Hrvatski krijumčari oružja – glavni opskrbljivači britanske narkomafije

Objavljeno u Nacionalu br. 390, 2003-05-06

Engleska kriminalistička obavještajna služba National Criminal Intelligence Service posljednjih mjeseci opet intenzivno istražuje kanale šverca oružja između Hrvatske i Velike Britanije: akciju je isprovociralo ubojstvo 17-godišnje Letishe Shakespeare i 18-godišnje Charlene Ellis u Birminghamu 2. siječnja 2003. hrvatskim strojnicama te zapljena poveće količine hrvatskih strojnica, streljiva i prigušivača

Britanska nacionalna kriminalističko-obavještajna služba (NCIS – National Criminal Intelligence Service) potpomognuta tamošnjom policijom i carinom tijekom proteklih nekoliko mjeseci opet je počela istraživati kanale šverca oružja između Hrvatske i Velike Britanije. Akciju su ovoga puta isprovocirala dva događaja koja su uzbudila tamošnju građansku i političku javnost: ubojstvo dviju crnih tinejdžerki, 17-godišnje Letisha Shakespeare i 18-godišnje Charlene Ellis, u Birminghamu 2. siječnja 2003., te zapljena poveće količine hrvatskih strojnica, streljiva i prigušivača. Oružje je u Veliku Britaniju stiglo u kamionu koji je iz Njemačke tobože prevozio smrznute pizze. Prema pisanju engleskih novina, oružjem iz Hrvatske vjerojatno su ubijene i dvije djevojke, nevine žrtve u obračunu birmingenskih kriminalnih gangova. Jedni su pucali automatskim oružjem, a drugi su najavili da će se konkurenciji osvetiti ručnim granatama. I te granate, tvrde londonska glasila, prilično vjerojatno potječu iz hrvatskih švercerskih kontigenata.

OTKRIĆA AKCIJE ‘BARAKUDA’ Tri su moguća punkta domaće švercerske mreže za Britaniju: obrtnik Stjepan Rocek iz zagorskog sela Žarovnica, ozaljska tvornica Im Metal te konstruktor strojnice ‘agram’ inženjer Mirko Vugrek iz Zaboka NEVINE ŽRTVE ŠVERCANOG HRVATSKOG ORUŽJA Letisha Shakespeare i Charlene Ellis poginule su slučajno se našavši u unakrsnoj pucnjavi suparničkih reperskih bandi u birminghamskoj četvrti Aston, a usmrćene su vjerojatno oružjem prošvercanim iz Hrvatske Letisha Shakespeare i Charlene Ellis ubijene su u četiri sata u jutro, nakon tuluma koji su rapperi treću godinu zaredom održali u velikom frizerskom salonu u četvrti Aston, poznatoj po velikoj crnačkoj zajednici i brojnim imigrantima. One su s prijateljicama napuštale zabavu kada su se na ulici našle u unakrsnoj pucnjavi suparničkih reperskih bandi. Letisha Shakespeare pogođena je s četiri metka, njezina najbolja prijateljica Charlene Ellis zadobila je tri smrtonosne rane, a teško su ranjene još dvije tinejdžerke kojima su liječnici uspjeli spasiti život.

Ubojstvo je šokiralo britansku javnost, a pokop ubijenih djevojaka pretvorio se u masovni protest protiv oružanog uličnog nasilja koje u Velikoj Britaniji u posljednje vrijeme bilježi drastičan porast. O političkoj dimenziji društvenog problema svjedoči da su se u građansku kampanju protiv oružja i bandi uključili najslavniji britanski rapperi, viđeniji članovi crnačke zajednice, pa i britanski premijer Tony Blair. “Ministar unutarnjih poslova i ja osobno nećemo mirovati sve dok odgovorni za ovaj zločin ne budu kažnjeni”, napisao je Blair u javnoj poruci pročitanoj pred 10.000 okupljenih na stadionu nogometnog kluba Aston Villa gdje je u čast ubijenih djevojaka održana komemoracija.

U Velikoj Britaniji najavljeni su još oštriji zakoni o ilegalnom posjedovanju oružja: premda je i sada strogo zabranjeno, njegovo nošenje ubuduće će se kažnjavati i s pet godina zatvora. Započela je i intenzivna istraga i rekonstrukcija svih ključnih kanala kojima se smrtonosne cijevi dopremaju na britanski teritorij pa su aktualizirani i svi slučajevi zaplijene hrvatskog oružja. Tjednik Guardian posvetio je tome već nekoliko tekstova, dok BBC o “hrvatskoj vezi” priprema dokumentarni film.

