Hrvatska narodna banka nije samoinicijativno razotkrila najveći skandal u povijesti Zagrebačke banke, koji već tjednima trese najveću banku na hrvatskom bankarskom tržištu. HNB je do šokantnih otkrića u tom skandalu došao tek nakon što je bio upozoren, i to s dviju strana – američke i talijanske. To su Nacionalu otkrila tri potpuno neovisna izvora, od kojih je jedan izuzetno upućen u zbivanja u HNB-u.

Prema tvrdnjama tih izvora, da se nešto čudno zbiva pod okriljem Zagrebačke banke prvo su ustanovile američke institucije koje se bave sprječavanjem pranja novca i financiranja terorizma. To su, po svemu sudeći, bile iste one institucije koje su godinama ranije već pratile ponašanje UniCredit Grupe i njene transakcije preko nekih američkih banaka – dakle, ministarstva financija i pravosuđa, ali i tajne službe. Potom su spomenute američke institucije, kao i obavještajni krugovi, na to upozorile talijanske vlasnike Zagrebačke banke. Tek tada se u sve uključila Hrvatska narodna banka.

To otkriće baca posve novo svjetlo na dinamiku zbivanja povezanih sa skandalom u Zagrebačkoj banci. I djelomično gasi entuzijazam povezan s navodno revnim ponašanjem Hrvatske narodne banke, koja u okviru svojih nadležnosti, među ostalim, treba provoditi razne vrste nadzora poslovanja banaka u Hrvatskoj.

U tom kontekstu otvara se, u najmanju ruku, jedno intrigantno pitanje za guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića: Koliko su dugo financijski eksperti HNB-a kontrolirali poslovanje Zagrebačke banke bez da su primijetili išta sumnjivo? Odnosno, koliko je kontrola, prije ove ključne, već bilo provedeno bez da je itko išta sumnjivo primijetio.

Za Vujčića i HNB takav razvoj događaja oko skandala u Zagrebačkoj banci neugodan je i zbog još jednog razloga. Ne bi to bilo prvi put da se može sumnjati da je HNB vrlo ozbiljno zakazao. Sredinom 2018. poduzetnik Zlatko Marić podigao je tužbu protiv HNB-a tvrdeći da je nezakonito tolerirao paralelni financijski sustav koji je kreirao Ivica Todorić, da HNB nije postupao u skladu sa svojim zakonskim obvezama koje su navedene u Zakonu o kreditnim institucijama, Odluci o velikim izloženostima kreditnih institucija i Odluci o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza kreditnih institucija. Sve to Marić je u tužbi ustvrdio zbog financiranja putem regresnih mjenica, s obzirom na to da je Todorić razvio paralelni financijski sustav koji je godinama bio u sivoj zoni jer nadzor nad tim poslovanjem nisu provodile ni HANFA, ni HNB, ni ijedna druga državna institucija. Marić smatra da je HNB morao nadzirati i kontrolirati takvo financiranje, ali da je to propustio učiniti i time ugrozio kompletno hrvatsko gospodarstvo. Marić je u tužbi obrazložio da se sve to događalo kroz dugi period u kojem HNB nije poduzimao ništa da to adekvatno spriječi.

U slučaju skandala u kojem se našla Zagrebačka banka to je naročito važno zato što su američke institucije rekonstruirale da se sumnjive transakcije UniCredit Grupe provode preko područja SAD-a više od desetljeća. Pa se možda i sporne transakcije u Zagrebačkoj banci također već dulje provode, i to bez adekvatne interne kontrole. A prema tvrdnjama više neovisnih izvora, to sve donedavno nije primijetila ni Hrvatska narodna banka, sve dok na to nije bila upozorena iz inozemstva.

Američki interes za poslovanje Zagrebačke banke ne čudi. Nacional je još prije dva tjedna, kada je prvi u Hrvatskoj u opsežnom tekstu otkrio razmjere tog skandala, objavio i da je u travnju prošle godine objavljena informacija da su banke u vlasništvu talijanskog UniCredita postigle nagodbu s vlastima Sjedinjenih Američkih Država o plaćanju kazne u visini 1,3 milijarde dolara zbog kršenja američkih sankcija protiv više država. Nagodba se odnosila na krovnu talijansku banku i njezine podružnice u Njemačkoj (HypoVereinsbank) i UniCredit Bank Austria. U priopćenju američkog Ministarstva financija bilo je navedeno da su sankcije uvedene u sklopu borbe protiv “onih koji šire upotrebu oružja za masovno uništenje” te protiv “globalnog terorizma”, a na popisu zemalja obuhvaćenih sankcijama bili su Iran, Libija, Sudan, Sirija, Kuba i Mjanmar. Dužnosnica američkog ministarstva financija Sigal Mandelker priopćila je sljedeće: „Banke iz grupe UniCredit prekršile su više programa sankcija netransparentnim preusmjeravanjem transakcija preko SAD-a, budući da bi spoznaja o njihovoj stvarnoj prirodi rezultirala blokadom odnosno odbijanjem tih plaćanja.”

