjizi

Duže od pola stoljeća u pravosuđu, od suca pripravnika do suca Vrhovnog suda, hrvatskog javnog tužitelja i odvjetnika – to je karijera Istranina Rudolfa Frančule. “Rođen sam u fašističkoj Italiji 1938. u selu Varožu kod Pule i znam kakve su tragične posljedice te vladavine podnijeli Istra i Istrani”, rekao je za Nacional. “Živio sam i radio u SFRJ, a potom i u samostalnoj Hrvatskoj. Proveo sam 52 godine u pravosuđu, i to u svim njegovim granama: bio sam pripravnik, sudac i predsjednik Općinskog i Okružnog suda u Puli; imenovan sam 1986. javnim tužiocem Hrvatske – sad je to titula glavnog državnog odvjetnika – a 1990., na izričiti zahtjev Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RH, izabran sam, koliko ja znam, za prvog suca Vrhovnog suda (VS). Od 1995., nakon što sam izbačen iz VS-a kao nepodoban, otvorio sam odvjetnički ured sa sjedištem u Puli, kamo sam se te godine i vratio. Otišao sam 2015. u mirovinu, ali ponešto radim do dana današnjega. Ne dam se”, smije se Frančula, iznimno vitalni 83-godišnjak. Dovršio je rukopis knjige sjećanja “Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike”, nenadoknadiv dokument o uvelike zaboravljenom procesu Tuđmanova i HDZ-ova uništavanja pravosuđa devedesetih. U aktualnim prijeporima oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, svjedočenje Rudolfa Frančule naročito je zanimljivo. Na početku intervjua za Nacional, Frančula se prisjetio atmosfere u pravosuđu u zadnjim godinama socijalizma:

„Koliko ja znam, sudovi su svoje poslove obavljali efikasno, stručno i odgovorno. Sudska zaštita bila je brza, što je danas nezamislivo. U jednu riječ, u vrijeme kad sam ja bio javni tužitelj, to je tijelo funkcioniralo vrlo efikasno. Nije bilo situacija kao danas, nego su se predmeti rješavali i dovršavali ne samo u razumnim, nego i u zakonskim rokovima. O tome postoje statistički podaci. Moram reći još nešto: dok sam bio sudac, predsjednik suda i javni tužilac, nikada nikome sa strane nisam dopuštao ne samo da mi naređuje, nego ni da sugerira kakvu odluku da donesem. Izričito sam vodio računa o tome da se to ne događa ni sucima, a ni zamjenicima javnog tužitelja. Prema tome, definitivno mogu potvrditi i svjedočiti da nije bilo pritisaka o kakvima se danas govori: da smo mi postupali po zapovijedi nekakvih partijskih sekretara. Toga jednostavno nije bilo. O tome pišem u knjizi.“

 

‘Javni tužilac Srbije me u Sarajevu 1989.pitao zašto ne gonimo Tuđmana, a ja sam rekao da ga nećemo goniti, odnosno da hoćemo, ali rekao sam mu, doslovno: Kad ti budeš gonio Slobodana Miloševića’

 

NACIONAL: Opišite kako ste 1990., na zahtjev Franje Tuđmana, izabrani za suca Vrhovnog suda.

Poslije izbora 1990. znao sam da ne mogu ostati na funkciji javnog tužioca i počeo sam se pripremati za povratak u Istru, gdje sam planirao otvoriti odvjetnički ured. No prije nego što mi je istekao mandat, smatrao sam da je red da obiđem visoke državne dužnosnike, među ostalima i predsjednika Tuđmana. Razgovor s njim ostavio sam za kraj jer sam ga htio proširiti na teme koje nisu bile striktno vezane za moju funkciju; među ostalim, na temu Istre i Istrana, našeg domoljublja i hrvatstva. Imao sam stenogram Tuđmanova govora iz 1990., kada još nije bio izabran. Na jednom skupu u Pazinu, umjesto pljeska koji je očekivao, dobio je zvižduke pa je rekao rečenicu koja mi i dan-danas odzvanja u ušima: “Onaj tko se s nama ne slaže, neka ode.” I ne samo to: Tuđman je već tada, mimo zakona i Ustava, jedino za Istru bio osnovao posebno vijeće – valjda da nas to vijeće „kroatizira“. O tome sam s njim htio razgovarati. Brzo sam primljen na razgovor. Predsjednik kabineta bio je Hrvoje Šarinić. Na moje pitanje koliko vremena za razgovor imamo, izričito je odgovorio: “Najviše deset minuta.” Dr. Tuđman me vrlo ljubazno primio, ponudio me i kavom. Kažem to zato što me neki drugi dužnosnici – u knjizi navodim njihova imena – nisu ni kavom ponudili. Gledali su me kao “crvenog vraga”.