Prema pisanju Guardiana, britanski su carinici tijekom 2002. nekoliko puta zaplijenili veću količinu ručnih granata, bombi, detonatora, tri strojnice i dva bloka plastičnog eksploziva koje potječu iz Hrvatske. U lipnju te godine u kamionu s rezervnim dijelovima za zrakoplove britanski carinici otkrili su dvije mini-strojnice, dva prigušivača i jedan pištolj magnum. Tko poznaje tajne švercerskog zanata, tomu je jasno da je tako mala količina trebala poslužiti samo kao mamac koji će zaokupiti carinsku službu, dok je u istom trenutku preko britanske granice u nekom drugom prijevoznom sredstvu prešao mnogo veći i unosniji kontingent. Konačno je u studenom 2002. u hladnjači sa smrznutim tijestom za pizze otkriveno 30 uzija s odgovarajućim streljivom i znatna količina prigušivača, također hrvatskog porijekla. Precizniji podaci o proizvođaču ili čak serijskim brojevima – ukoliko nisu istrugani – za sada nisu dostupni ni britanskim novinarima. Istražitelji nacionalne kriminalističko-obavještajne službe o pojedinostima švercerske lovine ne izvješćuju medije, služeći se klasičnim opravdanjem o interesu istrage. Oni koji bolje poznaju žargon britanskih policajaca, tvrde kako njihova fraza “uzi iz Hrvatske” može, ali i ne mora označavati izraelsku pušku. Istina, uzi se godinama nalazio u arsenalima naših policijskih i vojnih specijalaca, ali je među Englezima “hrvatski Uzi” najčešće naziv za automatsku pušku ero koju proizvodi zagrebačko poduzeće Arma.

Interes engleskih istražitelja za hrvatske krijumčare oružja nije novost. No posljednjih se mjeseci dogodio veliki obrat u motivima i strateškim ciljevima njihovih policijskih institucija. Ako su krijumčari hrvatskog oružja u Velikoj Britaniji do sada bili zanimljivi gotovo isključivo kao dobavljači sjevernoirske separatističke organizacije IRA, od sada se hrvatski ogranak međunarodnog crnog tržišta smatra jednim od ključnih stimulansa oružanog nasilja na ulicama najvećih engleskih gradova, uključujući multietnički i narodnosno vrlo šareni Birmingham. Iz Hrvatske stiže oružje kojim se obračunavaju ne samo bande rappera već i klasična narkomafija koja se u Velikoj Britaniji regrutira uglavnom iz redova turske etničke zajednice.

Tako se na crnoj listi Velike Britanije Hrvatska našla uz Srbiju i Republiku Srpsku koje su se do sada smatrale najvećim skladištima oružja za ilegalna europska tržišta. Službeni MUP-ovi izvori tvrde da iz Velike Britanije do sada još nije stigao nikakav upit o carinskim zapljenama u travnju i lipnju 2002. ili o 30 ” hrvatskih uzija” u smrznutom tijestu za pizze. Od “slučaja Dobrinja” iz 2000. kada je splitska policija u suradnji s Intepolom identificirala hrvatsko-hercegovački punkt za distribuciju pušaka i eksploziva za irske separatiste, u Hrvatskoj postoji svijest o jakoj podzemnoj suradnji hrvatskih prodavača i britanskih kupaca. U arhivima domaćih tajnih službi već su odavno pohranjeni nalazi prvih istraga iz 1998. pod nazivima “Barakuda”, “Jež”, “Pauk” i “Božur”. Budući da su u njima identificirani mahom razvojačeni pripadnici HVO-a i Prvog gardijskog zdruga, dakle “državotvorni” kriminalci pod zaštitom tadašnjeg MUP-a, SIS-a i MORH-a, špijunska otkrića vrlo su brzo zataškana i zaboravljena. Ako je nakon sloma HDZ-ova režima i bilo neke volje da se ona aktualiziraju u kriminalističkoj formi i pravosudnim procesima, zbog proteka vremena pala su u zastaru. To ne znači da švercerki punktovi i kanali – i danas netaknuti, možda tek pomnije skriveni – ne funkcioniraju kao i prije nekoliko godina.

