GRIJESI HLADNOG RATA: Kad špijuni marširaju

Objavljeno u Nacionalu br. 821, 2011-08-09

Horst Mahler, socijaldemokrat pa radikalni ljevičar, suosnivač RAF-a te pljačkaš banaka, a danas antisemit i ideolog njemačke krajnje desnice, navodno je bio suradnik Stasija – novi dokazi iz tajnih arhiva ponovo suočavaju Njemačku s njenom neugodnom poviješću

Jedna od najparadoksalnijih osoba njemačke politike, Horst Mahler, bivši socijaldemokrat, zatim radikalni ljevičar i suosnivač Frakcije crvene armije (RAF), a danas ideolog njemačke krajnje desnice, navodno je bio suradnik Stasija. Ako taj navod stoji, Mahler je u doba studentskog pokreta šezdesetih godina po nalogu istočnonjemačke tajne službe špijunirao zapadnonjemačku ljevičarsku scenu, što njegovu ionako teško shvatljivom političkom putu dodaje još jedan bizaran zaokret.

Kako navodi njemački tisak, pozivajući se na povjerljivi izvještaj berlinskog tužiteljstva, Mahler je bio doušnik Stasija od 1967. do 1970. godine. Njegovi tadašnji politički suputnici stavljaju to u pitanje, a on je navode demantirao iz zatvora, gdje odslužuje kaznu zbog nijekanja holokausta. Ali ako se oni ipak pokažu točnima, to će dovesti do još glasnijih poziva na reinterpretaciju događaja koji su krajem šezdesetih doveli do radikalizacije dijela njemačke ljevice.

Riječ je prije svega o smrti studenta Benne Ohnesorga 2. lipnja 1967. godine, ustrijeljenog hicima iz policijskog pištolja na demonstracijama protiv iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija dok je ovaj bio u posjetu Berlinu. Prije dvije godine povjesničari u Uredu za obradu arhiva Stasija došli su do neočekivanog otkrića da je policajac Karl-Heinz Kurras, koji je pucao u Ohnesorga, u to doba bio doušnik Stasija. Ohnesorgova smrt i kasnije zataškavanje uloge policije u istrazi o njoj bili su cenzura koja je dio studentskog pokreta odvela u oružanu borbu protiv države.

Što se točno dogodilo? Studenti zapadnoberlinskog Slobodnog sveučilišta uoči šahova posjeta organizirali su niz akcija u znak protivljenja režimu u Teheranu i činjenici da SR Njemačka šaha dočekuje s državničkim počastima. Dan prije prosvjeda Benno Ohnesorg odlučio im se pridružiti, nakon što je čuo predavanje o političkim uvjetima u Iranu. Student romanistike, 26-godišnjak, oženjen i otac jednog sina, do tada je uglavnom bio apolitičan, nepovezan s radikalnijim strujama studentskog pokreta.

Policajac Kurras bio je, pak, dio sigurnosnih snaga koje su tog 2. lipnja pred zgradom berlinske opere osiguravali vladajući iranski bračni par na premijeri Mozartove “Čarobne frule”. Ono što je isprva počelo kao miroljubiv prosvjed ondje okupljenih studenata, eskaliralo je u fizički sukob u kojemu je ozlijeđeno 60-ak ljudi. Uz odobravanje policije, sa studentima se obračunavalo i oko 150 agenata iranske tajne službe Savak, oboružanih drvenim palicama. Kurras je bio u skupini policajaca u civilu čija je zadaća bila stjerati demonstrante u pokrajnje uličice, a u toj akciji kodnog imena “Lov na lisice” stradao je i Benno Ohnesorg: u jednoj slijepoj ulici pogođen je u potiljak hicem iz pištolja s udaljenosti od oko metra i pol. Neposredno nakon ubojstva policija je počela zamagljivati činjenice: Kurras je odveden s mjesta događaja, nakon čega je imao dovoljno vremena da očisti oružje i odnese svoje odijelo na čišćenje. Uz podršku berlinske policije i vlasti oslobođen je optužbi u procesu, kao i u kasnijoj reviziji, a danas kao umirovljenik živi u zapadnoberlinskom predgrađu Spandau.
Mnogima je Ohnesorgova smrt bila argument za uzimanje oružja u ruku, signal da je država spremna na nasilje, odnosno da je “pucala prva”. Jedna radikalna skupina nazvala se po datumu Ohnesorgove smrti – Pokret 2. lipnja – a i RAF se pozivao na ubojstvo kad je pod vodstvom Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin i Ulrike Meinhof započeo kampanju nasilja koja je kulminirala deset godina kasnije u “njemačkoj jeseni”.