NACIONAL: Kako je prošao razgovor s Tuđmanom?

Umjesto deset, trajao je 45 minuta, a Tuđman nije pokazao nikakvu nervozu. Informirao sam ga o funkcioniranju Javnog tužilaštva. Moram reći da je Javno tužilaštvo u to vrijeme odigralo vrlo osjetljivu ulogu: imajte u vidu pobunu Srba i da smo mi u tim zbivanjima bili izričito angažirani. Ja sam još 1989. napisao opširno pismo, na 22 stranice, saveznom javnom tužiocu. To je pismo, prema mojim saznanjima, došlo i na sjednicu tadašnjeg Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U njemu sam svojim riječima nagovijestio da ne samo da će doći do pobune, nego i do rata na ovim područjima. Sve sam to Tuđmanu detaljnije objasnio. Nakon službenog dijela razgovora, zamolio sam predsjednika mogu li mu reći nekoliko riječi kao Istranin. Govor u Pazinu nisam spomenuo, ali jesam Vijeće za Istru. Rekao sam mu da su Istrani domoljubi. Citirao sam Pazinske odluke iz 1943. kojima su se Istrani sami odlučili priključiti matici Hrvatskoj. Rekao sam mu da se u mojoj obitelji nikada nije govorio talijanski, premda su ga moji morali naučiti. Citirao sam mu i istarsku himnu “Krasna zemljo, Istro mila, dome rode hrvatskog”, kao i lijepu partizansku pjesmu koju je komponirao mladi Talijan Nello Milotti, koja u prvim stihovima glasi: “Mi smo, pak, Istrani, Hrvati pravi.” Podsjetio sam ga i na masovni odaziv na referendum za samostalnost Hrvatske u Istri. Tuđman me pomalo mrgodno gledao. Vidio sam da ga nisam baš oduševio. Na kraju razgovora pitao me o planovima. Odgovorio sam da se planiram vratiti u Pulu jer znam da ne mogu ostati javni tužitelj. Tada mi je rekao: “Gospodine Frančula, želim da ostanete u Zagrebu.” Spontano sam odgovorio: “Da, prihvaćam, ali ako mogu biti izabran za suca Vrhovnog suda.” Studirao sam pravo zato da budem sudac; san mi je bio postati sucem Vrhovnog suda.

‘Proročanske su bile riječi Vladimira Primorca (desno) o tome da se pravosuđe od čistke devedesetih neće oporaviti desetljećima’, kaže Rudolf Frančula (lijevo), a s njima je i tadašnji sudac Milan Petranović. PHOTO: Privatni arhiv

 

NACIONAL: Tuđman je na to pristao.

Da. Suradnicima je rekao da kažu gospodinu Manoliću, tadašnjem predsjedniku Vlade, da će k njemu sada doći javni tužitelj Frančula. Otišao sam k Manoliću, koji je rekao: “Gospodine Frančula, sutra ćemo vas razriješiti dužnosti javnog tužitelja, a onda ćemo vas izabrati za suca Vrhovnog suda.” Odmah sam reagirao: “Gospodine Manoliću, na to ne pristajem. Ako me želite izabrati za suca Vrhovnog suda, zahtijevam da poštujete zakon i da provedete proceduru te da me na istoj sjednici na kojoj me izaberete za suca Vrhovnog suda, razriješite dužnosti javnog tužitelja.” Tako je i bilo. S tim u vezi, ispričat ću vam samo još jednu anegdotu: u to se vrijeme već u javnosti znao kandidat za javnog tužitelja, Željko Olujić. Najavio se i jednog dana došao u moj kabinet. Rekao je da hoće da ga informiram i da mu prenesem informacije; da ga, faktički, uvedem u dužnost. Nisam mu dao ni da sjedne. Pokazao sam mu vrata i rekao da ću mu sve ispričati kad bude imenovan. Tako je i bilo: kad sam razriješen, pozvao sam gospodina Olujića i predao mu dužnost.

