GRUBORI 2020: Kako su napokon stvoreni preduvjeti za kažnjavanje počinitelja gnjusnog zločina

 

Tijekom dvaju sudskih procesa za zločin u Gruborima za koji su bili osumnjičeni pripadnici elitne postrojbe ATJ-a Lučko, bilo je vidljivo da je na djelu zavjera šutnje u kojoj se gotovo nitko od sedamdesetak svjedoka nije mogao sjetiti nijednog bitnog detalja

Dolazak potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda u selo Grubori u okolici Knina 24. kolovoza ove godine, četvrt stoljeća nakon što je ondje 25. kolovoza 1995. počinjen stravičan zločin u kojemu je u jednom danu ubijeno šest civila u dobi od 51 do 90 godina, osim simbolike nosi i konkretnu političku poruku da je ratna i poratna događanja ovog tipa napokon potpuno dopušteno, moguće i, što je vjerojatno ključno, poželjno do kraja rasvijetliti i pravosudno procesuirati.

Premda će se istog dana u Gruborima vjerojatno naći i predsjednik Zoran Milanović, Medvedov dolazak je ključan jer on svojim autoritetom pokazuje da je iza kažnjavanja ratnih i poratnih zločina stala izvršna vlast, i to ona koju gotovo samostalno obnaša HDZ – stranka iz koje su u proteklim desetljećima češće stizale opstrukcije, nego poticaji radu pravosudnih tijela.

Također, ovaj događaj na simboličnoj razini važan je za kompletan odnos Hrvatske prema ratnim zločinima počinjenima za vrijeme i nakon oslobađanja zemlje jer svi dosad izvedeni dokazi apsolutno sugeriraju da su se počinitelji nalazili u redovima tadašnje Specijalne policije, danas ATJ-a Lučko, vjerojatno najelitnije postrojbe u državi. Upravo zato tijekom dvaju suđenja bilo je vidljivo da je na djelu zavjera šutnje u kojoj se gotovo nitko od sedamdesetak svjedoka nije mogao sjetiti nijednog bitnog detalja.

Tog 25. kolovoza 1995. pripadnici UN-a u ovom selu su vidjeli velik broj kuća u plamenu i pronašli pet ubijenih civila koji se spominju u haaškoj optužnici, dok je šesta žrtva potvrđena naknadno u procesu pred hrvatskim sudom. U štalama je gorjela živa stoka, dvije krave su prostrijeljene ležale na travi, a nedaleko od njih bilo je tijelo Jove Grubora (65) s prerezanim grlom i ‘’bez pola lica’’, kako stoji u iskazima svjedoka. Osamdesetogodišnji bolesni Miloš Grubor ležao je na podu svoje kuće odjeven u pidžamu, u lokvi krvi, a sutradan su pronađene još četiri žrtve. Ispod nagorjele grede ležala je 90-godišnja Marija Grubor, dok su na livadi bila tijela 51-godišnje Milice Grubor, izbodene nožem i izrešetane rafalima te Đure Karanovića koji je na vratu imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor, star 73 godine, zapaljen je u vlastitoj kući. U selu u kojemu će se 25 godina nakon zločina naći velik dio hrvatske političke elite danas nitko ne živi. Igor Beneta, jedan od trojice optuženih pripadnika ATJ-a Lučko, u jednom trenutku najavio je da će progovoriti o detaljima zločina i prokazati krivce, no pronađen je uoči početka sudskog procesa 2011. obješen u šumi između Knina i Gračaca. Okolnosti njegove smrti u javnosti su se često propitivale, no bez konkretnih posljedica, dok je s druge strane na sudu utvrđeno da se zločin još od prvih dana nakon počinjenja pokušavao zataškati i lažno prikazati kao posljedica oružanog sukoba.

 

 

Jedan od trojice optuženih pripadnika ATJ-a Lučko Igor Beneta je najavio da će progovoriti o detaljima zločina i prokazati krivce, no pronađen je uoči početka sudskog procesa 2011. obješen u šumi

 

 

U tako složenim okolnostima najskandaloznije je to da je ratni zločin i monstruozno višestruko ubojstvo nenaoružanih civila, kako je događaj opisao sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, punih 25 godina ostalo nekažnjeno. Selo Grubori u dolini Plavno iznad Knina tog 25. kolovoza 1995. godine bilo je zona djelovanja Specijalne policije MUP-a, koja je dobila zadatak čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Već prvog dana akcije nazvane ‘’Oluja obruč’’ ubijeno je tih šest civila srpske nacionalnosti – Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor. Istog dana pripadnici UN-a snimili su žrtve i vozila Specijalne policije i velik broj zapaljenih kuća.

