Teško je pronaći primjere pozitivnih migracija u državi koja svakodnevno bilježi iseljavanje mladih (ali i onih nešto starijih) u želji osiguranja boljih egzistencijalnih uvjeta. No, upravo je to zadaća i prije svega misija Instituta za migracije i narodnosti koji je javna znanstvena ustanova specijalizirana za multidisciplinarno istraživanje migracija: unutrašnjih, vanjskih, nacionalnih manjina hrvatskog iseljeništva i ilegalnih migracija.

“Iseljavanje iz Hrvatske danas je postao svakodnevni proces. Tradicionalno smo emigracijska zemlja koja je zbog povijesnih prilika, ekonomskih i političkih faktora predodređena za stalno migriranje. Mnogi povratnici razočarani ratnim profiterstvom, krizom vrijednosti i korupcijom, ponovno su se vratili u svoje druge domovine. Ulazak na tržište kapitala i kapitalističku ekonomiju prošao je težak put i njegove posljedice još uvijek svakodnevno osjećamo. Ulaskom u EU otvorile su se granice tržišta rada što je još više omogućilo iseljavanje, a poglavito mladih i visokoobrazovnog (brain drain) stanovništva. Ako se vratim vašem pitanju onda mogu reći da je Hrvatska ugrožena migracijom/iseljavanjem, ali nisam pesimistična i mislim kako postoje rješenja. Moramo učiti iz dosadašnjih grešaka i nastojati ih ne ponavljati”, analizira doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.

Ujedno upozorava kako danas u Hrvatskoj postoje podaci o iseljavanju koji su prilično neujednačeni te se naječešće radi o procjenama. Već dugo upozoravam kako je potrebna i nužna koordinacija državnih tijela i znanstvenih institucija (u Hrvatskoj tako i u zemljama u kojima Hrvati useljavaju/žive) koji se bave ovom problematikom kako bi pravovaljano iskoristili svoja znanstvena i stručna znanja i resurse za donošenje konstruktivnih mjera i strategija za dobrobit hrvatskog društva.

U posljednje vrijeme mediji nam šalju pomalo “zabrinjavajuću sliku“ o iseljavanju koristeći snažnu retoriku. U doba instant kulture primamo brze ponavljajuće informacije koje nam se nameću svakodnevnim utjecajima medija te je stoga itekako bitno koje poruke i zašto ih dobivamo, u kojim količinama i koje efekte trebaju izazvati. Razmatranje i obrazlaganje samo negativnih primjera iseljavanja, s katalitičkim razmjerima bez jasnih pozitivnih poruka i rješenja nije poželjan smjer u budućem razvoju hrvatskog društva. Problema uvijek ima, i nužno će ih uvijek i postojati, ali zato tražimo rješenja. Moramo uzeti u obzir kako hrvatska država opstoji tek 27 godina i kako još uvijek, mada sporo, pronalazi pravi put razvoja. Svi bi morali biti odgovorniji kao pojedinci, građani, državljani. Trebali bi međusobno više komunicirati, uvažavati različitosti, graditi i na kraju voljeti ovu državu. Moj dojam je da smo u stalnom raskoraku između prošlosti i budućnosti te da pritom ne živimo sadašnjost. Iseljavanje/migracije su prirodan proces i to ne možemo spriječiti. Možemo jedino ovu državu učiniti poželjnim mjestom življenja i stanovanja kako bi se što manje njih/nas odlučilo za trajno iseljavanje, a što više poželjelo povratak u domovinu. Mišljenja sam kako to nije nemoguće i da je uz to nužno što prije izgraditi i odnos povjerenja matične domovine s našom dijasporom”, ističe ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.

Znam iz “prve ruke“ kako je veliki interes za povratkom mladih potomaka iseljenika iz Južne Amerike: Argentina, Čile, Venezuela. Najveći broj njih se prijavljuje na program učenje hrvatskog jezika ‘Croaticum’ pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Veći broj njih i trajno ostaju. Naravno dolaze i potomci iseljenika iz Australije i drugih europskih i američkih država. Značajan broj mladih potomaka nalaze ovdje u Hrvatskoj svoje supružnike i trajno ostaju. To su mahom visokoobrazovni pojedinci. Imamo i pozitivne primjere povratnika/poduzetnika. Poticajni primjeri povratnika su i gradonačelnik Gospića, gradonačelnica Iloka. Nužna su znanstvena istraživanja o integraciji iseljenika i potomaka iseljenika nakon povratka u Hrvatsku i strategija za njihovo uključivanje u hrvatsko društvo kao aktivnih i poželjnih dionika. Za sada Institut za migracije može pokriti samo parcijalna istraživanja na temama integracije, identiteta iseljenika, ali za veća projektna empirijska istraživanja potrebna je kompleksnija logistika, novčana potpora, institucijska koordinacija i prije svega nacionalni (državni) interes”, naglašava doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj.

“Pokretljivost, dinamika, fluidnost, odlika je modernih društava. Cirkulacija ljudi, ideja, kultura može biti korisna i poticajna. Nije nužan niti fizički povratak Hrvata iz različitih država svijeta. Oni mogu živjeti i raditi na više lokacija, više država i kontinenata a da se ne isključi njihovo sudjelovanje i doprinos u izgradnji hrvatskog društva. Oni su naši najbolji i najaktivniji kulturni ambasadori u svijetu. Hrvatska nije i ne može nužno biti ograničena samo na fizički prostor. Vrijednosti i kultura koja se prenosi iz hrvatskog prostora obogaćuje druge države svijeta, kao što i povratnici, useljenici, pripadnici drugih naroda u Hrvatskoj obogaćuju hrvatski prostor. Sve je to divna sinergija i sve to čini hrvatski identitet. Ne smijemo sa strahom i zabrinutošću gledati na budućnost, raspravljajući s prošlošću i pri tome ne živjeti sadašnjost. Nadam se kako ćemo uskoro pronaći bolja rješenja za pozitivnu demografsku politiku, poticati i omogućiti razvoj poduzetništva i otvaranja novih radnih mjesta te da ćemo prevladati ovu krizu vrijednosti, nepovjerenja u državu i opći pesimizam”, zaključuje doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.

Komentiraj