U sklopu suradnje Gradskog muzeja Varaždin i Galerije Zlati Ajngel, kao popratni program 51. varaždinskih baroknih večeri postavljena je izložba slovenskog umjetnika Gustava Gnamuša, jednog od doajena apstraktnog slikarstva u Sloveniji, kojom će i ovogodišnje izdanje uglednog glazbenog festivala program zaokružiti vrlo značajnim likovnim događanjem. Zemlja partner 51. varaždinskih baroknih večeri je Republika Slovenija pa je izložba Gustava Gnamuša prilika da se domaća, ali i gostujuća publika do 17. listopada upoznaju s tako važnim slovenskim umjetnikom, i to uz 80. obljetnicu autorova rođenja.
Gustav Gnamuš rođen je 1941. u Mežicama. Studirao je slikarstvo kod Francea Mihaliča, Maksima Sedeja i Gabrijela Stupice između 1961. i 1966. godine na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani. Diplomirao je 1966. godine u klasi prof. Maksima Sedeja. Od 1978. godine predavač je na Akademiji za likovnu
umjetnost u Ljubljani, a 1990. godine stekao je status redovnog profesora slikarstva. Od 1983. do 1985. godine bio je predstojnik slikarskog odjela na ALU u Ljubljani, gdje živi i djeluje. Za svoj slikarski opus primio je nagradu Prešernovog sklada (1992.), Jakopičevu nagradu (1996.), a 2001. godine bio je dobitnik Prešernove nagrade za životno djelo. Djela mu se čuvaju u značajnim slovenskim i svjetskim muzejima i galerijama – među njima u stalnoj zbirci Moderne galerije u Ljubljani, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci i Neue Galerie u Grazu. Gnamuš nije nepoznat dobro upućenoj likovnoj publici u Zagrebu: zagrebačkoj sceni predstavio se na samostalnoj izložbi 1999. godine u Galeriji Arterija.
Varaždinska izložba obuhvaća umjetnikova djela iz zbirke poznatoga slovenskoga kolekcionara, galerista i izdavača Petera Žule. Autorica teksta u popratnom katalogu je slovenska povjesničarka umjetnosti Meta Gabršek Prosenc.
Gnamuševo slikarstvo posvećeno je pigmentu i svjetlosti i onom vidu apstrakcije koja se potpuno udaljila od predmetnog svijeta. Na njegov je slikarski senzibilitet utjecala filozofija zena i u tom smislu možemo njegovo slikarstvo tumačiti kao jednu dionicu kontemplativno-meditativne kolorističke apstrakcije.
“Jure Mikuž, vrsni poznavatelj i analitičar Gnamuševe umjetnosti, u monografiji posvećenoj njegovom opusu zaključuje da je Gnamuš devedesetih godina 20. stoljeća kondenzirao sva iskustva velikih žarećih površina intenzivnih boja te ih prenio u snažno moduliran kolorit novijih slika. Slikar je već krajem sedamdesetih sa svojih platna isključio tragove figuralnih iskustava. Osamdesetih je koristio raspršivače boje, što je omogućilo da se nanosi magličasto uzdižu s glatkih površina skoro monokromnih slika. Povratak kistu i time i vidljivi tragovi slikareve ruke donijeli su novu prostornu i koloritnu dinamiku”, pojasnila je u pratećem tekstu Meta Gabršek Prosenc.
Složit ćemo se također s tezom slovenskih kolega kako u Gnamuševim radovima “nema minimalističke racionalnosti koja apstrakciju često vodi u slijepu ulicu, već samo pobjedonosno isijavanje vidljivog”. To nas vodi do postavke da se u frekvenciji i vibraciji jednog tona boje kriju sav smisao i značenje koje u njih upisuju umjetnik i promatrač i u redu je da se doživljaj slike na oba ta perceptivna pola ne podudara. U tomu je ljepota slike koja ipak – usprkos redukciji – nosi izvjestan naboj značenja i emociju.
Da je Gustav Gnamuš autentičan u svojim umjetničkim postavkama, uvjerila sam se još 2000. godine kada sam ga imala priliku posjetiti u njegovu ljubljanskom ateljeu i vidjeti kako, između ostalog, njeguje pravi zen vrt. Bez velikih gesti, odmjeren, utišan, ali iznimno duhovan i ljubazan, umjetnik je svojim načinom života ukazivao na to da njegovo slikarstvo jest pravi odraz njegove unutarnje svijesti. Njegovanjem vanjskog vrta njeguje i kroti, metaforički i doslovno, svoj unutarnji vrt.
Slikarstvo Gustava Gnamuša odražava vizualni princip sublimacije pojavnog svijeta; iako na prvi pogled djeluje kao tip slikarstva koje hvata naš pogled kroz odsutnost i izbivanje elemenata i objekata prigodnih za slikanje, tvoreći slikarsku logiku samo kroz slojeve nijansi i frekvencije boja (slikarstvo obojenog polja i hard-edge slikarstvo), trenutačno prepoznajemo trag psihičkih i emotivnih prostora samog slikara koji od promatrača zahtijeva da “popuni” tu prazninu slike. Veliki formati pulsiraju pred nama, sažimaju se i šire prema logici nanošenja tonskih prijelaza i guste glatke fakture namaza. Gnamuš ističe da su ga zanimali raspad realnosti, cijepanje svijeta na fragmente (filozofske dimenzije fizike), prenošenje svemirske dimenzije prostora u polje slike, sveobuhvatnost, teorija kaosa, činjenica da u kaosu opstaje red i u redu kaos, kako mikročestica utječe na ponašanje makrostanja i obrnuto. Veliki utjecaj na Gnamuša je imala Merleau-Pontyjeva fenomenologija percepcije, s tezom percipiranja jednog trenutka i njegova prenošenja kroz slikanu površinu u jedan drugi trenutak, u nešto drugo. Gnamuš to postiže na razini boje: on boju “zaustavlja” na nekoj određenoj frekvenciji, spušta je ili diže unutar jedne slike u nekoliko nijansi.
Za Gustava Gnamuša slikarstvo i danas ima nevjerojatnu snagu: on smatra da je “slikarski medij dovoljno osjetljiv za znakove i stanja stvari u današnjem svijetu te posjeduje kvalitetu sonde, potrebnu za uspostavljanje cjelovitih mentalnih prostora”.
Komentari