‘Hrvatski umjetnici ostavili su trag u razvoju europske grafike’

Knjiga ‘Hrvatska grafika’ prvi je sustavni pregled hrvatske grafike i predstavlja radove od početaka 16. stoljeća do suvremene produkcije. Autoricu knjige Mikicu Maštrović izdavaču Zdenku Ljevaku predložio je Božo Biškupić, bivši ministar kulture

Mikica Maštrović cijeli radni vijek provela je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a većinu tog vremena radila je u Grafičkoj zbirci NSK, najstarijoj i najvećoj zbirci umjetnina na papiru u Hrvatskoj, koja je prošle godine proslavila 100 godina postojanja. To joj je osiguralo dobar uvid u grafičku produkciju, kako u Hrvatskoj tako i u bližem i širem okruženju. Kada je 2016. otišla u mirovinu, primila se ozbiljnog rada i nedavno napisala knjigu „Hrvatska grafika“, prvi sustavni pregled hrvatske grafike u sklopu kojeg su predstavljene relevantna tradicija i suvremena produkcija. Ta nedavno objavljena knjiga dio je edicije „Povijest umjetnosti u Hrvatskoj“ Naklade Ljevak.

Kako je objasnila autorica, potreba za pisanjem knjige o hrvatskoj grafici javila se prije mnogo godina, ali uz svakodnevni posao nije se mogla upustiti u pisanje knjige koja je, po njezinim kriterijima, trebala obuhvatiti mnoge vrste građe u kojoj se grafika javlja kao medij, od prvih početaka početkom XVI. stoljeća pa sve do suvremenih grafičkih izričaja. Ipak, konkretni poticaj dobila je kad je bivši ministar kulture Božo Biškupić predložio Zdenku Ljevaku, dugogodišnjem direktoru i vlasniku izdavačke kuće Ljevak, izdavanje knjige o hrvatskoj grafici. Sugerirao mu je upravo Mikicu Maštrović kao autoricu.

Maštrović je istaknula da u Hrvatskoj nije bilo cjelovitog pregleda grafičke umjetnosti, iako su postojala izdanja o pojedinim razdobljima, grafičarima i ex librisima kao posebnoj vrsti takozvane male grafike. Znala je da joj neće biti lako, ali je to preuzela i kao svoju obvezu.

„Nakon toliko godina teorijskog bavljenja grafikom promatrala sam nastanak mnogih grafičkih listova i divila se umjetnicima koji uz svu svoju likovnu imaginaciju moraju dobro savladati grafički zanat da bi u nekoj od grafičkih tehnika ili u kombinaciji nekoliko tehnika mogli svoju ideju pretočiti u grafičku sliku. Moj dugogodišnji rad u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici podrazumijevao je i upoznavanje s najstarijim knjigama u kojima se uz tekst koristila i grafika kao ilustracija. U tom su mi od velike koristi bile izložbe ‘Blago Nacionalne i sveučilišne biblioteke’ iz 1982. i ‘Slika u knjizi: iluminirani kodeksi i ilustrirane knjige od XI. do XVI. stoljeća’ iz 1987., kroz koje sam kao mlada povjesničarka umjetnosti vodila posjetitelje, a za to vođenje morala sam se pripremiti i o tim knjigama nešto i naučiti. Na tim izložbama bile su i knjige iz Metropolitanske knjižnice, tako da je bilo izloženo najveće hrvatsko knjižno blago“, objasnila je Maštrović kako je tekla njezina karijera i što ju je dovelo do pisanja ove knjige.