NACIONAL: Znate li zašto vas je Tuđman imenovao za suca Vrhovnog suda?

Do danas se to pitam i nemam sigurnog odgovora. Je li to zbog pisma koje sam ranije spomenuo? Ili zato što nisam dao da se protiv Tuđmana pokrene ni kazneni ni prekršajni postupak, premda je bilo prijava i za jedno i za drugo? Na sastancima u Beogradu, a naročito na jednom sastanku javnih tužilaca u Sarajevu 1989., znali su me vući za rukav. Javni tužilac Srbije pitao me zašto ne gonimo Tuđmana, a ja sam rekao da ga nećemo goniti, odnosno da hoćemo, ali rekao sam mu doslovno: “Kad ti budeš gonio Miloševića.” Također, Tuđman je znao da ga nismo gonili zbog onog poznatog govora u Lisinskom na Prvom općem Saboru HDZ-a. O tom govoru referirao mi je tadašnji zamjenik okružnog tužioca Anto Nobilo i rekao da smatra da nema osnova za gonjenje. Prihvatio sam taj njegov stav. Uostalom, i sam sam gledao taj govor. Tada sam okružnoj javnoj tužiteljici Ivanki Pintar Gajer poručio da ne poduzima ništa protiv Tuđmana.

Frančula čuva fotografiju zadnjeg druženja sudaca prvog saziva Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je, političkom odlukom Franje Tuđmana i vrha HDZ-a, raspušten u siječnju 1995. godine. PHOTO: Privatni arhiv

 

NACIONAL: U vašem imenovanju za suca Vrhovnog suda vidimo čak stanoviti entuzijazam. Kako se onda moglo dogoditi da četiri godine kasnije, sa svojim uglednim kolegama, budete izbačeni iz Vrhovnog suda?

O tome u knjizi detaljno pišem. Bila je to grozna sječa najboljih sudaca. Ne govorim o sebi, nego o kolegicama i kolegama koji su izbačeni sa suda. I ranije sam naslutio da će se tako nešto dogoditi. Mene je u Vrhovnom sudu dočekao krasan predsjednik Vjekoslav Vidović, kojega dotad nisam poznavao, ali sam čuo za njega jer je bio poznat po tome što nije htio voditi procese protiv „proljećara“. Vidović je za predsjednika Vrhovnog suda izabran na izričiti zahtjev Franje Tuđmana. Jako me ljubazno primio i vrlo smo korektno surađivali, premda nismo često komunicirali. Jednoga dana, kad sam izlazio iz zgrade Suda, sreli smo se, a on mi je rekao, doslovno: “Gospodin Frančula, neću dozvoliti da mi itko naređuje!” Rekao je to povišenim glasom, gestikulirajući. Jako me to iznenadilo jer nismo često komunicirali. Pitao sam ga: “Pa tko može naređivati predsjedniku Vrhovnog suda? Tko se usudi?” Odgovorio je samo “Tuđman!” i ljutit ušao u zgradu. Nakon izvjesnog vremena poslan je u prijevremenu mirovinu i došao je novi predsjednik Milan Vuković, koji nikad nije radio u Sudu. Njegov dolazak nagovijestio je crna vremena.

NACIONAL: To se otprilike poklopilo s izglasavanjem Zakona o Državnom sudbenom vijeću (DSV) 1993. godine i reizborom svih sudaca u državi?

