HIT ROMAN KOJI JE NALJUTIO KRITIČARE: ‘Konstantin je hrvatski roman ma što pisali Zima i Visković’

Objavljeno u Nacionalu br. 374, 2003-01-15

Simo Mraović, autor 5 knjiga pjesama, prije 2 mjeseca objavio je roman ‘Konstantin Bogobojazni’, koji govori o mladom piscu, pripadniku srpske manjine, i njegovu preživljavanju u Zagrebu početkom 90-ih: prva naklada već je rasprodana, ali brojni kritičari knjigu su dočekali na nož

O “Konstantinu Bogobojaznom” (SKD Prosvjeta, 2002), romanu Sime Mraovića o mladom piscu, pripadniku srpske manjine u Hrvatskoj u ratnim danima početkom devedesetih, govorilo se i prije njegova izlaska, a nakon objavljivanja i prvih kritika – na koje, dijelom, Simo Mraović u ovom intervjuu odgovara – doista je uzvitlao prašinu. Konstantin, glavni lik romana, mladi je pisac koji u strahu od mobilizacije, ali i pregorljivih sugrađana Hrvata koji su upadali u srpske stanove, provodi dane na ulicama. Pije, često i s hrvatskim nacionalistima u Društvu hrvatskih književnika jer se tako osjeća sigurnijim, strah ga je spavati u svom stanu pa spava u stanovima svojih ljubavnica ili na njihovim tavanima. Priča o sumnjičavosti kojoj je zbog svog manjinskog statusa kod mnogih ljudi odjednom izložen, i strahu koji cijelo vrijeme osjeća.

HRVATSKI ROMAN ‘Konstantin Bogobojazni’ nije srpski roman, kako to imputira Zima: to je hrvatski roman, ali je manjinski, i to je jako važno’

Za dva mjeseca prodano je cijelo prvo izdanje od 700 primjeraka pa je, u našim skromnim razmjerima, riječ o hitu, a uskoro u Durieuxu izlazi drugo izdanje u sklopu sabranih djela Sime Mraovića.

NACIONAL: Što je ono što je vaš roman “Konstantin Bogobojazni” učinilo hitom? – Jedna moja draga prijateljica iz Samobora, Aleksandra Hamon, koja sada živi sa svojim dečkom u Londonu, rekla mi je prije dvije godine da bi bilo dobro kada bih se usudio pisati prozu imajući u glavi osnovnu misao, da ta proza niti je pisana za ovo tržište niti će ovdje ikada biti objavljena. Također mi je pomogla jedna Jergovićeva rečenica koju sam pročitao u nekom njegovom tekstu. Jergoviću sam priznao o kojoj se rečenici radi. Dragom čitateljstvu ću to otkriti nakon treće prozne knjige. Perišić mi je predložio da priču objavljenu u zborniku FAK proširim do romana, a urednik SKD Prosvjeta Čedomir Višnjić dao je ponudu za prozni rukopis. Zatvorio sam se preko ljeta i napisao “Konstantina Bogobojaznog”. Kada sam predao rukopis, roman je izašao za petnaest dana, ja sam osjećao strah pomiješan s tremom i čekao sam. Nisam mogao oka sklopiti pet, šest dana. Onda su mi se javile kolege koji su dobili prve primjerke i rekli su da je roman dobar i zabavan. Tada sam odahnuo.

NACIONAL: Jeste li očekivali takav uspjeh? Jeste li roman pisali s namjerom da steknete i zabavite publiku, ili da samom sebi, ili drugima, objasnite neke važne stvari, napravite kroniku vremena? – Pišem i objavljujem 18 godina. Objavio sam prije romana pet zbirki pjesama, nešto priča po časopisima, pišem i književnu kritiku, hrpu prikaza sam objavio, intervjuirao sam mnoge naše pametne ljude, i po koju budalu, radio tako kao novinar u emisiji “Knjigom u glavu”, kao novinar za kulturu u Jutarnjem listu, bio sam urednik kulture u Fokusu. Uređivao sam kulturu u dnevniku “Republika”, sjećate se tih dana? Osjećao sam da romanom mogu pridodati ulje na vatru na kojoj se dinsta hrvatska proza. Svjedoci smo nevjerojatne živosti i pravog krša i loma koji nastaje zbog brojne i kvalitetne konkurencije. Pisao sam iz pozicije lika koji ima blagu narav, koji je pomalo naivan, nezasitan i prestrašen. Volim takve simpatične likove i mislim da se tako može više reći nego mračnim i “ozbiljnim” pristupom.