‘Nema pravog tržišta umjetnina, a samim time ni tržišta umjetničkih grafika. To onemogućuje prodaju i njihovo javno vrednovanje’, smatra Nevenka Arbanas, grafička umjetnica

Mikica Maštrović rođena je 1951. Diplomirala je 1976. povijest umjetnosti i filozofiju, a doktorirala 2012. iz polja informacijskih znanosti. Od 1978. do mirovine bila je zaposlena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je od 1994. bila voditeljica Grafičke zbirke. Nakon što je izašla knjiga o bosanskohercegovačkoj grafici 20. stoljeća, autorica je definitivno uvidjela da bi i Hrvati, koji imaju bogatu grafičku tradiciju, trebali imati knjigu o grafici koja bi obuhvatila sve njene pojavnosti, od Gutenbergova izuma knjigotiska i prvih knjižnih drvoreza do suvremenih digitalnih ostvarenja u području grafičke umjetnosti. Zato je u zasebnim poglavljima obradila knjižnu grafiku i ex libris kao posebnu vrstu takozvane male grafike.

„Knjiga donosi i bibliografski opis svih grafičkih mapa i knjiga umjetnika, od prve, one Tomislava Krizmana iz 1907., pa sve do onih koje su objavljene netom prije izlaska knjige iz tiska. U knjizi se opisuju i značajne pojave novije hrvatske povijesti umjetnosti EXAT 51 i Nove tendencije, kao i Zagrebačka serigrafija. Posebno poglavlje posvećeno je i izdavanju grafika te nakladnicima, a opisuju se i sve zbirke grafika u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se dugi niz godina održavaju grafičke manifestacije koje su sve posebno opisane i predstavljaju izdvojeno poglavlje u knjizi. Studiji na kojima se studira grafika čine zasebnu cjelinu te je svaki od njih posebno opisan“, rekla je Maštrović te istaknula:

„Smatrala sam da je bitno u cjelovitom pregledu u zasebnom poglavlju donijeti i grafički pojmovnik. Svrha izrade ovog grafičkog pojmovnika je obuhvatili važnije pojmove, pojave i materijale grafičkog likovnog stvaralaštva kao praktičnu pomoć svima kojima je grafičko likovno stvaralaštvo u užem ili širem krugu interesa, a sve u svrhu što lakšeg prepoznavanja određenog grafičkog postupka. Knjigom su obuhvaćeni i životopisi hrvatskih grafičara, onih koji su stvarali ili stvaraju u Hrvatskoj, ali i Hrvata koji stvaraju u drugim državama. Važno je poglavlje vezano uz zaštitu i čuvanje grafičkog lista, od opremanja, adekvatnog smještanja, temperature do vlage i svjetlosti.“

Kako je rekla, mnogi hrvatski likovni umjetnici ostavili su trag u razvoju europske grafike, direktno ili indirektno: „Grafike hrvatskih grafičara poput Martina Rote Kolunića ili Natala Bonifacija krasile su mnoge ilustrirane knjige renesansnoga doba. Andrija Medulić Schiavone bio je poznat i po uvođenju tehnike suhe igle u grafički postupak bakroreza: njegova je grafika artistička i odskače od tadašnje merkantilne grafike. Uz njih svakako treba spomenuti našeg Julija Klovića čiji je sitnoslikarski rad mnogim grafičarima bio polazište, a kao i većina umjetnika 16. stoljeća, Julije Klović s grafikom se susretao na različite načine. Onodobni grafički listovi poznatih majstora služili su Kloviću kao predlošci za vlastita djela, ali su i njegova djela bila predlošci za bakroreze drugih majstora. Poznato je da je nekoliko velikih majstora grafike, poput Cornelisa Corta, prenosilo Klovićeve predloške u grafiku. Poznato je također da je jedna od prvih stvari koju je Klović naslikao prikaz Bogorodice prema drvorezu Albrechta Dürera iz knjige o Bogorodičinu životu. Invencija čak 19 bakroreza Cornelisa Corta pripisuje Kloviću, od kojih njih devet ima podatke o inventoru Kloviću i grafičaru Cornelisu Cortu. Klovićev crtež ‘Uskrsnuće’ bio je vjerojatno predložak za grafički list – bakrorez, što ga je 1569. izradio Cornelis Cort.“