Otvara se intrigantno pitanje za guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića: koliko su dugo financijski eksperti HNB-a kontrolirali poslovanje Zagrebačke banke bez da su primijetili išta sumnjivo?

Iz američkog ministarstva financija poručili su da je UniCredit 10 godina „svjesno i namjerno” kršio sankcije. Američka državna odvjetnica Jessie Liu ocijenila je poteze banke „iznimno besramnima”.

U radu na tom slučaju bilo je angažirano više američkih državnih institucija. Operaciju je vodio OFAC – Ured za kontrolu strane imovine – koji je u istrazi surađivao s ministarstvom pravosuđa, državnim odvjetništvom u New Yorku, guvernerima FED-a (Sustav federalnih rezervi), kao i ministarstvom financija savezne države New York.

Istraga je u konačnici rekonstruirala da su tri banke u vlasništvu UniCredit Grupe u Njemačkoj, Austriji i Italiji prekršile više programa američkih sankcija, uključujući one kojima je cilj bio osujetiti trgovinu oružjem za masovno uništenje. Istraga je vođena više godina, a samo u razdoblju od 2007. do 2011. kroz spomenute banke prošlo je preko 2000 spornih transakcija koje su premašile 500 milijuna dolara. Tijekom tog perioda UniCredit Grupa vodila je više dolarskih računa u ime iranske državne tvrtke Iran Shipping Lines, kao i nekoliko drugih povezanih s tom tvrtkom. Preko američkih financijskih posrednika na diskutabilan način odvijao se promet veće količine novca korisnika tih računa. I to tako da nisu otkrivana imena osoba ili država obuhvaćenih američkim sankcijama. U vrijeme potpisivanja nagodbe Sigal Mandelker, zamjenica američkog ministra financija, izjavila je da je UniCredit grupa kroz SAD transferirala netransparentna plaćanja, koja bi bila blokirana ili odbijena da je bila jasna njihova prava priroda, odnosno kršenje više programa sankcija.

Posebno je važno istaknuti da je UniCredit grupa tada pristala značajno unaprijediti svoje interne sustave kontrole kako se slične situacije ne bi ponavljale. Ali upravo se to dogodilo još jednom, u slučaju Zagrebačke banke.

Nacional je prije puna dva tjedna otkrio što se zapravo dogodilo u Zagrebačkoj banci. Osoba izvrsno upućena u detalje cijelog slučaja tada je to opisala ovako:

“Zagrebačka banka nije dovoljno nadzirala niti je implementirala procedure za zaštitu od pranja novca. Riječ je o propustu nečinjenja i stvaranju potencijalnog rizika da se dogode situacije pranja novca. Drugim riječima, ili je već omogućeno pranje novca na pojedinim računima ili je netko probio njihov sustav i na visoko sofisticiranoj razini zaobišao procedure predviđene za utvrđivanje sumnji u pranje novca. Postoje strogo utvrđene bankarske procedure kojima se utvrđuje postojanje osnovane sumnje da pojedini računi služe za pranje novca, a banke su dužne odmah reagirati kad se to dogodi. To se u Zagrebačkoj banci nije dogodilo, nisu alarmirane nadležne službe i nije se na vrijeme reagiralo. Do sada nije zabilježen tako veliki propust u hrvatskom bankarskom sustavu.”

Drugim riječima, skandal je izbio zato što veliki broj transakcija, koje se zbog visine transferiranih novčanih iznosa sukladno zakonu o sprječavanju pranja novca trebaju temeljito provjeravati, Zagrebačka banka uopće nije provjeravala. U vrijeme kada je Nacional objavio to otkriće, utvrđivanjem razmjera te eksplozivne afere bavile su se dvije institucije. To su Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija. Na njihovu izvještaju još se radi.

To je ujedno bio i glavni razlog zbog kojeg je Miljenko Živaljić, donedavni predsjednik Uprave Zagrebačke banke, mjesec dana prije Nacionalova otkrića podnio ostavku na tu funkciju. Ali on to nije učinio iz osobnih razloga, kako su to pokušali objasniti u službenom priopćenju poslanom medijima iz Zagrebačke banke. Bila je to svjesno upakirana korporativna laž najveće hrvatske banke koja je prave okolnosti tih dramatičnih zbivanja pokušala zataškati, a tako se kontinuirano ponaša i do današnjih dana.

Među sumnjivim su transakcijama koje uopće nisu provjerene, a trebale su biti, i visoke uplate koje su sjele na račun tvrtki povezanih s Mihajlom Perenčevićem, a potječu iz Rusije ili offshore oaza.

Također su među transakcijama koje su zbog velikih iznosa trebale biti provjerene, a nisu, i uplate na račun nekih tvrtki povezanih s poduzetnikom Ivanom Čermakom. Čermakova tvrtka ubrzo je izdala službeno priopćenje u kojem je navela da oštro demantira bilo kakve veze sa sumnjivim poslovanjem, navodeći da posluje u skladu sa zakonom.