Iz svih dostupnih dokumenata vidljivo je da se radilo o službenoj akciji i da je ovo područje bilo u zoni odgovornosti Specijalne policije te da je postrojba bila podijeljena na grupe sa zapovjednicima. Premda se za zločin doznalo gotovo odmah, zahvaljujući UN-ovim snimkama i pisanju Feral Tribunea, istraga ovog slučaja počela je tek u prosincu 2009. Tadašnji zamjenik ravnatelja policije Milijan Brkić navodno je navukao bijes svojih suboraca jer je u koordinaciji s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, rukovodio uhićenjima osumnjičenih bivših pripadnika ATJ-a Lučko.

Optužnica je na koncu podignuta samo protiv Frane Drlje, Bože Krajine i spomenutog Igora Benete koji je pronađen obješen nakon što je najavio da će progovoriti o detaljima zločina.

Suđenje za Grubore je posljedica haaškog procesa protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, gdje je upravo ovaj događaj bio jedan od triju ratnih zločina spomenutih u optužnici i gdje je u sudskom procesu ‘’izvan svake sumnje’’ utvrđeno da se radilo o ratnom zločinu nad nenaoružanim civilima, no nije pronađen dokaz kaznene odgovornosti trojice optuženih generala. Također, više svjedoka u Haagu je dalo iskaz o sustavnom zataškavanju zločina, što je bilo vidljivo i u prvom postupku koji je na Županijskom sudu u Zagrebu vodio sudac Zdravko Majerović.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je preko 70 svjedoka, od kojih su neki bili na visokim vojnim i policijskim pozicijama, a provedene su i dvije rekonstrukcije događaja na terenu u Gruborima. Prvooptuženog Franu Drlju teretilo se za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila i za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti.

Svjedoci su mijenjali iskaze dane tijekom istražnog postupka, a većina bivših suboraca optuženog dvojca ništa nije ni vidjela, niti čula: nisu znali tko je zapovijedao akcijom, tko su im bili neposredni nadređeni na terenu, tko je odredio smjer kretanja, niti su imali odgovor na niz zdravorazumskih pitanja osim da je padala kiša i da je teren bio težak.

Po tvrdnji Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, Antiteroristička jedinica Lučko MUP-a RH neposredno prije početka akcije 25. kolovoza 1995. bila je podijeljena u četiri grupe, dok je zapovjednik akcije Josip Ćelić – kasniji zamjenik glavnog ravnatelja policije – posvjedočio da su na terenu kao zapovjednici tih grupa postavljeni Branko Balunović, Stjepan Žinić te optuženi Frano Drlje i Božo Krajina. Svi zapovjednici grupa, rekao je Ćelić, imali su potpunu zapovjednu odgovornost unutar svojih postrojbi, što znači da su se njihove zapovijedi trebale bespogovorno izvršavati.

Kako je svjedočio zapovjednik Ćelić, on se ubrzo nakon početka akcije vratio na početne položaje i to s jednim pronađenim civilom te je od tada izgubio kontakt s ostalim zapovjednicima grupa. S operativnim zapovjednikom akcije Zdravkom Janićem otišao je prema završnoj crti akcije, gdje su ga spomenuti zapovjednici grupa izvijestili kako nisu naišli na probleme tijekom akcije, o čemu je on u prvom izvještaju, na dan akcije, informirao stožer Specijalne policije u Gračacu.

Ćelić je pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio da je nakon slanja prvog izvještaja pozvan u Gračac, gdje mu je zamjenik zapovjednika Željko Sačić rekao da je u Gruborima bilo ‘’oružanog sukoba’’ i da treba napisati novi izvještaj koji mu je po njegovoj tvrdnji Sačić osobno izdiktirao. Zapovjednik jedne od grupa na terenu Branko Balunović na sudovima u Haagu i Zagrebu posvjedočio je da mu je Ćelić kazao kako po Sačićevoj uputi napiše novi, drugi izvještaj o akciji čišćenja, u kojem je naveo da su se specijalci u Gruborima sukobili sa zaostalim srpskim snagama, što je moglo dovesti do stradavanja staraca u unakrsnoj vatri.

