Nacional je tijekom proteklog tjedna u razgovoru s više sugovornika i institucija provjerio kako Republika Hrvatska sudjeluje u održavanju nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz u  Poljskoj, koji predstavlja mjesto kolektivnog sjećanja na najveće zlo koje se dogodilo čovječanstvu u 20. stoljeću.

To se pitanje ovih dana promeće u središte javnog interesa ne samo zato što se 27. siječnja obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, nego i zbog teškog povijesnog bremena zločinačke fašističke tvorevine NDH i 10 tisuća hrvatskih Židova koji su pobijeni u Auschwitzu.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta je dan na koji je Crvena armija 27. siječnja 1945. godine oslobodila najveći nacistički koncentracijski logor Auschwitz u okupiranoj Poljskoj, u kojem je u razdoblju od 1940. do 1945. ubijen 1,1 milijun nevinih ljudi – Židova, Roma, poljskih antifašista, kao i pripadnika ostalih nacija. Ujedinjeni narodi su, donošenjem Rezolucije 2005. godine, proglasili taj dan Danom sjećanja na sve žrtve holokausta.

Uslijed pandemije covida-19 Spomen-područje i Muzej Auschwitz – Birkenau našli su se u teškoj financijskoj situaciji, zbog čega su na svojim stranicama objavili Apel za financijsku pomoć, u kojem, između ostalog, piše: “Razdoblje pandemije pokazalo se izuzetno teškim za Spomen područje Auschwitza, koje je zatvoreno za posjetitelje od 12. ožujka 2020. i tako ostalo uskraćeno za svoj primarni izvor financiranja. Zato svakoga kome je očuvanje sjećanja važno, molimo za financijsku pomoć kako bismo mogli nastaviti sa svojim brojnim obrazovnim, istraživačkim, izložbenim i izdavačkim projektima.”

‘U tijeku su pripreme za održavanje sastanka između šest država sljednica Jugoslavije, Republike Austrije i Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau’, kažu u ministarstvu kulture Nine Obuljen Koržinek. PHOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Odgovarajući na pitanje kako se danas održava Spomen-područje, Direktor Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau Piotr M. A. Cywiński u razgovoru za tjednik Nacional kaže: “Memorijalni centar Auschwitz održava Poljska država od trenutka njegovog stvaranja 1947. godine.”

No, budući da je održavanje Muzeja i memorijalnog centra na tlu najveće nacističke tvornice smrti prilično skupo, bilo je logično očekivati i sudjelovanje međunarodne zajednice u njegovom financiranju.  Piotr M. A. Cywiński: “Sve veća potražnja za profesionalnim konzervatorskim radovima u vrlo širokim razmjerima još je prije deset godina dovela do osnivanja Zaklade Auschwitz-Birkenau koja upravlja Zakladnim fondom. Njegov prihod financira očuvanje autentičnih ostataka nakon logora. Gotovo 40 zemalja, neki veći gradovi, kao  i deseci privatnih filantropa donirali su u fond.” Prema njegovim riječima Hrvatska još uvijek nije među njima. Cywiński tvrdi da nema informacije o tome jesu li vođeni razgovori s vladom Andreja Plenkovića, iako su predstavnici Zaklade u prošlosti imali susrete s državnim vlastima u Zagrebu.

Upitan koje su institucije obično uključene u te pregovore o sudjelovanju pojedinih država – jesu li to ministarstva kulture ili vanjskih poslova – Piotr M. A. Cywiński pojasnio je da sama Zaklada, a ne Memorijalni centar, održava razgovore sa svim državama donatorima te dodao: “Ovo nije politički projekt, već sjajna humanistička ideja za spašavanje autentičnosti mjesta, što mora biti jasan spomen za cijeli svijet.”

Istaknuo je i da ni Zaklada niti Memorijalni centar ni u jednom slučaju i ni na jednu zemlju nisu vršili pritisak:

“To je uvijek autonomna odluka svake vlade, države i društva. Znamo da se zajednička izgradnja budućnosti našega svijeta treba temeljiti na zajedničkom sjećanju. Zbog toga se toliko zemalja obvezalo na ovaj posao. Posebno smo zadovoljni što su se – uz ogromnu potporu država članica EU-a – u projekt uključile i zemlje koje su geografski udaljenije, ali snažno povezane s odgovornošću sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata, poput SAD-a, Izraela, Ruske Federacije i drugih važnih donatora.”