Potom je tjedan dana nakon otkrića te afere do Nacionala došla informacija da je u posebnom fokusu istražitelja još jedan javnosti poznat poduzetnik.

To je Milan Popović, srpski poduzetnik kojeg u medijima nazivaju “kraljem bakra” i bivši partner pjevačice Severine Kojić, s kojom se godinama bori za skrbništvo nad malodobnim sinom.

Popović i njemu bliski izvori, poput vodstva Zagrebačke banke, nastojali su relativizirati i zataškati ta neugodna otkrića, a potom su o svemu plasirali i neke očite laži. Njemu bliski izvori tvrdili su da je on sve račune u Zagrebačkoj banci zatvorio, ali je istina malo drugačija. Njemu su računi zatvoreni pa je on poslovanje prebacio u druge banke. Otkrio je to Jutarnji list, kojem je Popović na koncu to i priznao.

Nacional je još sredinom protekloga tjedna doznao da je preko Popovićevih računa prešlo gotovo milijardu kuna te da veći dio tih transakcija uopće nije provjeravan. To je, citirajući dio izvješća Hrvatske narodne banke, Jutarnji list objavio u svom nedjeljnom izdanju. Kompletni razmjeri te afere još uvijek nisu utvrđeni.

Nakon sankcije SAD-a, UniCredit grupa pristala je značajno unaprijediti svoje interne sustave kontrole kako se slične situacije ne bi ponavljale. Ali upravo se to dogodilo još jednom, u slučaju Zagrebačke banke

Čak se u prvotnim neslužbenim najavama spominjalo da je takvih sumnjivih transakcija u cijelosti bilo oko 35 tisuća te da su bile povezane s otprilike toliko različitih računa. Međutim, to ne znači da se preko svih tih računa doista prao novac. Ali je Zagrebačka banka otvorila vrata mogućnosti da se to dogodi, jer to uopće nije provjeravala.

Zbog svega je prije isteka mandata svoju poziciju morao napustiti prvo predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić, a potom, nakon otkrića Nacionala, još dvojica članova Uprave banke – Eugen Paić Karega i Nikolaus Maximilian Linarić, koji su dali ostavke na funkcije.

Objavljujući u nedjelju dio sadržaja zapisnika Hrvatske narodne banke koji u svojem Zaključku donosi niz oštrih, dramatičnih zapažanja o propustima najveće hrvatske banke po pitanju sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, upozoravajući kako su “nezakonitosti i nedostaci utvrđeni u svim revidiranim poslovnim područjima te na sve tri ‘linije obrane’”, Jutarnji list je zapravo potvrdio sve o čemu je Nacional ekstenzivno pisao u svoja dva posljednja broja.

Tako je taj dnevni list u svom nedjeljnom izdanju naveo: „Brojnost nezakonitosti i propusta, kao i iznosi koji se spominju u Zaključku HNB-a, toliki su da ukazuju na dugogodišnje sustavno zanemarivanje pitanja sprečavanja pranja novca u Zagrebačkoj banci. U Zapisniku posebnu pozornost privlači iznos gotovinskih isplata po računima nerezidenata s obilježjem tzv. talijanske tipologije u iznosu od 1,79 milijardi kuna, kao i ukupan iznos isplata po svim računima klijenata kojima je stvarni vlasnik bio poznati srpski poduzetnik i bivši partner Severine Vučković, Milan Popović.

Po tim Popovićevim računima kroz Zagrebačku banku prošlo je više od milijardu kuna, a HNB je upozorio da je Zagrebačka banka trebala kao sumnjive prijaviti čak 38 transakcija ukupne vrijednosti 488 milijuna kuna. Banka je prijavila pet sumnjivih transakcija veznih uz Milana Popovića ili 14 posto od onoga što je trebala prijaviti.

Ukupna uplata od 488 milijuna kuna, prema dokumentu HNB-a, išla je preko računa samo triju klijenata. HNB posebno problematizira obrazac ponašanja banke u ovom slučaju: poslali su, piše u Zapisniku, obavijesti o sumnjivoj transakciji Uredu za sprečavanje pranja novca ‘samo za pojedinačne izdvojene transakcije manjeg iznosa’. Problem je u sljedećem: ‘Banka nije na adekvatan i pravodoban način obavijestila Ured o povezanosti, opsegu i svim karakteristikama poslovanja navedenih klijenata Banke’ … Još je teže pitanje razmjera tzv. talijanske tipologije, koja se koristi kao stručni termin kod organiziranja borbe protiv pranja novca. Dovoljno dramatično zvuči podatak iz Zapisnika HNB-a prema kojem su klijenti podigli svih tih 1,79 milijardi kuna u gotovini kroz 4848 transakcija, dok je sigurnosni sustav Zagrebačke banke Siron AML generirao samo 2925 upozorenja.“

Sada se u svemu otvara i dodatno pitanje – što je Hrvatska narodna banka radila dok je na nepravilnosti nisu upozorili izvana te dokad bi se sve te sumnjive aktivnosti nastavile da sve to inicijalno nisu razotkrile američke vlasti i obavještajna zajednica.