Točno. Prilikom formiranja DSV-a, svima nam je bilo jasno što se sprema. Ministar pravosuđa bio je Ivica Crnić, čijeg sam oca Jadranka, predsjednika Ustavnog suda, poznavao. Ivica Crnić bio je ugledan pravnik, pisao je udžbenike i bio sudac Vrhovnog suda. Poštovali su ga kao ministra. Prema Zakonu o DSV-u, Vijeće je trebalo imati petnaest članova. Osam članova predlagali su suci iz svojih redova, četiri državno odvjetništvo, dva člana profesori fakulteta i jednog člana odvjetnička komora. Svoje su prijedloge podnosili ministru pravosuđa, koji je jedini bio ovlašten predložiti sve članove DSV-a. Ministar Crnić već je bio proveo anketu na svim ostalim sudovima i na prvo mjesto, bez konkurencije, izbio je Vladimir Primorac, sudac Vrhovnog suda s kojim sam se sprijateljio i izuzetno ga uvažavao. Istodobno, mi na Vrhovnom sudu htjeli smo da VS ministru pravosuđa predloži svoje kandidate za članove DSV-a: dvoje iz VS-a, a ostale iz okružnih i općinskih sudova. Predsjednik VS-a nije htio da se opća sjednica VS-a o tome održi, ali mi smo ipak uspjeli jer je petnaest sudaca potpisalo pismeni zahtjev za sjednicom. Sjednica je održana, tajno smo glasali o listi sa svim sucima VS-a, ali i drugima. Primorac je i tu dobio daleko najviše glasova, a Milan Vuković i Ante Potrebica, koji su kasnije bili izvršitelji izbacivanja sudaca iz VS-a, uopće nisu dobili potreban broj glasova. Oni, dakle, nisu ni mogli biti članovi DSV-a. Prijedlog ministra Crnića nije bio prihvaćen, ali je prihvaćen nelegitiman i nezakonit prijedlog Krunislava Olujića, tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika. Na njegovom su prijedlogu bili drugi kandidati iz redova sudaca, na prvom mjestu Ante Potrebica kao kandidat za predsjednika DSV-a, a Milan Vuković za člana. A na prvoj sjednici tog novoizabranog DSV-a za suca Vrhovnog suda nije izabran ni tadašnji ministar pravosuđa i bivši sudac Vrhovnog suda Ivica Crnić, i to uz cinično obrazloženje – da je “premlad”.

 

‘U izbor predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske upleo se i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Po meni je nonsens da se izvršna vlast tako miješa u izbor predsjednika sudbene vlasti’

 

NACIONAL: Olujićev prijedlog zapravo je bio prijedlog “Pašalićeve komisije”?

Apsolutno. To još nisam spomenuo. Tuđman je osnovao posebnu komisiju da očisti sudstvo od, po njemu, nepoželjnih ljudi. Na čelu te komisije bio je Ivić Pašalić. Glavnu ulogu u svemu imao je Vladimir Šeks. Član te komisije bio je i Krunislav Olujić, koji je prijedlog te komisije formalno predložio Saboru. Tako je krenulo. Očito su, bar kad je riječ o Vrhovnom sudu, unaprijed sve smislili: i koga će maknuti i koga treba dovesti. Ja bih se, naprosto, vrlo neugodno osjećao da sam ondje ostao, a da su jedan Primorac, jedan profesor Novoselac, kolegica Horvatinović – da su oni maknuti. U takvim uvjetima sam bih otišao, da su me slučajno ostavili. Da sam htio, mogao sam doći do Tuđmana. Ali to mi ni na pamet nije palo. Opširno o svemu tome pišem u svojoj knjizi i moram reći da teške riječi koristim za to što je napravljeno hrvatskom pravosuđu.

NACIONAL: Na primjer?

Pa evo: o Potrebici, kojega nisam poznavao, raspitao sam se kod ljudi koji su ga poznavali. Ništa dobro nisam čuo, dapače. Njegovi su mi se kolege o tom čovjeku vrlo negativno izrazili. Rekli su mi da je sudjelovao u političkim procesima, da je bio aparatčik. Jednom riječju, zbog onoga što su napravili pravosuđu, ni o Potrebici ni o Milanu Vukoviću ne mislim ništa dobro, ni u profesionalnom ni u ljudskom smislu. Znam što govorim i stojim iza toga. Posljedice njihovih čina u pravosuđu osjećaju se i danas. Proročanske su bile riječi Vladimira Primorca o tome da se pravosuđe od čistke devedesetih neće oporaviti desetljećima. Te riječi citira i Zlata Đurđević u svom programu za predsjednicu Vrhovnog suda.

 

‘Tuđman je osnovao posebnu komisiju da očisti sudstvo od, po njemu, nepoželjnih ljudi. Na čelu te komisije bio je Ivić Pašalić. Glavnu ulogu u svemu imao je Vladimir Šeks, a član te komisije bio je i Krunislav Olujić’

 

NACIONAL: A što mislite o svojim kolegama koji su s vama izbačeni iz Vrhovnog suda?