NACIONAL: Neki kritičari smatraju da ste oznakom “manjinski roman” zapravo htjeli steći “apriorne simpatije”, postići neku vrstu “Araličina efekta”, samo sa suprotnim predznakom, ne bi li se u kritici prešutjele mane romana. Što ste dakle htjeli? – Vidim da ste čitali opširan tekst uvaženog književnog kritičara Zdravka Zime koji je objavljen u Novom listu pod naslovom “Paradoks slučaja Mraović”. Naravno, izuzetno poštujem instituciju negativne kritike i očekujem pametnog kritičara koji će zgnječiti “Konstantina” jednom za svagda. Takvu kritiku mi je najavio Borivoj Radaković i ja je očekujem s nestrpljenjem. Također pozivam druge kojima nisam drag, ili im idem na živce, da se slobodno obruše kritičkim opservacijama na moj roman, ali neka pritom mene ostave na miru, neka pišu o knjizi. Drugim riječima, Zima ima pravo cipelariti moju knjigu, ali nema pravo cipelariti mene. Što je pisao o terminu “manjinski roman” mene se ne tiče, ali ono što je lupetao o meni, to me se itekako tiče. Kao što će se jako ticati njega ovo što ću sada reći. Pa će vidjeti kako će se vrckati u krevetu od nesanice i neće mu padati na pamet otići u Masarykovu u Restauraciju Blato na finu papicu nakon koje pali trećerazrednu cigaru i urla na sav glas da je snob. To sam doživio na svoje oči nakon što me točno dva tjedna proganjao da mu, zamislite, donesem knjigu, da bi mi napisao kritiku jer valjda je uvaženom književnom kritičaru ispod časti kupovati knjigu čija naslovnica, kako posprdno Zima kaže, “zaziva na parastos.” I zamislite, naivčina kakva volim biti kad su snobovi u pitanju, ja knjigu pod ruku i po kiši u Blato.

Zima tvrdi u tekstu da se fama o mojem romanu pronijela Zagrebom prije nego što se knjiga našla u rukama čitatelja. Na dan kada izlazi njegova kritika, a pisao ju je četiri tjedna, nema više niti jedne knjige na skladištu. Razumijem Ziminu frustriranost. Na naslovnicu one svoje knjige, ne mogu se sada točno sjetiti kako se zove, ne može nitko, koja mu je tiskana u biblioteci DHK, metnuo je golu ženu koja drži nož u ruci. Niti taj neukus mu nije pomogao da proda više od šezdeset primjeraka (nećemo brojati otkup). I sada mu taj neki nesnob donese knjigu koju svi čitaju i cerekaju se, i još gore, pričaju o njoj. Pa to frustrirani Zima ne može izdržati. Pa već u sljedećoj rečenici postavlja krucijalnu dvojbu. Pita se da li sam ja veliki meštar ili je sve tako zato što je Zagreb veliko selo sa milijun stanovnika. Što će reći sa milijun seljačina ali se to ipak nije usudio napisati da bi se dodvorio i odgovor svalio na moja pleća. Pisao je taj tekst predmnijevajući nasušnu ljudsku glad za tračem i žeđ za linčem. Tu je rečenicu on uputio meni i Aralici, ali ovaj put ta se ista rečenica upućuje njemu. Napisao je da je “znakovit podatak” da je nakladnik Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Zagreba. Osjetio je, naime, kako se paluba trese i kako se naš lijepi hrvatski brod blago naginje udesno. Pa nije loše ušićariti koji bod prije nego opet presvuče kaput. Fino iscipelariš kmeta Simana i odeš u Blato na papicu. Računa valjda da će se tako poništiti grijeh prema budućem HDZ-u kada je sišao sa vlasti u DHK i popeo se na vlast u DHP. Za mene je Prosvjeta najobičniji hrvatski izdavač koji svojom djelatnošću pridonosi hrvatskoj kulturnoj ponudi. Pred kraj teksta me već cipelari ispod pojasa. Proglašava me nacionalistom zbog nedostatka individualnih vrlina. Zamislite. I to me proglašava on koji je u najtvrđe vrijeme HDZ-a bio pomoćnik ministra za kulturu. Dakle u vlasti, i to ne kao HDZ-ov kadar nego kao “neodvisan intelektualac”. To mi kaže Zima koji je bio prpošni kolumnist u Hloverkinom Danasu, a danas lupeta ono što bi se moglo svidjeti kome već treba u kolumni koju je naslovio, ma pazi, “Zimsko ljetovanje”. Vrati čovjeku njegov naslov.