Otkriće Kurrasove suradnje sa Stasijem dovelo je preklani do široke debate o ulozi Istočne Njemačke u radikalizaciji zapadnonjemačke ljevice. Uglavnom se postavlja pitanje je li radio po nalogu s istoka ili je i sama Istočna Njemačka bila iznenađena tijekom događaja. Treba li u Kurrasu vidjeti provokatora koji je u tuđe ime sijao politiku napetosti ili je on bio tek nevažan špicl koji je u studenta pucao samoinicijativno? Za sada nema dokaza koji bi ukazivali na to da je Kurras radio po nalogu. Ipak, priča se komplicira navodima da je za Stasi špijunirao i Horst Mahler, budući da je tu, za razliku od Kurrasa, riječ o zaista prominentnoj figuri tih godina. Uz Otta Schilyja, koji je kasnije postao ministar unutarnjih poslova, i Hansa-Christiana Ströbelea, kasnije političara Zelenih, Mahler je bio jedan od najpoznatijih odvjetnika njemačke ljevice. Od prije se zna da je Istočni Berlin financirao ljevičarske publikacije na zapadu, organizirao kontakte RAF-a s palestinskim oragnizacijama te pružao utočište teroristima u bijegu od zapadnonjemačkog pravosuđa. Dio njemačkih medija sada postavlja pitanje je li se u destabilizaciji Savezne Republike Njemačke išlo i putem ciljanog uvođenja nasilja u studentski pokret. Novu povijesnu obradu uloge Istočne Njemačke traže i autorice knjige “Patentöchter: Im Schatten der RAF – ein Dialog”, Corinna Ponto i Julia Albrecht. Kći žrtve RAF-a, 1977. godine ubijenog bankara Jürgena Pontoa, te sestra Susanne Albrecht koja je sudjelovala u njegovu ubojstvu, za knjigu kojom su obradile ovaj događaj istražile su arhive Stasija, kao i one zapadnonjemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka, i došle do zaključka da je veliki dio pozadine tih događaja još nedovoljno istražen. “Treba korigirati postojeću sliku o RAF-u kao o maloj grupi koja je otišla predaleko. Bilo je to puno, puno više od toga”, kaže Corinna Ponto. Inače, i Susanne Albrecht je živjela u Istočnoj Njemačkoj sve do ponovnog ujedinjenja, kad je uhićena.

Otkrivanje bilo čije doušničke prošlosti u Njemačkoj je osjetljivo, no u Mahlerovu slučaju to je, s obzirom na njegovu biografiju, još i više tako, budući da se i sam Mahler priključio oružanoj borbi. Nakon što je sa Ströbeleom i drugim odvjetnicima ljevice šezdesetih predstavljao protagoniste studentskog pokreta poput Rudija Dutschkea, pa i udovicu Benne Ohnesorga na građanskoj parnici, Mahler je 1970. godine krenuo u radikalne vode. Upravo je on organizirao oslobađanje Andreasa Baadera iz zatvora, što su u djelo provele Ulrike Meinhof i Gudrun Ensslin. Prilikom bijega ispaljen je i prvi hitac na jednog čuvara, što je praktički bio i čas osnutka RAF-a – Baader, Meinhof i Ensslin otišli su u ilegalu, a Mahler je s grupom istomišljenika otputovao u Jordan na paravojnu obuku. Njegova uloga u oružanoj borbi završena je već 8. listopada 1970. godine uhićenjem u Berlinu, nakon čega je zbog teške pljačke banke i osnivanja zločinačke bande osuđen na dvanaest godina zatvora. Ondje se javno odrekao terorizma, a po izlasku se čak ponovo izborio za dozvolu da radi kao odvjetnik.
Sredinom devedesetih neočekivano je, pak, objavio svoju naklonost desnici i počeo objavljivati knjige s naslovima poput “Dosta je njemačke mržnje prema sebi”, a 2000. godine postao je član desničarske NPD koju je predstavljao kao odvjetnik pred Ustavnim sudom na procesu o zabrani stranke, no napustio ju je već tri godine kasnije uz obrazloženje da je NPD ipak parlamentarna stranka i stoga osuđena na propast. Osnovao je s nekolicinom istomišljenika think tank Deutsches Kolleg koji se, među ostalim, zalagao za zabranu židovskih zajednica u Njemačkoj te deportaciju azilanata i nezaposlenih stranaca. Antiamerikanizam i kritiku kapitalizma danas 75-godišnji Mahler kombinira s njemačkim nacionalizmom i antisemitizmom, a zbog javnog nijekanja holokausta te prijetnji nasiljem više puta je osuđivan na novčane i zatvorske kazne. Poznata je i eskapada iz rujna 2007. godine, kad je u jednom intervjuu Michela Friedmana, bivšeg dopredsjednika Središnjeg vijeća njemačkih Židova, pozdravio s “Heil Hitler, gospodine Friedman”. Trenutačno Mahler izdržava šestogodišnju zatvorsku kaznu zbog širenja izjava poput one da je holokaust “najveća laž svjetske povijesti”. Kako objasniti takvu političku putanju? Sam Mahler u dokumentarnom filmu “Die Anwälte”, koji prati biografije trojice najpoznatijih advokata ljevice šezdesetih, objašnjava to time da je u zatvoru čitao puno Hegela i otkrio da “istina leži u proturječju”. Ako je istina da je Mahler bio suradnik Stasija, s margina na kojima se danas nalazi, on bi se ipak mogao naći u središtu diskusije o događajima koji su obilježili noviju njemačku povijest.

Komentiraj

Source:Iva Krtalić