HRVANJE S HRVATSKOM: Neugašena cigara Željka Senečića

‘Poznavati, cijeniti i voljeti Željka Senečića zahtijevalo je probijanje oklopa ironije i sarkazma kojim se zaštitio. Tek su se tada mogle osjetiti istinske vibracije izvanserijskog tipa’, kaže kolumnist Nacionala Željko Žutelija u povodu 90. godišnjice rođenja i pete godišnjice smrti redatelja, slikara i scenografa Željka Senečića

Nisam mogao zamisliti razgovor sa Željkom Senečićem bez žestokih sučeljavanja. Njegov cinizam, spektakularni dijaloški obrati, sarkastične dosjetke i nesmiljena samokritika, kojom je o sebi bio kadar izreći ono što mu u najvećem bijesu ne bi izgovorio ni najljući osporavatelj, zahtijevaju kontranapad, vraćanje lopte na početnu poziciju, reciprocitetnu psovku koju će prihvatiti kao da je posrijedi najveći kompliment.

Na početku knjige “Dno” kaže: “Ja jednostavno više ne pripadam nikome, nemam ništa i svejedno mi je kamo idem. Ja sam na dnu.”

Stilski šarmantno, senečićevski, ali posve neistinito. Neki su ga ljudi voljeli i više nego što je možda zasluživao, imao je neizmjerno bogat život i išao putem koji je sam odabrao, s kojeg ga nisu skrenule nikakve silnice i do kojeg mu je bilo itekako stalo. Nije bio na dnu, čini mi se da je bio ondje gdje se većina ljudi ne usuđuje ni pogledati: u carstvu vlastite slobode, na pijedestalu nedodirljivosti, oslobođen mnogih uvjetovanosti kojima su ljudi s manje talenta i kreativnog potencijala od Željka Senečića egzistencijalno gotovo ucijenjeni.

“Nije defetizam shvatiti tko si i gdje živiš. Nije defetizam reći kako smo mali, siromašni, pokradeni i nemamo ništa.”

Prelijevanje talenata

Senečić nije imao pravo govoriti o tome kako smo mali i siromašni, jer on nije pripadao toj kategoriji ljudi. On je bio veliki scenograf, slikar, pisac, redatelj, možda upravo tim redom, višestruko talentiran, ali po mom sudu previše i prečesto usredotočen na ono u čemu nije najbolji. Njegovi mnogi talenti kao da su se prelijevali jedan u drugi, ne dopustivši mu da se dosljedno i potpuno usredotoči na slikanje, režiranje, pisanje, scenografije… Disperzivnost često vodi u površnost, a njemu su, za najviše domete, bile potrebne snažnija disciplina i veća upornost, kao svojevrsni otklon od njegove uobičajene sintagme “Boli me kurac”. Bolio ne bolio, talent se bez discipline duha teško oplođuje.

“Nikad nisam uspio kontrolirati kaos u svom životu. Kako ga nisam uspio kontrolirati, pokušao sam ga iskoristiti. Katkad mi se zbog toga dogodilo nešto dobro. Slika, ljubav, rečenica…”

Ako je govorio o emocionalnom kaosu, tada ga donekle razumijem, ali “nešto dobro” nije mu se događalo “katkad”, nego češće nego što je mogao i slutiti. Ostvario je blistave kreacije, proživio je nevjerojatne uspone i padove, čudesne je tuge prebolio (ili samo preživio)… Bio je žilav kao jarac, tvrdoglav kao magarac, suptilan poput zaljubljena tetrijeba koji se u ljubavnom zanosu glasa pjevom i tako postaje meta lovaca na ljudske glave. Bio je etičan i estetičan, profinjeno drzak i brutalno osjećajan, mudar kao Seneka i dječački blesav kad se prepuštao životu kao kajak na divljim vodama, a baš mu je to silno godilo… O.K., i kaotičan, neka mu bude, iako ga ni zbog toga nije previše bolio k…

“Otkrio sam zajedničku točku Venecije i Zagreba: oba grada tonu. Zagreb sam dugo smatrao svojim gradom. No situacija se u njemu toliko promijenila da taj grad više nije moj niti se njime ponosim.”

Glupost. I dalje je bio jedan od najvećih zaljubljenika u svoj grad, inače bi ga davno napustio, jer bio je među onima rijetkima koji su si uvijek mogli priuštiti luksuz odlaska. Najpostojaniji gost zagrebačkih kavana svojim je slikarstvom, scenografijama, knjigama, unutarnjim uređenjima i urbanom karizmom ostavio neizbrisiv trag u svom rodnom gradu. Nije morao priznati, mogao je čak govoriti suprotno, ali znam da je istinski volio Zagreb. I zato je bolno doživljavao sve ono što je skrnavilo njegovu sliku o gradu, koji je – slažem se sa Senekom – pamtio i bolje dane.

Zatomljena osjećajnost

“Imam dvoje unučadi koja jedva znaju da imaju djeda. Bojim ih se sresti: svaki put kad ih vidim, oni su veći i pametniji, a ja sam sve stariji i gluplji. Nije li to dovoljan razlog da bježim od njih? Oni su jedini pravi dokaz kako sam star i kako odlazim k vragu. Hoće li moji unuci ikad razumjeti tko je bio taj stari, bedasti, mrzovoljni, ćelavi, bradati tip?”

Uzalud je skrivao osjećaje. Zapravo nam je na svoj način želio reći kako je ponosan na svoju unučad, kao i na svog sina Davora, kako ih voli na sebi svojstven način i kako u njima, kao u zrcalu, vidi svoj život. Ali ne bi bio Senečić kad bi to tako rekao, činilo bi mu se da je izdao sebe.

Poznavati, cijeniti i voljeti Željka Senečića zahtijevalo je probijanje oklopa ironije i sarkazma kojim se zaštitio. Zahtijevalo je slojevito prodiranje do njegova “mekog tkiva” i tek su se tada mogle osjetiti istinske vibracije jednog izvanserijskog tipa uskomešanih osjećaja, eruptivnog talenta i građanskog poštenja. Senečić je živio nekontrolirano, katkad rastrošno, razvratno i bedasto, ali uvijek je sam plaćao sve svoje račune, i materijalne i duhovne. Riječ je o časnom, uljuđenom i dobro odgojenom pripadniku građanske kulture.

Kavana, cigara, šešir, blok za skiciranje, u novije doba mobitel. Lice na kojem teško prepoznajete radost, tugu, nadanje, nervozu. Scenografija i kostimografija mijenjaju se samo u nijansama. Unutar tog dekora fermentirao je život velikog hrvatskog umjetnika i intelektualca Željka Senečića. Bila je prava dragocjenost poznavati ga i prijateljevati s njim. Oni rijetki kojima je to dopustio, osjećali su se bogatiji i zato su ga cijenili i voljeli. On se, pak, samo pravio da to ne zna.

Bio je boemska duša, vječiti luzer, ali u tom je gubitništvu svojoj okolini, prijateljima i nepoznatim ljudima mnogo davao.

Njegova se cigara, ni pet godina nakon smrti, nije ugasila.

Komentiraj