Saša Zinaja

‘GROZIM SE NACIONALISTIČKOG PROJEKTA U KOJEM JE HRVATSKA’

Zlatko Burić rođen je u Osijeku 13. svibnja 1953. Prve glumačke korake napravio je upravo ondje, prijelomne 1968. u sklopu Omladinskog studija Miniteatra. Sedamdesete je proveo ponajviše u Zagrebu, gdje je s nekolicinom entuzijasta pokrenuo Kugla glumište, preteču nekoliko zagrebačkih kazališnih kuća i trupa koje djeluju i danas. Kugla glumište osnovali su članovi Studentskog satiričkog glumišta 20. svibnja 1975., u prostorijama Savske 25 u Zagrebu. Već u samim začecima, pa sve do gašenja 1985., Kugla glumište bilo je jedna od najvažnijih kazališnih i interdisciplinarnih umjetničkih skupina u bivšoj Jugoslaviji. U prosincu 1982. Zlatko Burić otišao je u Dansku, gdje je nakon manualnih poslova pronašao angažman u kazalištu, a 1990-ih započeo je i televizijsku te filmsku karijeru. Posljednjih godina ostvario je i profesionalne kontakte s domovinom, a predstava “Ljubavni slučaj Fahrije P.” koja će se premijerno izvesti u Teatru &TD 13. prosinca, inspirirana je istoimenim stripom Željka Zorice Šiša, kojemu je predstava i posvećena.

NACIONAL: Zašto ste odlučili adaptirati strip Željka Zorice?

Ta odluka donesena je kratko nakon njegove smrti i tako Šišove materijale pokušavamo uprizoriti prije kao diskusiju, nego kao sentimentalni hommage Šišu, kao aktivistički cilj da ono što je dobro u njegovu radu stavimo u konfrontaciju s današnjim trenutkom. U najbolje vrijeme Kugle glumišta grupa je funkcionirala tako da je svatko mogao ući sa svojom vizijom i imao pravo veta. Mene je sa Šišom vezivao taj interes za subkulturu, trivijalnu literaturu. Koristili smo strategiju ili trik nadrealizma da se ozbiljno baviš nekom pop pjesmom, šlagerom i stavljajući je u drugi kontekst otkrivaš snagu i energiju tog uloga koji ljudi u začetku stavljaju u nju. Taj rad najčišće je bio realiziran kad smo za RTB radili TV film “Ljubavnica s Marsa” u izvedbi naše grupe i Discipline kičme koji se bazira na stripu Andrije Maurovića, a taj strip na knjizi „Elita salonskog boljševika kicoša“ Alekseja Tolstoja. Dakle, to je bila zavrzlama zavrzlame i tajnog naputka za alternativu u kulturi. Šišovi stripovi u trenutku oko 1984. vješto su spojili vrlo dobru energiju punka, praksu genijalnog diletantizma, neo-ekspresionizma u slikarstvu i probuđeni interes za žanrovsku literaturu i filmove Fassbindera koji su u to vrijeme bili jako značajni.

NACIONAL: U ovoj predstavi koristite razne medije, glazbu, film i različite prostore SC-a. Kako ste zamislili projekt koji radite s istim suradnicima?

Ova kao i prijašnje predstave rađena je u Studentskom centru unutar aktivnosti Kulture promjene i to je pravo mjesto za ovakav projekt. Mene navode kao režisera, a ja to nisam, ja to ne želim i ne znam biti. Ja nisam iz redateljskog kazališta. Bez Damira Bartola Indoša ne mogu zamisliti raditi. I ništa od ovog ne bi bilo moguće da on nije tu svojom velikom kreativnošću i ogromnim naporom kojim ulazi u predstavu.

NACIONAL: Strip „Ljubavni slučaj Fahrije P.“ humoristično govori o stvarnosti. Kakav je taj svijet u vašim očima danas i koliko se promijenio od vremena kad je strip nastao?

Pa naravno da se promijenio. Danas su nova moderna vremena… Fahrija danas ima smartphone i govoreći u njega pokušava dobiti prave papire, samo što to danas nije za Munchen kao 1984., nego za Irsku.

NACIONAL: Dugo godina stvarate u Danskoj, može li se ta zemlja i po čemu uspoređivati s Hrvatskom?

To su dva društva, dvije države i naravno da se mogu uspoređivati na nivou društvene organiziranosti, na nivou odnosa prema jeziku, načinu filmske produkcije, odnosa prema strancima, manjinama i po mnogočemu drugome. Ja se bavim teatrom, filmom i u oba društva pokušavam zadržati kritički i aktivistički stav prema njima i objema kulturama. Prioritet kada je Hrvatska u pitanju, osim divne klime i lijepih krajolika, jest veća sigurnost koju imam u jeziku, više referenci u kulturi i više sjećanja. Osjećam se sretan zbog svog razdrobljenog identiteta jer osjećam prednost djelovanja u različitim kulturama i to da imam dijalog s različitim identitetima unutar kulture. To komplicira moj identitet, ali produktivno. Ljudi, brušeni od različitih identiteta, počinju sijati.

NACIONAL: Što vas u Hrvatskoj najviše pogađa ili što vas najviše može nasmijati, odnosno rastužiti?

Grozim se tog etatističko-nacionalističkog projekta u kojem se Hrvatska nalazi zadnja dva desetljeća i s velikom zabrinutošću gledam kakvim su nedaćama ljudi izloženi na tržištu radne snage te kako je proizvodnja organizirana u društvu. Vesele me ljudi poput suradnika u ovoj predstavi s kojima sa smiješkom radim na konstrukciji drugačije stvarnosti.

Komentiraj