‘Malo umjetnika poznaje tehnologiju, a i ne rade kontinuirano jer nemaju uvjeta. Nema grafičkog centra, odnosno radionica koje bi pokrenule umjetnike’, kaže Nevenka Arbanas

Mikica Mašković objasnila je da su za studij grafike u Zagrebu presudnu ulogu imali Menci Klement Crnčić i Bela Čikoš, koji su uz Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Roberta Auera, Otona Ivekovića i Branka Šenou u lipnju 1907. utemeljili Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

„Frane Paro, jedan od dugogodišnjih profesora na Grafičkom odsjeku, uspio je prema matičnim knjigama ustanoviti te precizno navesti kronologiju nastavnika grafike od Akademijina utemeljenja do osnutka Grafičkoga odsjeka. Jedan od istaknutih umjetnika koji su ostavili neizbrisiv trag na Akademiji bio je Tomislav Krizman, koji pripada onim umjetnicima čiji je opus pretežno grafički. Iako je za profesora izabran tek u 40. godini života, pune 33 godine bio je apsolutni grafički autoritet. Nakon Krizmanova odlaska u mirovinu vođenje kolegija Grafika i tzv. grafičku specijalku preuzeo je 1955. Marijan Detoni, koji je svojim stvaralaštvom i bogatim grafičkim opusom uspio popuniti prazninu nastalu Krizmanovim odlaskom. Posebno mjesto u povijesti Grafičkoga odsjeka, a i hrvatske grafike, zauzima Albert Kinert, kako zbog svojeg pedagoškoga rada tako i zbog iznimne karizme koju je posjedovao. Specifičnost njegova iznimnog obrazovanja, glazbenog, dramskog i likovnog, jest posvećivanje pune pozornosti osobnosti svakog studenta. Takav njegov odnos profesora i studenta bio je temelj na kojem je počivao Kinertov pedagoški rad“, rekla je Mašković.

Istaknula je i izniman doprinos grafičara profesora na Grafičkom odsjeku Miroslava Šuteja, Ante Kuduza, Frane Para, Dubravke Babić, Ivice Šiška i Nevenke Arbanas. Upravo Nevenka Arbanas, koju nazivaju prvom damom hrvatske grafike, ima istaknuto mjesto u knjizi Mikice Maštrović. Ta grafičarka rođena 1950. jedna je od rijetkih umjetnica koje su se opredijelile samo za grafiku. Prošle godine imala je retrospektivu u Galeriji Klovićevi dvori, na kojoj je predstavila svojih 350 radova i obilježila pet desetljeća rada.

Nevenka Arbanas objasnila je zašto se već po završetku prve godine Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, odlučila za grafiku:

„Grafika je imala veliku tradiciju u Zagrebu i Hrvatskoj, a tada su počele tehničke inovacije: sitotisak i holografija. Mene je veselio stvaralački proces koji uključuje ideju, materijal i oblik. Primljena sam na Odsjek grafike, a voditelj Odsjeka bio je profesor Zdenko Gradiš koji je tih godina u Školi uveo sitotisak. I tako sam ja kao šesnaestogodišnjakinja započela rad u umjetničkoj grafici. Sve tehnike koje su bile u programu mogli smo samostalno izvoditi. Izvodili smo i konkretne radove za poduzeća, na primjer u sitotisku. Poduzeća su izvedene poslove plaćala Školi, a voditelj Odsjeka mogao je koristiti ta sredstva za stručne izlete. Što se studija tiče, bila sam studentica Alberta Kinerta, jednog od najvećih likovnjaka u hrvatskoj grafici. Kao pedagog imao je kolegijalan i partnerski odnos prema studentima. Zauzimao se za to da student postigne maksimum svojih mogućnosti, a bio je metodičan u radu. Imao je najviše kriterije za umjetničko stvaranje te je kod studenata poticao samosvojnost, likovnu autentičnost, jasnu likovnu misao i zanatsku vrsnoću. Volio je slobodu izbora što ju pružaju šire tehnološke mogućnosti. Kao čovjek imao je veliku radnu energiju, upornost i beskompromisnost. Na moj rad utjecao je preciznim komentarima i produbljivao likovni govor. Postavljao je temeljna pitanja vezana uz umjetnost i stvaralačku etiku. Bio je mislilac i pjesnik, karizmatična i žestoka umjetnička ličnost, jedan od naših najboljih crtača, grafičara i slikara te sjajan pedagog.“

