HAAŠKA KUHINJA Začini protiv čovječnosti

Objavljeno u Nacionalu br. 830, 2011-10-11

Optuženici za najgore zločine medijskom su reprezentacijom humanizirani slikama kuhanja, a njihove žrtve svedene su na statistiku. Gledati prizore Miloševića dok priprema kačamak, Šešelja kako maže palačinke i Karadžića kako boji jaja – a ne znati ništa o Srebrenici – inverzija je krvnika i žrtava

Kako je tabloidnost postala jedna od temeljnih perspektiva medijskog izvještavanja, optuženici za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u haaškom pritvoru funkcioniraju poput Stefany Hohnjec i Modnog Mačka s puškom i epoletama, pa ih publika prati kroz navijanje za nacionalne reprezentacije, slikarske pokušaje, igranje odbojke, benigna muška šegačenja, sve do dirljivih homosocijalnih scena poput one u kojoj Slobodan Milošević daruje vlastiti pulover promrzlom Anti Gotovini. Unutar tih medijskih prizora, od kojih je vjerojatno najlirskiji onaj Slobodana Miloševića što nijemo pušta suzu zagledan u crteže unučića večer prije nego što će umrijeti, istaknuto mjesto u praćenju haaških pritvorenika ima diskurs o pripremi i konzumaciji hrane, to efikasniji što nenametljivo nameće preferirana značenja.

Proteklih smo godina tako saznavali kako: “Većina pritvorenika vreme najradije provodi krčkajući omiljene specijalitete, a u kuhinji se o rođendanima i religijskim praznicima gozbe spremaju udruženim snagama, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. Tako pored zatvorske hrane optuženici mogu da izvoljevaju posebne sastojke za gurmanluke, a dešavalo se da se na trpezi za praznike nađe i celo prase ili jagnje.” Svi haaški optuženici, kako tvrdi Timothy McFadden, upravitelj Pritvorske jedinice Ujedinjenjih naroda u Scheveningenu, vole jesti i kuhati. Kuhaju puno i često. Neki su čak izvrsni kuhari, do te mjere da sami mijese kruh. Točno je da u kuhanju svi sudjeluju, bar tako da pomažu kuharu. Iako svi dobivaju zatvorsku hranu, radije vole sami skuhati svoje obroke. No prije svega, završava McFadden, vole jesti. Danas je poznato kako pritvorenici obožavaju Šešeljeve palačinke s Nutellom, kako je u pritvorskoj jedinici Ante Gotovina zadužen za ribu, paštašutu i francusku kuhinju, te da je, prema pisanju medija, tek pristiglom pritvoreniku Ratku Mladiću obećao napraviti špagete sa škampima. Bivši ministar unutarnjih poslova Makedonije, Ljubo Boškoski, poslije oslobođen optužbi, u pritvoru je bio zadužen za makedonske specijalitete, dok je Milošević pripremao ukusni srpski kačamak. Ipak, kao najbolji scheveningenski kuhari, prema pisanju tiska, slove Ivan Čermak i Milivoj Petković. Radovan Karadžić medijski je pak prikazan kako za posta boji uskršnja jaja. Devedestih godina prošlog stoljeća haaški su pritvorenici dominirali tradicionalno muškom, javnom sferom, pa se u tom razdoblju rjeđe prikazuju u konzumaciji, posebno pripremi hrane. Ne postoji nijedna studija o povezanosti hrane i rata u tom razdoblju, ali čini se da se može dokazivati kako važnu okosnicu tadašnje medijske reprezentacije budućih haaških pritvorenika čini konzumacija mesa koje je tijesno povezano s muškim, a onda i vojničkim identitetom. Napose su opozicijski mediji pripadnike političkih i vojnih elita često povezivali s janjetinom, i to, posebno, na ražnju. Nekoliko je razloga za to. Za razliku od suhomesnatih proizvoda, hrenovki ili pašteta, kojima se donekle prikriva činjenica da je riječ o mesu mrtve životinje, meso na ražnju u kojem se veza između mrtve životinje i hrane ne nastoji izbrisati pripisuje se barbarstvu kakvo se često pripisuje protagonistima vrućeg nacionalizma. (Nastojanje maskiranja činjenice da se jede mrtva životinja na jezičnoj se razini ogleda u upotrebi eufemističkih izraza janjetina, srnetina, svinjetina umjesto janje, srna, svinja itd.). Pritom, meso se s ražnja jede u velikim komadima, pa je i samo jedenje “muškije” od jedenja ribe, uopće hrane koju moramo oprezno zagrizati i jesti u manjim zalogajima. Također, priprema hrane ženski je posao i obavlja se u privatnoj sferi. Iznimka je uglavnom priprema mesa kao više muškog jela, i to izvan kuće kao eminentno ženske sfere – dakle ponovno meso na roštilju ili ražnju. Zamišljati u to vrijeme mitologizirane očeve nacija ili generale kako pripremaju hranu bilo bi subverzivno za patrijarhalni model muškosti i uopće sam koncept rata.

