Rečenica “Kada čovjek nešto uistinu želi, cijeli se svemir uroti kako bi se taj san ostvario” postala je gotovo pa mantra mnogima, a knjigu “Alkemičar” autora Paula Coelha proslavila je do neslućenih razmjera. To je samo jedna od misli vodilja, najpoznatija, kojom taj brazilski autor čitatelje vodi kroz svoje vlastito putovanje duše i u svoj unutarnji svijet. A taj svijet bio je prepun anđela i demona, kako on to sam opisuje. Coelho, o čijem je životu snimljen film “Hodočasnik – Najbolja priča Paula Coelha” koji je došao i u hrvatska kina, imao je zaista nevjerojatan životni put, čiji detalji se na novi način prezentiraju u spomenutom filmu.
PAULO COELHO ROĐEN JE 24. kolovoza 1947. u Rio de Janeiru, a njegovi vrlo strogi roditelji u djetinjstvu i mladosti usmjeravali su ga k putu koji su željeli oni, a koji je bio daleko od onoga što je Coelho sam htio. Upisali su ga u jezuitsku osnovnu pa srednju školu. Nije želio postati inženjer, na što su ga nagovarali roditelji, već je još od tinejdžerskih dana želio biti pisac. No kad je tu svoju želju objavio majci i ocu, oni su ga poslali u ustanovu za duševno oboljele osobe gdje su ga držali tri godine, do njegove dvadesete. Tad je Coelho pokušao i samoubojstvo.
“Oprostio sam im, naravno. To se sve dogodilo zbog ljubavi – kad imaš toliko ljubavi za nekog drugog, želiš da se ta osoba promijeni, da bude sličnija tebi. Onda ta ljubav može biti destruktivna”, izjavio je Paulo Coelho koji je, zanimljivo, rekao da se tijekom tog razdoblja osjećao jako slobodno: “Kad cijelo društvo misli da ste ludi, onda ste slobodni napraviti što god želite.” Kad je treći put pobjegao iz bolnice, majka i otac napokon su ga odlučili prihvatiti i dati mu mogućnost da sam počne tražiti svoj put.
Iako nije želio, ipak je poslušao roditelje i upisao pravni fakultet, ali je odustao od studija nakon svega jedne godine i priključio se tad rastućem i vrlo popularnom hippie pokretu. Privukao ga je, kaže, poznati moto “djece cvijeća” – seks, droga i rock’n’roll – ali i putovanja. Putovao je kroz Južnu Ameriku, sjevernu Afriku, Europu i počeo eksperimentirati s drogama.
Kad se vratio u Brazil, Coelho je počeo pisati pjesme za poznate brazilske glazbenike kao što su Elis Regina, Rita Lee i Raul Seixas. Zarađivao je puno novca, a stihovi koje je pisao bili su mračni pa se Coelho počeo povezivati s okultizmom i magijom. Coelho je 1974. uhićen zbog subverzivnih aktivnosti, a s obzirom na to da je deset godina ranije vlast u Brazilu preuzela vojna hunta, tadašnji zatvori uopće nisu bili bezopasni pa je tijekom tih triju godina bio mučen i maltretiran, a i danas se živo sjeća elektrošokova kojima je bio podvrgnut na dnevnoj bazi. Kasnije je rekao da se nikad nije toliko prestrašio kao tada u zatvoru te da je nakon puštanja na slobodu počeo razmišljati o “dovođenju života u red”, o studiju, vjenčanju, obitelji.
COELHO JE NASTAVIO PISATI PJESME za glazbenike, a tek 1986. – nakon što je pješice hodočastio 800 kilometara do svetišta Santiago de Campostela u sjevernoj Španjolskoj – napisao je autobiografski roman “Hodočasnik”, po kojemu je nazvan i film redatelja Daniela Augusta. U tom romanu Coelho je opisao svoje duhovno buđenje koje je osjetio na hodočašću. Kad je izdao roman, Coelho je rekao: “Bio sam jako sretan u mnogim stvarima. Radio sam nešto što mi je omogućivalo hranu i vodu, radio sam, imao sam osobu koju sam volio, imao sam novca, ali nisam slijedio svoj san. Moj san je bio, i još uvijek jest, biti pisac.”