‘Nakon teorijskog bavljenja grafikom promatrala sam nastanak grafičkih listova i divila se umjetnicima koji moraju dobro svladati grafički zanat’, rekla je Mikica Maštrović

Umjetnička grafika joj je primarna, za to se specijalizirala i u potpunosti se profesionalno tome posvetila. Međutim, bavila se i dizajnom, keramikom i dizajnom poštanskih maraka. Istaknula je da je grafika likovna kategorija u kojoj treba poznavati tehnike:

„Malo umjetnika poznaje tehnologiju, a i ne rade kontinuirano jer nemaju uvjeta. Nema grafičkog centra, odnosno radionica koje bi pokrenule umjetnike. Ne možemo očekivati da svaki diplomirani slikar grafičar opremi za sebe radionicu strojevima i cjelokupnim potrebnim alatom koji nije jeftin. Tako nastaje paradoks da društvo ulaže pet do deset godina u to da netko stekne kompetencije za rad na području umjetničke grafike, a nakon što diplomira ne može nastaviti s radom. Praktički samo oni koji se zaposle na primijenjenim školama i umjetničkim akademijama mogu nastaviti s radom. Od umjetničke grafike ne može se živjeti. Velika su i dugotrajna ulaganja u grafiku. Ako bi se izvršio pomak prema primijenjenoj grafici i dizajnu moglo bi se živjeti od grafike. Nema pravog tržišta umjetnina, a samim time ni tržišta umjetničkih grafika. To onemogućuje prodaju i njihovo javno vrednovanje. Generalna percepcija je da prevladavaju neetični pojedinci koji ne plaćaju umjetnicima prodane radove ili obmanjuju umjetnike“, objasnila je.

Dodala je da institucije ne otkupljuju radove umjetnika, što je bio slučaj prije tridesetak godina.

„Tijekom rata su umjetnici puno davali u humanitarne svrhe i stvaranje zbirki. A sad je vrijeme kada nema doniranja ni otkupa ni etičnosti u postupanju u vezi s umjetnošću. Najveći je problem u tome što već 50 godina ne postoje grafički centri u kojima bi se stručno objedinjavalo sve vidove djelatnosti; od edukacije preko nakladništva do izlagačke djelatnosti. Takav bi centar bio mjesto umjetničke provjere i zaštite od manipulacije. Takvi grafički centri nalaze se u većim gradovima Europe i opremljeni su suvremenim strojevima; umjetnici mogu samostalno raditi ili uz pomoć stručne osobe realizirati stvaralačku energiju. Osim toga, služio bi u Hrvatskoj kao otvoreni atelje za turizam, predavanja, izradu bibliofilskih knjiga, edukaciju, izložbe i slično. A služio bi i umjetnicima za rad na brojnim izložbama kod nas i u svijetu. Usprkos svim nedaćama moram istaknuti pojedince koji su pridonijeli opstanku umjetničke grafike. Primjerice, žaru Bože Biškupića dugujemo najveći dio nove povijesti hrvatske grafike. On je ostavio duboki trag u hrvatskoj grafici. Mikica Maštrović također je na kraju ove godine grafičarima dala neizmjeran poticaj za stvaranje u narednim godinama, objavljivanjem knjige ‘Hrvatska grafika’. Moram istaknuti profesora Franu Para jer se posebno trudio u vezi otvaranja doktorskog i specijalističkog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uvelike je pridonio izradi programa za područje umjetnosti grafike na doktorskom studiju“, zaključila je Nevenka Arbanas.

Komentiraj