Zato su medijske slike iz scheveningenskog pritvora, bilo iz usta odvjetnika, ljudi iz njihove blizine ili bivših pritvorenika, značajan preokret. One predstavljaju stanovit proces feminizacije, odnosno dekonstrukcije restriktivnog modela muškosti koji je lik generala Mladića ili Gotovine trebao utjelovljavati. Upravo je medijska reprezentacija Šešeljevih palačinki najzorniji primjer učinka te feminizacije. Evo kako je ona reproducirana u jednom glasilu: “Šešelj slovi i za majstora za palačinke sa nutelom, a vjerovatno će sa njima ove godine i da malo zasladi neraspoloženog Markača, ali i da ga u srce dirne pjesmom ‘Ima jedan kućerak u Sremu’.” Prizor neodoljivo podsjeća na diskurs reklame za čokoladne ili sirne namaze, samo što je ulogu tople i nježne majke, koja priprema ukusni obrok svojem sinu i čini ga sretnim, ovdje uz pjesmu “Ima jedan kućerak u Sremu” preuzeo optuženik za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH, te za progon i likvidaciju Hrvata iz Vojvodine, posebice Srijema (!), dok ulogu sina koji se ima razveseliti toplim palačinkama preuzima nepravomoćno osuđen za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, Mladen Markač. Temeljno pitanje i ujedno odgovor o razlozima procesa feminizacije jest: “Može li netko tko priprema palačinke s Nutellom biti ratni zločinac?” U toj točki nastaje opsceni obrat u kojem se krivci za najgore zločine medijskom reprezentacijom humaniziraju slikama mazanja Nutelle, dok su njihove žrtve, svedene na statistiku, zapravo dehumanizirane. Bacati nas u plastične prizore s Miloševićem dok priprema srpski kačamak, sa Šešeljem kako maže palačinke Nutellom ili s Karadžićem kako uz vjernu ženu koja mu stiže u posjet boji uskršnja jaja, a ne znati ništa o dječacima iz Srebrenice posmicanim pred okom kamere zaslugom prvih, metafora je medijskog učinka i društava nesposobnih da zamisle ljudskost izvan vlastitih etničkih granica. Proces tabloidizacije haaških pritvorenika nije tako samo kapitalističko iskorištavanje resursa, nego, na dubljoj razini, inverzija krvnika i žrtvi. Stoga pitanje: “Može li netko tko priprema palačinke s Nutellom biti ratni zločinac?” treba preinačiti u: “Ima li javnost pravo znati da Šešelj priprema ukusne palačinke s Nutellom?”

Drugi učinak medijske reprezentacije pripreme hrane jest potvrđivanje etnonacionalnih pripadnosti haaških aktera. Unutar diskursa banalnog kulinarskog nacionalizma zatječemo Slobodana Miloševića kako priprema upravo srpski kačamak, Antu Gotovinu dok priprema mediteranske špagete sa škampima, a Ljubu Boškoskog kako promovira makedonske specijalitete. Tako diskurs o hrani postaje zapravo diskurs o vezanosti i vjernosti vlastitim nacionalnim korijenima, baš kao i, s njima povezanim, religijskim kad ih u nizu tiskovina zatječemo kako slave Uskrs uz tradicionalnu janjetinu, dok Karadžić, prije nego što će se pomoliti, posteći boji uskršnja jaja. Ukratko, govor koji optužene za ratne zločine tretira poput celebriteta pop-kulture, zainteresiran za njihovu hranu više nego za njihove žrtve, stvara tradicionalne, obiteljske, religiozne, tople, empatične patriote; kako sažima naslov knjige Slavenke Drakulić u kojoj portretira neke haaške optuženike: “Oni ne bi ni mrava zgazili”.

Ipak, je li ovdje riječ jedino o takvom čitanju ili se može tvrditi da postoje i potencijalno drugačija dekodiranja? Iako stanovnici totalnih institucija ne odlučuju s kim će boraviti i jesti, upravo izvještaji o “gozbama” za rođendane i religijske praznike potiču niz negativnih forumskih reakcija. Obredi zajedničkog jela i pila, kako piše francuski etnolog Arnold van Gennep, obredi su sjedinjavanja. “Oni koji jedu i piju samim tim činom uzajamno su povezani prijateljskom vezom i međusobnom obavezom” (William Robertson Smith). Slike pritvorenika, ponekad hedonistički okupljenih oko janjadi i odojaka ili pak prikaz Ante Gotovine kako vlastite specijalitete nudi Ratku Mladiću aktiviraju komentare koji se naslanjaju na instrumentalističke interpretacije etnonacionalnih mobilizacija u devedesetima i s njima povezane dobre odnose etničkih elita, pri čemu je neelitnim slojevima zapravo bilo namijenjeno mjesto (eventualnih) gubitnika tranzicije. U toj točki stol s hranom u pritvoru Haaškog suda nije samo simboličko mjesto humanizacije elita, nego i mjesto njihova upečatljiva raskida s neelitama. Riječima jednog forumaša:

“Veselin se izljubia sa Govninom HA HA HA. Joj da mi je vidit Face od hrvatskih domoljuba koji su novac davali za obranu Govnine. Najveci zivi Hrvat ljubi se sa Ubicon iz Vukovara, i kuva za srpskog Generala Mladića. Koliko Hrvata ce da skine slike Gotovine iz svog stana? Veselin nije pojasnia jesu li koristili jezike ili su samo skinuli gace. Ajmo velike Hrvatine, nadjite par Srba na plazi pa ih zagrlite i izljubite kao vas voljeni General. I skuvajte in nesto za Marendu.”

 

Komentiraj