Što se tiče podnaslova “manjinski roman”, on je važan jer se, dakle, odnosi na bilo koju manjinu. Hrvati koji stradaju u tom romanu također su manjina. Dakle u ratu uglavnom stradaju manjine. Pogotovo ako ih čine djeca, žene i starci. Osim nacionalnih manjina postoje i vjerske, tu je i intelektualna manjina, istospolna, subkulturna. Dakle, to nije srpski roman, kako je Zima imputirao iz daljine, to je hrvatski roman ali je manjinski, i to je jako važno. Naravno da taj podnaslov nosi u sebi i crtu tragikomične ironije.

NIJE SEKS JEDINI SADRŽAJ ROMANA I Zima i Visković toliko su zapeli za to malo seksa u romanu da mi se čini da su te stranice čitali dvaput pa im otuda dojam da sve pršti od uzdaha

NACIONAL: Čini se da ta ironija naprosto nije shvaćena. – Shvaćena je od strane čitatelja, oni tu to primili kako treba, bez “nasušne potrebe za linčem” i s velikom dozom simpatije i potrebe za zafrkancijom na račun turobnog i neponovljivog vremena. Imam problema samo s dijelom mainstream kritike, gdje su dečki malo štreberi, pa sve primaju doslovno. Ali kod običnih čitatelja koji su “neupućeni”, koje ne zanima postoji li manjinski roman kao vrsta ili ne postoji, s njima nema problema. Oni s radošću čitaju roman i šalju ga dalje. Kod mainstream kritike, nije s “Konstantinom” glavni problem što je “manjinski roman”, problem je u tome što glavni lik spava s djevojkama i sve se dimi od finog seksa. To je problem. Osim toga, malo bezazlenog seksa odmah nazivaju pornografijom. I toliko su zapeli za to malo seksa da mi se čini da su te stranice čitali dvaput pa im otuda dojam da sve pršti od uzdaha. A da se i radi o čistoj pornografiji, ona je toliko bezazlena u odnosu na rat, čak je i ljekovita. Dakle, u romanu imamo poigravanje s nekoliko žanrova: erotskim, političkim, ratnim i romanom ceste.
Naprosto me trebalo na bilo koji način diskvalificirati unaprijed. Na primjer, obadva kritičara kažu za mene da sam Srbin iz Zagreba. Gdje to stoji u romanu, gdje sam ja to rekao?

NACIONAL: Mislite da to napominju zato da se s vama kao Srbinom lakše obračunaju? Zima i Visković u prošlih deset godina nisu upoznati kao oni koji cipelare Srbe zato što su Srbi. Obrnuto je, Zima je pisao protiv hrvatskog i svih drugih nacionalizama, a Visković je raspolovio DHK nakon što je Ante Matić “poslao” Sibilu Petlevsku u Makedoniju. – Ma fućka se danas ljudima u Hrvatskoj što sam ja po nacionalnosti. Mogu biti po nacionalnosti i Petar Pan, a po vjeroispovjesti Vjeverica. To su spomenuli da bi se dodvorili političarima kojima je to važno. Tu su se naprosto okliznuli. Zima i Visković su moj roman shvatili kao 100 posto autobiografski. Nisu dopustili distinkciju autora i lika iz romana, Konstantina. Da je Konstantin nekoga ubio, oni bi možda rekli da je to ozbiljan roman. No taj Konstantin ševi djevojke i to je ono što ih boli i smeta u romanu. I oni bi htjeli biti Konstantin, tu je njihova zavist koja ih guši. Kad me Zima pitao gdje ima dobrih mačaka da ih poševimo, dodvoravajući se prastarim slengom, nasmijao sam se i odgovorio – u zoološkom vrtu. Mislim da Visković rabi termin – ribe. Ribe nisu čak ni sisavci, za razliku od mačaka, ali Visković zaključuje svoju kritiku tvrdnjom da sam ja proveo, a ne Konstantin, rodno nasilje nad ženama svodeći ih na pornografske kreature. Uplakane i unesrećene žene pri tom valjda trebaju spas i utjehu potražiti u Viskovićevom zagrljaju. Da sam žena nikad ne bih spavala s Viskovićem, ali s Konstantinom bih. A da su Visković i Zima žene isto bi radije spavale s Konstantinom, inače ne bi bile toliko ljubomorne na njega.

