Haško tužiteljstvo je zadovoljno presudom Žalbenog vijeća u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i drugih, koja je u najvažnijim aspektima potvrdila osuđujuće presude koje su donesene na suđenju Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.

Žalbeno vijeće je potvrdilo da su šestorica optuženih, zajedno s tadašnjim visokim rukovoditeljima Republike Hrvatske, bili ključni sudionici u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja bosanskih Muslimana počinjenjem zločina protiv čovječnosti, teškim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim ratnim zločinima.

Oni su dijelili zajednički cilj da preuzmu kontrolu nad teritorijom u Bosni i Hercegovini na koju su polagali pravo prisilnim raseljavanjem desetina tisuća bosanskih Muslimana, kako bi omogućili ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovni.

Žalbeno vijeće je potvrdilo da je taj zločinački plan proveden etničkim čišćenjem bosanskih Muslimana iz njihovih domova i zajednica u više općina, uključujući Gornji Vakuf, Jablanicu, Prozor, Mostar, Ljubuški, Stolac i Čapljinu, u periodu od sredine siječnja 1993. do travnja 1994. Od općine do općine, snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvodile su vojne operacije koje su uključivale rasprostranjene i sustavne napade na civilno stanovništvo. Ti napadi doveli su do masovnih uhićenja i zatvaranja tisuća muslimanskih civila; razdvajanja muškaraca od žena, djece i starijih; zatočenja u nehumanim uvjetima u jedinstvenoj mreži zatočeničkih centara HVO-a; ubojstava i počinjenja mnogih drugih zločina.

Žalbeno vijeće je dalje potvrdilo da je HVO, počevši u srpnju 1993., držao istočni Mostar pod opsadom skoro deset mjeseci, tijekom kojih je provodio kampanju zločina nad civilnim stanovništvom. Cilj je bio širenje terora među muslimanskim stanovništvom istočnog Mostara. Civilno stanovništvo, koje se usljed etničkog čišćenja Muslimana iz zapadnog Mostara i drugih lokacija više nego udvostručilo na otprilike 55.000, bilo je podvrgnuto konstantnom snajperskom djelovanju i granatiranju, te prisiljeno živjeti u krajnje teškim uvjetima. Već teška humanitarna situacija bila je još više pogoršana HVO-ovim namjernim sprečavanjem dostave humanitarne pomoći.

Kao što je u više navrata utvrđeno u predmetima pred Tribunalom, današnja presuda je potvrdila da je postojao međunarodni oružani sukob zato što je Hrvatska imala cjelokupnu kontrolu nad HVO-om, koji je počinio široko rasprostranjene zločine, što je dokazano u ovom predmetu. Hrvatska je razriješila dužnosti oficire Hrvatske vojske kako bi zapovijedali snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, pružala logističku podršku i slala snage Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu kako bi direktno sudjelovale u sukobu. Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključke Pretresnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske Muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.

Odgovorni dužnosnici trebaju promovirati prihvaćanje ovih činjenica kao temelj za pomirenje. Patnja žrtava i preživjelih mora biti priznata.

Iako je utvrđeno da su ova šestorica optuženih odgovorna za ovu kampanju etničkog čišćenja, veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i komandanata još uvijek mora biti priveden pravdi za te zločine. Mnogi od njih dostupni su hrvatskom pravosuđu.

Tužteljstvo izražava svoju punu podršku Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i očekuje da ono hitno procesuira te slučajeve. Tužilaštvo takođe poziva hrvatske vlasti da dozvole da pravosudni proces krene naprijed neovisno i nepristrano, što uključuje i omogućavanje regionalne pravne suradnje, stoji u priopćenju Tužiteljstva.