Ravnoteža (franc. balance).

Čudan je HNL. Kao da se igra “tko manje”. Teško je objasniti pozicije na ljestvici prema onome što se pruža na terenu. Hajdukova obrana je primila 35 golova, do prije dva dana više čak i od Gorice, uvjerljivo zadnje na tablici. Slavenova gol razlika je gora od Šibenikove, sa samo 19 postignutih golova. Bitan je taj odnos ravnoteže na terenu, u pojedinoj utakmici ili dijelu prvenstva. Osvajanje bodova.

S druge strane, Rijeka i Osijek su zaronili u financijske probleme. Odjednom se lakše shvate njihovi loši rezultati, prodaje igrača, “okretanje mladima”. Kad se slože kockice, jesu li stvarno treneri ti koji donesu krizu igre ili je pravi problem gore, na katu. Pitanje je i koliko sada uopće žele europska natjecanja gdje su poslovne knjige prilično izložene. Jednako tako, koliko su uopće konkurentni na terenu s obzirom na sve. Dakle, bitan je prilično i balans na računu. Kako održivo poslovati. Pokriti se koliko je lancun dug. Da, svako poslovanje donosi određeni rizik. U nogometu je prilično velik i sam od sebe, ali kad na tu stalnu tinjajuću vatru uprave klubova doliju goriva u nadi kako kontroliraju situaciju sve može vrlo brzo postati pepeo. Balans između želje za uspjehom i financija ne postoji.

Ni Dinamo ne blista. I opet, najmanji problem je na terenu. Previranja su unutar klupskih zidova. S obzirom na povijest ne bi čudilo kako svaki ima uši. Potraga za demokracijom ostavlja traga i na terenu, a tek se nazire negdje u daljini. Narušena je međugorska ravnoteža. Igrači su zabrinuti. Nije čudan ni transfer Ademija. Sve se to odrazi na igru i rezultat.

A Hajduk?

Predsjednik i financijski direktor su financije prikazali kao stabilne. Problem je dakle druge vrste. Dvije vrste ravnoteže. One u samoj postavci igre na terenu, ali i one međuljudske koja je posljedica tog nesnalaženja. Ne mora to nužno biti fizičke naravi kako je ljudima najlakše objasniti. I sam Leko ističe kako bi možda bolja bila svađa. Puno gore je ovo sada, jedni drugima ne vjeruju u ono što rade. Ljudska priroda je takva da uvijek gledaš i kriviš drugoga.

Crv sumnje u ono što (ne)rade dobro ih trenutno razjedinjuje. Sustav je tu nebitan. Uostalom, najbolji dokaz smo vidjeli prošlo kolo.

Automatizmi ne postoje. Svaki igrač ili linija ima neke svoje ideje. U presing ne idu zajedno, ostaju ogromne rupe. Igrači krive jedni druge u tom trenutku, a kad je tako ne može se koncentrirati na ono bitno što mora sam napraviti. Pa i ispraviti grešku drugoga.

I tako, iz greške u grešku do katastrofe. I pasivnog stajanja na terenu. Zašto bi ja kad on neće. A pitanje su ipak “može li” i “zna li”.

Tu dolazimo i do Lekine ravnoteže, trenutnog sastava i mogućnosti. Pa nakon toga i samih postavki u igri. Okidača presinga. Postavki u linijama. Upravo to je razlog katastrofalne igre. Narušen balans koji se kasnije prelije na pojedinačne greške.

Logičan slijed su sportski direktor i predsjednik. Ravnoteža u snazi momčadi koju su Leki dali za sustav koji su po njihovim riječima dogovorili prije potpisa ugovora.

Kako će Hajduk danas balansirati na mjestu prošlotjednog trijumfa, vidjet ćemo. Osijek sa svojim problemima i pomlađivanjem je idealan za povratak na pravi put.

Put vraćanja ravnoteže, a samim time i mira.

Renato Čupić