Odgovarajući na pitanje Nacionala koliku bi svotu Republika Hrvatska trebala uplaćivati, Ministarstvo kulture je navelo: “Model financiranja troškova obnove i realizacije novog postava, kao i udjeli pojedinih država sljednica u troškovima budućeg održavanja zajedničkog prostora i združenog postava, još nisu definirani ni između šest država sljednica Jugoslavije niti s Državnim muzejom Auschwitz-Birkenau. Taj je proces u tijeku. Države sljednice uputile su Državnom muzeju zajedničko Pismo namjere s iskazom interesa za postavljanje nove združene izložbe u Bloku 17 i zaprimile pozitivan odgovor ravnatelja Muzeja s prijedlogom da se održi sastanak na tu temu. Upravo su u tijeku pripreme za održavanje sastanka između šest država sljednica Jugoslavije, Republike Austrije i Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, na kojemu će u svojstvu koordinatora i facilitatora sudjelovati i predstavnici UNESCO-a. Očekujemo da će se sastanak održati u najskorije vrijeme te da će se tom prilikom definirati i određeni financijski aspekti projekta.”

Predsjednik Ivo Josipović još je 2011. godine, na zamolbu tadašnjeg veleposlanika Poljske, primio izaslanstvo Zaklade Auschwitz-Birkenau na čelu s tadašnjim generalnim direktorom Zaklade Jacekom Kastelaniecom, koji je predsjednika zamolio da utječe na hrvatsku vladu kako bi i RH financijski sudjelovala i dala potporu njihovom radu. Na pitanje je li na tom planu došlo do nekog pomaka, Piotr M. A. Cywiński odgovara:

“Do danas Hrvatska nije donijela odluku da se pridruži tom izvanrednom međunarodnom savezu. Nekoliko zemalja nedavno je odlučilo podržati Zakladu drugi put. Nažalost, još nijedna postjugoslavenska zemlja nije sudjelovala u toj skupini.”

Efraim Zuroff, povjesničar i lovac na naciste, direktor Ureda Centra Simona Wiesenthala u Jeruzalemu, također tvrdi kako je dobio informacije da hrvatska vlada odbija uplatiti bilo koju svotu za pripremu nove izložbe o holokaustu u Jugoslaviji u Auschwitzu.

“Ako Hrvatska odbija uplatiti bilo koju svotu za održavanje Memorijalnog centra i Muzeja u Auschwitzu, to je apsolutno skandalozno, s obzirom na to da je 10 tisuća Židova deportirano iz NDH u Auschwitz, gdje je većina od njih i brutalno ubijena.”

Ministarstvo kulture o tome ima svoju verziju priče i u odgovoru na upit Nacionala, između ostalog, ističe: “Žrtve holokausta s područja Jugoslavije stradale u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau bile su komemorirane izložbom na prvom katu Bloka 17 u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau koja je postavljena 1963. godine. Zbog potrebe renoviranja objekta Bloka 17, u čijem je prizemlju bila smještena izložba Republike Austrije, kao i zastarjelosti bivšeg jugoslavenskog postava iz 1963. godine, 2009. godine taj je postav je demontiran, a države sljednice Jugoslavije pokrenule su postupak osmišljavanja koncepcije, izrade narativa i izbora izložaka za novu združenu izložbu koja bi se također postavila na prvom katu Bloka 17. Otkako su pokrenuti inicijativa za obnovu Bloka 17 i osmišljavanje novoga postava, Republika Hrvatska čvrsto stoji pri stavu da projekt treba realizirati što prije i u suglasju s interesima svih država sljednica. Hrvatska je stručni rad na svom segmentu u združenoj izložbi dovršila.”

Na tom je tragu prošle godine, 5. veljače 2020., u Francuskom paviljonu u Zagrebu otvorena izložba “Ako tebe zaboravim… – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz” koju je realizirao Hrvatski povijesni muzej u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom, na inicijativu Ministarstva kulture i medija. Na izložbi je prikazana i sudbina obitelji Herman, koja je teško stradala od ustaškog režima. Mirna Herman Baletić, jedna od nasljednica dijela obitelji koji je uspio preživjeti holokaust, ustvrdila je da su članovi šire obitelji Herman rasuti po svijetu – dio ih je u Izraelu, dio u SAD-u:

“Mi smo se kao obitelj organizirali i osnovali zakladu pod nazivom Herman Family Trust, kojoj je prvenstveni cilj ostvarenje postava izložbe u Bloku 17 Memorijalnog centra i muzeja Auschwitz-Birkenau.”

