U HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 17. veljače premijerno će se izvesti barokna opera Henryja Purcella „Didona i Eneja“, u režiji Mirve Koivukangas, a dirigirat će Tomislav Fačini. Naslovnu ulogu pjeva mezzosopranistica Ivana Srbljan. Ona je nakon studija teorije glazbe diplomirala i studij pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 2014. članica je solističkog ansambla Opere Ivana pl. Zajca u Rijeci. Osvaja nagrade na međunarodnim natjecanjima, a prvi veliki uspjeh postigla je ulogom Carmen u dvorani Lisinski za koju je primila i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu.

„Didonu doživljavam jako osobno i intenzivno. To je ulogu koju sam željela pjevati od svojih početaka učenja solo pjevanja. Kad sam prvi put čula Didoninu tužaljku, pomislila sam kako nisam čula ništa ljepše u životu jer nikada nisam doživljavala tu ariju tužnom koliko snažnom i dostojanstvenom. I zapravo sada vidim da me moja mladenačka intuicija vodila u ispravnom smjeru“, kaže Ivana Srbljan. S obzirom na to da se barokne opere ne izvode često u Hrvatskoj, rekla je da je barok čarobno razdoblje u povijesti glazbe. Upravo je preko baroknih opera zavoljela operu i operno pjevanje.

„Na moju žalost i, vjerujem, na žalost mojih brojnih kolega, barokne opere se ne izvode baš često u Hrvatskoj, dok u Europi postoji posebno tržište za takvu, usudim se reći, delikatnu muziku. Veseli me svaki takav hrabri izlet mog teatra u svijet koji nam otkriva neke nove spoznaje o umjetnosti“, govori umjetnica. „Didona i Eneja“ je priča o ljubavi između klasa pa Ivana Srbljan komentira smatra je li se ta podjela zadržala do danas.

Uvjerila se, kaže, da razlika između nas postoji, još uvijek smo i ne tako prikriveno klasno društvo.

„Vjerujem da taj sraz istinski ne mogu doživjeti i ne mogu razumjeti oni koji ne dolaze s dna ili, bolje reći, ne tako sjajnih startnih pozicija. A ljubav ne bi trebala trpjeti nikakve granice ili ograničenja. S druge strane razumijem razliku u nivou svijesti među ljudima. I kada još uvijek imate društvo u kojem se pojedinci bore za svakodnevnu egzistenciju, naravno da je suvišno uopće išta komentirati na tu temu. To je prvi dokaz nedostatka ljubavi i empatije za druge. Živimo u društvu koje nekako ne razumije što prava ljubav doista znači, a posjedovanje, nepoštovanje, kontrola i neprihvaćanje drugih nije ljubav. Priča o Didoni i Eneju govori upravo o tome, i zato je tako divna i bezvremenska“, pojašnjava Ivana Srbljan i tvrdi da zato ova opera nudi bezbrojne mogućnosti interpretacije.

Ivana Srbljan nedavno je boravila u Finskoj, gdje je pjevala Carmen iz istoimene Bizetove opere te je doživjela pohvale.

„Sjajna stvar kod opere je ta što se radi o međunarodnoj umjetnosti. Za opernog pjevača potpuno je svejedno nastupa li u matičnoj zemlji ili negdje na drugom kraju planete. Partitura je ista, tekst je isti, jedino je režija drugačija. Zato je nama spakirati kofere i otići na jednu novu lokaciju nešto najnormalnije. I svaki taj izlet je svojevrsna avantura koja nam daje neki novi vjetar u leđa. Moja finska priča i rad na operi ‘Carmen’ je nešto što ću pamtiti cijelog života. Izuzetno pozitivno, nadahnjujuće i prelijepo iskustvo jer sam se vratila u Hrvatsku prvenstveno kao duhovno bogatija osoba. Stvar je individualnog izbora i spleta okolnosti. Postoje kolege koji zbog osobnih razloga rade uglavnom u Hrvatskoj i regiji, a postoje i oni koji žive svaki mjesec na nekoj novoj lokaciji. Vjerujem da je svaki izbor ispravan i on niti malo ne umanjuje kvalitetu izvedbe ako se radi o umjetniku koji svakodnevno ulaže vrijeme u sebe i svoj razvoj“, rekla je Ivana Srbljan. Opisala je situaciju u matičnom kazalištu, HNK Ivana pl. Zajca.

„U Rijeci se doista osjećam kao doma. To je moje kazalište i tu je moja publika. Imamo najveću pozornicu od svih opernih kuća u Hrvatskoj i pjevati na njoj je iznova veliki izazov i u isto vrijeme veliko zadovoljstvo. Mislim da generalno imamo problem s prostorom jer ako se radi s entuzijazmom kao kod nas, onda doista pofali prostora iza scene i na sceni. Voljela bih kada bismo mogli imati veći broj izvedbi aktualnih opernih naslova, ali situacija je razumljiva kad jednu scenu, u riječkom slučaju, dijele četiri ansambla. Nove scene i novi prostori uvijek su potrebni i uvijek su dobrodošli“, kaže Ivana Srbljan čiji su kolege operni umjetnici ranije istupali u javnost govoreći o problemu s izvođenjem, kao i činjenici da se ‘’uvoze’’ pjevači, a da hrvatski ništa ne rade jer im se ne daje prilika.

Ivana Srbljan smatra da nije ništa crno ni bijelo. Ponekad, pojašnjava, za neke operne uloge mi jednostavno nemamo naše pjevače koji su tog faha ili koji su na raspolaganju.

„Ako je to razlog za uvoz stranih pjevača, ja ne vidim u čemu je problem. I u krajnjem slučaju zašto se u Hrvatskoj ne bi izvodile opere za koje mi nemamo uvijek domaću podjelu. Ali s druge strane iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti situaciji kada vam se ne daje prilika za rad na sceni, što je presudno za razvoj mladih pjevača. I to nikako nije dobro ni pametno za našu profesiju jer u bi u opisu našeg posla trebala biti težnja da postajemo sve bolji i kvalitetniji zbog nas samih a i zbog publike koja nas dolaskom na operne predstave inspirira i bezrezervno podržava“, zaključila je Ivana Srbljan.

Komentiraj

PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture