HRVATSKA IZMEĐU DVIJE VATRE: Ruska plinska ucjena Hrvatske

Objavljeno u Nacionalu br. 740, 2010-01-19

HRVATSKA bi željela povećati uvoz plina iz Rusije sa 1,4 na 2,4 milijarde prostornih metara godišnje, ali Moskva joj to neće odobriti ako ne pristane na nepovoljne uvjete

Ako Hrvatska želi osigurati spoj na veliki ruski plinovod Južni tok i potpisati novi dugoročni ugovor o nabavi plina iz Rusije, hrvatska vlada mora spriječiti gradnju Terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na Krku. Nacionalu je iz tri različita izvora bliska hrvatskom državnom vrhu potvrđeno da je upravo taj zahtjev, iako neformalan, ključni uvjet ruskih pregovarača i da će upravo to ruski premijer Vladimir Putin zatražiti od hrvatske premijerke Jadranke Kosor koja bi u idućih mjesec dana trebala otputovati u službeni posjet u Moskvu i pregovarati o suradnji vezanoj uz plin.

Tako su potvrđene slutnje o nepovoljnim zahtjevima koje je Rusija stavila pred hrvatske pregovarače, o kojima je Nacional izvijestio još u listopadu 2009. nakon sastanka hrvatske premijerke i ruskog izaslanstva na čelu s Georgijem Poltavčenkom, jednim od najbližih suradnika ruskog premijera i njegovim osobnim izaslanikom u Središnjem federalnom okrugu Ruske Federacije. Rusija će u pregovorima Hrvatskoj postavit i cijeli niz uvjeta, od realizacije projekta Družba Adria do rješavanja raznih problema ruskih poduzetnika u Hrvatskoj, no najznačajniji zahtjev svakako je onaj koji se odnosi na LNG terminal. Taj milijardu eura vrijedan objekt u Omišlju trebao bi graditi konzorcij hrvatskih i stranih tvrtki, poput njemačkog E.ON-a, austrijskog OMV-a i francuskog Totala, a pomoću njega Hrvatska i ostale države srednje i istočne Europe dobile bi još jednu mogućnost da plin kupuju u udaljenim arapskim i afričkim državama te ga u ukapljenom stanju brodovima dopremaju na Krk, i potom plinovodima distribuiraju svojim potrošačima.

Tako bi se djelomično smanjila potražnja za ruskim plinom, odnosno ublažila dominantna pozicija Rusije kao glavnog dobavljača plina za europske države. Zbog toga je izvjesno da ruskim interesima ne odgovara gradnja takvih terminala i da ih pokušavaju spriječiti tamo gdje je to moguće. S druge strane, države Europske unije gradnju takvih objekata potiču kao sredstvo diversifikacije nabave, pa je jasno da je Hrvatska u ovom trenutku zbog projekta u Omišlju zapravo poprište sukoba dviju suprotstavljenih energetskih strategija. Kolateralna žrtva tog sukoba mogla bi biti upravo Hrvatska. Nacionalov sugovornik blizak samom vrhu Vlade tvrdi da su pregovori s Rusijom trenutačno glavni hrvatski vanjskopolitički problem: “Energetska suradnja s Rusijom za Hrvatsku nema alternative, jer jedino od tamo dugoročno možemo nabaviti dovoljno prirodnog plina za zadovoljavanje svojih dugoročnih potreba. S druge strane, LNG terminal na Krku jedini je način da u bliskoj budućnosti steknemo dobavni pravac za plin koji ne ovisi o Rusiji i tako izbjegnemo krize koje u Europi nastaju kada zbog nekog razloga dođe do obustave isporuka rukog plina, kao prošle zime.

I jedno i drugo se može smatrati najznačajnijim državnim interesom, a Hrvatska je sad dovedena u situaciju da mora birati između njih, odnosno između Rusije i cijelog niza velikih zapadnoeuropskih kompanija koje stoje iza projekta LNG terminala. Dakle, riječ je o političkom problemu, a prihvatljivo rješenje za Hrvatsku trebat će postići kroz pregovore koji mogu potrajati i godinama. Premijerka će se morati oduprijeti jakim pritiscima, a vrlo je lako moguće da u sljedećih nekoliko godina Hrvatska zbog svega bude suočena i s povremenim nestašicama plina.” Zabrinutost Nacionalova sugovornika vrlo je razumljiva s obzirom na situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Oko 40 posto domaćih potreba za prirodnim plinom zadovoljava se uvozom iz Rusije. Rastom domaće potrošnje i smanjenjem domaće proizvodnje, hrvatske potrebe za uvozom plina u budućnosti će rasti, a s obzirom na to da aktualni ugovor istječe ove godine, Vlada bi željela povećati godišnje količine plina uvezenog iz Rusije sa sadašnjih 1,4 milijarde prostornih metara na oko 2,4 milijarde.