Mirna Herman je pojasnila: “Nakon raspada Jugoslavije zemlje pravne sljednice nisu se mogle dogovoriti o tome tko će preuzeti brigu i kako koncipirati i financirati novu izložbu, kako bi bila suvremenija, poput onih u blokovima drugih zemalja. Ta je stara izložba povučena i prenesena u Beograd u njihov Državni muzej. Problem je izdignut i na razinu UN-a pa je na inicijativu UNESCO-a održan niz konferencija na kojima su se okupljali ministri kulture iz zemalja pravnih sljednica bivše Jugoslavije, no nikakav dogovor nije postignut. Postoji cijela kronologija tih susreta, s obzirom na to da naša zaklada ima dobru komunikaciju s UNESCO-om. Puno se zapinjalo oko koncepta, a onda se otvorilo i pitanje financiranja. Dakle, ne može se reći da je samo Hrvatska odgovorna za tu situaciju, već su to i ostale zemlje Jugoslavije. Na novom konceptu rade Hrvatska, Slovenija i Srbija zajedno, ali to dugo traje. Te aktivnost bi svakako trebalo ubrzati. Mi nikako nismo zadovoljni tempom. Priznajem da se radi o doista vrlo kompleksnom pitanju, ali da postoji stvarna politička volja, taj se problem mogao odavno riješiti. To je našoj zakladi projekt broj 1, postoji velika volja s naše strane da sudjelujemo premda službeno još ništa nije potpisano.”

Iako je od posjeta izaslanstva Zaklade Auschwitz-Birkenau predsjedniku Josipoviću prošlo deset godina, očito da stvarne političke volje nikada nije bilo. On je o tome rekao:

 “Svim civiliziranim državama dužnost je sudjelovati u očuvanju Auschwitza kao mjesta sjećanja na holokaust, genocide i najveći zločin u povijesti. Države-sljednice Jugoslavije trebale bi doprinijeti čuvanju spomena na zaista veliki broj Židova koji su deportirani s područja Jugoslavije i uglavnom ubijeni. To je moralna i politička obaveza, tim prije što je u svim novonastalim državama u doba Drugog svjetskog rata holokaust bio iznimno brutalan i temeljit. Dokaz tome su Jasenovac i drugi logori smrti u Hrvatskoj, gdje su uz Židove masovno ubijani Romi, Srbi, Bošnjaci, ali i svi drugi, posebno Hrvati koji nisu podržavali zločinački ustaški režim. Dokaz je i politika srpske kvislinške vlade koja se hvalila time da je Srbija prva “Judenfrei” država u Europi. To je poseban razlog da novonastale države daju doprinos čuvanju uspomene na žrtve Auschwitza. U doba predsjedničkog mandata podržavao sam sudjelovanje Hrvatske u tom projektu. Potkraj mandata bio sam i na obilježavanju 70. godišnjice oslobođenja tog logora. Ako ne postoji suglasnost vlada država-sljednica bivše Jugoslavije za čuvanje uspomene na blok 17. logora, Hrvatska bi se mogla i morala uključiti u projekt, i financijski, i kreativno, neovisno o ostalim državama, naravno uz nastavak razgovora o zajedničkom projektu.”

S njim se slaže i Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i koordinator židovskih općina Hrvatske: “Poznate su mi isprike za nefinanciranje projekta Auschwitz-Birkenau i očuvanja mjesta sjećanja na najveći logor smrti u povijesti čovječanstva u kojem su okončale i mnoge žrtve rasnih zakona NDH, u najvećem broju Židovi. Danas je Auschwitz simbol sjećanja na žrtve holokausta. Umjesto svađe i prepucavanja, Hrvatska bi mogla jednom biti primjer svojoj okolini, državama nekada zajedničke tvorevine i ne opravdavati se nečinjenjem drugih. Pometi prvo pred svojim pragom i suoči se sa svojom prošlošću. Nažalost, poznati smo u svijetu po tome što potpisujemo deklaracije i ugovore kojih se ne držimo i koje zaobilazimo. Spomenut ću samo one koji su u vezi s temom: Terezinska deklaracija, IHRA… A ono što je još strašnije, mi dobre zakone koje imamo i Ustav RH ne poštujemo i ne provodimo.”

