‘Hektorović je u mom filmu čovjek s tužnom ljubavnom pričom’

 

Milan Trenc, ilustrator, strip crtač i profesor filmske režije na odsjeku animacije zagrebačkog ALU-a, govori o svom filmu snimljenom prema putopisu hvarskog pisca i pjesnika Petra Hektorovića ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ koji će biti prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli

Ove godine će na Pulskom filmskom festivalu koji će se održati od 18. do 26. srpnja premijerno biti prikazana filmska verzija slavnog djela Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ u režiji Milana Trenca. Riječ je o najvažnijem djelu tog hvarskog pisca i pjesnika u kojem Hektorović opisuje svoj put od Hvara do Brača i Šolte, a na kojem su ga pratili ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet. Djelo je napisano 1556. godine i objavljeno 1568. i smatra se prvim svjetovnim realističnim putopisnim djelom hrvatske književnosti. Hektorovića je glumio Rade Šerbedžija, a ribare Leon Lučev i Bojan Brajčić, dok se u filmu još pojavljuju i Romina Tonković, Inge Appelt i Filip Mayer. Producent filma je Boris Veličan, direktor fotografije Ivan Zadro, scenograf Ivan Ivan. Film je režirao ilustrator, strip crtač i profesor filmske režije na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Milan Trenc.

Trenc je diplomirao filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u klasi Kreše Golika, ali ga je likovni talent odveo u svijet ilustracije i stripova koje objavljuje od početka osamdesetih godina. Poznati su mu stripovi „Koščak“, ‘’Milan Blenton“, „25 godina zida” i „Morocco“. Neko vrijeme je bio i ilustrator utjecajnog magazina Start, stripove je objavljivao u tjedniku Danas, da bi potom prešao na animaciju i bio također uspješan. Ulaskom u Zagreb film realizirao je nekoliko animiranih filmova, među kojima i nagrađivani „Veliki provod“, važan film Zagrebačke škole animiranog filma. U to vrijeme režirao je i svoj prvi igrani film „Priča o duhu“, a početkom devedesetih preselio se u New York i počeo objavljivati stripove za poznati Heavy Metal Magazin, a ilustracije u The New York Timesu, Timeu, The Wall Street Journalu, New Yorkeru, Washington Postu itd. Tijekom rada za američke tiskovine dobio je i nagrade za svoje ilustracije.

Malo nakon dolaska u New York predstavio je slikovnicu „The Night at the Museum“ koju su zapazili producenti filmske kompanije 20th Century Fox, otkupili filmska prava na njegovu priču i stvorili holivudski blockbuster istoimenog naziva. Tijekom boravka u New Yorku snimio je igrani film „Zen priče“. Godine 2004. vratio se u Zagreb. Ideja da ekranizira Hektorovićevo djelo „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ dogodila se slučajno i to nakon što je pročitao knjigu u engleskom prijevodu. Potom je krenula razrada scenarija i prikupljanje novca za film. Osnovna sredstva dobio je od HAVC-a i grad Hvara još 2017. te snimio film 2018., no tek će ove godine doživjeti svoju premijeru. „Zapravo to nisu ni pune dvije godine“, ispričao nam je Trenc i pojasnio što se događalo.

 

 

‘Hektorović nije dramski pisac. Jedini način da se od toga napravi film je ubacivanje biografskih elemenata iz njegova života i oni su filmu dali cijelu jednu novu dimenziju’

 

 

„To je jedan normalni ritam za postprodukciju filma. Mi smo završili snimanje u listopadu 2018. i onda smo bili u montaži skoro sedam mjeseci. Završili smo na proljeće, kada je bilo prekasno da pripremimo film i kolor-korekciju za pulski filmski festival prošle godine. Film smo završili još prošle jeseni i radili smo na dodatnoj postprodukciji, u čemu nam je prošla cijela prošla godina i tek sada smo spremni za premijeru. Radili smo sve temeljito i pažljivo“.

Još dok je film bio u fazi inicijalne ideje, Trenc je zaključio da bi bilo idealno da film doživi premijeru 2018., kada se obilježavala 450. godišnjica od objavljivanja djela Petra Hektorovića „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, no danas je svjestan da su to tada bila nerealna očekivanja i planovi, pogotovo što je film tek tada dobio obećana sredstva i moglo je krenuti snimanje. Na žalost, iako je u pitanju izuzetno važno djelo za povijest hrvatskog jezika i djelo važne hrvatske povijesne ličnosti, financijska sredstva jedva da su bila dovoljna za realizaciju filma. „Mi smo dobili minimalna sredstva za taj film od onoga što HAVC dodjeljuje. No kako kažu, boj ne bije svijetlo oružje nego srce u junaka, tako da je cijela ekipa uložila sve što je mogla. Svi smo se pomalo žrtvovali jer nam je stalo da se napravi taj projekt. Na kraju smo dobili film koji je lijep i uspješan. Radi truda i talenta, ali ne zbog budžeta.“

Trencu se još jedna ideja motala po glavi tijekom razrade scenarija, a to je da paralelno s filmom postavi i kazališnu predstavu po tom djelu:

„U jednom trenu sam razmišljao da radim kazališnu predstavu, najviše radi toga što se dosta dugo čekalo da započnemo produkciju. Mislim da to Hektorovićevo djelo ima scenski potencijal onako kako je ispričano u filmu, ima elemente melodrame, moglo bi se napraviti jako zgodno glazbeno-scensko djelo. Možda se jednog dana i toga prihvatim. Što se tiče ‘Ribanja’ kao scenskog teksta, to na Hvaru radi jako uspješno njihovo lokalno kazalište i to je njihova svetinja u koju se ne bih petljao.“

„Ribanje i ribarsko prigovaranje“ je pisano specifičnim jezikom tog vremena i tog podneblja koji je danas mnogima nerazumljiv pa smo pitali Trenca kako je doskočio tom problemu, odnosno kojim jezikom u filmu govore njegovi akteri.