Godine 1998. HIS se bavio velikim kompleksom organiziranog kriminala te je detektirao tri markantnije točke u domaćoj švercerskoj mreži: srpsko-hercegovački, ozaljski i zagorski. Srpsko-hercegovačka veza rekonstruirana je akcijom “Barakuda” koja je istraživala aktivnosti razvojačenih specijalaca HVO-a oko Mladena Naletilića Tute i Vinka Žuljevića Klice. Jedan krak vodio je prema Republici Srpskoj i Srbiji gdje su obojica imali bliske političke i ratne saveznike u rušenju Bosne i Hercegovine. Drugi putokaz vodio je prema Zagrebu i kafiću “Ivana” u kvartu Malešnica gdje je kao distributer za domaće crno tržište stolovao Mario Sova – crne kronike zabilježile su ga kao ubojico ispred diskoteke “Aquarius” i još je uvijek u bijegu. Krajem 1998. i početkom 1999. Sova je za Žuljevićeve sljedbenike nabavljao pištolje s prigušivačima – waltere, berette i browninge – u zagorskom selu Žarovnica nedaleko od Lepoglave. Snabdjevao ga je Stjepan Rocek, srednjovječni brkati obrtnik iz pitome obiteljske kuće s radionicom okruženom gomilama limenog otpada, isluženim strojevima i automobilskim gumama.

U proljeće 1999. taj je švercer nudio zainteresiranim kupcima i češke škorpione i izraelske uzije, eksploziv semtex češke proizvodnje te uređaje za daljinsko paljenje eksplozivnih naprava. Zanimljivo je da je britanski list Guardian objavio u siječnju da je među pošiljkama oružja za koje se vjeruje da je stiglo iz Hrvatske registriran i eksploziv semtex. Veći dio tog asortimana Rocek je nabavljao od srpskih kriminalaca u Mađarskoj. U svojoj je radionici preuređivao sve vrste oružja, mijenjao im oznake i izrađivao prigušivače. Hvalio se da je agramom, koji je osobno držao u rukama, ubijena u Rusiji jedna parlamentarna zastupnica. Zagorski švercer – očito samo jedan u mnogo širem krijumčarskom lancu – škorpione je prodavao za 1.200 DEM, a Uzije za 1.600 DEM. Oba su se ta automata u to doba preko Zagorja ilegalno izvozile u Belgiju.

Drugi je punkt za ilegalnu distribuciju oružja bio u ozaljskoj tvornici Im Metal koja proizvodi pištolj HS 2000 (HS je skraćenica za hrvatski samokres). Premda je njezin status bio potpuno legalan i pod kontrolom MORH-a, iz ozaljske su tvornice neprestano stizali i neregistrirani proizvodi, očito iz dijela pogona izvan nadzora službenih organa. Tijekom 2001. hrvatska je carina na graničnom prijelazu Macelj ulovila petoricu ozaljskih direktora kako ilegalno unose pet tisuća njemačkih cijevi koje se montiraju na HS 2000. Odlukom državnog odvjetništva kaznena je prijava maksimalno ublažena, pokušaj šverca proglašen je običnim carinskim prekršajem, a tvornica je na brzinu prodana Zvonku Zubaku koji sebe predstavlja kao međunarodnog veletrgovca ruskim raketama.

Treći švercerski punkt nalazio se u Zaboku odakle su domaćim kriminalcima stizale automatske puške agram – njih je inženjer Mirko Vugrek kao svoju originalnu konstrukciju 1992. nudio za otkup Hrvatskoj vojsci. Ministarstvo obrane odbilo je njegovu ponudu, ali su se automati počeli pojavljivati među domaćim i inozemnim kriminalcima. Jedan je dospio i do tajne radionice u Žarovnici gdje je dodatno uređen, izmijenjen i nadopunjen prigušivačem. A onda je poslužio za političko ubojstvo u Rusiji.

O HIS-ovim nalazima mjesecima se raspravljalo na sastancima Koordinacije obavještajne zajednice, u nazočnosti tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Penića i njegova pomoćnika Željka Sačića. Obojica su tvrdili kako su švercerska čvorišta možda i točno locirana, ali da ni u jednoj policijskoj raciji nije otkriveno ništa sumnjivo. Prava istina glasila je drukčije: osim bivših specijalaca HVO-a, usluge ilegalne radionice u Žarovnici i danas još koriste militantniji pripadnici HDZ-a, ozaljski IM Metal uživao je izravnu podršku MORH-a i jakog lobija u MUP-u, a u Zaboku su se, uz popravke policijskog oružja, izrađivale futrole za pištolje po narudžbi pojedinih policijskih uprava.

Ukratko, ilegalni transport oružja iz Hrvatske prema raznim europskim zemljama godinama je bio gotovo stimulirana aktivnost. Zato se danas o njima manje zna u Hrvatskoj nego u Velikoj Britaniji – no kako su ondje odlučili smanjiti ulično nasilje, šverc oružjem vrlo će brzo postati i hrvatski politički problem.

Komentiraj

Source:Berislav Jelinić, Jasna Babić