Nemoguće je zaobići temu opasnosti od propadanja nekih artefakata važnih za sjećanje na zatvorenike i žrtve logora smrti, zbog nedostatnih sredstava. Pretpostavlja se da su potrebne neke posebne tehnike konzerviranja kako bi se sačuvali predmeti, ljudska kosa, uniforme, cipele. O tome je Piotr M. A. Cywiński rekao:

“Očuvanje je visoko specijalizirana znanost koja zahtijeva značajna financijska sredstva. Tako važno mjesto kao što je Auschwitz mora ostati dostupno u svojoj autentičnosti. Da ostanemo vidljivi, kako bi Glas Auschwitza i dalje bio u našim srcima i mislima. Nekoliko se godina konzervatorski radovi već financiraju iz dobiti ostvarene radom Zakladnog fonda. Ovo je, naravno, projekt koji ostaje otvoren za svakog sudionika, uglavnom zato što vrijeme radi protiv nas. Naša zajednička odgovornost za artefakte također proizlazi iz sve većeg zanimanja javnosti i posjetitelja iz cijelog svijeta. Svaki posjetitelj koji se istinski zanima za tragediju ovog mjesta trebao bi mu imati pristup. To je razlog naše posebne odgovornosti: prema sebi, ali i prema cijelom svijetu.” Auschwitz također ima vlastiti obrazovni program. Kako je organiziran i postoji li suradnja s hrvatskim školama, Ministarstvom obrazovanja ili organizacijama civilnog društva? Piotr M. A. Cywiński o tome je rekao:

“U situaciji pandemije obrazovanje svugdje proživljava ogromnu krizu. Danas pokušavamo razviti obrazovne metode temeljene na novim tehnologijama koje mogu premostiti geografske udaljenosti. To također zahtijeva sredstva, zbog čega je Zaklada započela razgovore o stvaranju sličnog fonda za financiranje odabranih obrazovnih inicijativa. U 2019., dakle, prije pandemije, 6000 ljudi iz Hrvatske posjetilo je nekadašnji nacistički koncentracijski logor, tako da smatram da na tom planu treba još puno učiniti.”

Mirna Herman-Baletić istaknula je i da je Republika Austrija, čija izložba je smještena u prizemlju Bloka 17, ljuta zbog ove situacije jer je i sama blokirana dugotrajnim pregovorima zemalja Jugoslavije: “Austriji je politički potpuno neprihvatljivo da oni nemaju svoju izložbu u prizemlju tog bloka i zato su počeli obnavljati cijelu zgradu. Postoji opasnost da zbog pasivnosti i aljkavosti sudionika tog procesa, Hrvatska izgubi svoj dio tog bloka. A tako će sve žrtve holokausta s ovih prostora biti izbrisane. To je nedopustivo.”

Bivši predsjednik Republike u dvama mandatima Stipe Mesić tvrdi da nije imao saznanja o odnosu RH prema Memorijalnom centru i Muzeju Auschwitz-Birkenau: “Moram priznati da mi je to prošlo ispod radara, možda je to nekome i trebalo da ta tema u tišini prođe, da se o tome ne otvori javna rasprava, jer je Hrvatska, s obzirom na svoju nesretnu povijest i postojanje fašističke tzv. Nezavisne Države Hrvatske, upravo zemlja koja bi apsolutno u tom projektu trebala sudjelovati. Smatram da je sramotno da se Hrvatska u posljednjih deset godina nije odlučila postati jedna od država donatora. No budući da u Auschwitzu stalno trebaju donacije kako bi uspjeli sačuvati memorijalno područje, još nije kasno da se Hrvatska uključi.”

I on smatra da bi RH, bez obzira na situaciju s pregovorima oko Bloka 17, sa zemljama pravnim sljednicama načelno trebala uplaćivati barem simboličnu svotu u Zakladu Auschwitz-Birkenau:

“Mi se ne trebamo osvrtati na činjenicu da ostale države Jugoslavije također ne uplaćuju niti nas treba biti briga što drugi rade ili ne rade. Mi moramo voditi hrvatsku politiku i pokazati interes da Hrvatska u tome sudjeluje. Budući da se premijer Plenković u Europi predstavlja kao antifašist, to bi bio jedan od simboličkih poteza koji bi to potvrdio i Hrvatsku legitimirao na drugačiji način. No, iskreno, ne očekujem da će se nešto spektakularno dogoditi, jer dok god premijer odbija pokrenuti upravni postupak i po pravu nadzora poništiti registraciju Udruge dragovoljaca HOS-a koja u svom statutu ima ustaški pozdrav ‘za dom spremni’, očito je da stvarne političke volje nema.”

