Potrošači se nadaju da bi uskoro mogao završiti Vladin igrokaz radnog naslova „Drž’te lopova!“ kojim se potrošači štite od pohlepnih trgovaca, strogo upozorenih na „mogućnosti uporabe svih raspoloživih mehanizama“ ne poslušaju li preporuke Vladinih dušobrižnika, uvijek na strani obespravljenih i prevarenih. Glavna uloga u tom igrokazu dodijeljena je ministru gospodarstva Davoru Filipoviću, koji – dobro uvježbanom pozom dramskog prvaka –obavještava javnost o budnom praćenju tržišne situacije i podignutim kažiprstom upozorava gramzljive trgovce da će Vlada svim raspoloživim sredstvima spriječiti njihov ekstraprofitni lopovluk.

Priča za naivne

Većina potrošača, koja ne raspolaže tolikim ekonomskim znanjem kao ministar Filipović, osjeća se utješeno i zaštićeno, nadajući se da su više cijene samo privremene. Kao i mnogo puta dosad, od šume se ne vidi stablo, a od učestala zamagljivanja problema zaredali su lančani sudari u kojima stradavaju neoprezni i naivni.

Vlada se usredotočila na analiziranje koliko su u pojedinim trgovačkim lancima poskupjeli šamponi, jogurti i krušne mrvice, a prešućuje zašto je prema podacima Eurostata prosječna plaća u Hrvatskoj među najnižima u EU-u (852 eura). Manje prosječne plaće imaju samo Bugari (579 eura), Rumunji (667 eura) i Mađari (835 eura). Svaki peti stanovnik Hrvatske živi u siromaštvu, a visinom PDV-a zauzimamo visoko drugo mjesto među članicama EU-a. Prosječna plaća u Sloveniji je 1227 eura, na Islandu 4037 eura, u Norveškoj 3916 eura, a u Švicarskoj, koja nije članica EU-a, 5983 eura. Prelaskom na euro sada napokon znamo gdje nam je mjesto – na začelju EU-a. Unatoč milijardama eura koje ostvarujemo u turizmu. Pravi problem, dakle, nije u cijenama proizvoda, nego u sramotno niskim prosječnim plaćama.

Trgovački bezobrazluk

S druge pak strane, kad neki trgovački lanci iste proizvode u Hrvatskoj prodaju po višim cijenama nego u Njemačkoj, Austriji ili Sloveniji, zemljama s mnogo višim prosječnim plaćama od hrvatskih, nije riječ samo o bezobrazluku i uobičajenoj trgovačkoj pohlepi. Posrijedi je uvjerenje da se u zemlji razmahana lopovluka neopravdano podizanje cijena gela za tuširanje ili mliječnih prerađevina – što nema veze s uvođenjem eura ili ratom u Ukrajini – takvi postupci neće ni zapaziti, a ni uzrujati potrošače. U tom su se slučaju trgovci grdno prevarili: potrošači su vrlo osjetljivi na svaki cent poskupljenja. Jednu od najbedastijih reklama koje sam ikada čuo – „Tu sam čovjek – tu kupujem“ (Kupujem li igdje drugdje – nisam čovjek?) – potrošači bi mogli preformulirati u reklamu važeću za sve trgovačke lance: „Tu sam bedak – znate li trgovinu gdje to ne bih bio?“

Neopravdanim podizanjem cijena stradavaju kupci, a profitira država. Skuplji proizvod – veći postotak PDV-a koji se slijeva u državnu blagajnu. Stoga je pojačana briga države za potrošače, s aspekta punjenja proračuna, prilično suspektna.

Država kao zajednički proizvod svih svojih građana vrlo je skupa. Možda ne bi bila skupa da od nje dobivamo „value for money“, vrijednost za novac, ali ne dobivamo. Hrvoje Bujas, predsjednik udruge Glas poduzetnika, smatra da država visokim porezima i raznim parafiskalnim nametima sputava razvoj poduzetništva, a da je državni intervencionizam u tržišne cijene sporedan problem u odnosu na one glavne koji se ne rješavaju ili zataškavaju.

Razotkrivanje muljatora

Logično je pretpostaviti da će trgovci muljatori ubrzo biti razotkriveni i kažnjeni, ali ne inspekcijskim nadzorom, nego potrošačkim instinktom za preživljavanje. Kupovat će se ondje gdje je jeftinije i ono što je platežno dohvatno. I to je jedini pravi regulator cijena i jedini tržišni mehanizam u koji se možemo pouzdati. Sve ostalo povratak je u socijalizam. Znamo da tržišno gospodarstvo nije isto što i Caritas.

Ondje gdje je državna „šapa“ potrebna, nema je ni na vidiku. Stanovnici zabiokovskih zaselaka Župa, Rašćane i Kozica, primjerice, do prije dvadesetak godina imali su trgovinu s osnovnim namirnicama koja je zatvorena, a nadomjestio ju je kombi koji je mještanima dovozio kruh i ostale potrepštine. Sada je i to neisplativ posao pa mještani da bi kupili kruh, šećer i sol, moraju putovati do petnaestak kilometara udaljena Zagvozda ili Vrgorca.

U zaseocima nema pošte, trgovine, škole, autobusnog prijevoza. Zaboravljeni ljudi tih zabačenih zaselaka stanovnici su Republike Hrvatske. Udaljeni su desetak kilometara zračne linije od turističkih bisera Makarskog primorja na kojem se i ove godine očekuje „bogata turistička žetva“. I sigurno pripadaju nekoj općini koja ima načelnika, uvaženog državnog službenika. Mogao bi službenim autom barem jedanput na tjedan tim ljudima dostaviti kruh koji bi mu oni pošteno platili.

Obnova kao seminarski rad

Osim pokretanja istrage o neopravdanom dizanju cijena, država se bavi i sporim otklanjanjem posljedica potresa u Zagrebu i na Banovini. Trebali smo odmah nakon katastrofe zamoliti tadašnjeg dekana Građevinskog fakulteta, prof. dr. sc. Stjepana Lakušića, današnjeg rektora Hrvatskog sveučilišta, da organizira skupinu starijih studenata i kao seminarski rad zatraži od njih projekt obnove stradalih područja. Vjerojatno bi napravili više nego svi prethodnici Branka Bačića i nesposobna birokracija zajedno, ali tim se mladim ljudima šanse pružaju tek kad stignu u Irsku. Valjda su naučili lekciju: država ne zna potrošiti ni europski novac namijenjen otklanjanju posljedica elementarne nepogode. Možda je bila previše zaokupljena navalom stranih investitora koji jedva čekaju ulagati u zemlju nesređena pravosuđa, korupcijskih afera i raširena klijentelizma?

Imamo euro, mjenjačnice su postale artefakti kao i telefonske govornice, članica smo Schengena i možemo s nekoliko eura u džepu bauljati Europom bez granica. Europski smo prvaci u brzini promjene ministara koji se na političkoj sceni izmjenjuju brže nego igrači u rukometu ili hokeju na ledu. Povišenje cijena osnovnih prehrambenih proizvoda zaustavit će inspektori i autoritet ministra Filipovića. Cijene gela za tuširanje i pekmeza bit će vraćene na one prije uvođenja eura. Dovoljno da budemo preplavljeni optimizmom.