Ćelić je na suđenju u Zagrebu priložio svoje prvo izvješće na čijoj se poleđini nalazio spomenuti Sačićev rukom pisani tekst, a ukupno su pisana čak tri izvješća – prvo na osnovu onoga što su mu prijavili zapovjednici grupa na terenu, drugo po Sačićevu diktatu, a treće po povratku u bazu u Lučkom. Ćelić je početkom 2016. za Večernji list rekao:

‘’Mi smo ranije imali normalan odnos, no nakon mog prvog svjedočenja, Sačić me je jednom prigodom, kada sam ga sreo pitao, kako sam mogao reći da mi je pomogao u pisanju izvješća. Odgovorio sam mu da mi nije pomogao, nego da mi je diktirao što ću napisati. To je njega povrijedilo, što ja razumijem, ali ja sam govorio istinu.’’

Sačić je svojedobno u kratkom periodu bio istraživan i priveden zbog ovog slučaja, no optužnica je vrlo brzo povučena, a on je tužio državu i na koncu dobio spor i odštetu. ‘’Ni danas ne znam tko je ubio te ljude, a volio bih znati’’, rekao je kao svjedok na zagrebačkom sudu. On je kazao da je u Grubore došao 26. kolovoza 1995., kada je dobio izvještaj da se tamo ‘’nešto dogodilo’’ te je vidio dvije spaljene kuće i tragove pucnjave po ostalim kućama. ‘’Bio sam uvjeren da je bila riječ o oružanom sukobu, a tako je poslije bilo zapisano i u ratnom putu jedinice. Nazvao sam generala Markača, kazao mu da ima mrtvih civila te da nam je Ćelić lagao’’, kazao je dodavši da je on na poleđinu Ćelićeva izvješća napisao ‘’samo neke natuknice’’ i da nije osobno diktirao novo izvješće.

Upravo je Sačić, novoizabrani saborski zastupnik Hrvatskih suverenista, prošlog tjedna u više navrata prosvjedovao što će potpredsjednik Vlade Boris Milošević prisustvovati obilježavanju ‘’Oluje’’ u Kninu, a potpredsjednik Medved na komemoraciji u Gruborima. Sačić je apelirao kako žrtve zaslužuju pijetet, ali su zato sudovi tu da to procesuiraju.

No upravo su se represivni i pravosudni aparat pokazali nesposobnim ili nemoćnim u procesuiranju ovog zločina: prvi postupak dovršen je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza, potom Vrhovni sud ukida presudu i vraća predmet na ponovljeno suđenje, no pred izmijenjenim vijećem rezultat ostaje isti. Sudac Ivan Turudić obrazložio je da nije dokazana odgovornost Frane Drlje i Bože Krajine, ali je utvrđeno da je zločin počinjen u zoni odgovornosti njihove jedinice te da nije adekvatno procesuiran. Turudić je dodatno spomenuo ‘’naknadno sramotno falsificirano izvješće o navodno pronađenom oružju pored žrtava’’, dok svi drugi dokazi jasno ukazuju da se radilo o nenaoružanim civilima. ‘’To je služilo samo zataškavanju zločina’’, rekao je sudac Turudić, dok je Vrhovni sud njegovu presudu kasnije potvrdio. Zapovjednik operacije ‘’Oluja obruč’’ Zdravko Janić svjedočio je da je o zločinu u Gruborima saznao tek godinama kasnije iz Feral Tribunea, da u ovom selu tada nije bio ni tadašnji glavni zapovjednik ATJ-a Lučko Josip Turkalj koji je – po pisanju Telegrama – još 2005. u razgovoru s haaškim istražiteljima rekao da je 31. kolovoza 1995. u Kninu, u uredu Ivana Čermaka, čuo kako mu Sačić govori da Grubore treba predstaviti kao slučajni incident u kojem su civili poginuli u unakrsnoj paljbi, bez obzira na to bila to istina ili ne.

Komentiraj