To povećanje temelji se na projekcijama povećanja industrijske proizvodnje u Hrvatskoj, ali i značajnom očekivanom porastu potrošnje plina u kućanstvima. Tako je Vlada prije nekoliko godina pokrenula 500 milijuna eura vrijedan projekt plinifikacije Like i Dalmacije. Taj bi projekt trebao biti završen ove godine, ali bez novog ugovora s Rusijom upitno je hoće li Hrvatska imati dovoljno plina da opskrbi potrošače spojene na novosagrađene cijevi. Ista je situacija i s industrijom, gdje se plin smatra glavnim energentom i kojoj bez sigurne opskrbe plinom prijeti dugoročna stagnacija. Pregovore o novom ugovoru počeo je još prošle godine bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, a već na jednom od prvih sastanaka ruski ministar za izvanredna stanja i bliski suradnik Vladimira Putina Sergej Šojgu hrvatskoj delegaciji priopćio je da je Rusija i nakon isteka aktualnog ugovora Hrvatskoj spremna isporučivati dosadašnje količine plina, ali da će se o svim povećanjima morati pregovarati. Ukratko, to znači da su Rusi Hrvatskoj spremni na neodređeni rok isporučivati dosadašnjih 1,4 milijarde prostornih metara plina, što će biti dovoljno za zadovoljenje najosnovnijih potreba, ali ništa više od toga.

Takav režim može potrajati godinama, sve dok Hrvatska ne pristane na ruske zahtjeve. Iako zbog toga neki dužnosnici Vlade takvo stajalište Rusije u pregovorima već otvoreno nazivaju ucjenom, činjenica je da su današnji problemi Hrvatske direktna posljedica katastrofalne energetske i vanjske politike koja je vođena tijekom šest godina vladavine bivšeg premijera Ive Sanadera. U razdoblju od 2003. do 2006. Sanader je, unatoč brojnim upozorenjima stručnjaka, odbio više izravnih ruskih ponuda za suradnju u energetskim projektima, te općenito zanemario državne odnose s Rusijom. Prvo je 2003. neposredno nakon dolaska na vlast prekinuo pregovore o projektu gradnje naftovoda Družba Adria, a idućih godina u više je navrata odbio odgovoriti na službene upite ruskog državnog vrha o hrvatskom stajalištu o projektu. Četiri godine poslije, Sanader je potpuno ignorirao i izravnu ponudu ruskog premijera Putina iznesenu na Energetskom summitu u Zagrebu da se Hrvatska pridruži projektu plinovoda Južni tok. S druge strane, tijekom Sanaderova premijerskog mandata, a osobito nakon što je postala članica Vijeća sigurnosti UN-a, Hrvatska je u više navrata u vanjskoj politici vrlo izravno podržala stajališta SAD-a, kojima se Rusija protivila.

Takvo ponašanje je u ruskom državnom vrhu protumačeno kao nekorektno, jer se tamo smatra kako nije primjereno da male države poput Hrvatske aktivno sudjeluju u sporovima velikih sila koji ih se izravno ne tiču. Nadalje, Hrvatska je godinama bila vrlo zatvorena za ruske investitore, a Vlada nije ispunjavala čak ni najosnovnije ruske diplomatske zahtjeve, poput onog da im se omogući adekvatno zemljište u Zagrebu za preseljenje ambasade sa sadašnje neadekvatne lokacije u središtu grada. No osim katastrofalne politike u odnosima s Rusijom, Sanaderova vlada vodila je i iznimno lošu energetsku politiku. Primjer toga je i projekt LNG terminala u Omišlju koji je pokrenut prije više od pet godina, ali još uvijek nije došao u fazu realizacije unatoč činjenici da se radi o projektu koji bi Hrvatskoj omogućio dugoročno sigurnu opskrbu plinom i posredno smanjio ovisnost o Rusiji. Naime, hrvatska vlada prvo je potrošila više od godinu dana na pregovore sa stranim partnerima u kojima je tražila da se udjel hrvatskih kompanija poveća sa 12,5 posto na 25 posto. Ipak, kada je tom zahtjevu udovoljeno, Vlada u sljedeće dvije godine nije uspjela odlučiti među kojim će hrvatskim tvrtkama i u kojem omjeru taj udjel biti podijeljen.

Pridoda li se tome i spora hrvatska birokracija, jasno je zašto projekt još nije ni blizu faze realizacije. U domaćim medijima više se puta špekuliralo kako hrvatske kompanije predodređene za sudjelovanje u projektu – Ina, HEP i Plinacro, u ovom trenutku jednostavno ne mogu prikupiti 250 milijuna eura za svoj dio troškova gradnje terminala. U tom kontekstu 2010. ocijenjena je kao ključna godina za budućnost tog projekta, posebno s obzirom na to da je njemačka kompanija RWE već izišla iz konzorcija. Poznavatelji situacije u europskim energetskim krugovima tvrde da bi i druge kompanije mogle početi razmišljati o takvom potezu ako ne dođe do napretka. Tu su činjenicu očito prepoznali i Rusi te su odlučili iskoristiti svoju dominantnu poziciju u pregovorima s Hrvatskom kako bi spriječili realizaciju konkurentskog projekta. Takav razvoj događaja bio bi katastrofalan za Hrvatsku, jer bi propašću projekta LNG terminala ona po drugi put u deset godina propustila priliku da stvori alternativni dobavni pravac za plin.