O njima, i u profesionalnom i u ljudskom smislu, imam izrazito pozitivno mišljenje. Bili su to vrsni pravnici, časni i pošteni ljudi. Profesor Novoselac, moj kolega sa studija, tad je već bio uvaženi profesor na fakultetima u Mariboru, Osijeku, Zagrebu… Pisao je udžbenike, a bio je i predsjednik Društva hrvatskih sudaca, i to jako dobar predsjednik. Iznimno uvažen bio je i profesor Berislav Pavišić. A Vuković je, čim je došao, počeo govoriti kako njemu ne trebaju profesori; jednostavno ih je potjerao. Ružica Horvatinović, posebna osoba… A o Primorcu posebno: on je, rekao bih, legenda našeg sudstva i uzor suca, kao osoba. Primorac je bio uzoran čovjek baš u svakom smislu. Mnogo smo razgovarali, kabineti su nam bili preko puta. Mogao je, da je htio, “puhati” prema meni, jer sam bio javni tužilac, a on sudac. Ali ne, dapače. Razumjeli smo se. U svakom slučaju, nije bilo neobjašnjivo da sam i ja u tom paketu izbačen iz Vrhovnog suda.

NACIONAL: Vratimo se načas na “Pašalićevu komisiju”. Koje je bilo formalno obrazloženje za njezino osnivanje?

Nema obrazloženja. Nikada ga nismo čuli. Bila je to, po mom mišljenju, protuzakonita komisija. Osnovana je izvan zakona. Pa Tuđman je tako postupao: apsolutno samovoljna odluka. To se znalo, vidjelo se. U knjizi citiram opširan intervju Vjekoslava Vidovića novinarki Gordani Grbić, objavljen u Glasu Istre 28. veljače 1995., u kojemu Vidović navodi slučajeve u kojima se od njega tražilo da pušta ljude, da ih zatvara, da vodi postupke i tako dalje. Riječ je o Dobroslavu Paragi, skupini Labrador, Goranu Hadžiću… Vidović u tom intervjuu također tvrdi da su Tuđman i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac naredili puštanje Željka Ražnatovića Arkana na slobodu. Sasvim je jasno da je takvih slučajeva bilo. Ovo ne mogu dokazati, ali sam čuo: da je Milan Vuković u Vrhovnom sudu, očigledno po nalogu odozgo, imao vijeća koja su dobivala “specijalne” predmete.

Rudolf Frančula s Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom, prilikom svečane prisege novoizabranih sudaca na prijemu u Banskim dvorima 1991. godine. PHOTO: Privatni arhiv

 

NACIONAL: Recite još o Vladimiru Primorcu: je li njemu ovo društvo nanijelo nepravdu?

Apsolutno. Primorcu se često vraćam. Ni dan-danas ne mogu shvatiti da su tog čovjeka maknuli iz sudstva. Pazite: on je, zbog svoje savjesti, odbio suditi „proljećarima”. Otišao je u odvjetništvo protiv svoje volje. Devedesete se vratio jer je očigledno htio biti sudac. I sad, njega maknu. Pa kakvi su to ljudi kad takvog čovjeka mogu maknuti?! Samo zato što je imao svoje mišljenje! Bio sam prisutan kad je Primorac prepričao jedan svoj razgovor sa Šeksom, iz vremena kad je Primorac bio zamjenik predsjednika Vrhovnog suda. “Pa što će on meni govoriti što da radim?!” rekao je Primorac. Njega su suci toliko uvažavali…