Iako se mnogi slažu da njegove knjige nemaju neku preveliku književnu vrijednost, brojni su oni koji ih smatraju važnima zbog duhovnog aspekta, odnosno, self-helpa ili samopomoći. Bruno Šimleša, hrvatski autor knjiga duhovne i self-help tematike i televizijski voditelj, književnost Paula Coelha naziva duhovnom fikcijom i kaže da je u tom segmentu svoje književnosti Coelho napravio jako mnogo.
“Nisam siguran da su njegove knjige značajne za književnost, ali u sklopu tog podžanra duhovnosti predstavljaju književni vrh. Nisu to najrazrađenije duhovne ideje, ali je Coelho pronašao formulu da neke općepoznate, za većinu neupitne, duhovne ideje ‘upakira’ u književnost. On je po tom pitanju apsolutni kralj i svjetskim tržištem vlada već 20 godina. Prije nekoliko godina bio sam na Sajmu knjiga u Frankfurtu kad je slavio 100 milijuna prodanih primjeraka, danas je to puno veća brojka. U Hrvatskoj je, kao i svugdje u svijetu, strašno popularan”, govori Bruno Šimleša.
COELHOVE KNJIGE OBJAVLJENE su na 80 jezika i prodane u više od 165 milijuna primjeraka. “Coelho je 2009. postao nositelj Guinnessova rekorda kao živući pisac čija je knjiga – “Alkemičar” – prevedena na najviše svjetskih jezika – 80 – i prodana u više od 65 milijuna primjeraka. Objavio je 30 knjiga, od čega 16 romana i šest knjiga kratkih priča, kolumne su mu objavljivane u 66 zemalja, ima 115 internacionalnih nagrada, 65 Coelhovih djela adaptirano je za kazalište, a Institut Paula Coelha osnovan je 1996. i pomaže 450 siromašne djece u Brazilu. Od 2000. Coelho je član Schwabove zaklade za socijalno poduzetništvo, a prema Forbesu, druga je najutjecajnija poznata osoba na Twitteru. Glasnik je mira Ujedinjenih naroda od 2007., a od 2013. član je vodećeg tijela Savjeta Amnesty Internationala (The Amnesty International Global Leadership Council)”, podsjetila je Nataša Barta Paripović, voditeljica posebnih projekata u VBZ-u koji je objavio 16 Coelhovih knjiga.
Mnogi kažu da je ono što Coelho piše dosta jednostavno, da piše jednostavne misli, ali Bruno Šimleša smatra da nije ni predviđeno da to bude neka duboka literatura.
“Za početak istraživanja sebe te svijeta duhovnosti i samospoznaje, mislim da je Coelho dobar uvod”, kaže Šimleša. Dodaje da je Brazilac masovnu publiku privukao ponajviše idejom da je svijet jednostavniji nego što jest.
“Ideja da se svijet nalazi u vama, privlačna je masama. On u svojim knjigama puno razmišlja, ali se to nikako ne može smatrati vrhuncem samospoznaje. To su neka pitanja, natuknice, aforizmi, kojima Coelho ne nudi odgovore, već daje svakom čitatelju mogućnost da sam bira i sam pronađe svoje odgovore”, smatra Bruno Šimleša.
Zasigurno Coelhova knjiga s najviše aforizama te njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo – “Alkemičar” – napisano je 1988., dvije godine nakon “Hodočasnika”. Najprije je knjigu Coelho izdao kod malog izdavača i nije s njom postigao veći uspjeh, iako je u Brazilu dotad bio prodao pola milijuna primjeraka, što se ne može smatrati neuspjehom. No Coelho je odlučio otići drugom izdavaču i pokucao je na prva vrata. Izdavač je pristao objaviti “Alkemičara”, na njegovo veliko iznenađenje. Malo pomalo, uglavnom usmenom predajom, “Alkemičar” je počeo dobivati sve više utjecaja, da bi ranih 1990-ih postigao nevjerojatan uspjeh i postao književni fenomen. Iako je poruka knjige, ono što se provlači i kroz ostala Coelhova djela – da su svi odgovori u nama samima – za njenu popularnost zaslužan je i izvrstan tajming.