Spočitavaju mi da ne znam da je Erica Jong napisala “Strah od letenja”. Ja sam napisao da je to Susan Sontag, ali sam napisao da je to rekao Konstantin, zato što se u drugoj epizodi Zico hvali da se ljubio sa Susan Sontag, i onda, po analogiji, ako Susan nije napisala Strah od letenja, valjda se nije ni ljubila sa Zicom. Morao sam zaštititi slavnu spisateljicu. Pa nije taj Konstantin krležolog. Mene je lektor drugi dan nazvao, rekao mi da imam veliku grešku u tekstu, jer nije Susan Sontag napisala Strah od letenja, a ja sam mu rekao da to ostavi. Obični čitatelji na taj dio se smiju, a mainstream kritičari kao neke “obnevidele ćurke” padaju u nesvijest. Uskoro će i drugo izdanje “Konstantina” i ta “greška” neće biti ispravljena.

NACIONAL: Doista, koju funkciju ima u romanu to hipostaziranje seksualnog života, ili, kako bi rekli kritičari, “vaginofilija”, i “oda vlastitom spolovilu?” – Jasno mi je da ste čitali kritiku uvaženog književnog kritičara, krležologa i predsjednika Društva hrvatskih pisaca Velimira Viskovića koja je objavljena u Feral Tribuneu pod naslovom “Blud und Boten”. Sam Krleža bi mahnuo rukom i rekao: “Das ist etwas Unbeschreibliches”. I u toj kritici bez rezerve supotpisujem sve nedostatke kojima se diči ovaj roman. Kao iskusno pero prepuno Krležine mudrosti Visković je propustio da pretvori moj roman u prah i pepeo. Više se bavio vrijeđanjima i raznim aluzijama koje se odnose na mene. U uvodu Visković prpošno lupeta kako su pisci srpskog podrijetla, prije rata ili pobjegli prijeko, što su i njegovi negdašnji kolege učinili, nije se usudio napisati negdašnji prijatelji, što je pomalo ljigavo, a što će reći da je i meni danas, tamo, daleko, možda, mjesto. Ali preskočimo to. Dalje s visoka vrijeđa ljude koji su ostali u svojoj domovini. Kaže da su redom u rodoslovlju nastojali iskopati kakvu babu Hrvaticu – pazite kakav ništavan i gadljiv odnos ima prema našim bakama, kaže za njih da su nekakve babe – da bi figurirali kao ne baš čisti Hrvati. Ta me rečenica strahovito pogodila i uvrijedila. Baš moja baka po mami je Hrvatica i uvijek je to rekla s takvom ljepotom da sam pored nje i ja mogao biti Hrvat i to plemenitiji od Viskovića. I bakina rodbina su bili također Hrvati. Čestiti i pošteni. Po njima ja mogu biti Hrvat kad god zaželim. Ako ne po zakonu krvi, jer se ovdje mjeri na žličice kako čujemo, onda po zakonu ljubavi. A mogu biti i Marsovac, njima to ne bi zasmetalo.
Također je pljunuo u lice onim ljudima koji možda jesu podrijetlom Srbi ali koje ovakve teme uopće ne interesiraju. I onima koji su iskreno isticali svoju nacionalnu neopredijeljenost, što je više nego legitimno, i onima koji su se dičili svojim poštenim kozmopolitizmom. Za njega je to sve samo mimikrija. On im ustvari ne priznaje tu mogućnost. Zna on dobro što su oni i tko su oni. Još bolje to zna za mene.

