Neraskidiva veza književnosti i kazališta proteže se kroz stihove zbirke poezije “Taljenje Talije; Sedam pjesnika o kazalištu”, objavljene u izdanju Hrvatskog društva pisaca, koja je okupila odabrane pjesme iz opusa Arsena Dedića, Jakše Fiamenga, Enesa Kiševića, Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Tahira Mujičića i Luke Paljetka, koji su svaki na svoj način ostavili važan umjetnički trag i u kazalištu.

Jedinstvena je to tematska pjesnička knjiga, posveta i poklon sedmorice umjetnika riječi koji su jednom nogom živjeli u poeziji i literaturi, a drugom, koja im je ostala zaglavljena među kazališnim daskama, u kazalištu, ističu iz Hrvatskog društva pisaca (HDP), koje je zbirku posvetilo nedavno preminulom Arsenu Dediću.

“Svaka njihova pjesma iskazivanje je ljubavi, strasti, poštovanja prema znanim i neznanim glumcima i glumicama, dramatičarima, djelima, pozornicama, izvedbama, likovima, sveukupnoj magiji kazališta iz koje oni ne isključuju ni binske radnike, vatrogasce, garderobijerke, šminkere, portire, cug-majstore, a pogotovo ne onu ključnu stranu prirodnog kazališnog trokuta – publiku”, dodaje se u obavijesti HDP-a.

Po riječima autorice pogovora Lade Čale Feldman, sučeljenje pjesništva i kazališta na kojemu se zbirka iznjedrila nije naizgled ništa novo, kada se zna koliko se dugo na pozornicama ophodilo u vezanom govori i kako su se dugo dramatičari, htijući se uvrstiti u umjetnike, nazivali prvenstveno pjesnicima.

Autori uvršteni u zbirku odali su počast kulturološki važnoj sponi poezije i kazališta izgrađenoj na potezu Šibenik-Split-Hvar-Dubrovnik kojemu velik dio njih i sam pripada, odnosno umjetnicima poput Marina Držića, Josipa Gende, Marina Carića te nizu domaćih glumaca, svojih suvremenika, no ‘odužili’ su se i europskim velikanima, od antike do Shakespearea.

Njihove pjesme podsjećaju, napomenula je Čale Feldman, i na “zlatne, koliko god ujedno i olovne, godine hrvatskog kazališta, kada je ono u raznim smislovima okućilo duh i cvijet hrvatske inteligencije te bilo magnet drugim umjetnicima”, a koji je “zamro s nedavnim ratom i s nostalgijom ga se sjećaju tek njegovi preživjeli dionici i melankolični pjesnici”.

O suvremenom se kazalištu, kakvo god ono bilo, danas više naklapa nego pjesnikuje, pa premda se i takve ‘tendencije’ mogu smatrati oblikom posvećenja neuhvatljive kazališne supstance, čini se da privlačnosti i ambivalenciji njezine ništavne ljepote pjesništvo ipak najzornije parira, pa nam se nadati da ovo nije posljednje hrvatsko drugovanje i zrcalno ogledanje različitih Muza, zaključuje Čale Feldman.

Autori okupljeni u knjizi, koju je uredila Jadranka Pintarić, vrsni su pjesnici i dramaturzi, libretisti, lutkari i kazališni radnici.

Arsen Dedić (1938.–2015.), autor je niza stihova, songova i glazbe za teatar. I sam je nerijetko bio i izvođač, a osnovao je i Arsen cabaret.

Jakša Fiamengo (1946.) je autor kazališnih songova i kazališnih tekstova za djecu, dugogodišnji kritičar i selektor na festivalima, a Enes Kišević (1947.), osim što piše stihove u predstavama je i glumio.

Kao autori kazališnih sonogova, prevoditelji i dramaturzi radili su Tonko Maroević (1941.) i Zvonimir Mrkonjić (1938.), autor kazališnih songova, prevoditelj i dramaturg.

Tahir Mujičić (1947.) je dramatičar, autor songova, redatelj, lutkar, a svestran je i Luko Paljetak (1943.), koji se uz pisanje, dramaturgiju, prevođenje i skladanje za kazalište bavio režijom, scenografijom, lutkama i glumom.