“TAJMING JE BIO NEVJEROJATAN, što je specifično za književne fenomene. Isto kao što deseta knjiga o vampirima neće biti toliko popularna kao što je bila prva, tako nema knjige koja je ponovila uspjeh ‘Alkemičara’. Te rane devedesete bile su odlično vrijeme za objavu takve knjige jer je u osamdesetima literatura o self-helpu postala mainstream, postala je dio popularne kulture. To je Coelho odlično iskoristio i neupitne i pamtljive ideje jako dobro upakirao u književno djelo”, smatra Bruno Šimleša.
Paulo Coelho je, inače, alkemiju – drevnu vještinu preobrazbe neplemenitih metala u plemenite te potragu za životnim eliksirom – proučavao 11 godina prije nego što je napisao svoj najpoznatiji roman, upoznavajući njezin simboličan jezik i praktičnu primjenu. Da bi napisao “Alkemičara” otputio se do egipatskih piramida i pustinje Sahare u potrazi za izvorima i glavnim kodeksima “Velikog Djela” – tajne koja je privukla mnoga ljudska srca i duše u srednjem vijeku, a čini to i danas. Santiago, glavni junak romana, postao je jedan od najslavnijih književnih likova, a njegova priča potiče čitatelja na životnu pustolovinu i istinsku preobrazbu. Priča je to o andaluzijskom pastiru Santiagu koji iz Španjolske odlazi na put do Egipta u potrazi za blagom zakopanim u piramidama. Ali ono što počne kao putovanje i potraga za materijalnim dobrima, završava pronalaskom blaga u sebi. Coelho kaže da je Santiago metafora i njegova života jer je pastir tražio svoje blago, a on svoje – da postane pisac. Tema je knjige, kao i mnogih drugih Coelhovih, traženje vlastite sudbine.
Coelho se drži načela istočnjačke duhovnosti i kaže da je, primjerice, slučajnost jezik zvijezda i da je sve zapravo jedna stvar, da je sve nastalo od atoma. Ako shvatimo da je sve povezano, shvatit ćemo i da sve što napravimo ima utjecaja na svemir. Isto tako, jedna od njegovih popularnih misli jest i da je prekrasna stvar ako se odlučimo za samoću: “Ako je samoća vaš izbor, onda ste sami s vlastitim demonima i anđelima, a to je nužno.”
Knjige koje piše, kaže Coelho, dolaze iz njegova srca.
“ZARADIO SAM NOVCA DOVOLJNO za pet ili šest generacija svojih potomaka, tako da svakako ne pišem zbog zarade. To je ono što želim raditi, jer moje pisanje je spajanje s Bogom, ali ne u smislu da sam neki guru, već samo netko tko piše o tajni života, znajući da neću dobiti odgovor na pitanje zašto smo tu. Pokušavam slaviti život, to je najvažnije. Bog će nas, kad dođe vrijeme, pitati samo jednu stvar – jesmo li dovoljno voljeli. To je jedino važno”, govori brazilski pisac koji je nedavno komentirao i novog papu Franju. Rekao je da je taj čovjek institucija i da za njega gaji velike nade, ali nije siguran koliko Papa daleko može ići. Doći će vrijeme, rekao je Coelho, kad će Katolička crkva morati početi razgovarati o jednakosti spolova i mogućnosti da i žene postanu svećenice ako to žele.
Iako je odgojen u strogom katoličkom svjetonazoru i još uvijek se smatra katolikom, Coelha je u prošlosti, u njegovoj hipijevskoj fazi, svojim stavovima inspirirao Yusuf Islam, odnosno, britanski glazbenik Cat Stevens koji je 1960-ih prešao na islam. Potraga za smislom života Coelha je oduvijek inspirirala, a njegov težak život i brojni izazovi na koje je nailazio, razlog su više, govori Bruno Šimleša, što se u knjigama Paula Coelha osjeća potreba za nadom i traženjem smisla; one svakako približavaju ideju važnosti istraživanja našeg unutarnjeg svijeta.
Komentari