U knjizi citiram mišljenje jednog čovjeka koji je ocijenio da Primorcu treba podići spomenik ispred Palače pravde. Sve je to dokaz da se definitivno nije vodilo računa o stručnosti i poštenju. Pa čak ni danas. Pogledajte, mi imamo predsjednika Vrhovnog suda Đuru Sessu, koji je prošle godine konkretno optužen da je primio mito od sto tisuća eura. Nije važno što je tu optužbu uputio kriminalac. Meni su mlađi kolege rekli da Sessu interno zovu “Đuro Kesa”. Sessa je samo izjavio da to nije istina i nitko ništa ne poduzima, ni represivni aparat ni sigurnosne službe. Pa nama kriminalci bježe, odlaze u Bosnu, drugu državu. Ovaj performans što je napravio mlađi brat Zdravka Mamića: išao u Dubai, pa ovamo, pa onamo… Pa svaka budala mogla je vidjeti da će pobjeći. A ni državne službe, ni državni odvjetnik, ni sud, nitko ništa. I sad, kažu, nije bilo zakonskih uvjeta… Ma dajte, molim vas – pa to su smiješne stvari. To su, eto, posljedice zbivanja iz devedesetih. A ja u knjizi navodim slučaj suca Okružnog suda iz Rijeke Mate Butijera, koji je pritvoren zbog korupcije, ali nije to bilo nešto strašno. U sudu u Puli vođena je istraga; ondje je optužen, Vrhovni sud… U roku od godinu dana pravomoćno je osuđen na kaznu od deset godina zatvora, koju je i izdržao. A pogledajte – naši “kapitalci” se po deset, petnaest godina sude. Pa na što to sliči? Zar je to vladavina prava? Pravna zaštita? A to su samo javno poznati slučajevi: a što je s tisućama drugih slučajeva, nepoznatih javnosti? Imam ih u svojoj odvjetničkoj praksi, traju po deset godina i duže. U knjizi sam naveo samo jedan slučaj s Trgovačkog suda koji je trajao petnaest godina. A Trgovački sud, kao ni Upravni sud, nitko ni ne spominje. Pa nisu važni samo Sanader i Glavaš – obični ljudi, građani, ne mogu dobiti pravnu zaštitu. Na tisuće slučajeva u kojima građani i pravne osobe pred sudovima traže pravnu zaštitu, završava zastarom, koja je ranije u sudovanju bila nepoznat pojam.

 

‘Meni su mlađi kolege rekli da Sessu zovu Đuro Kesa. On je samo izjavio da Mamićeve optužbe nisu istina i ništa se ne poduzima, ni represivni aparat ni sigurnosne službe. Pa kriminalci nam bježe, odlaze u Bosnu’

 

NACIONAL: Drugim riječima, kad bi vas netko zamolio da u jednoj rečenici ocijenite hrvatski pravni sustav, vi biste ustvrdili da nije funkcionalan?

Ne bih to samo rekao, nego sam to i napisao. Napisao sam da je situacija katastrofalna i vrlo teška. Sudbena vlast i pravni sustav apsolutno ne funkcioniraju, pogotovo ne onako kako bi trebali. Treba ih pod hitno reformirati, a tome se protive upravo oni koji bi tu reformu morali provesti. Vidimo slučaj izbora predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda. Nedavno je predsjednik Sabora Jandroković tako ružno govorio o sucima bivšeg sistema: da su im naređivali, da su bili poslušnici… A danas ništa ne govori, dapače, protivi se promjenama, pa su diskvalificirali kandidatkinju koju predlaže predsjednik države.

NACIONAL: Pratite li detaljnije prijepor o HDZ-ovu odbijanju Zlate Đurđević? Kako ocjenjujete njezine argumente?

Zlata Đurđević, koliko pratim, apsolutno je kvalitetna kandidatkinja. Ispunjava apsolutno sve uvjete za tu odgovornu dužnost. Koliko sam iz njezina programa mogao vidjeti, predlaže mjere koje treba poduzeti. Predsjednik Vrhovnog suda apsolutno je pozvan ne da gura glavu u pijesak, nego da vidi probleme i da ih hitno pokuša riješiti. On to mora učiniti. Pa u samom Vrhovnom sudu predmeti se znaju “pacati” godinama. Uostalom, one scene o sucima iz Osijeka… To je tolika sramota da nemam riječi. Smatram da je predsjednik države po Ustavu legitimiran da direktno predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. To, uostalom, izričito i piše. Ali sad su pronašli proceduralne razloge zbog kojih to navodno nije moguće. Sad se upleo i predsjednik Vlade Andrej Plenković. Po meni je nonsens da se izvršna vlast tako miješa u izbor predsjednika sudbene vlasti. Tu su predsjednik države i Sabor Republike Hrvatske, i točka: nitko drugi. Međutim, ne samo da se upliće Plenković, nego čak i Vlada piše nekakve dopise Saboru. To je nedopustivo. Kad bi se mene pitalo, premda o Zlati Đurđević ne znam mnogo, rekao bih da ispunjava apsolutno sve uvjete. Zašto ne bi jedna takva osoba, fakultetska profesorica, žena, došla na dužnost predsjednice Vrhovnog suda?

‘Kad bi se mene pitalo, premda o Zlati Đurđević ne znam mnogo, rekao bih da ispunjava sve uvjete’, rekao je umirovljeni sudac Rudolf Frančula Nacionalovu novinaru Borisu Paveliću. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Komentiraj