Auschwitz, nacistička tvornica smrti, postao je globalni simbol terora, genocida i šoe. Osnovali su ga Nijemci 1940. godine, u predgrađu Oswiecima, poljskog grada koji su nacisti pripojili Trećem Reichu. Ime mu je promijenjeno u Auschwitz pa je i logor nazvan Konzentrationslager Auschwitz. Prvi i najstariji bio je takozvani “glavni logor”, kasnije poznat i kao Auschwitz I, uspostavljen na terenu i u zgradama prijeratnih poljskih vojarni; drugi dio bio je logor Birkenau (u kojem je 1944. godine bilo smješteno preko 90.000 zatvorenika), poznat i kao Auschwitz II. To je bio najveći dio kompleksa Auschwitz. Nacisti su ga počeli graditi 1941. godine na mjestu sela Brzezinka, tri kilometra od Oswiecima. Poljsko civilno stanovništvo iseljeno je, a kuće oduzete i srušene. Veći dio aparata za masovno istrebljenje sagrađen je u Birkenauu i tu je ubijena većina žrtava.

Od 17. do 21. siječnja 1945. administracija Auschwitza evakuirala je oko 58 tisuća zatvorenika i odvela ih nekamo u dubine Reicha. U isto vrijeme SS-ovci su palili logorske spise, a 20. siječnja digli su u zrak krematorije i plinske komore II i III u Birkenauu. Neposredno po završetku evakuacije, 23. siječnja, zapalili su Kanadu II, skladište puno imovine otete od Židova. Tri dana kasnije minirali su plinsku komoru i krematorij V. Kad su postrojbe Crvene armije 27. ulazile na teren logora, tamo su pronašle oko sedam tisuća zatvorenika, većinom bolesnih i na granicama fizičke iscrpljenosti.

Već u travnju 1946. poljsko Ministarstvo kulture i umjetnosti poslalo je grupu bivših zatvorenika, koju je predvodio Tadeusz Wasowicz, da zaštiti prostor logora Auschwitz kako bi se na tom mjestu osnovao muzej, kao trajni “povijesni dokument”. Državni muzej Auschwitz-Birkenau osnovan je odlukom poljskog parlamenta 2. srpnja 1947., a u njega su uključena i područja Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau.

Iako su dosadašnje, a osobito okrugle obljetnice oslobađanja tog nacističkog koncentracijskog logora uvijek obilježavane uz prisustvo velikog broja državnika, ali i preživjelih logoraša iz cijeloga svijeta, ove će se godine, zbog pandemije koronavirusa, komemoracija održati online.

Direktor Državnog muzeja Auschwitz Birkenau Piotr M. A. Cywiński za tjednik Nacional objasnio je da ove godine nisu imali izbora:

“Zbog pandemije koronavirusa komemoracija se iznimno neće održati unutar Spomen-područja, već u virtualnom prostoru. To je situacija bez presedana, ali zbog lockdowna nemamo izbora. Sve će se prenositi putem interneta na posebnoj web stranici 76.auschwitz.org, kao i na društvenim mrežama. Online prijenos počinje 27. siječnja u 16 sati i može se pratiti na web stranici www.auschwitz.org ili na 76.auschwitz.org, na YouTube kanalu Memorial, Facebooku i Twitteru. Među govornicima bit će i dvoje preživjelih.”

Inače, glavna tema 76. obljetnice oslobođenja bit će sudbina djece u Auschwitzu, koje je pobijeno preko 200 tisuća.

“Bila su to potpuno nevina, dobra djeca, životno radoznala, djeca koja su voljela svoje najbliže i imala povjerenja u odrasle. A odrasli svijet, često nepravedan i okrutan, nikada nije demonstrirao toliko bezdušnosti i toliko zla. To ne može biti opravdano nijednom ideologijom, uvjerenjem ili politikom. Ove godine zato želimo posvetiti obljetnicu oslobođenja najmlađim žrtvama logora.”