„To je bilo nešto o čemu smo jako dvojili kako da to riješimo. Bilo je raznih verzija. Jedni su nam govorili da moramo raditi na Hektorovićevu jeziku, drugi su nam govorili da taj jezik neće nitko razumjeti i da treba napraviti film na hrvatskom književnom jeziku. Znao sam da što god napravim, da će biti puno ljudi koji se neće složiti s mojom odlukom. Nekako kroz rad na filmu se iskristaliziralo rješenje. Scenarij sam napisao na književnom hrvatskom jeziku, nakon toga sam ga uz pomoć Jurice Vodanovića preveo na suvremeni starogradski dijalekt. To je jezik kojim se sada govori u Starom Gradu na Hvaru koji smo očistili od talijanizama jer ih nije bilo u Hektorovićevo vrijeme. To je govorni jezik tako da smo mogli improvizirati. Da smo ostali na Hektorovićevu jeziku, za koji se zapravo i ne zna koji je to jezik, ne bi ga nitko razumio.“

Trenc je zbog toga razmišljao da stavi i titlove: „Kada film krene u distribuciju, bit će vrlo vjerojatno i neka vrsta titla. Hoće li to biti transkript tog starogradskog jezika u kojem će biti samo riječi koje nisu razumljive ili će ići prijevod na književni hrvatski jezik još nismo odlučili.“

Trenc je u jednom trenutku zaključio da mora intervenirati u radnju djela jer „Ribanje“ nema posebnu radnju i dinamiku, nego jedinstvenu atmosferu.

 

 

‘Scenarij sam napisao na književnom hrvatskom jeziku, a nakon toga sam ga uz pomoć Jurice Vodanovića preveo na suvremeni starogradski dijalekt’

 

 

„Hektorović nije dramski pisac. Divna je atmosfera u tom djelu. No jedini način da se od toga napravi film je da ubacimo biografske elemente iz Hektorovićeva života. Oni su dali cijelu jednu novu dimenziju. Jedino što znamo o Hektoroviću je da je imao izvanbračnu kći koja je naslijedila njegov imetak. Znači da je postojala i majka koja nikada nigdje nije spomenuta, ali sigurno je postojala i ljubavna veza u Hektorovićevoj mladosti. To je radnja filma: istovremeno pratimo Hektorovića koji putuje s ribarima i njegova sjećanja na tu mladenačku ljubav koja je po mojoj pretpostavci završila tragično. To je dalo jedno novo, tužno-romantično svjetlo cijeloj priči. Nešto što je lijepo, ali nije filmično smo pretvorili u film koji drži pažnju i priča emotivnu priču.“

Uvjeti snimanja bili su izuzetno teški jer su snimali gotovo sve dane na moru pa su ovisili o vremenskim prilikama. Međutim, Trenc je na kraju snimanja bio zadovoljan zbog odlične glumačke ekipe s kojom je radio.

„Snimanje je bilo užasno naporno, no imao sam sreću da je Rade Šerbedžija pristao da glumi glavnu ulogu u filmu. On ne samo da je briljantno odglumio Hektorovića i odnio cijeli film na svojim leđima, već je dao nekoliko stvarno genijalnih ideja za scenarij koje su priču promijenile za dobrih trideset posto. Dodao joj je slojevitost i napetost. Učinio je film stvarnijim, grubljim, ali i istovremeno poetičnijim. On je veliki fan tog Hektorovićeva djela pa je bio oduševljen i idejom za film i bez njega on ne bi bio isti. Uz njega u filmu glumi i fenomenalni Leon Lučev koji je svojim genijalnim portretom ribara Paskoja dao vertikalu cijeloj priči. On je taj tihi kapetan u sjeni koji sve vidi i sve razumije, nešto što Leon može dočarati jednim pogledom. Mlađeg ribara Nikolu odglumio je sjajni mladi glumac Bojan Brajčić o kojem će se još puno čuti i koji im je uspio biti dostojni sparing-partner kroz cijeli film, što nikako nije bio jednostavan zadatak. U filmu glumi i divna, beskrajno nadarena Romina Tonković kao Hektorovićeva ljubav iz mladosti te izvrsni Filip Mayer kao mladi Hektorović. Tu je i divna Inge Apelt kao časna sestra Luce koja je dala dignitet, uvjerljivost i slojevitost cijelom filmu i stvorila prekrasnu glumačku epizodu koja pokazuje da za veliku glumicu ne postoji manja uloga. Tu su i talentirani mladi Gala Nikolić kao muza, Uršula Najev, Lukrecija Tudor i Giuliano Settimo te nadareni mladi naturščik Lorenzo Damjanić kao dječak na brodu. Zanimljivo je da Šerbedžiju, Lučeva i Brajčića uopće nisam morao režirati. Kada smo kroz probe definirali likove i međusobne odnose, na setu bi njih trojica među sobom složili mizanscenu, rekli Lorenzu što da radi i trebalo je samo uključiti kameru. Snimali smo stalno vani na milosti Božjoj i Hektorovićevoj koji nam je, mislim, omogućio da smo imali predivno vrijeme tih 20 dana snimanja. Naoblačilo se samo jedan jedini dan i to kada smo trebali snimati oluju“, rekao je Trenc za Nacional.

Komentiraj