NACIONAL: Zbog toga što niste roman objavili prije deset godina, on se danas, smatra isti kritičar, doživljava kao “zafrkantsko zanovijetanje”, što je po tipu argumentacije, kao da piscima koji danas pišu o holokaustu, na primjer ovogodišnjem nobelovcu, kažemo da nas “gnjave”. – Kaže da je šteta što svoj “manjinski roman” nisam napisao i objavio deset godina prije kad se podrazumijevao i “faktor rizika”. Znači da sam roman koji prati likove od početka do kraja rata trebao napisati već 1992. Možda i ranije, u vrijeme kada je, zamislite, slavni krležolog pisao panegirik svom takmacu iz DHK-a Anti Matiću i njegovom proznom prvijencu “Objahana zemlja”. Pa on je izmislio kao pisca tu spodobu koja je vrijeđala kolegicu Sibilu Petlevski, a ne ja. Danas je moj roman, po Viskoviću, tek zafrkantsko zanovijetanje. Pa dobro ajde, pomirljiv sam, složiću se s time, ali reci mi, Viskoviću, molim te, otkud znaš da je moja baka Hrvatica. To me muči. A za ono “nekakva baba” hoću ispriku.

NACIONAL: Je li taj hedonističko-pornografski sloj priče spriječio čitatelje da dođu do onog ozbiljnog, jer namjera teksta je zapravo ozbiljna. – Zakočen je ostao mainstream, oni drže da je neumjesno to što se događa unutra i zbunjenima njihovim srednjoškolskim nazorom o seksu prijeporna im je pomisao da to preporuče svekolikom čitateljstvu. Čitatelji pak čitaju taj roman o užasnom vremenu i smiju se, a to je meni bio cilj, jer smijeh je lijek protiv takvih stvari. Da sam to objavio 1992., što je bilo nemoguće, to smo već rekli, nitko se ne bi smijao, niti bih ja to mogao napisati. Potreban je vremenski odmak da bismo se mogli nasmijati, koliko god to bilo umjesno ili neumjesno, i krenuti dalje. Dakle, Konstantin ne cvili nad svojom sudbinom, ali, kakva je njegova sudbina? On ide iz kreveta u krevet i bedast je, ali tako pobjeđuje psihozu, rat i užas. Ne cvili jer nema pravo na to. Ljudi su dolazili u Zagreb iz spaljenih sela, nekima je ubijena sestra, žena, djeca, on jest pomalo naivan lik ali ima zdrave oči, o tome se radi. Konstantin je bio za mene jedini način na koji se moglo pisati o tom užasnom ratu. I zato on mora raditi što radi i prolaziti što prolazi. Najneugodnija stvar koja se njemu dogodi je vrijeđanje preko medija ili kad ga policija legitimira pa ga ponižava. To je ništa, u odnosu na ono što se događalo drugim ljudima, bilo koje nacionalnosti. Ima još jedna stvar koja me zasmetala. Visković veli da sam ja htio biti politički korektan. To me zaboljelo, jer ispada da sam to pisao s nekakvom računicom. Tako on valjda u svom životu radi, brod naginje blago udesno, pa ćemo sad imalo iscipelariti Simu Ciganina. Ja ne radim tako. Ja sam onaj koji će najebati nakon ovog intervjua. Zimi i Viskoviću se piše bolje sutra.

NACIONAL: Vaši likovi čitaju se po ključu, ali vi kažete da oni to nisu. Zašto ste onda tako jasno aludirali na neke ljude, na primjer Dubravka Horvatića i Hrvoja Hitreca, ako sada ustvrđujete da to “nisu oni”? – Većina likova napravljena je iz više ljudi, tako da ovo nije roman “po ključu”. To što su moji kritičari neke ljude vrijeđali, navodeći ih kao moje likove, to je njihova stvar. Na primjer, s Hrvojem Hitrecom u životu nisam razgovarao, uopće ne poznajem čovjeka, ali sa Zimom jesam. Horvatića su kao prepoznali jer se jedan lik zove Dido i pomogao mi je u brzoj karakterizaciji lika. Dakle radi se o starijem čovjeku. O Didi. Zna se inače da Horvatića zovu Dodo, valjda po onoj izumrloj australskoj ptici.