Prva prilika propuštena je prije desetak godina, kada je, pod nikad razjašnjenim okolnostima, tadašnja koalicijska vlada smanjila planirani kapacitet plinovoda kojim je Hrvatska spojena na nalazišta plina u sjevernom Jadranu i Italiji. Da to nije učinjeno, Hrvatska bi danas imala mogućnost uvoza plina iz afričkih država kao što su Alžir i Libija. Utoliko je jasno da Jadranka Kosor nipošto ne smije pristati na zahtjeve ruske strane, a Vladin glavni zadatak u ovom trenutku je da pokuša osigurati dodatne količine plina do 2014. ili 2015., kad se očekuje da LNG terminal postane operativan. Za to postoji nekoliko mogućnosti. Prva je da se s talijanskom kompanijom ENI dogovori otkup dodatnih količina plina iz sjevernog Jadrana. Prema Nacionalovim informacijama, o takvim mogućnostima je s čelništvom te kompanije tijekom svog posjeta Italiji već razgovarao ministar gospodarstva Đuro Popijač, a pretpostavlja se da bi ENI Hrvatskoj mogao prepustiti i do milijardu prostornih metara plina. Druga mogućnost je da se u zapadnoeuropskim zemljama kupi još otprilike 400 milijuna prostornih metara godišnje, koliko se još prema dostupnim kapacitetima plinovoda iz slovenske Gorice može transportirati u Hrvatsku.

Valja napomenuti da će taj plin biti donekle skuplji od plina uvezenog iz Rusije, a Vlada bi tu razliku u cijeni mogla dijelom i ublažiti tražeći pomoć Europske unije. Tako bi Hrvatska mogla prebroditi razdoblje do završetka gradnje LNG terminala, a nakon toga, s obzirom na njegov projektirani kapacitet između 10 i 15 milijardi kubičnih metara plina godišnje, opskrba Hrvatske bila bi sigurna, a i u pregovorima s Rusijom Hrvatska bi imala mnogo čvršću poziciju. Ipak, da bi se to dogodilo, Vlada u sljedećih nekoliko mjeseci mora povući nekoliko odlučnih poteza. Prvo se mora riješiti pitanje hrvatskih tvrtki u konzorciju. Ako su točne pretpostavke da HEP, Ina i Plinacro u ovom trenutku ne mogu prikupiti potrebnih 250 milijuna eura za gradnju terminala, Vlada ima nekoliko mogućnosti kako da riješi taj problem. Prvi je taj da se udjel hrvatskih tvrtki u konzorciju smanji na razinu koju one mogu investicijski podnijeti, a drugi da se u projekt uključe neke druge financijski moćnije tvrtke. Jedna od takvih tvrtki je i Janaf, a prema Nacionalovim informacijama o toj mogućnosti se već intenzivno razmišlja u Vladi. Za to ima više razloga. Prvi je taj što je Janaf za razliku od Ine tvrtka u većinskom vlasništvu i pod potpunom kontrolom države.

Ta tvrtka je iznimno financijski potentna, a navodno u Vladi sada detaljno ispituju mogućnost da se cijeli projekt realizira na Janafovu zemljištu u Omišlju. Projekt LNG terminal od početka je bio zamišljen na zemljištu koje pripada petrokemijskoj tvornici Dina, u vlasništvu Dioki Grupe, riječkog poduzetnika Roberta Ježića. Dina je to zemljište trebala prodati konzorciju, no navodno sada u Vladi razmišljaju o mogućnosti da se za istu svrhu upotrijebi obližnje zemljište koje je u vlasništvu Janafa. Robert Ježić, dugogodišnji član HDZ-a, u predsjedničkoj kampanji financijski potpomogao protivničke kandidate Ivu Josipovića i Dragana Primorca. Zbog toga neki od čelnih ljudi te stranke danas zastupaju stav kako je nedopustivo da se Ježiću omogući milijunska zarada od prodaje zemljišta ako se isti objekt može graditi na zemljištu državne tvrtke. Dapače, tako bi država dio investicije u LNG terminal pokrila kroz vrijednost zemlje, što je s obzirom na stanje državnih financija značajna prednost. S druge strane, otvoreno je pitanje koliko bi takva promjena lokacije u ovom trenutku ponovo produljila cijelu formalnu proceduru oko gradnje terminala. Ipak, bez obzira na to za koju od mogućnosti se Vlada odluči, konkretne mjere mora donijeti u što kraćem roku.

Takva odlučnost zasigurno bi ojačala i pregovaračku poziciju Hrvatske u odnosima s Rusijom, kao što bi daljnje odugovlačenje s donošenjem potrebnih odluka moglo rezultirati propašću najvažnijeg hrvatskog energetskog projekta u proteklih desetak godina. Bez obzira na to koji se od ta dva scenarija ostvari, izvjesno je da će potezi hrvatske vlade u sljedećih nekoliko mjeseci definirati energetsku sliku Hrvatske idućih nekoliko desetljeća.

Komentiraj

Source:Marko Biočina