NACIONAL: Kako su izgledale vaše 1991. i 1992. u Zagrebu? – Bio sam prestrašen, smrvljen, smlavljen i zbunjen. Kretao sam se istom rutom kao i sada, to znači – Novi Zagreb, Pothodnik, Trg Republike ili Jelačić plac i kavane okolo. To je putanja nas pisaca koji živimo u Novom Zagrebu. Za razliku od mojih kritičara koji su sjedili po svojim toplim sobama, ja nisam bio toliko lud i toliko moćan kao Konstantin, ali sam bauljao po tim ulicama. Moji su prijatelji bili u Hrvatskoj vojsci na raznim frontovima, a kada su dolazili, u njima nije bilo mržnje. Bili su normalni ljudi kakvi su opisani u ovom romanu.

NACIONAL: Konstantin se boji. Jeste li se vi bojali? – Svi su se bojali. Ako hoćete, i većina i manjina. Strah se osjećao u zraku, kod svih ljudi osim onih koje je pucao adrenalin. To se isto vidjelo zorno, tko je pod adrenalinom, a od takvih se odmakneš.

NACIONAL: Jesu li i brojne seksualne pustolovine autobiografski moment? – Mislite, jesam li spavao s toliko žena? Konstantin je u romanu spavao sa pet ili šest plošnih ali zgodničkih žena. Ali pravi muškarac ne ide od žene do žene, kaže Kundera, pravi muškarac nađe sebi ženu, i žena sebi nađe muškarca, to će ipak biti prije, i oni se uzvise u svojoj ljubavi. Imaju recimo dijete, bave se važnijim stvarima. Ali moj lik je mlad, stoji na početku da je on mlad, a mladi ljudi moraju opipati život. On još nije pravi muškarac, ide od cvijeta do cvijeta, to mu je za zamjeriti?

NACIONAL: Ono što mi se osobno čini nespretno s terminom “manjinski” je da tako nitko nije govorio prije deset godina. Za neke, Srbi su i dalje bili Srbi, a za ostale, pa i radio, televiziju i novine – srbočetnici, četnici, petokolonaši… – Između ostalog, i zato taj roman nije mogao biti napisan prije deset godina. Htio sam osvijestiti tu poziciju bilo koje manjine. U mom romanu čak i na kuće ne pišu “Zauzeto – Hrvat”, nego “Zauzeto – pripadnik većinskog naroda”, želio sam napraviti tu distinkciju, pokazati da je stvar gotova. Sad je to manjina. Ljudi koji su ostali po gradovima, koji su se vratili na sela, to su naši građani. Građani. Ja sam htio izbjeći u romanu navođenje političkih partija, imena političara, imena nacija koje poštujem bez obzira o kojoj je riječ, što sam god više mogao. Političara i partija nema da ne bih prljao roman, to je uobičajeni postupak.

NACIONAL: Najbolji dio romana je gradski dio, u kojem prestrašeni Konstantin luta gradom. Situacija je arhetipska; podsjeća recimo na neke Kunderine situacije u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”… – Pišući, sjetio sam se Kundere, sjetio sam se “Majstora i Margarite” Bulgakova, čudesne, malo izvitoperene atmosfere koja se provlači kroz roman. Sjetio sam se Konstantina Kavafisa, isto manjine, ali homoseksualne, živio je u Aleksandriji, jednako je bio u visokim društvima i u najgorim ćumezima, stalno radio neke tulume, živio punim plućima. Sjetio sam se ”Šume Striborove” Ivane Brlić-Mažuranić, “Sjaja epohe” Borivoja Radakovića, “Mansarde” Danila Kiša, “Malih ljubavi” Branka Maleša, Jerofejeva i “Moskve-Petuški”, Branka Ćopića i “Ježeve kućice”, Bukowskog i “Zabilježaka starog pokvarenjaka”, “Kavica Andreja Puplina” Dalibora Šimprage i za neku drugu priliku ostala mi je zadaća dosegnuti uzore.

NACIONAL: Uskoro vam u “Durieuxu” kod Nenada Popovića izlazi knjiga sa svim vašim knjigama, dakle pjesme i roman. Pišete i novi roman, za promjenu “većinski”. – Šest knjiga će izići u jednoj knjizi. Popović to zove “reader”, da si ljudi imaju za čitati. Pišem novi roman, slažem u glavi kockice, izići ću ponovo u susret svojim kritičarima. E sad, ako ispričam što će biti unutra, vrlo teško ću realizirati tu ideju. Morat ćemo pričekati do jeseni.

Komentiraj

Source:Mirjana Dugandžija